Nekad je nužno odabrati stranu

Neosporno je da ministar Beroš i Stožer dobro upravljaju krizom, ali nije dobro zaboravljati da im je to i posao

Stvaranje slike nepogrešivih vođa i superheroja ima nekoliko nezgodnih posljedica

28.03.2020., Zagreb - Konferencija za medije Nacionalnog stozera civilne zastite oko korona virusa odrzana je u Ravnateljstvu civilne zastite. Davor Bozinovic, Vili Beros. 
Photo: Goran Stanzl/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

Ljudi iz Stožera rade svoj posao i to, koliko se može procijeniti, zasad uglavnom dobro. Nismo, barem ne još, u kaosu kakav je zahvatio mnoge zemlje i tu sigurno itekakvih zasluga imaju i Beroš i Božinović i cijela ekipa koja nam se javlja u 9 i 16 sati

Stvari su se sad već počele pomalo otimati kontroli. Ravnatelj KBC-a Split Julije Meštrović kaže kako “možemo biti svi sretni da imamo ministra Beroša u ovom trenutku” i da ministar radi izvanredno. A članovi Nacionalnog stožera Civilne zaštite? Oni se, kako kaže ravnatelj, “prema svemu odnose na najbolji mogući način”.

Najbolji mogući? Ne postoji niti jedan jedini mogući pristup u barem jednom detalju koji bi mogao biti bolji od onog kojeg imaju ljudi koji se naciji obraćaju s novim crnim brojkama svaki dan u 9 i 16 sati? Ajde…

Opasno ogledalo

Dječak nacrta članove Nacionalnog stožera kao superheroje. Ministar Beroš na tren zaboravlja na pandemiju i javlja se osmogodišnjaku kako bi mu se zahvalio i ohrabrio ga da izdrži u neobičnoj situaciji u kojoj smo se svi našli. Super, lijepa gesta. Samo, je li ministar za kojeg “svi možemo biti sretni da ga imamo u ovom trenutku” o tom pozivu baš morao izvijestiti medije?

Stvaranje slike nepogrešivih vođa i superheroja ima nekoliko nezgodnih posljedica. Prva je, jasno, da bi oni sami mogli povjerovati u ono što vide u ogledalu javnosti. I početi griješiti. Odnosno, neka mi bude oprošteno na svetogrđu, griješiti češće i opasnije nego dosad.

Nadzor naš posvemašnji

Drugi problem koji obično ide uz priču o voljenim vođama i teškim situacijama je problem slobode. Ona se u tim okolnostima zna topiti neobično brzo i uz neobično zaglušujuć pljesak javnost. Predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a Branko Bačić je tako u emisiji HRT-a Otvoreno argumentirao da je potrebno da mjera nadzora mobitela bude sveobuhvatna jer je sigurno bilo mnogo onih koji su išli na skijanje u Austriju, a nisu se javili za pregled zdravstvenim vlastima.

Dakle, da ne bi griješili neki, nadzirali bi sve. Pritom, vladajuća stranka ne želi aktivirati ustavnu opciju po kojoj bi se o ograničavanju ljudskih prava u Saboru morale donositi odluke dvotrećinskom većinom, jer bi se onda oko toga morali – dogovarati s oporbom. Ima li onda razloga za uznemirenost zbog lakonske izjave ministra Božinovića oko daljnjeg ograničenja kretanja kako je važno da policija – ne tuče ljude?

Isprika za svoj posao

Treći problem je vezan za gubitak strpljenja za bilo kakvu kritiku. Posljednjih dana je tako ministar Beroš prozivao petu kolonu u zdravstvu, najavljivao obračun kad sve ovo prođe, a ministar unutarnjih poslova se upetljao u bizarni rat protiv prodaje televizora. Ipak, razinu iznad svih njih je iskočila ravnateljica Hitne službe Maja Grba-Buljević, kad ju je novinarka Jutarnjeg lista nazvala da provjeri priču o tome da Hitna pomoć nije htjela prevoziti djevojčicu s upalom slijepog crijeva jer joj je mama u samoizolaciji.

“To vam ne vjerujem! Može zvati tko kako hoće i tvrditi što hoće. Tri sata dnevno gubim na rekla-kazala”, ispucala se ravnateljica Hitne na novinarku i odbila se na slučaj očitovati dok ga novinarka službeno ne prijavi. Pa će onda, veli, provjeriti audio zapis. “Ako je to točno, bit će kažnjeni. Ako nije, vi ćete se nama ispričati”.

Heroji tankih živaca

Dakle, dotle smo već došli – novinari bi se, zato što rade svoj posao, trebali ispričavati herojima pandemije. A frka još nije, zapravo, ni postala dramatična. Što bi bilo da imamo stotine žrtava dnevno kao neke druge zemlje? Vojni sud?

Naposljetku, sve skupa se događa u atmosferi ljepljivog straha i nesigurnosti, kad je psihološki posve razumljiva želja građana za superjunacima kojima mogu vjerovati, koji znaju svoj posao i koji će pomoći da iz svega izađemo sa što manje teških gubitaka i dubokih rana. Za demokratsko društvo, međutim, tako rođeni superheroji, pogotovo kad gube živce na neugodnijim pitanjima, predstavljaju popriličnu opasnost.

Odgovori s plaštom

Stoga nema opreznosti koja je pretjerana, niti pitanja koja su neprilična. Ljudi iz Stožera rade svoj posao i to, koliko se može procijeniti, zasad uglavnom dobro. Nismo, barem ne još, u kaosu kakav je zahvatio mnoge zemlje i tu sigurno itekakvih zasluga imaju i Beroš i Božinović i cijela ekipa koja nam se javlja u 9 i 16 sati (kao i mnogi, mnogi drugi koji rade svoj posao na terenu).

Ali, zadatak demokratske javnosti je, pogotovo u ovakvim situacijama, da propituje. Pa onda ne bi bilo loše da se do kraja, što hitnije, razjasni, recimo, je li sustav zakazao u slučaju smrti prve žrtve od koronavirusa u Hrvatskoj, ugostitelja iz Istre koji nije ni završio na bolničkom liječenju. Tko je kažnjen zato što je Hitna pomoć odbila prevesti djevojčicu s upalom slijepog crijeva (da, novinarka je bila u pravu, za razliku od ravnateljice)? Što garantira da se slični slučajevi neće ponavljati, zapravo, da se ne ponavljaju u Hrvatskoj dok čitate ove retke?

Lako je, naime, pričati o herojima. Malo je teže osigurati da sustav funkcionira. A svakog dana diljem Hrvatske mnogi životi ne ovise o tome hoće li netko doletjeti s plaštom, nego hoće li na vrijeme doći Hitna pomoć ili će vas sugovornik, ipak, prebaciti na drugu liniju.