Nepoznati život zanemarenog genija iz Đakova koji je u Hrvatsku doveo suvremenu svjetsku arhitekturu

Da je htio mogao je više

U gotovo tri sata koliko smo razgovarali tog istog Tonka tražile su barem četiri različite osobe, ali gospođu Bjažić Klarin to nije ni najmanje omelo u izlaganju o životu Ernesta Weissmanna, arhitekta zbog kojeg smo se i našli.

Taj čovjek se, kao jedan od rijetkih iz Hrvatske, usavršavao kod arhitektonskih veličina poput Adolfa Loosa i Le Corbusiera, vizionara koji je hrvatsku arhitektonsku scenu preko svojih idejnih projekata cijelo jedno desetljeće upoznavao sa stečevinama moderne funkcionalističke i konstruktivističke arhitekture, člana izvršnog tijela Međunarodnog kongresa moderne arhitekture – udruženja koje je desetljećima na globalnoj razini definiralo samu srž suvremene arhitekture. Weissmann je pritom bio i humanist koji se u 30-ima, za vrijeme najveće ekonomske krize u Zagrebu, zalagao za poboljšanje uvjeta radničke klase. Jedan je od autora prvih modernih zgrada Sveučilišta u Zagrebu, a bio je i visoko pozicionirani UN-ov dužnosnik koji je uz Le Corbusiera i projektanta Brazilije Oscara Niemeyera sjedio u projektnom timu za sjedište UN-a. Umjesto svega toga bio je obilježen kao arhitekt koji je izgradio svega tri kuće.

“Bilo mi je neobično važno dokazati da je riječ o arhitektu koji je mogao izgraditi mnogo više da je to želio. Naime, on i njegova obitelj bili su ugledni članovi najutjecajnije i najbogatije židovske zajednice u Kraljevini Jugoslaviji i nesumnjivo je mogao graditi vile i najamne stambene zgrade. No smatrao je to gubitkom svojega vremena i znanja”, govori Tamara Bjažić Klarin, znanstvenica koja kaže da je do Weissmanna došla sasvim slučajno za vrijeme višemjesečnog boravka u Parizu.

Do Weissmanna je došla sasvim slučajno

Dosadilo joj je, tvrdi, nakon tjedana provedenih u francuskoj metropoli i dalje istraživati kulturne znamenitosti pa je pišući seminarski rad o modernoj arhitekturi Zagreba iz čiste znatiželje otišla do Zaklade Le Corbusier kako bi provjerila koliko je hrvatskih arhitekata boravilo u tom projektnom birou. Tek su dva ostavila zamjetan trag: Juraj Neidhardt i Ernest Weissmann. Na nagovor svog kolege i prijatelja, povjesničara arhitekture Aleksandera Lasla, prihvatila se potom istraživanja koje je rezultiralo prvo doktorskom disertacijom, a zatim i monografijom posvećenom najintenzivnijim godinama projektantskog djelovanja ovog važnog hrvatskog arhitekta o kojem se dosad u nas vrlo malo znalo.

Ernest Weissmann rođen je spletom okolnosti u Đakovu 1903. godine. Njegovi roditelji bili su, naime, Židovi koji su živjeli dosta nomadski. Josip, Ernestov otac, radio je kao kantor i zbog toga se cijela obitelj često selila, a sinagoga u kojoj je radio kada se Ernest rodio nalazila se u Đakovu. Skrasili su se tek kad je Ernest krenuo na fakultet u Zagrebu gdje će i ostati sve do početka Drugog svjetskog rata. Weissmannovi su osim Ernesta imali još dvojicu sinova, Adolfa i Ljudevita, koje su od milja zvali Adika i Lujo.

U njihovu kućanstvu govorilo se njemački tako da je Enci, kako su Ernesta zvali ukućani, od malih nogu bio okružen stranim jezicima. Zanimljivo je i to što Ernest Weissmann nikad nije htio postati arhitekt nego kipar. Kiparenje je vjerojatno zavolio gledavši svoju majku koja je bila samouka kiparica, ali se nakon neuspjeha na prijamnom ispitu vjerojatno na nagovor roditelja ipak predomislio i odlučio upisati studij arhitekture.

Dolazak kod Le Corbusiera

Weissmannova profesionalna priča započinje na Tehničkoj školi u Zagrebu gdje su mu predavali ugledni arhitekti poput Viktora Kovačića, Ede Šena i Huga Ehrlicha njegujući tradiciju klasiciziranog modernizma što ga nije spriječilo da vrlo brzo svlada sve postavke tzv. novog građenja. Zahvaljujući obiteljskim vezama Weissmann se upoznao s arhitektom Zlatkom Neumannom, dugogodišnjim suradnikom Adolfa Loosa, te Ernest sredinom 90-ih odlazi u Loosov pariški biro.

Financijski potpomognut od svoje starije braće kasnije ide i u Le Corbusierov atelijer koji je u to doba vrvio mladim arhitektima iz cijeloga svijeta toliko oduševljenima progresivnim Corbusierovim idejama da su za njega pristajali raditi volonterski. “Iz tog razdoblja potječe neka prva Weissmannova međunarodna mreža poznanstava”, tvrdi cijenjena znanstvenica. “Tamo je radio s vodećim modernistima poput Josepa Lluisa Serta, Charlotte Perriand, Kunija Maekawe ili Normana Ricea, ljudima koji će se afirmirati na međunarodnoj arhitektonskoj sceni nakon kraja Drugog svjetskog rata”, nastavlja Bjažić Klarin, otkrivajući usput da je jedan od razloga Le Corbusierove globalne slave bio razlog što se znao jako dobro promovirati.

Weissmann će sve što je naučio kod Corbusiera primijeniti u praksi još za svog boravka u Parizu. Potkraj 20-ih u Zagrebu je, naime, raspisan natječaj parcelacije i model izgradnje Zakladnog bloka, zemljišta na rubu Trga bana Jelačića na kojemu je prije stajala Zakladna bolnica. Ideja je bila da se to ekskluzivno, vrijedno zemljište rasparcelira i proda kako bi se njegovom prodajom namaknula sredstva za izgradnju nove zgrade Zakladne bolnice planirane u zajednici s klinikama Medicinskog fakulteta na Šalati. Weissmann predlaže najsuvremeniji model izgradnje grada – slobodnostojeći objekt na stupovima čije je prizemlje slobodna, javna površina.

Razdvaja različite sadržaje i, umjesto da ih smjesti u jednu kolosalnu građevinu, on ih izmješta u zasebne kuće koje potom povezuje različitim konstruktivističkim elementima. U svoj kompleks postavio je, primjerice, poslovno-trgovačke sadržaje, gradsku knjižnicu, ali i koncertnu dvoranu koju će Zagreb dobiti 40 godina kasnije. Svoje zgrade podiže na stupove visine jednog gata kako bi površina trga i dalje ostala javna, a u tom projektu prvi put koristi i u nas neviđeni element ovješenog staklenog pročelja.

Maestralan Zakladni blok

Koliko je njegova ideja Zakladnog bloka bila revolucionarna dokazuje i činjenica da je povjesničarka umjetnosti Željka Čorak taj projekt kasnije proglasila zagrebačkim Centrosojuzom (glasovitom zgradom koju je Le Corbusier podignuo s Nikolajem Kollijem u Moskvi). To nimalo ne čudi s obzirom na činjenicu da je Weissmann u Corbusierovu atelijeru rascrtavao baš tu zgradu s kolegama iz biroa. No, rijetki znaju da je Ernest na tom natječaju varao. Pravila natječaja jasno su definirala da se na taj natječaj mogu prijaviti samo domaći arhitekti, a Weissmann je svoj prijedlog za Zakladni blok osmislio s Japancem Kunijom Maekawom i Amerikancem Normanom Riceom. Zbog toga je na finalni prijedlog potpisao samo sebe.

No, njegova progresivnost nije se ogledala samo u projektima. On se potkraj dvadesetih godina gotovo od početka priključio i Međunarodnom kongresu moderne arhitekture, poznatom i kao CIAM. Radilo se u udruženju ponajboljih svjetskih arhitekata koji su si dali zadatak zajednički nastupiti kako bi definirali smjernice nove, moderne arhitekture i sustavno radili na njenu općem prihvaćanju. A Weissmann se u Frankfurtu, na II. kongresu, uvjerio da arhitektura kakvu on sanja može biti izvedena i oduševio se idejom prefabricirane montažne izgradnje. Nije ni slutio koliko će upravo njegovo sudjelovanje na tom II. CIAM-u obilježiti daljnji tijek njegove karijere usmjerene na zgrade namijenjene deficitarnim zdravstvenim ustanovama – bolnicama i sanatorijima.

Ambiciozni Weissmann vraća se u Zagreb kako bi dovršio svoj drugi kapitalni projekt, međunarodni natječajni projekt za Zakladnu i kliničku bolnicu na Šalati. Razrađuje ideju tvornički proizvedene montažne zgrade o kojoj razmišlja već dulje vrijeme. Kliničke zavode smješta na terasasti teren i povezuje ih žičarom. Bilo je to nevjerojatno tehnološko dostignuće za vrijeme u kojem je sastavni dio gotovo svake terapije bilo sunčanje i boravak na svježem zraku. To je ujedno i bio razlog zbog kojega je Weissmann svoje zavode zamislio na različitim visinama, kako bi optimizirao insolaciju, izloženost suncu koje je tada još uvijek imalo važnu ulogu u liječenju oboljelih.

Angažman u CIAM-u

Struka je prepoznala vrijednost njegova projekta i nagradila ga, a Weissmann se značajnom novčanom nagradom u jednom pismu Le Corbusieru pohvalio čak poručivši mu da će od tog novca može živjeti godinu dana. “Ispostavit će se vrlo brzo da nagradu nije dobio zbog toga da bi se bolnica gradila po njegovu projektu, jer ona realno u tom trenutku niti nije bila izvediva”, kaže Bjažić Klarin. Razočaran takvom situacijom obraća se ponovo svom starom učitelju, ali i njegovom kolegi i tajniku CIAM-a Sigfriedu Giedionu moleći ih za pomoć.

Odgovor stiže relativno brzo, ali poznati arhitekti svoju pomoć uvjetuju njegovim većim angažmanom u CIAM-u. Pripremao se, naime, IV. kongres na temu funkcionalnog grada i trebalo je pripremiti opsežne studije gradova na temelju kojih će se donijeti i povijesna Atenska povelja. Njome je, naime, valjalo definirati način na koji će se graditi svi budući suvremeni gradovi, ali i sanirati postojeći. Zbog toga je Weissmannu bila potrebna radna skupina koja će pripremiti materijale. “Na to osniva Radnu grupu Zagreb (RGZ) jer je, između ostaloga, shvatio da u domeni projektiranja javnih zdravstvenih ustanova njegovo samostalno djelovanje nema nikakvog smisla”, tvrdi autorica knjige o Weissmannu.

Ključne osobe RGZ-a postaju Josip Seissel i Vladimir Antolić, arhitekti koji početkom tridesetih izrađuju novu regulatornu osnovu grada Zagreba. Bila je to olakotna okolnost koja im je olakšala posao do te mjere da su bili među prvima koji su poslali svoje izvješće o radu u CIAM. Važno je i da je Radna grupa Zagreb konstituirana po uzoru na Sertovu španjolsku inačicu poznatu kao GATEPAC. “Grupa GATEPAC bila je aktivna za vrijeme Druge španjolske republike”, objašnjava Bjažić Klarin.

Njegove vile Kraus i Pongrac

“Bila je društveno angažirana, imala je svoj vlastiti izložbeni prostor, svoje glasilo, a bavila se problemima socijalnog stanovanja i javnim zgradama za školstvo i za zdravstvo”, dodala je ističući da će upravo to biti težišta rada RGZ-a.

Weissmann u to doba, netom prije nego što će svu svoju pozornost usmjeriti na pripreme za IV. CIAM, izrađuje jedan od rijetkih idejnih projekata koji će doista biti realizirani. Iz zahvalnosti prema svom baru Luji, okorjelom zaljubljeniku u motocikle, projektirao je mototrkalište Miramara. Izvedeno je 1932. godine, ali na Miramarskoj cesti moglo je stajati tek kratko. Važno je spomenuti da u to vrijeme projektira i svoje jedine dvije stambene kuće. Za dvije obitelji liječnika na prestižnim lokacijama u Zagrebu gradi dvije danas antologijske kuće: vilu Kraus i vilu Pongrac. Uz projektiranje jedne od njih vezana je i jedna zabavna anegdota.

Weissmann, naime, nikad nije položio stručni ispit koji bi mu dopustio da samostalno projektira zbog čega ga je netko od njegovih kivnih kolega prijavio Komori. “Weissmann je odgađao polaganje ispita jer mu se trogodišnji staž u Le Corbusierovu atelijeru nije priznavao, a bilo mu je i žalosno čime se njegove kolege bave umjesto da se angažiraju na unapređenju arhitektonske profesije”, zaključuje. Iako i dalje neumorno promovira svoje modernističke ideje o montažnoj gradnji, istodobno upravo u ovim projektima prizemljuje svoju arhitekturu prilagođavajući je realnim prilikama kako konstrukcijama tako i materijalima među kojima su i drvo i kamen.

Primjena istih često se naziva regionalizmom dok je prema mišljenju Tamare Bjažić Klarin “riječ o čistom iskonskom modernizmu koji podrazumijeva racionalnost i funkcionalnost” tj. odgovoru na aktualne gospodarske prilike – zahtjev za što jeftinijim građenjem jer što može biti jeftinije od gradnje s lokalnim materijalima dostupnim in situ. “Weissmann je oduvijek bio izrazito realan čovjek. Kad je shvatio da nešto ne funkcionira, počeo je tražiti druga rješenja”, tvrdi cijenjena istraživačica Weissmannova opusa.

Nakon tih izleta u potpunosti se posvećuje radu u CIAM-u. Članovi Radne skupine Zagreb završili su u međuvremenu opsežnu analizu grada Zagreba i pripremili se za put u Atenu na IV. kongres. Tri člana grupe krenula su vlakom iz Zagreba za Atenu po nesnosnim vrućinama dok je veći dio njihovih europskih kolega putovao brodom iz Marseillea. Taj ključni kongres bio je, naime, zamišljen kao krstarenje. Kad su se arhitekti konačno sastali u Ateni kako bi raspravili smjernice izgradnje modernog grada postalo je izvjesno da je veći dio njih od tog sastanka očekivao previše.

Na brodu kao slijepi putnik

Weissmann je shvatio da će se premalo govoriti o onome zbog čega su se sastali pa je u neformalnim razgovorima sa svojim kolegama počeo agitirati za vlastite ciljeve. Zalagao se za demokratizaciju CIAM-a misleći da pojedine nacionalne grupe imaju premalo utjecaja na donošenje odluka što je bilo rezervirano za izvršno tijelo tog kongresa koje se sastojalo od po dva predstavnika iz svake od nacionalnih radnih skupina, CIRPAC (kojeg je inače i sam bio član).

Uvidjevši da od donošenja Atenske povelje neće biti ništa, počeo je zagovarati donošenje alternativne čije su ideje bile u skladu s njegovim socijalističkim uvjerenjima da arhitektura mora služiti poboljšanju života kvalitete svih ljudi. Koliko mu je to bilo važno dokazuje i činjenica da se kao slijepi putnik ukrcao na brod koji je sudionike kongresa iz Atene vozio natrag u Marseille. “Kasnije je pisao o tome kako je kao slijepi putnik preko dana agitirao za svoje ciljeve dok je noću spavao na palubi”, rekla je kroz smijeh Bjažić Klarin ističući da će Atensku povelju tek početkom četrdesetih objaviti sam Le Corbusier.

Po povratku u Kraljevinu Jugoslaviju RGZ nastavlja sa svojim radom. Svoje analize stambenih prilika grada predstavljaju na četvrtoj izložbi Udruženja umjetnika Zemlja u Umjetničkom paviljonu izazivajući prilične kontroverze.

Polagani raspad skupine

Prikazali su, naime, prilike na radničkoj periferiji u kojima živi četvrtina građana i one su bile porazne. “Ljudi su živjeli bez kanalizacije i vodovoda u trošnim nastambama, u slamovima koji su predstavljali stalnu zdravstvenu opasnost”, objašnjava Bjažić Klarin dodajući da su pojedini članovi grupe kasnije zbog tog angažmana snosili i posljedice budući da su vlasti smatrale izložbu komunističkom propagandom.

Weissmann se polako počinje distancirati od CIAM-a smatrajući da je došlo vrijeme da se stvari promijene i da arhitekti zauzmu jasni antifašistički stav što Le Corbusier odbija. Dokazuje to i činjenica da su čak i ugledni članovi CIAM-a RGZ osuđivali zbog politički intonirane izložbe Zemlje na kojoj je sudjelovala sredinom tridesetih godina. Skupina se polako raspada. Za svog djelovanja uspjeli su realizirati svega jedan projekt, izgradnju triju paviljona današnjeg Agronomskog fakulteta u Zagrebu.

“Iako je za izgradnju bilo predviđeno sedam paviljonskih građevina, tek su tri realizirane i to zbog nedostatka novca”, govori Bjažić Klarin. “Sav novac odlazio je u Beogradsko sveučilište koje je dobivalo i devet puta veća sredstva od Zagrebačkog, iako je već tada bilo izvjesno da je Zagreb privredno središte Kraljevine”, dodaje.

Bliži se kraj tridesetih godina, a Weissmann se nalazi prvo u Parizu, a zatim u New Yorku gdje nadgleda izgradnju jugoslavenskih paviljona namijenjenih za Svjetske izložbe koje su se održavale u tim gradovima. U New Yorku će dočekati i početak Drugog svjetskog rata, a tamo će mu se uskoro pridružiti i njegova braća. Oni su, naime, u Ameriku doputovali preko Italije, Portugala, Kube i Meksika kako bi pobjegli od nacističkih progona. No, njihov otac Josip ostao je u Jugoslaviji i umro u jednom od koncentracijskih logora. Majka, srećom, nije dočekala rat, umrla je neposredno prije početka progona Židova.

“Ernestov brat Lujo je zahvaljujući svojoj nadarenosti za glazbu proputovao Ameriku. Bio je na turneji s opernom divom Zinkom Kunc. On je svirao klavir i harmoniku, a ona je pjevala. Tako su skupljali sredstva koja su potom slali u Europu kako bi pomogli antifašistima”, objašnjava Bjažić Klarin. Zahvaljujući tome steći će dobru reputaciju kod nove vlasti koja na kraju neće pomoći samo njemu, nego i bratu. Progurat će ga, naime, u UN gdje će se Ernest za vrijeme rata baviti idejom obnove Europe, a kasnije će u toj organizaciji voditi čak i Odjel za stanovanje i urbanizam.

Prisutan u zemlji do smrti

“Njegov lik i djelo pogrešno se interpretiraju”, počinje Bjažić Klarin. Često se ga prikazuje kao nekoga tko je Hrvatsku ostavio za sobom kad se zaposlio u UN-u, ali to nije točno. “Dokazuje to zorno pismo Giediona talijanskom arhitektu Pieru Bottoniju iz kojeg se jasno može iščitati da se Weissmann 1945., odnosno, 1946. prema zadnjim informacijama kojima raspolažu nalazi u Jugoslaviji”, govori ona dodajući da je Weissmann prvim humanitarnim konvojem odmah nakon kraja rata otišao u Jugoslaviju. Ali Weissmann i nakon tog posjeta ostaje privatno i profesionalno prisutan u Jugoslaviji sve do svoje smrti.

“Bio je član suradnik HAZU-a, neko je vrijeme radio i za zagrebački Ekonomski institut, a u šezdesetima je bio angažiran i na pripremi međunarodnog natječaja za centar Skoplja razorenog velikim potresom, a zatim i na organizaciji međunarodnog projekta Južnog Jadrana, njegovog regionalnog prostornog plana”, nastavlja.

Zašto je Weissmann unatoč revolucionarnim mladenačkim idejama i kasnijem radu u nekima od najvažnijih međunarodnih institucija na svijetu i dalje hrvatskoj javnosti nepoznat i treba ga tek istražiti. No, činjenica je da je riječ o čovjeku koji je promijenio lice hrvatske arhitekture što Tamara Bjažić Klarin svojom monografijom zorno ilustrira.

“On je sebe smatrao inženjerom. Smatrao je da postoje jeftiniji načini za umjetničko izražavanje od arhitekture i da arhitektura prije sve treba biti u skladu s programom i potrebama onih kojima je namijenjena. To što je malo gradio nimalo ne umanjuje njegov talent kao arhitekta”, zaključuje autorica knjige Ernest Weissmann: društveno angažirana arhitektura, 1926. – 1939. izdanja Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Hrvatskog muzeja arhitekture u ediciji Architectonica, urednika akademika Andrije Mutnjakovića.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 12. ožujka 2016.