Ukratko, bez obzira na tobože neupitnu potporu HNS-a, školski sindikati trebali su od početka biti svjesni toga koliko je mala šansa da dobiju traženih 6,11 posto povećanja koeficijenta, kako bi se smanjilo zaostajanje plaća u prosvjeti u odnosu na javne djelatnosti. Potpuna predaja Andreja Plenkovića, slična onoj koja se dogodila kod mirovinske reforme jednostavno nije bila opcija. Ne pred cijelu seriju izbora koji slijede.
Proziran blef
Isto tako, realna opcija nije bila ni da sindikati ne dobiju ništa. Užasno proziran blef o povišici osnovice za plaće u svim javnim i državnim službama – što je umjesto prihvaćanja zahtjeva školskih sindikata značilo pogoršanje situacije protiv koje su se odlučili boriti štrajkom – mogao je poslužiti za zbunjivanje javnosti i jačanje pritiska roditelja kojima je strpljenje sa svakim danom obustave nastave sve tanje. Ne, međutim, i za rješenje spora.
Jer danas, više od 20 dana nakon početka štrajka, nije još napravljen nikakav suštinski napredak. To što se Plenković dogovorio s Vrdoljakom, a potvrdila Blaženka Divjak matematičko-političkim uvidom “dva nije šest, ali…” tek je filtriranje pozicije jedne strane u sporu – Vlade Republike Hrvatske. Tek sad slijede pregovori Banskih dvora i sindikalnih čelnika koji, po uobičajenom planu vožnje, mogu rezultirati nekom ponudom o kojoj će se izjašnjavati svi članovi sindikata. Uglavnom, drama oko štrajka prosvjetara mogla bi još potrajati, a ishod nije posve izvjestan.
Ina, Mol i platne liste
Sasvim je jasno da sindikati neće dobiti 6,11 posto. Možda se izbore za ovih dva posto ponuđenog povećanja koeficijenta već od Nove godine. Možda se dva posto pretvori u tri-četiri, ili se rok završetka analize koeficijenata skrati za koji mjesec.
Uglavnom, svi će na kraju s pregovaračkog stola otići djelomično zadovoljni i djelomično nezadovoljni. Sindikati će dobiti dovoljno da konstatiraju da štrajk nije bio uzaludan, a Plenković neće dati toliko i tako lako da bi se moglo reći da je opet izgubio i da je blagajna otvorena za svakog kome padne na pamet obustaviti rad.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A jednom kad krene izborna godina i sav kaos koji ona nosi, priča o temeljitoj analizi koeficijenata na plaće koje se isplaćuju iz državnog proračuna postat će, u to se ne bi bilo loše kladiti, tek još jedna reforma koju će se obećavati za – idući mandat. (Neki budući. Jednom. Možda nakon što otkupimo Inu od Mola).
Šikanjićevo prokletstvo
U cijeloj priči najmanje je, zapravo, bitno kako je prošao HNS. Nepokolebljiva principijelnost stranke Ivana Vrdoljaka već je dugo samo dobra zezancija za društvene mreže, tako da nikog nije pretjerano iznenadilo da je, teškim riječima unatoč, i na ovoj temi pronađen zajednički jezik s premijerom.
No, HNS ima problem s jednim nezgodnim svojstvom vremena – ono prolazi. I tako se približava odsudni dan u kojem bi se mogli suočiti s onim što bi slobodno mogli nazvati prokletstvom Milorada Šikanjića. Radi se o političkom komentatoru HRT-a, koji je kao gost u emisiji svoje kuće krajem 2017. godine komentirao politička zbivanja i došao na rub otkaza.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prema HNS-u je bio prilično opor: “Kad biračima pokažeš, ti koji si kao bio liberal i ušao na SDP-ovoj listi, da misliš da su stoka sitnog zuba, ti si po mom mišljenju politički mrtav. U svakom slučaju jedna politička lešina. Jednostavno, kad si moralno mrtav, onda si moralni leš. To je ono po čemu će Vrdoljak i svi koji ga podupiru zaudarati”. Zbog tih izjava HNS je poslao bijesni demarš, a Šikanjić zaradio ulazak u proceduru uručenja izvanrednog otkaza (protiv čega je odmah, valja reći, ustao HNS, a priča je na kraju završila tako da je Šikanjić ipak ostao na svom radnom mjestu).
Malo glasova, a puno tereta
No, činjenica je da će neminovni protok vremena značiti nove izbore. Na kojima, sasvim sigurno, HNS neće moći opet u neku koaliciju lijevog centra. Gotovo je nemoguće da će HNS-ovce na svojim listama poželjeti i HDZ – pogotovo ako Plenković ne ostane na čelu stranke. Ali, ako premijer i povede stranku u bitku za novi mandat, vjerojatnost da će na nju izići u formaciji koja će uključivati i HNS bila bi dar s neba za sve one koji s desne strane kidišu na HDZ-ove birače. Narodnjaci bi, pak, u “dotu” donijeli mršavih 1-2 posto glasova (optimistična procjena). Isto je i s bilo kojom drugom koalicijskom kombinacijom – HNS donosi malo glasova, a puno tereta. Sami, pak, nakon raskola (i) s Matijom Posavcem, teško da mogu i do časnog – nestanka.
Stoga se u priči o dobitnicima i gubitnicima štrajka u školstvu, jednom kad ona bude doista završena, ne treba previše obazirati na HNS. Ne dogodi li se neko golemo iznenađenje, oni su svoju ključnu političku utakmicu, zapravo, odavno odigrali.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ni sindikati ni HDZ nisu dobili puno, HNS nije dobio ništa
Sindikati će na kraju dobiti nešto od onog što su tražili, a Plenković potvrdu da nije popustio (osim malo)
U cijeloj priči najmanje je, zapravo, bitno kako je prošao HNS. Nepokolebljiva principijelnost stranke Ivana Vrdoljaka već je dugo samo dobra zezancija za društvene mreže, tako da nikog nije pretjerano iznenadilo da je, teškim riječima unatoč, i na temi plaća u školstvu pronađen zajednički jezik s premijerom
Andrej Plenković jednostavno nije mogao sebi dopustiti još jedan poraz. Nakon potpune kapitulacije pred sindikalnim referendumom, kad je Vlada poput poražene vojske prihvatila sve zahtjeve za izmjenom mirovinske reforme, bilo je teško u samo mjesec dana očekivati sličan scenarij.
Ukratko, bez obzira na tobože neupitnu potporu HNS-a, školski sindikati trebali su od početka biti svjesni toga koliko je mala šansa da dobiju traženih 6,11 posto povećanja koeficijenta, kako bi se smanjilo zaostajanje plaća u prosvjeti u odnosu na javne djelatnosti. Potpuna predaja Andreja Plenkovića, slična onoj koja se dogodila kod mirovinske reforme jednostavno nije bila opcija. Ne pred cijelu seriju izbora koji slijede.
Proziran blef
Isto tako, realna opcija nije bila ni da sindikati ne dobiju ništa. Užasno proziran blef o povišici osnovice za plaće u svim javnim i državnim službama – što je umjesto prihvaćanja zahtjeva školskih sindikata značilo pogoršanje situacije protiv koje su se odlučili boriti štrajkom – mogao je poslužiti za zbunjivanje javnosti i jačanje pritiska roditelja kojima je strpljenje sa svakim danom obustave nastave sve tanje. Ne, međutim, i za rješenje spora.
Jer danas, više od 20 dana nakon početka štrajka, nije još napravljen nikakav suštinski napredak. To što se Plenković dogovorio s Vrdoljakom, a potvrdila Blaženka Divjak matematičko-političkim uvidom “dva nije šest, ali…” tek je filtriranje pozicije jedne strane u sporu – Vlade Republike Hrvatske. Tek sad slijede pregovori Banskih dvora i sindikalnih čelnika koji, po uobičajenom planu vožnje, mogu rezultirati nekom ponudom o kojoj će se izjašnjavati svi članovi sindikata. Uglavnom, drama oko štrajka prosvjetara mogla bi još potrajati, a ishod nije posve izvjestan.
Ina, Mol i platne liste
Sasvim je jasno da sindikati neće dobiti 6,11 posto. Možda se izbore za ovih dva posto ponuđenog povećanja koeficijenta već od Nove godine. Možda se dva posto pretvori u tri-četiri, ili se rok završetka analize koeficijenata skrati za koji mjesec.
Uglavnom, svi će na kraju s pregovaračkog stola otići djelomično zadovoljni i djelomično nezadovoljni. Sindikati će dobiti dovoljno da konstatiraju da štrajk nije bio uzaludan, a Plenković neće dati toliko i tako lako da bi se moglo reći da je opet izgubio i da je blagajna otvorena za svakog kome padne na pamet obustaviti rad.
A jednom kad krene izborna godina i sav kaos koji ona nosi, priča o temeljitoj analizi koeficijenata na plaće koje se isplaćuju iz državnog proračuna postat će, u to se ne bi bilo loše kladiti, tek još jedna reforma koju će se obećavati za – idući mandat. (Neki budući. Jednom. Možda nakon što otkupimo Inu od Mola).
Šikanjićevo prokletstvo
U cijeloj priči najmanje je, zapravo, bitno kako je prošao HNS. Nepokolebljiva principijelnost stranke Ivana Vrdoljaka već je dugo samo dobra zezancija za društvene mreže, tako da nikog nije pretjerano iznenadilo da je, teškim riječima unatoč, i na ovoj temi pronađen zajednički jezik s premijerom.
No, HNS ima problem s jednim nezgodnim svojstvom vremena – ono prolazi. I tako se približava odsudni dan u kojem bi se mogli suočiti s onim što bi slobodno mogli nazvati prokletstvom Milorada Šikanjića. Radi se o političkom komentatoru HRT-a, koji je kao gost u emisiji svoje kuće krajem 2017. godine komentirao politička zbivanja i došao na rub otkaza.
Prema HNS-u je bio prilično opor: “Kad biračima pokažeš, ti koji si kao bio liberal i ušao na SDP-ovoj listi, da misliš da su stoka sitnog zuba, ti si po mom mišljenju politički mrtav. U svakom slučaju jedna politička lešina. Jednostavno, kad si moralno mrtav, onda si moralni leš. To je ono po čemu će Vrdoljak i svi koji ga podupiru zaudarati”. Zbog tih izjava HNS je poslao bijesni demarš, a Šikanjić zaradio ulazak u proceduru uručenja izvanrednog otkaza (protiv čega je odmah, valja reći, ustao HNS, a priča je na kraju završila tako da je Šikanjić ipak ostao na svom radnom mjestu).
Malo glasova, a puno tereta
No, činjenica je da će neminovni protok vremena značiti nove izbore. Na kojima, sasvim sigurno, HNS neće moći opet u neku koaliciju lijevog centra. Gotovo je nemoguće da će HNS-ovce na svojim listama poželjeti i HDZ – pogotovo ako Plenković ne ostane na čelu stranke. Ali, ako premijer i povede stranku u bitku za novi mandat, vjerojatnost da će na nju izići u formaciji koja će uključivati i HNS bila bi dar s neba za sve one koji s desne strane kidišu na HDZ-ove birače. Narodnjaci bi, pak, u “dotu” donijeli mršavih 1-2 posto glasova (optimistična procjena). Isto je i s bilo kojom drugom koalicijskom kombinacijom – HNS donosi malo glasova, a puno tereta. Sami, pak, nakon raskola (i) s Matijom Posavcem, teško da mogu i do časnog – nestanka.
Stoga se u priči o dobitnicima i gubitnicima štrajka u školstvu, jednom kad ona bude doista završena, ne treba previše obazirati na HNS. Ne dogodi li se neko golemo iznenađenje, oni su svoju ključnu političku utakmicu, zapravo, odavno odigrali.