Kad se u predizbornoj kampanji bore za vlast, neki odjednom počnu nekontrolirano mahnitati kao da su potpuno sišli s uma. To te pogotovo šokira kod takvih koji su do jučer gradili svoj javni lik artikulirano i više manje pristojno, držeći se osnovnih ljudskih obzira prema drugima u osjetljivim stvarima, bez obzira kakva svjetonazorska i politička uvjerenja zastupali i slažeš li se njima ili ne.
Ali vidimo opet da pojedini političari mogu načisto puknuti i pasti na samo dno ne bi li osvojili glasove velikih ideoloških agregata poput, recimo, Crkve, tanko obrazovane većine ili bilo koga na koga su naciljali, ovisno već o računici.
Kao zoran primjer takve propasti ukazao nam se Nino Raspudić, kandidat stranke Most, koji je na televiziji N1 zatražio zabranu prava na pobačaj čak i za žene koje su zatrudnjele silovanjem.
Slaže li se i supruga?
Ne znamo je li Raspudić pitao svoju suprugu, također novopečenu političarku Mosta, slaže li se i ona da sustav stavi omču oko vrata nasilnički oplođenim pripadnicama njene vrste, ženama čija se utroba probudila nakon silovanja, jednog od najgorih poniženja ljudskog roda. Ali s Raspudićem je o ženskim osjećajima, integritetu i pravima očito iluzorno raspravljati. Kad netko istupa kao bukva, mora ga se smatrati bukvom, pa ako je i sveučilišni nastavnik poput njega.
No za onaj dio biračke publike, kome se sviđao ovaj kandidat za saborskog zastupnika, možda će biti otrežnjujuće iznijeti neka javno objavljena svjedočanstava silovanih žena koje su zvjerski primjerci muškog roda oskvrnuli u ratu i u miru i napravili od njih invalide za cijeli život. Jer moguće je da netko o tome nije nikad razmišljao. Nije se s takvim pričama susretao. Nije o tim užasima gledao nijedan dokumentarac. I nisu mu pale na pamet žrtve u kojima se nesretno majčinstvo začelo manijakalnim zločinom.
Crni jad
Zato nećemo ovdje citirati ni odredbe međunarodnih i europskih dokumenata, ni stav Haškog suda koji je za ratna silovanja na prostorima bivše Jugoslavije sudio kao za zločin protiv čovječnosti, ni naše hrvatske zakone, a niti zakonodavstva drugih zemalja među kojima čak i ona koja zabranjuju abortus rade iznimku ako je u pitanju silovanje. Da je Raspudić htio čitati, čitao bi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Čitajući je također mogao znati da je lani čak i Vrhovni sud Kenije – države desetak etničkih grupa i plemena u subsaharskoj Africi, jedno sedam puta zaostalije od Hrvatske – donio odluku prema kojoj žrtve silovanja iznimno imaju pravo na pobačaj. Ima za Raspudića svašta o temi seksualnog nasilja i u bogatoj talijanskoj literaturi.
Ali vratimo se stravičnim i poučnim pričama živih silovanih žena. Onaj tko je vidio sav taj crni jad, lako će pojmiti nezamislivu okrutnost stava po kome one ne bi imale pravo prekinuti trudnoću nastalu ne iz ljubavi, nego iz jarosti, mržnje i nagona da ih se ponizi i uništi.
Primjere sam izabrala nasumce, ali ima ih na tomove, svatko ih može pronaći i svi su slični jedan drugome.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nikad to ne možeš preboljeti
Žena koja je 1992. silovana u logoru Omarska svjedočila je na Haaškom sudu protiv počinitelja: ”Godinama sam tajila mužu i kćerima. Mnoge od nas od sramote ne mogu pričati o tome kako su strašno ponižene”.
Druga: ”Zgazio mi je ponos. Više nikad ne mogu biti žena kakva sam nekad bila”.
Treća: ”To se dogodilo u logoru Velepromet u Vukovaru. Tražili su da izaberem koji će me od njih silovati. U jednoj noći silovala bi me i petorica vojnika JNA”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Četvrta: ”Nikad to ne možeš preboljeti. Čin silovanja uništi sve u tebi. Osjećaš se prljavom. Djeca me nikad nisu vidjela da se smijem”.
Peta: ” U prostoriju su ušla četvorica. Otad su me silovali svaku noć dok je trajalo zatočeništvo. Ostala sam trudna, ali i ni tada nisu prestali. Kad smo progovorile, dojučerašnji prijatelji i znanci gledali su nas kao kurve”.
Šesta: ”Stavljali su mi nož pod vrat i seksualno se iživljavali. Jedan je na suđenju rekao da se nisam protivila nego da sam uživala”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sedma: ”Stavio mi je na nekoj zabavi nešto u piće i silovao me. Osvijestila sam se sva razderana. Nikad nisam požalila zbog tog pobačaja”.
Rekao bi naš narod da bi i kamen na ove priče zaplakao. Zato je stvarno teško zamisliti ženu koja će svejedno glasati za Raspudića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nezamisliva okrutnost ideje da se silovanim ženama treba zabraniti pobačaj
Kandidat stranke Most to je zatražio gostujući na televiziji N1
Nećemo ovdje citirati odredbe međunarodnih i europskih dokumenata, ni stav Haškog suda koji je za ratna silovanja sudio kao za zločin protiv čovječnosti, ni naše zakone, a niti zakonodavstva drugih zemalja među kojima čak i ona koja zabranjuju abortus rade iznimku ako je u pitanju silovanje. Da je Raspudić htio čitati, čitao bi. Pa lani je čak i Vrhovni sud Kenije - države desetak etničkih grupa i plemena u subsaharskoj Africi - odlučio da žrtve silovanja iznimno imaju pravo na pobačaj. Ima za Raspudića svašta o temi seksualnog nasilja i u bogatoj talijanskoj literaturi.
Kad se u predizbornoj kampanji bore za vlast, neki odjednom počnu nekontrolirano mahnitati kao da su potpuno sišli s uma. To te pogotovo šokira kod takvih koji su do jučer gradili svoj javni lik artikulirano i više manje pristojno, držeći se osnovnih ljudskih obzira prema drugima u osjetljivim stvarima, bez obzira kakva svjetonazorska i politička uvjerenja zastupali i slažeš li se njima ili ne.
Ali vidimo opet da pojedini političari mogu načisto puknuti i pasti na samo dno ne bi li osvojili glasove velikih ideoloških agregata poput, recimo, Crkve, tanko obrazovane većine ili bilo koga na koga su naciljali, ovisno već o računici.
Kao zoran primjer takve propasti ukazao nam se Nino Raspudić, kandidat stranke Most, koji je na televiziji N1 zatražio zabranu prava na pobačaj čak i za žene koje su zatrudnjele silovanjem.
Slaže li se i supruga?
Ne znamo je li Raspudić pitao svoju suprugu, također novopečenu političarku Mosta, slaže li se i ona da sustav stavi omču oko vrata nasilnički oplođenim pripadnicama njene vrste, ženama čija se utroba probudila nakon silovanja, jednog od najgorih poniženja ljudskog roda. Ali s Raspudićem je o ženskim osjećajima, integritetu i pravima očito iluzorno raspravljati. Kad netko istupa kao bukva, mora ga se smatrati bukvom, pa ako je i sveučilišni nastavnik poput njega.
No za onaj dio biračke publike, kome se sviđao ovaj kandidat za saborskog zastupnika, možda će biti otrežnjujuće iznijeti neka javno objavljena svjedočanstava silovanih žena koje su zvjerski primjerci muškog roda oskvrnuli u ratu i u miru i napravili od njih invalide za cijeli život. Jer moguće je da netko o tome nije nikad razmišljao. Nije se s takvim pričama susretao. Nije o tim užasima gledao nijedan dokumentarac. I nisu mu pale na pamet žrtve u kojima se nesretno majčinstvo začelo manijakalnim zločinom.
Crni jad
Zato nećemo ovdje citirati ni odredbe međunarodnih i europskih dokumenata, ni stav Haškog suda koji je za ratna silovanja na prostorima bivše Jugoslavije sudio kao za zločin protiv čovječnosti, ni naše hrvatske zakone, a niti zakonodavstva drugih zemalja među kojima čak i ona koja zabranjuju abortus rade iznimku ako je u pitanju silovanje. Da je Raspudić htio čitati, čitao bi.
Čitajući je također mogao znati da je lani čak i Vrhovni sud Kenije – države desetak etničkih grupa i plemena u subsaharskoj Africi, jedno sedam puta zaostalije od Hrvatske – donio odluku prema kojoj žrtve silovanja iznimno imaju pravo na pobačaj. Ima za Raspudića svašta o temi seksualnog nasilja i u bogatoj talijanskoj literaturi.
Ali vratimo se stravičnim i poučnim pričama živih silovanih žena. Onaj tko je vidio sav taj crni jad, lako će pojmiti nezamislivu okrutnost stava po kome one ne bi imale pravo prekinuti trudnoću nastalu ne iz ljubavi, nego iz jarosti, mržnje i nagona da ih se ponizi i uništi.
Primjere sam izabrala nasumce, ali ima ih na tomove, svatko ih može pronaći i svi su slični jedan drugome.
Nikad to ne možeš preboljeti
Žena koja je 1992. silovana u logoru Omarska svjedočila je na Haaškom sudu protiv počinitelja: ”Godinama sam tajila mužu i kćerima. Mnoge od nas od sramote ne mogu pričati o tome kako su strašno ponižene”.
Druga: ”Zgazio mi je ponos. Više nikad ne mogu biti žena kakva sam nekad bila”.
Treća: ”To se dogodilo u logoru Velepromet u Vukovaru. Tražili su da izaberem koji će me od njih silovati. U jednoj noći silovala bi me i petorica vojnika JNA”.
Četvrta: ”Nikad to ne možeš preboljeti. Čin silovanja uništi sve u tebi. Osjećaš se prljavom. Djeca me nikad nisu vidjela da se smijem”.
Peta: ” U prostoriju su ušla četvorica. Otad su me silovali svaku noć dok je trajalo zatočeništvo. Ostala sam trudna, ali i ni tada nisu prestali. Kad smo progovorile, dojučerašnji prijatelji i znanci gledali su nas kao kurve”.
Šesta: ”Stavljali su mi nož pod vrat i seksualno se iživljavali. Jedan je na suđenju rekao da se nisam protivila nego da sam uživala”.
Sedma: ”Stavio mi je na nekoj zabavi nešto u piće i silovao me. Osvijestila sam se sva razderana. Nikad nisam požalila zbog tog pobačaja”.
Rekao bi naš narod da bi i kamen na ove priče zaplakao. Zato je stvarno teško zamisliti ženu koja će svejedno glasati za Raspudića.