Nekad je nužno odabrati stranu

Nestaje li Europa bez granica?

Kako su izbjeglička kriza pa pandemija temeljito uzdrmale priču o Europi bez granica

11.03.2020., Zagreb - Pojacan nadzor policijskih sluzbenika na granicnom prijelazu Bregana zbog epidemije koronavirusa. Photo: Robert Anic/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

Kao ključna posljedica izbjegličke krize, govorimo li o široj europskoj javnosti, iskristalizirala se ona o normalnosti utvrđivanja vanjskih granica Europske unije, dok bi posljedica pandemije moglo biti normaliziranje novog zatvaranja državnih granica između zemalja EU-a

Dvije stvari koje su se posljednjih tjedana izmjenjivale kao ključna pitanja čitave Europe, a to su izbjeglička kriza i pandemija koronavirusa, temeljito su uzdrmale priču o Europi bez granica, i to u tolikoj mjeri da je upitno hoće li se u skorije vrijeme ona moći obnoviti. Ovo pitanje je tim važnije, imajući u vidu da je kompletan narativ Europske unije upravo utemeljen na slobodi kretanja ljudi i na nebitnosti državnih granica. Štoviše, jedan od ključnih korištenih argumenata od strane političara, intelektualaca i mirovnih aktivista koji su ukazivali na besmislenost ratova za jugoslavensko nasljeđe, bio je upravo taj. Da su granice nebitne i da ćemo ionako u jedinstvenoj Europi živjeti svi zajedno, bez obzira na njih.

Iako je ta priča svakako bila podosta manjkava u odnosu prema ljudima iz zemalja koje nisu članice Unije, valovi izbjegličkih kriza su je ozbiljno načeli, da bi je pandemija koronavirusa u potpunosti dovela u pitanje. Kad k tome pridodamo činjenicu koliko je jednostavno priča o zatvaranju granica u oba slučaja dobila široku podršku u javnosti, s uvijek istim manjinskim glasovima otpora, očito je kako europska ideja niti u idejnom smislu nije pretjerano zaživjela.

Što bi ova pandemija mogla promijeniti na području EU?

Prije nego se vratim na glavnu temu, ono što ipak u lošem smislu fascinira je to koliko je aktualna pandemija potpuno potisnula u drugi plan sve ostale vijesti, uključivši onu o drami izbjeglica na tursko-grčkoj granici. Da će to biti tako još je 2016. u svojoj posljednjoj knjizi, ‘Stranci pred našim vratima’ napisao Zygmunt Bauman:

“Nagomilavaju se znaci da javno mnijenje, u dosluhu s medijima koji žude za rejtingom, postepeno pa ipak nemilosrdno prilaze točki zasićenosti kada se radi o tragediji izbjeglica. Djeca koja su se udavila, naprečac izgrađeni zidovi, ograde s bodljikavom žicom, pretrpani kampovi i vlade koje se jedna s drugom natječu da patnjama izbjeglištva, jedva izvedenog bijega i iscrpljujućih opasnosti puta do sigurnosti dodaju uvredu tretiranja migranata kao vrućeg kestenja. Sve takve moralne nepodopštine su sve manje vijesti, a sve češće ‘u vijestima’. Sudbina šokova je da se vrate u dosadnu rutinu normalnosti, a oralnih panika da se istroše i nestanu iz vidokruga i iz svijesti obavijeni velom zaborava.”

Kao ključna posljedica izbjegličke krize, govorimo li o široj europskoj javnosti, iskristalizirala se ona o normalnosti utvrđivanja vanjskih granica Europske unije, dok bi posljedica pandemije moglo biti normaliziranje novog zatvaranja državnih granica između zemalja EU-a. To, nažalost nije čudno, budući da je, sve slabija briga o javnom zdravstvu praktično ostala u nadležnosti nacionalnih država, što jasno ukazuje na prioritete Europske unije. Proizvede li ova pandemija posljedično i promjenu generalnog odnosa politike prema javnom zdravstvu na razini EU, kao i nacionalnih država, to bi predstavljalo svakako jednu od boljih posljedica ovoga s čim se suočavamo.

Hrvatska i njezino povijesno iskustvo s granicama

Okrenemo li sada pogled ka Hrvatskoj i njenom povijesnom iskustvu, činjenica koja temeljno određuje čitav prostor Republike Hrvatske jest ta da se radi o zemlji s apsolutnim iskustvom granice. Svaka regija Hrvatske je de facto pogranična i ima povijesno iskustvo granice, kako dobro, tako i loše. Ako se iz tog iskustva nešto može naučiti, to je da je svako zatvaranje unutar vlastitih granica bilo pogubno po svakodnevni i ekonomski život, što nas vraća na situaciju koja je najsličnija današnjoj, a to je odluka Habsburške Monarhije da kompletno obustavi trgovački karavanski promet između Dalmacije i Bosne zbog straha od kuge.

To se dogodilo u razdoblju između 1815. i 1843. trajno devastiravši dalmatinske luke u ekonomskom smislu. Jasno je, naravno, da je u ovakvim okolnostima privremeno zatvaranje granica logično. Ukoliko bi, međutim to preraslo u uobičajenu praksu, probudili bi se u nimalo veselom svijetu, za kojeg se činilo da smo ga odavno ostavili iza sebe.