Koja je granica bahatosti i besramnosti moćnika u Hrvatskoj danas, nije baš lako utvrditi. U zemlji u kojoj premijer javno poručuje neovisnom povjerenstvu da im neće dostaviti dokumente iako mu je to zakonska obveza, tu granicu zaista nije lako postaviti. U zemlji u kojoj predsjednik Sabora govoreći o istom slučaju poručuje: “Morat ćete svi u javnom prostoru naučiti da će jedna grubost izazvati drugu”, samo da bi koji dan kasnije – na drugu temu – govorio kako “nema alternative radu institucija i poštivanju zakona”, jasno je da je crta besramnosti daleko izvan horizonta.
U zemlji, nadalje, u kojoj saborski zastupnik pod istragom USKOK-a samo što nije postao član Odbora za zakonodavstvo, a bivši ministar rada i mirovinskog sustava tvrdi da njegova mirovinska reforma od koje je Vlada upravo odustala – ide dalje – jasno je da nešto s kriterijima bahatosti i besramnost nije u redu i da je najelementarnija razina političke pristojnosti nedostižan ideal.
Granica besramnosti
Pa opet, dan nakon što se dosta precizno dalo utvrditi da granica bahatosti i besramnosti nije ni 132,50 kilometara na sat (na cesti na kojoj je maksimalna dozvoljena brzina 80 km/h), čini se da se može ići još brže, još jače i još niže. Radi se, naravno, o jednoj od najmoćnijih figura hrvatskog sudstva, Ivanu Turudiću, čovjeku koji je na čelu Županijskog suda u Zagrebu i v.d. šef Visokog kaznenog suda.
Priča od koje se crveni (pardon, trebao bi se crvenjeti) pravosudni sustav u Hrvatskoj, nije počela jučer, nego još lani. Sama ideja da visoko pozicionirani sudac prometnu kaznu za prebrzu vožnju izbjegne prizemnim iskorištavanjem zakonske rupe o utvrđivanju identiteta vozača, uvredljiva je i za javnost i za sudstvo i, uostalom, za državu u kojoj su takve ludorije moguće.
Kućni proračun
Pa opet, Turudić se upravo tako izvukao od kazne za prebrzu vožnju u Virovitici početkom prošle godine. Jer, eto, osim njega auto koristi još nekoliko ljudi, pa se ne zna tko je napravio prekršaj. Činjenica da je državni proračun ostao bez kazne koju je mogao naplatiti od cijenjenog suca je nemjerljivo nebitnija od one da je cijenjenom sucu uopće palo na pamet na ovakav način zaštititi vlastiti kućni proračun.
Da je Turudić jednostavno platio tu kaznu, bez obzira koji je član obitelji tog dana u Virovitici prebrzo vozio njegov automobil, priča bi bila možda vijest od tri retka, a vjerojatno niti to. Ovako je postala još jednim otužnim detaljem na slici vremena u kojem živimo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Loša šala
I kako to često biva, bahatost rijetko priznaje granice. Aktualna Turudićeva “priča ceste” koja je u javnosti buknula jučer, već je dobro poznata. Sudac je početkom ove godine kod Bjelovara vozio preko 132 kilometra na sat na cesti na kojoj je ograničenje 80. Policijski presretač ga je pokušao zaustaviti po propisima, pretekli su sučevo vozilo, i upalili oznaku “Policija, slijedite nas”. Turudić je, međutim, nastavio s vožnjom. Tek iz drugog pokušaja policajci su ga uspjeli zaustaviti i uručiti obavezni prekršajni nalog.
Slučaj je došao na sud, koji je Turudića na ispitivanje zvao čak četiri puta, između ožujka i kolovoza ove godine. Tri poziva sudac nije ni zaprimio, a onaj koji je zaprimio za svibanjsko ispitivanje je jednostavno ignorirao. Nije se pojavio na sudu, niti je opravdao izostanak. Samo ove, najelementarnije činjenice, sve potvrđene u pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Bjelovaru, sasvim su dovoljne za zaključak da bi ostanak Ivana Turudića na bilo kojoj visokoj sudskoj funkciji bila loša šala i ultimativna šamarčini ionako krajnje uzdrmanoj percepciji pravosuđa u Hrvatskoj.
Pravna sigurnost
Turudiću, međutim, odstupanje pada na pamet jednako kao i plaćanje kazne za prebrzu vožnju u Virovitici 2018. godine. U pomalo bizarnoj današnjoj izjavi za javnost ustvrdio je, ako se usporedi njegov iskaz s onim što piše u presudi, da ga je na brzu vožnju natjerao policijski presretač koji je vozio iza njega, da je svjedočenje policajca o tome da nije poštivao oznaku “Policija, slijedite nas” – netočno, a priču o neodazivanju na saslušanje relativizirao je godišnjim odmorima. Dva proljetna poziva, od kojih je jedan preuzeo i ignorirao, nije ni spomenuo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pritom je između redaka poslao i poruku sutkinji koja ga je osudila i objavila presudu na oglasnoj ploči suda u Bjelovaru: “Ne želim komentirati objavu presude na oglasnoj ploči, je li to oportuno, je li to pripomoglo stvaranju pravne sigurnosti, to je na odluci sutkinje”. Uostalom, što pridonosi više pravnoj sigurnosti od toga se jedan od najmoćnijih ljudi u hrvatskom sudstvu serijski ne odaziva na sudske pozive?
Sve je dobro
No, sve je, zapravo, okej. Ne treba biti negativan. Turudić nije bježao od policije, jer mu policajac za to nije pisao kaznu, pozive je pojelo ljeto (a i na proljeće je ionako bilo vruće), a sutkinja će valjda drugi put bolje paziti kako objavljuje presude. “Svatko je jednak pred zakonom, tako i treba biti”, zaključio je optimistično časni sudac Turudić. Sve je, dakle, dobro.
Stoga, doista, nije jasno zašto je resorni ministar Dražen Bošnjaković jutros novinarima na ovu temu poručio tek kako mu nisu poznate činjenice, pa ne može ništa komentirati. Kako se ministar ne bi mučio, Telegram mu je poslao presudu protiv Turudića uz pitanja o tome smatra li da glavni lik presude i dalje može biti šef Županijskog suda u Zagrebu i v.d. predsjednika Visokog kaznenog suda.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Odgovore još nismo dobili. Uostalom, kako je to rekao i sam Turudić, a on valjda zna što govori: “Svatko je jednak pred zakonom, tako i treba biti”. #svejedobro, a kako ide u zadnje vrijeme, jamačno će biti i još bolje.
Netko ne govori istinu, ili najmoćniji hrvatski sudac, ili pravomoćna presuda. I to je ogroman skandal
Priča o moćnom sucu, brzim automobilima, ultimativnim šamarčinama i optimizmu
“Svatko je jednak pred zakonom, tako i treba biti”, zaključio je optimistično časni sudac Turudić. Sve je, dakle, dobro. Stoga, doista, nije jasno zašto je resorni ministar Dražen Bošnjaković jutros novinarima na ovu temu poručio tek kako mu nisu poznate činjenice, pa ne može ništa komentirati. Kako se ministar ne bi mučio, Telegram mu je poslao presudu protiv Turudića uz pitanja o tome smatra li da glavni lik presude i dalje može biti šef Županijskog suda u Zagrebu i v.d. predsjednika Visokog kaznenog suda. Odgovore još nismo dobili.
Koja je granica bahatosti i besramnosti moćnika u Hrvatskoj danas, nije baš lako utvrditi. U zemlji u kojoj premijer javno poručuje neovisnom povjerenstvu da im neće dostaviti dokumente iako mu je to zakonska obveza, tu granicu zaista nije lako postaviti. U zemlji u kojoj predsjednik Sabora govoreći o istom slučaju poručuje: “Morat ćete svi u javnom prostoru naučiti da će jedna grubost izazvati drugu”, samo da bi koji dan kasnije – na drugu temu – govorio kako “nema alternative radu institucija i poštivanju zakona”, jasno je da je crta besramnosti daleko izvan horizonta.
U zemlji, nadalje, u kojoj saborski zastupnik pod istragom USKOK-a samo što nije postao član Odbora za zakonodavstvo, a bivši ministar rada i mirovinskog sustava tvrdi da njegova mirovinska reforma od koje je Vlada upravo odustala – ide dalje – jasno je da nešto s kriterijima bahatosti i besramnost nije u redu i da je najelementarnija razina političke pristojnosti nedostižan ideal.
Granica besramnosti
Pa opet, dan nakon što se dosta precizno dalo utvrditi da granica bahatosti i besramnosti nije ni 132,50 kilometara na sat (na cesti na kojoj je maksimalna dozvoljena brzina 80 km/h), čini se da se može ići još brže, još jače i još niže. Radi se, naravno, o jednoj od najmoćnijih figura hrvatskog sudstva, Ivanu Turudiću, čovjeku koji je na čelu Županijskog suda u Zagrebu i v.d. šef Visokog kaznenog suda.
Priča od koje se crveni (pardon, trebao bi se crvenjeti) pravosudni sustav u Hrvatskoj, nije počela jučer, nego još lani. Sama ideja da visoko pozicionirani sudac prometnu kaznu za prebrzu vožnju izbjegne prizemnim iskorištavanjem zakonske rupe o utvrđivanju identiteta vozača, uvredljiva je i za javnost i za sudstvo i, uostalom, za državu u kojoj su takve ludorije moguće.
Kućni proračun
Pa opet, Turudić se upravo tako izvukao od kazne za prebrzu vožnju u Virovitici početkom prošle godine. Jer, eto, osim njega auto koristi još nekoliko ljudi, pa se ne zna tko je napravio prekršaj. Činjenica da je državni proračun ostao bez kazne koju je mogao naplatiti od cijenjenog suca je nemjerljivo nebitnija od one da je cijenjenom sucu uopće palo na pamet na ovakav način zaštititi vlastiti kućni proračun.
Da je Turudić jednostavno platio tu kaznu, bez obzira koji je član obitelji tog dana u Virovitici prebrzo vozio njegov automobil, priča bi bila možda vijest od tri retka, a vjerojatno niti to. Ovako je postala još jednim otužnim detaljem na slici vremena u kojem živimo.
Loša šala
I kako to često biva, bahatost rijetko priznaje granice. Aktualna Turudićeva “priča ceste” koja je u javnosti buknula jučer, već je dobro poznata. Sudac je početkom ove godine kod Bjelovara vozio preko 132 kilometra na sat na cesti na kojoj je ograničenje 80. Policijski presretač ga je pokušao zaustaviti po propisima, pretekli su sučevo vozilo, i upalili oznaku “Policija, slijedite nas”. Turudić je, međutim, nastavio s vožnjom. Tek iz drugog pokušaja policajci su ga uspjeli zaustaviti i uručiti obavezni prekršajni nalog.
Slučaj je došao na sud, koji je Turudića na ispitivanje zvao čak četiri puta, između ožujka i kolovoza ove godine. Tri poziva sudac nije ni zaprimio, a onaj koji je zaprimio za svibanjsko ispitivanje je jednostavno ignorirao. Nije se pojavio na sudu, niti je opravdao izostanak. Samo ove, najelementarnije činjenice, sve potvrđene u pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Bjelovaru, sasvim su dovoljne za zaključak da bi ostanak Ivana Turudića na bilo kojoj visokoj sudskoj funkciji bila loša šala i ultimativna šamarčini ionako krajnje uzdrmanoj percepciji pravosuđa u Hrvatskoj.
Pravna sigurnost
Turudiću, međutim, odstupanje pada na pamet jednako kao i plaćanje kazne za prebrzu vožnju u Virovitici 2018. godine. U pomalo bizarnoj današnjoj izjavi za javnost ustvrdio je, ako se usporedi njegov iskaz s onim što piše u presudi, da ga je na brzu vožnju natjerao policijski presretač koji je vozio iza njega, da je svjedočenje policajca o tome da nije poštivao oznaku “Policija, slijedite nas” – netočno, a priču o neodazivanju na saslušanje relativizirao je godišnjim odmorima. Dva proljetna poziva, od kojih je jedan preuzeo i ignorirao, nije ni spomenuo.
Pritom je između redaka poslao i poruku sutkinji koja ga je osudila i objavila presudu na oglasnoj ploči suda u Bjelovaru: “Ne želim komentirati objavu presude na oglasnoj ploči, je li to oportuno, je li to pripomoglo stvaranju pravne sigurnosti, to je na odluci sutkinje”. Uostalom, što pridonosi više pravnoj sigurnosti od toga se jedan od najmoćnijih ljudi u hrvatskom sudstvu serijski ne odaziva na sudske pozive?
Sve je dobro
No, sve je, zapravo, okej. Ne treba biti negativan. Turudić nije bježao od policije, jer mu policajac za to nije pisao kaznu, pozive je pojelo ljeto (a i na proljeće je ionako bilo vruće), a sutkinja će valjda drugi put bolje paziti kako objavljuje presude. “Svatko je jednak pred zakonom, tako i treba biti”, zaključio je optimistično časni sudac Turudić. Sve je, dakle, dobro.
Stoga, doista, nije jasno zašto je resorni ministar Dražen Bošnjaković jutros novinarima na ovu temu poručio tek kako mu nisu poznate činjenice, pa ne može ništa komentirati. Kako se ministar ne bi mučio, Telegram mu je poslao presudu protiv Turudića uz pitanja o tome smatra li da glavni lik presude i dalje može biti šef Županijskog suda u Zagrebu i v.d. predsjednika Visokog kaznenog suda.
Odgovore još nismo dobili. Uostalom, kako je to rekao i sam Turudić, a on valjda zna što govori: “Svatko je jednak pred zakonom, tako i treba biti”. #svejedobro, a kako ide u zadnje vrijeme, jamačno će biti i još bolje.