Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Netko je na Kino Europu stavio papirić ‘kapitalizam je kulturocid’. Tu dvoranu su, inače, izgradili tvrdi kapitalisti

Dubinski je promašeno svoditi temu Kina Europa na plitke sukobe o kapitalizmu, bez obzira koju stranu zastupate

Jasno je da Milan Bandić nije odlučio promijeniti najmoprimce jer je gajio zamjerke na njihove odluke po pitanju poljskog dokumentarizma. A bi li nam svima u Hrvatskoj bilo bitno bolje, da je još uvijek moguće židovskom dječaku iz izrazito siromašne kuće u dvadesetak godina stvoriti vlastitu trgovinu, pa ciglanu, pa nekoliko gradskih kina, i da ga pritom na svakom koraku ne susretnu poreznici, regulatori i nestabilni načelnici, nije za sporiti.

Adolf Müller pripadao je onoj grupi zagrebačkih poduzetnika, koji su krajem 19. stoljeća udarili temelje suvremenog velegrada (što je Zagreb u ono vrijeme, ako ne brojem stanovnika, onda usmjerenjem i pripadnošću, svakako bio).

Sve što je imao, marljivi Müller stekao je kroz beskrajan trud i poslovnu sposobnost. Rodio se 1857. u siromašnoj židovskoj obitelji u Zagrebu, sedam godina nakon što je grad službeno oformljen. Prvi dućan, skupa s restoranom, sa suprugom Fanikom otvorio je u Josipdolu kod Ogulina; išlo im je toliko dobro, da su uskoro odlučili kupiti ruiniranu trgovinu “Zlatni zvon” u zagrebačkoj Ilici, na broju 112.

Sama ideja, da se u ono vrijeme okuša baš u Ilici, ukazivala je na razinu ambicija Adolfa Müllera. Za “Zlatni zvon” kažu da je postao jedan od opremljenijih u gradu, s pametnim promotivnim aktivnostima i izgradnjom dugoročnih odnosa s lojalnom klijentelom, prije nego što su takve aktivnosti svedene na buzzworde svake marketinške prezentacije na svijetu. Zasluženi uspjeh Müller je 1883. iskoristio za širenje posla i investicije u ciglanu, a kasnije i druge pogone.

Uspjeh njihovih poslova ukazivao je na društveni prevrat

U relativno kratkom roku, siromašni židovski dječak i nepoznati trgovac iz Josipdola postao je jedan od ključnih pokretača zagrebačkog trgovačkog i industrijskog života. Židovski poduzetnici poput Müllera, Emanuela Pristera, kasnije njegova sina Eduarda, Schwarza i Grünwalda i drugih, sudjelovali su u toj prvoj, turbulentnoj eri gradskog razvoja, često bez ikakvih inicijalnih para (doduše, valja pošteno kazati da je Prister u Zagreb stigao s pristojnih 40 tisuća forinti u džepu).

Iz današnje vizure teško je to pojmiti, no uspjeh njihovih poslova ukazivao je na dubinski društveni prevrat. Stoljećima vezan isključivo uz krvno srodstvo i veličinu posjeda, u čvrstom rukohvatu velikaša i vlasti, ozbiljan kapital odjednom je utekao rigidnoj dvorsko-plemićkoj kontroli.

Kroz dionička društva, tvornice, trgovine, službe i obrte, postalo je moguće stvoriti i akumulirati značajna sredstva, njima uglavnom slobodno raspolagati, u onoj mjeri u kojoj je to bilo moguće unutar monarhnog uređenja, reinvestirati ih i ulagati u razne hobije ili dobročinstva: Müllerovi sinovi, filmofili, potaknuli su oca na pothvat izgradnje kina u Frankopanskoj, današnje Gavelle, kao i na investiciju u kompleks kina koje se danas zove Europa.

Zagreb koji je bio uključen u kontemporarne tokove

Osim, dakle, rodbinskih veza i pozicije na dvoru, trud, posvećenost i poslovna kreativnost postale su relevantne društvene vrijednosti, ne samo na načelnoj razini. Što je dovelo do eksplozije mogućnosti, procvata liberalnog građanskog društva i dotad nezamislivo široke raspodjele novca, još donedavno ograničene na par tuceta povlaštenih pojedinaca.

Uz ukidanje kmetstva i izum parnog stroja, u dotadašnjoj povijesti Europe nije bilo važnije promjene paradigme, zasnivane na ideji da možeš raditi i djelovati bez neprekidnog straha od dekapitacije. Upravo zato, srpski trgovci, židovski poduzetnici, mađarski arhitekti i industrijalci iz čitave Austrougarske monarhije, dali su ključan doprinos razvoju Zagreba, koji nikada prije – a vjerojatno ni nikad kasnije, barem zasad – nije u toj mjeri bio uključen u kontemporarne europske tokove.

Pa je tako zgradu Glavnog željezničkog kolodvora gradio mađarski stručnjak, zadužen za kolodvore u gotovo čitavoj Monarhiji; nakon očeve smrti, Eduard Prister Zrinjevcu je poklonio čuveni glazbeni paviljon, smješten u centru perivoja; njegov otac bio je ključan za razvoj gradskog vodovoda, Paromlina, izgradnju nesretne sinagoge i probijanje Praške ulice.

Sve ovo nema previše veze sa slobodnim tržištem

Od spajanja gradskih naselja i formalnog nastanka Zagreba 1850. do početka 20. stoljeća, tvrdi kapitalisti dali su naličje donjogradskim palačama, parkovima i blokovima, osnovali ili podržali osnivanje velikog broja važnih institucija, izgradili kulturno-umjetničku scenu i udarili temelje budućem modernitetu i razvoju, koji je, doduše, u nekim ključnim područjima ipak izostao.

Stoga, kazati da je kapitalizam kriv za kulturocid, što se ukazalo na jednom od transparenata u Varšavskoj netočno je iz niza razloga: povijesti same zgrade, koju su izgradili privatnici; trenutnog vlasništva nad zgradom, koje nije privatno; te eventualnih spekulacija o dogovoru gradonačelnika i nekog nedobronamjernog ulagača, što opet nema previše veze sa slobodnim tržištem.

Plitki sukobi o kapitalizmu dubinski su promašeni

Svoditi temu Kina Europa na plitke sukobe o kapitalizmu dubinski je promašeno, bez obzira koju stranu zastupate, ne samo radi uvjerljivo kapitalističke povijesti zgrade i njene okoline. Onda, kao i sada, svaka ustrojna jedinica na svijetu – grad, država ili četvrt – ima pravo za pojedine površine, zgrade ili institucije odrediti da su van dosega tržišta, ili barem da mogu vršiti precizno određene funkcije.

Tako u zgradi HNK već stotinu i nešto godina imamo kazalište, iako bi, po lokaciji, veličini i vanjštini, sasvim sigurno nekome već palo napamet tamo otvoriti, ne znam, shopping mall (recimo: lanac mallova City Centar, čija ispostava u centru ne bi morala imati sufiks East ili West, već naprosto City Centar). Ili Zrinjevac, Štross i Tomislavac, koji se uz sve neprilike na maksimirskom stadionu, već dosta dugo drže bez održavanja nogometnih utakmica, osim onih koje smo kao klinci svi u potaji organizirali.

Naravno da javni prostori trebaju ostati javni

Takve povremene odluke ne ugrožavaju opstojnost tržišta baš nigdje; ovdje je veći problem što pravog tržišta uglavnom nema. Hiniti da se u konkretnom slučaju Kina Europa ne radi o nečem znatno dubljem, sukobu gradonačelnika s jednim dijelom vlastitog grada, jednako je promašeno, kao pohvala na račun navodne fiskalne predanosti nekadašnjeg ministra kulture, g. Hasanbegovića, kada je ukidao dotacije udrugama – u oba slučaja srž problema je u kontekstu i motivacijama.

Jasno je da Milan Bandić nije odlučio promijeniti najmoprimce jer je gajio zamjerke na njihove odluke po pitanju poljskog dokumentarizma. A bi li nam svima u Hrvatskoj bilo bitno bolje, da je još uvijek moguće židovskom dječaku iz izrazito siromašne kuće u dvadesetak godina stvoriti vlastitu trgovinu, pa ciglanu, pa nekoliko gradskih kina, i da ga pritom na svakom koraku ne susretnu poreznici, regulatori i nestabilni načelnici, nije za sporiti.

Miran Pavić
Novinar i urednik
29 članaka Više o autoru
Više s weba