Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Vjekoslav Skledar

Neki ljudi će učiniti sve da uspiju, koliko god ih sustav gazio. Kao, recimo, ova stručnjakinja za urologiju

Intervju s doktoricom Žanom Saratlijom Novaković, specijalisticom urologije na Zavodu za urologiju KBC-a Split

Neki ljudi će učiniti sve da uspiju, koliko god ih sustav gazio. Kao, recimo, ova stručnjakinja za urologiju

Intervju s doktoricom Žanom Saratlijom Novaković, specijalisticom urologije na Zavodu za urologiju KBC-a Split

FOTO: Vjekoslav Skledar

Žana Saratlija Novaković još je jedan dokaz kako u nas napreduju u pravilu samo oni koji su spremni raditi na sebi bez pomoći sustava. Sama je finacirala edukacije po Europi, prošla je Bliski Istok, bila u Austriji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Italiji, Francuskoj… Uvijek je za usavršavanje uzimala godišnji odmor, slobodne dane, nalazila zamjene, često se po dva, tri dana vraćala u Split, odradila svoje obveze, pa se opet vraćala. Danas je jedna od rijetkih specijalistica urologije te vrhunska stručnjakinja za rekonstruktivnu urologiju

Mr.sc. Žana Saratlija Novaković po mnogo čemu je iznimna liječnica: specijalizirala je urologiju, dakle, donedavno isključivo mušku granu medicine. Zbog toga sada kršni Dalmatinci dolaze na preglede najintimnijih dijelova tijela kod mlade splitske doktorice u KBC Split. No, što je još važnije, više ne trebaju ići na komplicirane rekonstruktivne urološke zahvate izvan Splita. Time, međutim, ne prestaju bizarnosti vezane uz doktoricu Saratlija Novaković: njeni komplicirani operativni zahvati znaju trajati i između 10 i 12 sati.

“Operativnim putem zamjenjujem sluznicom iz usne šupljine cijelu ili dijelove uretre, cijevi koja vodi mokraću iz mjehura izvan tijela ili rekonstruiram mokraćni mjehur od tankog crijeva. Pri tome se najprije mora preparirati mokraćna cijev koja je obično sva u ožiljcima kao posljedica prethodnih intervencija i bolesti, a zatim se mora skinuti sluznica iz usne šupljine, i to s unutarnje strane obraza, predvorja usta ili ispod jezika. To obično radim sama sa svojim timom, premda to urolozi nerado čine jer usna šupljina nije u njihovoj domeni.

Sluznica iz usne šupljine trenutno je najidelaniji materijal za rekonstrukciju uretre. Lako nam je dostupna, bolesnici nemaju veće tegobe zbog uzimanja sluznice i vrlo brzo se oporave, pa čak i kad ne zatvorite ranu koju ste učinili na donorskom mjestu. Vrijeme operacije sve se više smanjuje jer se podijelimo u dva tima koji istodobno prepariraju uretru i uzimaju sluznicu. Ona je osim toga zahvalna jer je otporna na vlagu, pa je urin ne oštećuje, otporna je na infekcije, lako se modelira, bogata je elastičnim vlaknima, te je značajno manje skvrčavanje u odnosu na kožni graft. U slučajevima težih oštećenja mokraćni mjehur i uretra moraju se u potpunosti nadomjestiti i upravo je to zadaća rekonstruktivne kirurgije u urologiji.”

Vjekoslav Skledar

Medicina je nije nimalo zanimala, htjela je studirati veterinu

Doktorica je na intervju došla s Miškom, vitkim, elagantnim, mišićavim 2,5 godišnjim njemačkim kratkodlakim ptičarom. Premda izgleda snažno pa i opasno, Miško je rijetko umiljat i poslušan pas koji za dugog razgovora nijednom nije zalajao niti pokazivao nervozu premda mu gazdarica nije poklanjala gotovo nikakvu pozornost. “Miško je član moje obitelji, prošao je samnom toliko kilometara, lokacija i zemalja, da je postao pravi globtroter. Tko želi imati psa mora biti spreman ustati rano ujutro, izvući se ispod tople dekice i izaći iz kuće i na minus pet. Moraš se brinuti gdje će biti dok si ti na poslu ili putu, toliko je problema da svatko tko želi psa mora dobro razmisliti je li spreman na tolika odricanja. Premda mi mnogi govore da sam luda što toliko obožavam Miška, on je toliko divan da mi ne predstavlja nikakvo opterećenje već isključivo ljubav i radost.”

Miško na neki način objašnjava liječničku karijeru ove specijalistice urologije na Zavodu za urologiju KBC-a Split te vrhunsku stručnjakinju za rekonstruktivnu urologiju. Naime, Žana Saratlija Novaković cijelo je dijetinstvo i mladost bila okružena životinjama, rasla je s njima, pa zbog toga, kao mnoga djeca, nikada nije željela postati liječnica, već je sanjala da će biti veterinarka. “Naprosto, oduvijek sam željela liječiti životinje. No, kako u Splitu nije bilo veterinarskog fakulteta, a obitelj mi nije mogla priuštiti studiranje u Zagrebu, nevoljko sam odabrala studij medicine jer je bila najbliža veterini. Prijavila sam se za prijemni, ali kako me medicina uopće nije zanimala, rezultate sam otišla pogledati tek krajem ljeta. I tek sam tada vidjela da sam primljena na fakultet. Bila sam ipak toliko razočarana da čak ni činjenica da sam položila prijemni nije promijenila moj odnos spram studija medicine. Zbog toga mi je dugo trebalo da se nađem na tom studiju.”

Konstantno se educira, sad čeka obranu doktorskog rada u Beču

No, kad se, kao što kaže, napokon našla, uredno je i bez problema diplomirala, pohađala je od 2003. do 2006. poslijediplomski znanstveni studij na Sveučilištu u Splitu, magistrirala 2007., pa je pohađala poslijediplomski stručni studij urologije u Zagrebu, položila je pismeni i usmeni Europski urološki ispit te nosi titulu Fellow European Board of Urology-FEBU. Nedavno je pak iskoristila godišnji odmor kako bi u Zagrebu položila subspecijalistički ispit iz urološke onkologije. Bila je sedam mjeseci “research fellow” na Universitätsklinik für Urologie; Medizinische Universität u Beču. Već mjesecima čeka da se skupi komisija, te da obrani svoj doktorski rad. Uz redoviti posao urologinje u splitskoj bolnici, Saratlija Novaković je asistentica u nastavi na Medicinskom fakultetu u Splitu, studija na hrvatskom i engleskom jeziku. Autor je i ko-autor brojnih publikacija.

Dr. Saratlija Novaković sa svojim timom usred operacije Osobni album

Hvali Medicinski fakultet u Splitu te tvrdi, zato što se radi u malim skupinama, da pruža kvalitetnije obrazovanje od zagrebačke medicine. “Bez obzira na moje skromno mišljenje, po najnovijoj ljestvici Times Higher Education, splitsko je Sveučilište bolje rangirano od zagrebačkog.” Uz sve te brojne obveze, uspjela je, samoinicijativno, uz puno truda, vremena, odricanja, ulaganja vlastitog novca, postići značajne rezultate u uroonkologiji, endoskopiji, liječenju karcinoma mokraćnog mjehura i prostate, no najviše je napravila u rekonstruktivnoj kirurgiji mokraćnog mjehura i uretre, odnosno mokraćne cijevi.

Ljudi kojima nakon dugogodišnje patnje uspije pomoći

Zanimalo nas je kako bolesnici reagiraju kad saznaju da će biti podvrguti dugotrajnom kompliciranom rekonstruktivnom zahvatu. “Većinom je riječ o pacijentima koji imaju godinama probleme s mokrenjem, koji teško i bolno mokre ili uopće ne mogu mokriti zbog oštećenja mjehura, uretre ili mokraćne cijevi koja vodi mokraću iz mjehura. Među pacijentima ima onih koji su stradali u politraumama, ima puno starijih bolesnika koji imaju oštećenu uretru i mokraćni mjehur ili imaju benignu, ali progresivnu bolest spolovila-Lichen sclerosus. Do oštećenja najčešće dolazi zbog neadekvatne kateterizacije, nekog endoskopskog zahvata, infekcije ili zbog neke kongenitalne anomalije koje su prethodno zbrinute na neodgovarajući način.

Ima djece koja su zbog neke anomalije spolovila puno puta operirana, ali njihov slučaj nikada nije dovršen. Oni su sada odrasli ljudi i spadaju u domenu urologa, a njihovi problemi spadaju u skupinu adultnih kongenitalnih malformacija, koje su pravi izazov za svakog iskusnog urologa koji se bavi rekonstrukcijama. Ti ljudi podvrgnuti su raznim endoskopskim zahvatima koji nisu nudili rješenje, a posljedica je potpuno devastirana uretra. Kad im kažeš da im možeš pomoći, ma koliko bila operacija teška i komplicirana, svi pristanu jer se žele osloboditi tegoba koje im otežavaju normalan život.”

Zašto je bolje kad odluku zajedno donosi cijeli liječnički tim

Prije liječenja urološko-onkoloških bolesnika, bolesnici se upućuju na uroonkološki tim u kojem su onokolozi, urolozi, radiolog, patolog, specijalist nuklearne medicine…… Tim pomaže donositi što kvalitetnije odluke i da se podijeli odgovornost. “U splitskom KBC-u tim za uroonkološke tumore najbolji je koji znam, a obišla sam brojne klinike kod nas i u svijetu. Razlog: ne zato što smo mi pametniji, ljepši ili imamo bolje strojeve i lijekove, nego zato što u radu tima u Splitu sudjeluje i bolesnik. Nakon što se prouči medicinska dokumentacija, procjenjuje se što je najbolje za pacijenta. Nerijetko se međutim dogodi da na temelju dokumentacije donesemo jednu odluku, a kad vidimo pacijenta onda dio dogovorenog mijenjamo. Ponekad se dogodi da je pacijent u puno boljoj ili lošijoj kondiciji od onoga što pokazuje njegova životna dob, pa zahvat moramo prilagoditi njegovu stanju.

 

Vrlo često postoji nekoliko jednako vrijednih opcija liječenja, a naša je dužnost bolesniku predočiti sve mogućnosti, a on na kraju odlučuje o vrsti te nastavku liječenja i praćenja. Pokazalo se da bolesnici čije se liječenje temelji na odluci tima imaju bolje šanse preživljavanja i bolju kvalitetu života od onih koje vode pojedinačni stručnjaci. Bez obzira što imamo brojna uputstva, postulate, smjernice, protokole i preporuke kako nešto riješiti, svakom čovjeku mora se pristupiti individualno, pa danas s pravom govorimo o personaliziranoj medicini. Nakon što dogovorimo plan operacije razgovaramo s pacijentom kako bismo mu objasnili sve detalje zahvata.

‘Nitko u bolnici nije previše sretan kad čuju da imam operaciju’

Doktorica objašnjava kako se pri liječenju karcinoma mokraćnog mjehura najprije moraju zadovoljiti principi onkologije, a tek se onda pristupa rekonstrukciji. Ne možete, primjerice, ostaviti tumor, da bi sačuvali mjehur: kad nešto izvadiš moraš nadomjestiti funkciju tog organa, ali prije toga valja imati plan kako to napraviti. Zbog toga su urolozi koji se bave onkološkom kirurgijom, zapravo pravi začetnici uroloških rekonstrukcija. Saratlija Novaković objašnjava kako neki pacijenti misle da se ona zapravo bavi estetskim operacijama, dok se drugi nadaju da ona može takvim zahvatima muškarcima povećati penis. Misli također kako baš nije omiljena kod kolega i medicinskog osoblja. “Kad čuju da pripremam operaciju, svi zavape doktorica opet ima uretru. A to znači da će zbog dužine operacije, anesteziolog, pomoćnici, sestre, morati ostati u operacijskoj dvorani i izvan radnog vremena. Osim toga, u Splitu imamo problem broja operacijskih dvorana i manjka anesteziologa. Kad imam operaciju uretre, sala je zauzeta cijeli dan, pa možete zamisliti kako se osjećaju kolege koji moraju čekati. No, kad se prezentiraju podaci onda je svima drago reći da radimo nešto što je vrijedno.”

Priča kako je napredovala zahvaljujući razumijevanju profesora Ive Jurića, ravnatelja KBC Split (koji je jučer nažalost preminuo) te njenog neposrednog šefa docenta Davora Librenjaka. Ravnatelj Jurić podržavao ju je u njenim nastojanjima da unaprijedi rekonstruktivnu urologiju u bolnici, dok joj docent Librenjak maksimalno izlazi u susret kad želi ići na usavršavanje u inozemstvo. Pun je razumijevanja jer kaže da ona, kad negdje ode, uvijek donese sa sobom nešto novo, pa ima smisla u njenim putovanjima. “Bez potpore profesora Jurića i docenta Librenjaka, te pomoći i razumijevanja mojih kolega i ostalog medicinskog osoblja teško da bih mogla sama nešto ostvariti. Sam čovjek u medicini ne može ništa, iza svakog uspjeha stoji tim ljudi posvećen cilju, tako je i u mom slučaju. Bez svojih kolega mogla bih o operacijama samo čitati u knjigama i diviti se uspjesima drugih. Zato je svako moje postignuće, ujedno i ostvarenje čitavog mog Zavoda”.

Zašto nikad ne može dobro spavati nakon cjelodnevne operacije

Kad se nakon cjelodnevne operacije vrati kući, Žana Saratlija Novaković kaže da uopće ne osjeća noge. “Premda sam umorna nikada poslije operacije ne spavam dobro jer stalno razmišljam što sam napravila dobro, je li nešto moglo biti bolje ili drugačije. No unatoč tome puna sam adrenalina jer znam, kad vidim pacijenta kako se brzo oporavlja i podiže kvalitetu svog života, da ima smisla raditi i žrtvovati se. Nekoć kirurzi nisu voljeli raditi takve operacije zbog mogućih komplikacija, komorbiditeta, ali i smrtnosti nakon operacije. Osim toga, kirurg mora nakon operacije neprestano kontrolirati pacijenta, mora brinuti za njegovo liječenje i oporavak. Na sreću, sada se povećao broj opcija liječenja, više se ne koristi samo kirurški zahvat već i imunoterapija, hormonska terapija, kemoterapija, zračenje… Bitno je donijeti pravu odluku jer ljude prvo šokira kad saznaju da imaju rak, a potom su jednako zatećeni kad čuju da ne treba operacija.”

Vjekoslav Skledar

Gotovo 70 posto pacijenata doktorice Saratlije Novaković su muškarci, a oko 30 posto žene. Premda su sve to ponosni Dalmatinci, nikada s njima nije bilo problema. “Za ljude koji dolaze po pomoć, liječnik nema spol. Njemu je svejedno liječi li ga žena ili muškarac, glavno je da zna posao. Doduše na prvom pregledu muškarci znaju biti zbunjeni, a kad im kažem da skinu hlače, te da legnu na leđa, još se nije dogodilo da to netko učini. Svi, naime, legnu na trbuh, valjda me ne žele gledati. Naravno digorektalni pregled je neugodan, ljudi zaziru od toga, pa i muški liječnici imaju bolesnike koji se za takvog pregleda ne osjećaju ugodno. Valja međutim reći da i žene imaju probleme s bubrezima, mjehurom, mokraćnim kanalima, a inkontinencija je jedan od najčešćih uzroka posjeta žena urologu u postmenopauzalnoj dobi. U tim slučajevima žene radije dolaze kod mene.”

Na urologiji može napraviti veće pomake i dati više

Žana Saratlija Novaković kaže kako se već za studija uvjerila da joj najviše odgovara kirurgija, oduvijek joj je išlo bolje od ruke rješavanje konkretnih problema, nego li, primjerice, dijagnostika ili interna medicina. “Nakon što sam diplomirala nije bilo lako dobiti staž, a kamoli specijalizaciju. Zbog toga moj profesionalni put nije bio pravolinijski, trebalo je puno snage, volje, upornosti, vremena, truda da bi se stiglo do ove razine. Staž sam uspjela odraditi u Zagrebu u bolnici Dubrava, gdje sam se, zahvaljujući profesoru Zdenku Stanecu, zaljubila u rekonstruktivnu kirurgiju. Nakon završenog staža, odradila sam godinu dana kao liječnica obiteljske i hitne medicine na Šolti. Bila sam svjesna da moram prihvatiti svaku ponudu, pa sam tako pristala da svaki dan putujem do Šolte, da u hitnoćama radim bez sestre i vozača. No, u to doba bilo mi je najvažnije da radim i tražim nešto bolje. Koristila sam svaku priliku da nešto naučim i steknem što više iskustva.”

Potom je primljena kao znastveni novak u Centar za onkologiju kod profesora Eduarda Vrdoljaka. “Tu sam stekla golemo iskustvo s liječenjem onkoloških bolesnika i radom s kliničkim studijama pa sam namjeravala specijalizirati onkologiju. Profesor Vrdoljak navijao je za mene, nastojao mi pomoći, no u to vrijeme, takva je bila politika bolnice, godinama nitko nije dobio specijalizaciju. A kad je napokon natječaj za specijalizacije raspisan, nije bilo onkologije nego samo za urologiju. Na veliko razočarenje profesora Vrdoljaka javila sam se i dobila ru specijalizaciju. Profesor mi je govorio kako je moguće da kao gotov onkolog, idem u neke mesare. No nakon više godina kazao mi je da je ipak bilo puno bolje da sam otišla na urologiju jer sam tu mogla napraviti veće pomake i dati više nego li da sam ostala na onkologiji. A na kraju sada opet usko surađujemo iz područja uroonkologije ”

Trenutak kad je odlučila da više neće slati pacijente u Njemačku

Kao što je na svim prethodnim razdobljima morala raditi sve, tako ni sada ne uživa u luksuzu da se posveti samo jednoj grani urologije. Za dežurstava, zbog malog broja liječnika, mora obrađivati sve pacijente. Objašnjava kako su uvjeti za rad u splitskoj bolnici daleko teži od onih u Zagrebu. Osim što u Splitu nema takve opreme i sala, liječnici moraju obaviti puno veći broj pregleda, te imaju neusporedivo više intervencija. “U nas jedan liječnik obavlja poslove za dvoje ili troje ljudi. Primjerice, na hitnom kirurškom prijemu u KBC Split tijekom 24 sata pregleda se i obradi, 200- 250 pacijenata, a još imate po pedeset operacija dnevno. Tko želi naučiti hitnu medicinu to će najbolje napraviti u Splitu”. Nakon specijalizacije odlučila je na svoju ruku i vlastitim financijskim sredstvima nastaviti stjecati znanja i iskustvo po europskim centrima izvrsnosti. Tako je u Zagrebu bila kod profesora Ivana Gilje na Svetom duhu od kojega je učila raditi rekonstrukcije mjehura.

“Profesor Gilja je krasan čovjek i veliki stručnjak, bavio se među ostalim, cistektomijama, pa sam ga pozvala da dođe u Split i prenese nam svoje znanje. Tako sam počela raditi na rekonstrukciji mjehura. Potom sam na jednom kongresu u Mostaru upoznala profesora Darka Kröpfla,voditelja urološke Klinike u Essenu. Jedan vrlo skroman, vrijedan i veliki čovjek beskrajnog entuzijazma, volje i marljivosti. Ponudio mi je da posjetim njegovu Kliniku, sudjelujem u tečaju o kirurgiji uretre te prisustvujem operacijskim zahvatima. Kako se u nas te operacije nisu izvodile nekoliko bolesnika uputila sam kod njega. Na kraju sam na njegov poziv u više navrata boravila u njegovoj bolnici u Essenu gdje mi je pružio mogućnost da zajedno opreriramo. I to je bilo zapravo presudno da se na kraju specijaliziram za takvu vrstu zahvata. Naime, zamijenili smo čak 22 centimetra uretre jednom pacijentu, koji se brzo oporavio i na kraju je postao otac. Taj me slučaj učvrstio u uvjerenju koliko su ti zahvati važni i koliko ima smisla baviti se time. Stoga sam odlučila da više nećemo slati pacijente u Njemačku nego da ćemo sami izvoditi te zahvate.”

Uspiju samo oni koji su spremni raditi na sebi bez pomoći sustava

Nakon toga prijavila se na europski ispit iz urologije koji se priznaje u čitavom svijetu. “Javilo nas se troje iz Hrvatske, u Pragu smo polagali pismeni ispit, a u Bruxellesu usmeno. Tu sam upoznala profesora Haruna Fajkovića, drugog čovjeka bečke klinike AKH, najveće urološke kuće u Europi, koji je također polagao te ispite. On je završio medicinu u Zagrebu, pa me pozvao u Beč u svoju bolnicu. Tu sam bila sedam mjeseci na subspecijalizaciji iz uroonkologije. U AKH između ostalog jako polažu na edukaciji liječnika, na razvoju znanosti, istraživanju i publiciranju. Zahvaljujući neumornom profesoru Shahrokhu Shariatu znanstvenici-urolozi iz cijelog svijeta tu dolaze “nabildati” svoj životopis. Zna se ako si proveo vrijeme s takvim čovjekom da si sposoban istraživati i napisati znanstveni rad. Uvjerila sam se da imam dovoljno znanja i vještina da radim u takvoj klinici jer za razliku od njihovih liječnika, koji se usko specijaliziraju, ja posjedujem širinu. Moje su metode u Beču dobro ocijenjene i tamo bih bez sumnje brzo napredovala jer su im potrebni takvi polivalentni stručnjaci. Predložili su mi da ostanem u Beču, no nakon što sam sve izvagala, odlučila sam odbiti tu ponudu. Zaključila sam da je uz sve probleme i slabosti, kvaliteta života u Splitu veća nego u inozemstvu. A osim toga, vjerovala sam da uz manju financijsku satisfakciju mogu učiniti više pomaka kod kuće.”

Žana Saratlija Novaković još je jedan dokaz kako u nas napreduju u pravilu samo oni koji su spremni raditi na sebi bez pomoći sustava. Sama je finacirala edukacije po Europi, prošla je Bliski Istok, bila u Austriji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Italiji, Francuskoj… Uvijek je za usavršavanje uzimala godišnji odmor, slobodne dane, nalazila zamjene, često se po dva, tri dana vraćala u Split, odradila svoje obveze, pa se opet vraćala. Kolege su joj u inozemstvu pomagale da nađe povoljan smještaj, da se što brže uklopi u novu sredinu. Stekla je brojna prijateljstva i poznanstva pa sada s kolegama iz inozemstva razmjenuje informacije, konzultuira se, zajedno analiziraju nalaze, slike, znanstveno surađuju… Među ostalim, usavršavala je svoja znanja i u Beogradu kod profesora Miodraga Aćimovića. Beogradska škola rekonstrukcije u urologiji poznata je u cijelom svijetu. Profesor Aćimović bavi se istim područjima koja mene zanimaju, a to je uroonkologija i rekonstruktivna urologija, što je zapravo rijetko jer se urolozi uglavnom usmjere samo k jednom. Ali zbog okolnosti u kojima radimo moramo poznavati široko područja urologije jer nemamo mogućnosti da upoznamo samo jedno područje, a da o drugom ne znamo baš ništa.Vrlo često pričamo o urologiji, surađujemo i smišljamo kako naprijed. To je jedan od onih ljudi s kojima možete provesti dane i pričati o jednoj temi, a da vam ni sekundi nije bilo dosadno. Na kraju i ne osjetiti da je prohujao cijeli dan. “

‘Kirurgija me opušta, nije istina da je najstresnija grana medicine’

Saratlija Novaković ne smatra da je kirurgija možda najteža pa i najstresnija grana medicine. Jedina je razlika, kaže, kad kirurg pogriješi vidi se odmah, dok se krive dijagnoze interniste i posljedice krivog liječenja vide kasnije. “Kirurgija me opušta, nisam pod stresom jer sam koncentrirana na operaciju i ono što moram raditi. I što vrijeme odmiče sve mi je zapravo lakše jer mi pomažu iskustvo i stečeno znanje. To je za mene posao, to je emaptija, ne sažaljevaš čovjeka, ne ulaziš u njegove emocije, jer onda ne možeš donijeti razumnu medicinsku odluku koja je najbolja za pacijenta.” Ne slaže se ni sa starom podjelom u kojoj je kirurgija bila muško zanimanje.

“Tako je bilo nekoć, no sada se situacija iz temelja promijenila. Kako će kirurgija i općenito medicina biti muško zanimanje kad se sada na fakultet upisuje i do 80 posto žena. A i od onih 20 posto muškaraca nitko ne želi, primjerice, specijalizirati kirurgiju ili anesteziologiju jer su to vrlo zahtjevne grane medicine: dugo se mora učiti i specijalizirati, pa se muškarci sve više opredjeljuju za grane medicine koje zahtijevaju manje truda i muke, a profitabilnije su. Stoga se radije bave dermatologijom, oftalmologijom, radiologijom, fizikalnom medicinom…”

Vjekoslav Skledar

Medicina u Hrvatskoj će se ovako svesti samo na hitne slučajeve

Za razliku od nekih ne tako davnih vremena kad je, primjerice, Žana Saratlija Novaković morala godinama čekati da bi dobila specijalizaciju, vremena su se bitno promijenila, no sada za kirurške specijalizacije i anesteziologiju gotovo da i nema interesa. “Ne samo da nitko ne želi specijalizaciju, nitko više ne želi ući u radni odnos s bolnicom. Ako prihvate specijalizaciju znaju da će morati kasnije odraditi taj dio godina, a to nitko ne želi. Danas mladi liječnici znaju da im se završeni medicinski fakultet u Hrvatskoj prizna u Europskoj uniji, da mogu raditi gdje hoće. Stoga se ne žele vezati za domaće bolnice. Situacija je tim gora jer dosta liječnika odlazi, a na njihova mjesta nitko ne dolazi. Bojim se da će nas ta loša politika u zdravstvu dovesti do toga da će se medicina u Hrvatskoj svesti samo na hitne slučajeve, a sve ostale pacijente slat će se u centre izvrsnosti. A to znači da će se moći liječiti na odgovarajući način samo oni koji imaju novca.”

Vrhunska stručnjakinja upozorava na još jedan problem. “U našem sustavu stimuliran si da ne radiš ništa. Nismo plaćeni po broju operacija, pregleda, uputnica, dakle, po učinku pa je mnogima lakše raditi što manje. Osim toga, oni marljiviji puno više troše pa su opterećenje za bolnicu. No, bez obzira na sustav, ne mogu se zamisliti da stagniram. Uvijek moram ići naprijed, a pri tome nastojim pogurati i svoju okolinu.”