Kako se osjeća debitant kojem legende plješću na sceni

Nakon prve dvije izvedbe Rigoletta, Nežić u kafiću milanske Scale nije krio neizmjernu sreću: “Veličanstveno je pjevati u Scali, moji su osjećaji nemjerljivi, nemam pravih riječi kojima bih ih opisao. Budući da dolazim iz podneblja bliskom Italiji, oduvijek sam maštao o Scali i sada mi se ostvario životni san. Možete zamisliti kako se osjeća debitant kojeg nakon predstave pohvali maestro Oren, kojemu genijalni Nucci zaplješće na sceni, a publika ga nagradi velikim aplauzom.”

Kritičari su također bili više nego zadovoljni nastupom Nežića. Tako je Classical music daily zapisao da je Nežić “odličan hrvatski bas”, Corriere dela sera” opisuje Nežića kao pjevača koji “ima dragocjen glas”, dok su drugi kritičari ustvrdili da Nežić raspolaže fantastičnim i grandioznim glasom, da je potpuno opravdao povjerenje koje mu je ukazano, da je jednako sjajan u najdubljim tonovima i scenskom nastupu…

Vodeći ljudi Scale ne kriju zadovoljstvo što su, kako ističu, otkrili novu veliku opernu zvijezdu. Kažu kako je Nežić dokazao svoju klasu u duetu s Nuccijem kad je izvanredno otpjevao gornji es, nakon kojeg je uslijedio izrazito duboki f. To je toliko zahtjevna glasovna bravura da ni dobri basovi to ne nekad ne otpjevaju naročito uspješno. Istodobno međutim upozoravaju kako to za njih nije preveliko iznenađenje jer su od prvog susreta u Nežiću prepoznali, kako napominju, “grandiozan potencijal i talent”.

Žiri ga je odabrao među stotinama prijavljenih

Na isti način kao što je sada osvojio publiku tako je Toni Nežić u prosincu prošle godine fascinirao vodeće ljude milanske Scale. Nežić se, naime, 2018. prijavio na nekoliko natječaja za školovanje mladih talentiranih pjevača, najprestižnijih svjetskih akademija koje djeluju unutar velikih opernih kuća. Ubrzo je dobio obavijest da ga na temelju snimki koje je poslao, pozivaju na audicije opera u Zürichu, Berlinu, Dortmundu, Essenu, Covent Gardenu u Londonu. Prva audicija održana je u Scali i tu je priča, kaže Nežić, završila.

“U prosincu prošle godine pozvali su me u Milano što je već bio veliki uspjeh jer svake godine u Scalu stigne između 500 i 600 prijava mladih pjevača iz cijelog svijeta, a na audicije se pozove njih sedamdesetak. Prvi krug prošlo je pola prijavljenih, pa smo svi ponovno bili na drugoj audiciji. Nju je prošlo 15 mladih umjetnika, a nakon novog nastupa na glavnoj sceni Scale žiri od osam članova u kojem su bili eminentni pjevači, stručnjaci, šef Akademije te muzički direktor Scale, odabrao je sedam pjevača koji su dobili dvogodišnju stipendiju za studij u Scali. Među njima bio sam i ja i to je za mene bio enorman uspjeh.”

A kako ne bi bio kad je Accademia di perfezionamento per Cantanti Lirici del Teatro alla Scala, Akademija za usavršavanje opernih pjevača Teatra alla Scala, jedna od kultnih svjetskih institucija za mlade pjevače. Nežić je tako dobio priliku raditi s najboljim glazbenim mentorima, pedagozima i profesorima, koji ga neće učiti samo pjevanju, nego i glumi, jezicima, scenskom nastupu… Također dobitnici te stipendije nastupit će u Scali te pjevati na brojnim koncertima.

Kad navečer dođem u stan, nemam snage ni za što

Dok smo dolazili u kafić uz samu Scalu, srdačno ga je pozdravilo nekoliko mladih kolega i kolegica, što pokazuje da je u nešto više od dva mjeseca boravka u Milanu komunikativni Nežić već stekao prijatelje u teatru. U izrazito visokom, mršavom, pristalom, casual odjevenom mladiću u crne traperice i crnu kožnu jaknu, koji je pustio bradu kako na predstavi ne trebao nositi umjetnu, malo tko bi mogao prepoznati kostimiranog ubojicu Sparafucilea s dugom kosom. Nežić je došao s teškim ruksakom na leđima u kojemu ima svega i svačega: mladi Puljanin stanuje izvan središta grada gdje su stanovi jeftiniji pa mora svašta ponijeti sa sobom jer svakodnevno ima probe od 10 do 13 sati i poslije podne od 15 do 18 sati tako da je cijeli dan izvan kuće.

“Kad se navečer vratim u stan odmah legnem u krevet, nemam snage ni za što, pa ni za slušanje klasične glazbe koju inače obožavam. Kad sam bio mlađi volio sam slušati Olivera, Gibonnija, dalmatinske klape, Parni valjak… Sada sam u slobodno vrijeme stalno na YouTubeu gdje gledam kako su radili i pjevali operni velikani, što možda nije dobro jer se prvo mora krenuti od nota, a ne od slušanja.” Dok razgovaramo njegov zvonki bas odjekivao je kafićem i bilo je vrlo lako prepoznati sreću koja izvire iz Nežića nakon fenomenalnog starta u milanskoj Scali.

Počeo je kao drugi cast, a onda je oduševio

“S obzirom na to da Akademija počinje s radom u listopadu, iznenadio me početkom srpnja poziv iz Scale da dođem na audiciju za ulogu Sparafucilea u Rigolettu. Tako sam 1. srpnja pred casting direktorom Scale otpjevao cijelu rolu, a on me ubrzo obavijestio da ću pjevati u alternaciji s jednim talijanskim basom. Ne mogu vam opisati kakva je to opet sreća bila: debitirati u Scali s 28 godina s velikim Nuccijem i još za to dobiti honorar.”

Nežić se dva mjeseca pripremao za nastup u Rigolettu, a premda je startao kao drugi cast, tijekom proba sve je više dobivao prednost u odnosu na talijanskog kolegu. Dvojbe je prelomio maestro Oren koji je, nakon što je odslušao jednog i drugog pjevača, prednost dao Nežiću. U tomu su ga poduprli vodeći ljudi Scale, intendant i casting direktor, tako da je Nežić ubrzo saznao da će od 9 predstava, pjevati u njih 7.

“Iskustvo koje sam stekao tijekom proba je zaista nezaboravno. Nigdje nije teže pjevati Verdija nego u Scali, to je strašan pritisak za svakog pjevača. Tu su nastupala najveća svjetska imena, no neke od njih publika je izviždala, poput nedavno Roberta Alagnu, a prije toga čak i Luciana Pavarottija ili Mirellu Freni… Uz to dirigent Oren je iznimno zahtjevan, specijalist je za Verdijeve opere koje je dirigirao više od 500 puta samo u Areni u Veroni. Nije ga lako pratiti, drži veliko odstojanje od pjevača, ne nastoji vas šarmirati, nego izvući iz vas ono najbolje. Točno vam kaže kakvu boju glasa očekuje, kako valja odglumiti lik i svaku scenu. I svi mu se, bez obzira na to kakve su veličine, moraju prilagoditi i podrediti.”

Hrvatski profesori nisu pokazivali preveliko oduševljenje

Nežić kaže kako je od početka imao vrlo dobru suradnju s Orenom, da je od jednog od najuglednijih dirigenata na svijetu puno naučio što baš nije čest slučaj kad je u pitanju taj slavni izraelski umjetnik. Oren je, naime, na glasu kao vrlo strog i neumoljiv dirigent, za njega tvrde da ima veliki ego, no to je nužno ako želi držati pod kontrolom velike operne zvijezde. Dirigenti su kao treneri velikih nogometnih momčadi: svojim egom moraju se nametnuti mega zvijezdama, moraju vladati čvrstom rukom te uvesti najstrožu disciplinu jer će ih u protivnom uništiti taština i prepotencija najvećih svjetskih imena ozbiljne glazbe. Oren je, među ostalim, stjecao autoritet i tako da je znao nakon dvije ili tri probe otjerati pjevače jer nije bio zadovoljan njihovim izvedbama.

Svjedočeći zaista nesvakidašnjem početku jedne pjevačke karijere, logičnim se nametnulo pitanje kako je moguće da Nježić nije član opernog ansambla HNK u Zagrebu ili u Splitu, Rijeci, Osijeku… Kako je moguće da pjeva u Scali, što je san svih pa i najvećih svjetskih opernih zvijezda, a da nije mogao dobiti angažman u Hrvatskoj. Bez gorčine Nežić je za taj fenomen imao prilično jednostavno objašnjenje:

“Moram priznati da od početka studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu nisam bio na glasu kao neki izvrstan pjevač. Na Akademiji nisam bio među onima koji su spadali u krug velikih potencijala. Od mene se nisu očekivale nekakve velike stvari, valjda i zbog toga što sam Akademiju upisao s 19 godina, što je vrlo rano za bas pjevača. Zlatne zlatne basovske godine su one između 40 do 60 godine.”

Uz Akademiju je godinama išao na privatne satove

Nežić je zahvalan svojoj profesorici Lidiji Horvat Dunjko kod koje je diplomirao, stekao određena znanja i vještine. Premda Nežić o tomu nije govorio bilo je očito kako mu to ipak nije bilo ni tehnički ni interpretativno dovoljno pa je od treće godine na Akademiji, gotovo pet godina, pohađao privatne satove pjevanja kod profesora Stojana Stojanova Gančeva. Za dugogodišnjeg prvaka HNK bugarskog podrijetla Nežić kaže kako mu je bio prvi mentor, kako ga je naučio slavensko-talijanskoj tehnici pjevanja.

Nežić priča kako je bio vrlo blizak s Gančevim, da ga je on pjevački formirao, da je s njim imao nezaboravne satove koje i dan danas gotovo svakodnevno preslušava. Zanimljivo je da je Nežić prošle godine bio na audiciji u HNK kod maestra Nikše Bareze za Čarobnu frulu, i to ne za veliku ulogu svećenika Sarastra, nego za manje role, no nije prošao. Svi su ga hvalili, govorili mu da ga trebaju u teatru, ali uloge nije dobio.

Kao student pjevao je na Maloj sceni u Figarovu piru. No, sada nema veze s tim teatrom, osim što je tamo angažirana njegova djevojka, operna pjevačica Buga Marija Šimić, koja mu je, ističe Nežić, najveća potpora. Kao student dobio je stipendiju zaklade Trinajstić, u operi Slavuj Igora Stravinskog nastupio je u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u ulozi Japanca. Pobijedio je 2015. na međunarodnom pjevačkom natjecanju u Beogradu.

Nakon što je diplomirao Nežić je pjevao u Berlinu u operi Carmen, u bečkoj Državnoj operi završio je 8-mjesečni young artist program, nastupao je u Weimaru, na festivalu opere u Irskoj gdje je pjevao Don Pasqualea te u operi Il bravo, koja se prikazuje na Arte tv gdje ju je gledalo više 25 milijuna ljudi.

Hrvatska scena je jednostavno – tužna

Nežić priča kako je uvijek bio fokusiran na kvalitetu pjevanja, pa nije primijetio da to u našoj sredini, ne samo umjetničkoj, nije previše bitno, važnije je zadovoljiti neke druge kriterije. Nežić nažalost nije imao nikakvo zaleđe, nitko ga važan nije gurao niti se založio za njega, nije imao zavičajne potpore pa nije dobio ni angažman. HNK u Zagrebu poznat je po tomu što teško pruža šanse mladim pjevačima, tu se talenti ne pozivaju kao što se to radi u Scali, već s od njih očekuje da će pokorno pokucati na vrata te moliti da ih netko posluša.

Rezultati takve dugogodišnje politike lako su uočljivi: ne samo da je opera HNK daleko od Scale nego i od puno manje poznatih opernih kuća. Uostalom i sam Nežić potvrđuje kako nije u pitanju samo on, da su slično prošli mnogi drugi, poput Marka Mimice ili Ante Jerkunice, koji su svi pobjegli u inozemstvo.

Ovogodišnja izvedba Rigoletta u Scali najbolji primjer kako funkcionira jedna od najboljih opernih kuća u svijetu. Uz Nežića koji još nije ni započeo dvogodišnji studij na Akademiji Scale, u Rigolettu glavnu žensku ulogu Gilde tumači mlada Albanka Enkeleda Kamani koja je dijete Scale i koja je upravo završila Akademiju. Već je odigrala nekoliko značajnih uloga, a Rigoletto je kruna njene dosadašnje karijere.

Publika i kritika oduševljene su njenim savršenim, nježnim glasom, posebno sjajnim pianom, i što je vrlo važno, fizički i po godinama odgovara ulozi Gilde. Ovacije je na otvorenoj sceni doživio i 30-godišnji Kinez Chuan Wang, tenor toplog glasa, također završeni student Akademije. Scala ulaže velika sredstva u mlade pjevače, a to im se vraća tako da oni najprije igraju male role, a potom oni najuspješniji i naslovne uloge, ali za puno manje novca od velikih zvijezda, premda po kvaliteti ne zaostaju za njima.

Mama i tata su se morali odricati da bi ga školovali

Danas se u školovanje mladih opernih pjevača mora uložiti golem novac. I Nežićevi roditelji puno su investirali, morali su plaćati smještaj i hranu za Tonija dok je studirao u Zagrebu, potom satove kod profesora Gančeva, a nakon toga pomogli su financirati njegova prva putovanja na audicije.

“Najteže je to što se nikada ne zna hoće li se vratiti uloženi novac. Kad sam, primjerice, išao na audiciju u Milano, osim što sam morao platiti put, morao sam imati pristojan hotel i hranu, jer ne možeš odsjesti u nekom jeftinom motelu ili kolodvoru gdje je buka pa se ne može spavati. A kad se još plasirate u finale kao ja, to sve traje sedam dana. Roditelji su se puno odricali da bi mi omogućili vrhunsko školovanje, bez njihove potpore ne bi išlo.”

Tako smo došli do pitanja je li tijekom školovanja, pa i nakon njega, s obzirom na to da nije odmah pronašao stalni angažman, imao krize ili je posumnjao u ono što radi. “Nijednom pjevaču nije lako, pa tako nije bilo ni meni. Svatko tijekom učenja prolazi kroz krize, kad osjetiš da to nije ono što si očekivao, da nisi zadovoljan kako ide, pa se neminovno postavlja pitanje hoće li biti nešto od tebe, hoćeš li dobiti šansu. Obično te takva pitanja muče dok si zatvoren u svojoj sobi, dok vježbaš dvije ili tri godine, a ne pjevaš. To je vrlo deprimirajuće: svi vole pjevati, a vi godinama samo učite i vježbate, a ne smijete pjevati. To je mukotorpan proces, osjećate se kao nogometaš koji trenira, ali ne igra ili kao trkač koji samo vježba i diže utege, a ne trči. To su doista teški trenuci u kojima valja imati vjeru u sebe te snagu da se nadvladaju sve te sumnje. Profesor Gančev govorio je da vinogradu ne treba molitva nego motika, a pjevanje je mukotrpno kopanje u rudniku. Treba puno vremena i truda da bi se došlo do dragocjenog kamena kao što sam ga ja pronašao u vidu opere u Scali.”

Kako je raditi s legendarnim režiserom

Umirovljena mezosopranistica Luciana D’Intino, veliki vocal couch Scale Beatrice Benzi, koja je radila s najvećim dirigentima svijeta te bariton svjetskog ugleda Renato Bruson, nakon generalne probe te prvih izvedbi dolazili su tijekom svake pauze u sobu Tonija Nežića, hrabrili ga, hvalili, prolazili su s njim još jednom note, upozoravali što valja poboljšati, što maestro Oren voli i očekuje od njega. Ti su ljudi velika potpora mladim umjetnicima koji u Scali nisu prepušteni sami sebi, već se svakoga od njih pomno prati kako radi i napreduje te se ništa se ne prepušta slučaju.

“Najvažnija je, dakako, tehnika pjevanja, o tome su napisane knjige. Smatram kako je tehnički primarno da je grlo otvoreno i da je sve u dahu. Tako ne misle međutim svi jer ne odgovaraju svima isti principi, pa i profesori na Akademiji na različite načine poučavaju studente kako pjevati. Stoga svaki pjevač mora sam odabrati ono što mu najviše odgovara. Moj izričaj je blizak talijanskom načinu pjevanja koji je fokusiran na otvorenost glasa i nosivost tona.”

Nežić je tijekom razgovora upozorio na važnost šaptačice na sceni: “U Scali je to mlada Cristina, ona nam je velika potpora, jer ponekad ne stignemo gledati u dirigenta, a onda uskače u pomoć šaptačica koja ima note i na malom monitoru prati dirigenta tako da vam na vrijeme može signalizirati što valja raditi. Uz njenu se pomoć možete vrlo brzo izvući ako nešto ne ide kako treba. Cristini je na generalnoj probi čak čestitao veliki Nucci koji ju je javno pohvalio i rekao da je bila fantastična.”

I mi koji smo s njim na sceni, smrznemo se kad Nucci zapjeva

Jedan od najtežih izazova s kojima se susretao Nežić bio je onaj kako pjevati duete s Leom Nuccijem: “Kad dolazite kao 28-godišnjak na probu dueta s Nuccijem, pjevačem koji ima čvrsto izgrađen način pjevanja, svoja tempa i specifičnosti, normalno je da ste uzbuđeni. Najviše vas muči pitanje kako ćete se uskladiti s velikim umjetnikom. Na početku ga je bilo vrlo teško pratiti, no već nakon nekoliko proba sve je postalo lakše jer sam stekao njegovo povjerenje”, krenuo je.

“Maestro Nucci puno puta mi je kazao bravissimo, grandissimo i to mi je bilo najveće ohrabrenje. Najteže je bilo pak nositi na leđima u vreći Enkeledu Kamani i još pjevati duet s Nuccijem. No i to je prošlo dobro jer Nucci stvara dobru atmosferu na probama i nastupima. Upoznao me sa svojom suprugom, razgovarali smo u Hrvatskoj, pričao mi je kako je bio veliki prijatelj pokojnog dirigenta Vjekoslava Šuteja. Nucci i dalje pjeva izvrsno, nevjerojatan je glumačkoj interpretaciji, ima fantastične visine, posebno kad ode na visoki as. I to publika pamti i prepoznaje, pa čak se i mi koji smo s njim na pozornici smrznemo kad otpjeva ariju Cortigiane”, zaključuje Nižić.

Publika u Scali pala je 5. rujna, na drugoj izvedbi Rigoletta, u pravi delirij nakon što su Leo Nucci i Enkeleda Kamani otpjevali duet Si vendetta. Zanimljivo je da je Nucci više puta pjevao u Rigolettu s drugom Albankom, Invom Mulom, također velikom svjetskom opernom zvijezdom. No u Scali se dogodilo ono čega se ni najstariji posjetitelji ne sjećaju: Nucci i Kamani morali su u pauzi, pred zastorom, ponoviti ariju Si vendetta te su tako su napravili prvi presedan. Drugi je bio kad je oduševljena Enkeleda Kamani skočila na Nuccija te ga obgrlila rukama i nogama. To se pak u Scali još nikada nije dogodilo. Nakon što će 20. rujna po deveti put biti odigran Rigoletto, cijeli ansambl odlazi na gostovanje u Saudijsku Arabiju gdje će odigrati nekoliko predstava. Nakon što se vrati s gostovanja u Rijadu Toni Nežić započeti će sa studijem na Akademiji te nastaviti s probama za operu La Cenerentola (Pepeljuga) Gioachina Rossinija.