Demografi unisono upozoravaju na nepovoljne populacijske trendove u Hrvatskoj. Povećanje broja starijih osoba praćeno neprestanim smanjenjem broja mladih i radno sposobnih dovest će u pitanje održivost mirovinskog i zdravstvenog sustava, obrazovnog sustava i sustava socijalne skrbi što će, na koncu, rezultirati potpunim ekonomskim slomom. Obrnuto razmjeran broju dramatičnih upozorenja je broj prijedloga za rješavanje problema s kojima se Hrvatska suočava.
Mjere koje se predlažu mogu imati vidljive demografske posljedice, ali ne spadaju u područje demografske nego u područje socijalne i ekonomske politike. Upozoreno je da povećan udio zapošljavanja na određeno vrijeme destimulira mlade ljude da zasnivaju obitelji. Isto tako nepostojanje odgovarajuće infrastrukture koja bi zaposlenim roditeljima omogućila (po mogućnosti besplatno) zbrinjavanje djece u dječjim vrtićima ili u dnevnim boravcima u školi detektirano je kao problem u manje razvijenim i manje naseljenim dijelovima Hrvatske.
Plaćeni porodiljski dopust za majku i oca, financijski poticaji za novorođeno dijete kao i sustav dječjeg doplatka te olakšice za dobivanje stambenih kredita mladim roditeljima mjere su koje mogu imati demografske posljedice, ali je ipak riječ o odlukama koje ovise o ekonomskoj i socijalnoj politici. Besplatni udžbenici i besplatan prijevoz đaka do škole mjere su u nadležnosti jedinica lokalne i regionalne samouprave.
Mladi ne mogu ostvariti svoje potencijale
Primjeri pokazuju da je demografski problem manje izražen u jedinicama lokalne samouprave koje provode neke od spomenutih mjera. Tamo gdje su povoljnije gospodarske i financijske prilike ljudi su spremniji ostati, a doseljavaju se i ljudi iz drugih krajeva. Temeljem toga neizbježno je zaključiti da se s poboljšavanjem gospodarskih prilika i usporednom odgovornom politikom lokalnih vlasti demografski trendovi mogu promijeniti. Takvi primjeri uvjerljiviji su nego dramatična upozorenja i inzistiranje demografskih eksperata na fertilnim kontingentima koji napuštaju Hrvatsku.
Ti kontingenti su mlade žene i muškarci, samosvjesne osobe koje iz Hrvatske odlaze zbog toga što ih ovdašnje prilike ne potiču na to da ovdje realiziraju svoje potencijale, svoje želje i planove pa i svoj fertilitet. Vrlo je vjerojatno da je mnogima iz tog kontingenta mrsko i to što se crkve i država pokušavaju uspostaviti kao autoriteti koji će određivati kad će, s kim i kako zasnovati obiteljsku zajednicu, a zatim će ih razni fundamentalisti pokušati spriječiti da poduzmu umjetnu oplodnju ako se to ukaže nužnim. Isto tako može im se desiti da ih isti fundamentalisti pokušaju spriječiti u primjeni kontracepcijskih sredstava ili pobačaja kao krajnjeg i gotovo očajničkog pokušaja prekida neželjene trudnoće.
Neki jednostavno ne žele da žene budu ravnopravne
Ako država i crkve svoju želju za povećanjem broja vjernika, radnika i vojnika stavljaju iznad prava ljudi da određuju hoće li ili neće zasnivati brak i koliko će djece imati, onda su to okolnosti koje pospješuju nepovoljne demografske trendove. Ozbiljni demografi inzistiraju na tome da politika slobodnog tržišta ne može sama sobom riješiti hrvatske demografske probleme zbog dugotrajnog trenda povećanog mortaliteta, smanjenog nataliteta, demografske starosti stanovništva i faktičnog izumiranja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Potrebna je osmišljena državna politika. Ali ta politika ni u kojem slučaju ne smije ugrožavati ljudska prava i slobode, osobito dosegnuta prava žena da u svijetu rada i u kući budu ravnopravne s muškarcima, da im sve javne dužnosti budu dostupne pod istim uvjetima kao i muškarcima i da ravnopravno odlučuju o tome kada će i koliko djece roditi. Potvrdu tih prava i svojevrsnu zaštitu od nasilja u obitelji – do kojeg nerijetko dolazi baš zbog toga što se žene odvaže pozivati se na svoja prava – trebala bi predstavljati Istambulska konvencija. Pravi motiv onih koji se suprotstavljaju njezinoj ratifikaciji je ograničavanje mogućnosti da žene budu ravnopravne partnerice i u pitanjima koja su tijekom povijesti smatrana isključivom muškom nadležnošću.
Ljudi će ostati ako im ovdje bude bolje
Poruka koju bi svaka vlada trebala iščitati je ta da će ljudi ostajati u Hrvatskoj ako im ovdje doista bude bolje nego u zemljama u koje sad iseljavaju. Vlade ne bi trebale brinuti o tome koliko će djece netko roditi, nego o tome da se u Hrvatskoj živi bolje nego drugdje. Konkretni pokazatelji o kvaliteti života, o odnosu prihoda i troškova života, o mogućnosti da se kupi stan i auto, da se djeca školuju i da nađu posao utjecat će na promjene demografskih trendova više nego bilo koje specifično demografske mjere izolirane od općeg ekonomskog, društvenog i kulturnog konteksta.
Naravno, u većem dijelu svijeta većina ljudi živi lošije nego što živi većina Hrvata. To znači da bi se i danas moglo naći mnogo onih koji bi bili spremni raditi i živjeti u Hrvatskoj. Kako je imigracija jedan od neizbježnih načina promjene nepovoljnih demografskih trendova, jasno je da bi vlade i o tome trebale voditi računa. Ako radnika već sad nedostaje, onda svima koji to žele i koji su kvalificirani treba omogućiti da se dosele, da zarađuju, da plaćaju poreze i doprinose za zdravstveno i mirovinsko osiguranje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Treba reći i to da je dobar dio zlosretne hrvatske povijesti bio obilježen ozbiljnim demografskim problemima koji su bili uzrokovani vanjskim utjecajima. Na to je ponajprije utjecao položaj na granici između europskih država i Osmanskog carstva. Višestoljetna nesigurnost na granici uvjetovala je bijeg stanovništva. Te demografske gubitke različite su vlasti koje su tijekom povijesti upravljale Hrvatskom rješavale doseljavanjem. Srbima koji su u dva navrata bježali pred Turcima, 1690. i 1740. godine omogućeno je da se naseljavaju na teritorijima austrijske države, dio njih i u Vojnoj krajini na području Hrvatske.
Demografske promjene nisu novost
U 18. i 19. stoljeću se – u okviru planske politike vlasti usmjerene na unapređenje poljoprivrede, zanatstva i drugih područja – iz drugih dijelova Habsburške monarhije doseljavaju Nijemci i Česi. S druge strane, osim bijega pred Turcima u ranijim povijesnim razdobljima, različite ekonomske krize i epidemije potaknule su iseljavanje iz Hrvatske krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Opća liberalizacija režima omogućila je milijunima Jugoslavena – a najbrojniji među njima bili su Hrvati – da od šezdesetih godina 20. stoljeća posao traže na Zapadu, ponajprije u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i drugim europskim zemljama. Mnogi su privremeni boravak u tim državama zamijenili trajnim nastanjenjem.
Dakle, demografske promjene – osobito negativne demografske promjene – nisu novost u hrvatskoj povijesti. Nepovoljne promjene u prošlosti relativno je lako objasniti eksternim čimbenicima. Tako je, primjerice, pad broja stanovnika 1921. u odnosu na popis 1910. moguće objasniti kao posljedicu Prvog svjetskog rata. Isto vrijedi i za Drugi svjetski rat pa je 1948. godine bilo manje stanovnika nego 1931. No, od 1921. do 1931. broj stanovnika porastao je za približno 340 tisuća. Isto tako, već 1953. u Hrvatskoj živi 150 tisuća ljudi više nego 1948., a 1961. čak 380 tisuća ljudi više. U oba slučaja dogodio se baby boom, što je uobičajena pojava nakon svršetka rata i prestanka nesigurnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto nakon Domovinskog rata nije uslijedio Baby boom?
Pravo pitanje za demografe, sociologe i političare glasi: zašto se u Hrvatskoj nakon svršetka Domovinskog rata nije dogodio baby boom? Od 1948. godine, kada je izvršen prvi popis poslije Drugog svjetskog rata, do 1991. godine broj stanovnika Hrvatske povećao se za milijun. No, demografi su već sedamdesetih i osamdesetih godina upozoravali da tadašnja stopa porasta broja stanovnika nije dovoljna da bi se osigurao održivi ekonomski i demografski razvoj. Od 1991. godine do danas broj stanovnika Hrvatske smanjio se za više od 600 tisuća. Ako ljudi nisu iseljavali pod vanjskim pritiscima kakvima su bili izloženi tijekom povijesti, onda uzroke očito treba tražiti u prilikama u Hrvatskoj.
Sloboda kretanja i načelna dostupnost poslova na cijelom tržištu EU predstavlja svojevrsni vanjski čimbenik, ali ne takav koji uzrokuje prisilne migracije. Slobodni ljudi su svojom slobodnom voljom odlučili napustiti Hrvatsku. Isti ti ljudi bi ostali da im se činilo da svoje zamisli i želje mogu lakše ostvariti ovdje nego u drugim europskim državama. Osim traženja uzroka negativnim demografskim trendovima jednako bi korisno moglo biti traženje objašnjenja za relativno povoljne, premda ne i zadovoljavajuće demografske trendove u razdoblju od 1948. do 1991. godine.
Kad bi se napravila usporedba ekonomskog i društvenog stanja u tom razdoblju s današnjim prilikama, možda bi bilo moguće zaključiti što je to u prošlosti bilo dobro, a toga više nema. Bez namjere da time prejudiciram generalni zaključak, navest ću samo jednu ilustraciju koja bi mogla navesti na razmišljanje o tome zašto nikakva posebna demografska politika ne može pomoći Hrvatskoj ako se ne promijeni opća društvena i politička klima. Kad sam se kao student razbolio, liječničku pomoć i bolnički smještaj našao sam u Studentskoj poliklinici. Danas nema Studentske poliklinike. Ali zato postoji studentski kapelan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nije čudo što ljudi iseljavaju kad fanatici i Vlada broje koliko tko ima djece, a ne zanima ih kako ljudi žive
Božo Kovačević piše o uzrocima demografske krize
Hrvatska je postala zemlja u kojoj mladi ne mogu ostvariti svoje potencijale, pa odlaze tamo gdje su financijske i društvene prilike povoljnije. Mladi muškarci i žene odlaze jer im je, vrlo vjerojatno, mrsko da se crkve i država pokušavaju uspostaviti kao autoriteti koji će određivati kad će, s kim i kako osnovati obitelj. Nakon Prvog i Drugog svjetskog rata broj ljudi u Hrvatskoj značajno se povećao. Zašto nakon Domovinskog rata nije uslijedio baby boom, ključno je pitanje za demografe
Demografi unisono upozoravaju na nepovoljne populacijske trendove u Hrvatskoj. Povećanje broja starijih osoba praćeno neprestanim smanjenjem broja mladih i radno sposobnih dovest će u pitanje održivost mirovinskog i zdravstvenog sustava, obrazovnog sustava i sustava socijalne skrbi što će, na koncu, rezultirati potpunim ekonomskim slomom. Obrnuto razmjeran broju dramatičnih upozorenja je broj prijedloga za rješavanje problema s kojima se Hrvatska suočava.
Mjere koje se predlažu mogu imati vidljive demografske posljedice, ali ne spadaju u područje demografske nego u područje socijalne i ekonomske politike. Upozoreno je da povećan udio zapošljavanja na određeno vrijeme destimulira mlade ljude da zasnivaju obitelji. Isto tako nepostojanje odgovarajuće infrastrukture koja bi zaposlenim roditeljima omogućila (po mogućnosti besplatno) zbrinjavanje djece u dječjim vrtićima ili u dnevnim boravcima u školi detektirano je kao problem u manje razvijenim i manje naseljenim dijelovima Hrvatske.
Plaćeni porodiljski dopust za majku i oca, financijski poticaji za novorođeno dijete kao i sustav dječjeg doplatka te olakšice za dobivanje stambenih kredita mladim roditeljima mjere su koje mogu imati demografske posljedice, ali je ipak riječ o odlukama koje ovise o ekonomskoj i socijalnoj politici. Besplatni udžbenici i besplatan prijevoz đaka do škole mjere su u nadležnosti jedinica lokalne i regionalne samouprave.
Mladi ne mogu ostvariti svoje potencijale
Primjeri pokazuju da je demografski problem manje izražen u jedinicama lokalne samouprave koje provode neke od spomenutih mjera. Tamo gdje su povoljnije gospodarske i financijske prilike ljudi su spremniji ostati, a doseljavaju se i ljudi iz drugih krajeva. Temeljem toga neizbježno je zaključiti da se s poboljšavanjem gospodarskih prilika i usporednom odgovornom politikom lokalnih vlasti demografski trendovi mogu promijeniti. Takvi primjeri uvjerljiviji su nego dramatična upozorenja i inzistiranje demografskih eksperata na fertilnim kontingentima koji napuštaju Hrvatsku.
Ti kontingenti su mlade žene i muškarci, samosvjesne osobe koje iz Hrvatske odlaze zbog toga što ih ovdašnje prilike ne potiču na to da ovdje realiziraju svoje potencijale, svoje želje i planove pa i svoj fertilitet. Vrlo je vjerojatno da je mnogima iz tog kontingenta mrsko i to što se crkve i država pokušavaju uspostaviti kao autoriteti koji će određivati kad će, s kim i kako zasnovati obiteljsku zajednicu, a zatim će ih razni fundamentalisti pokušati spriječiti da poduzmu umjetnu oplodnju ako se to ukaže nužnim. Isto tako može im se desiti da ih isti fundamentalisti pokušaju spriječiti u primjeni kontracepcijskih sredstava ili pobačaja kao krajnjeg i gotovo očajničkog pokušaja prekida neželjene trudnoće.
Neki jednostavno ne žele da žene budu ravnopravne
Ako država i crkve svoju želju za povećanjem broja vjernika, radnika i vojnika stavljaju iznad prava ljudi da određuju hoće li ili neće zasnivati brak i koliko će djece imati, onda su to okolnosti koje pospješuju nepovoljne demografske trendove. Ozbiljni demografi inzistiraju na tome da politika slobodnog tržišta ne može sama sobom riješiti hrvatske demografske probleme zbog dugotrajnog trenda povećanog mortaliteta, smanjenog nataliteta, demografske starosti stanovništva i faktičnog izumiranja.
Potrebna je osmišljena državna politika. Ali ta politika ni u kojem slučaju ne smije ugrožavati ljudska prava i slobode, osobito dosegnuta prava žena da u svijetu rada i u kući budu ravnopravne s muškarcima, da im sve javne dužnosti budu dostupne pod istim uvjetima kao i muškarcima i da ravnopravno odlučuju o tome kada će i koliko djece roditi. Potvrdu tih prava i svojevrsnu zaštitu od nasilja u obitelji – do kojeg nerijetko dolazi baš zbog toga što se žene odvaže pozivati se na svoja prava – trebala bi predstavljati Istambulska konvencija. Pravi motiv onih koji se suprotstavljaju njezinoj ratifikaciji je ograničavanje mogućnosti da žene budu ravnopravne partnerice i u pitanjima koja su tijekom povijesti smatrana isključivom muškom nadležnošću.
Ljudi će ostati ako im ovdje bude bolje
Poruka koju bi svaka vlada trebala iščitati je ta da će ljudi ostajati u Hrvatskoj ako im ovdje doista bude bolje nego u zemljama u koje sad iseljavaju. Vlade ne bi trebale brinuti o tome koliko će djece netko roditi, nego o tome da se u Hrvatskoj živi bolje nego drugdje. Konkretni pokazatelji o kvaliteti života, o odnosu prihoda i troškova života, o mogućnosti da se kupi stan i auto, da se djeca školuju i da nađu posao utjecat će na promjene demografskih trendova više nego bilo koje specifično demografske mjere izolirane od općeg ekonomskog, društvenog i kulturnog konteksta.
Naravno, u većem dijelu svijeta većina ljudi živi lošije nego što živi većina Hrvata. To znači da bi se i danas moglo naći mnogo onih koji bi bili spremni raditi i živjeti u Hrvatskoj. Kako je imigracija jedan od neizbježnih načina promjene nepovoljnih demografskih trendova, jasno je da bi vlade i o tome trebale voditi računa. Ako radnika već sad nedostaje, onda svima koji to žele i koji su kvalificirani treba omogućiti da se dosele, da zarađuju, da plaćaju poreze i doprinose za zdravstveno i mirovinsko osiguranje.
Treba reći i to da je dobar dio zlosretne hrvatske povijesti bio obilježen ozbiljnim demografskim problemima koji su bili uzrokovani vanjskim utjecajima. Na to je ponajprije utjecao položaj na granici između europskih država i Osmanskog carstva. Višestoljetna nesigurnost na granici uvjetovala je bijeg stanovništva. Te demografske gubitke različite su vlasti koje su tijekom povijesti upravljale Hrvatskom rješavale doseljavanjem. Srbima koji su u dva navrata bježali pred Turcima, 1690. i 1740. godine omogućeno je da se naseljavaju na teritorijima austrijske države, dio njih i u Vojnoj krajini na području Hrvatske.
Demografske promjene nisu novost
U 18. i 19. stoljeću se – u okviru planske politike vlasti usmjerene na unapređenje poljoprivrede, zanatstva i drugih područja – iz drugih dijelova Habsburške monarhije doseljavaju Nijemci i Česi. S druge strane, osim bijega pred Turcima u ranijim povijesnim razdobljima, različite ekonomske krize i epidemije potaknule su iseljavanje iz Hrvatske krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Opća liberalizacija režima omogućila je milijunima Jugoslavena – a najbrojniji među njima bili su Hrvati – da od šezdesetih godina 20. stoljeća posao traže na Zapadu, ponajprije u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i drugim europskim zemljama. Mnogi su privremeni boravak u tim državama zamijenili trajnim nastanjenjem.
Dakle, demografske promjene – osobito negativne demografske promjene – nisu novost u hrvatskoj povijesti. Nepovoljne promjene u prošlosti relativno je lako objasniti eksternim čimbenicima. Tako je, primjerice, pad broja stanovnika 1921. u odnosu na popis 1910. moguće objasniti kao posljedicu Prvog svjetskog rata. Isto vrijedi i za Drugi svjetski rat pa je 1948. godine bilo manje stanovnika nego 1931. No, od 1921. do 1931. broj stanovnika porastao je za približno 340 tisuća. Isto tako, već 1953. u Hrvatskoj živi 150 tisuća ljudi više nego 1948., a 1961. čak 380 tisuća ljudi više. U oba slučaja dogodio se baby boom, što je uobičajena pojava nakon svršetka rata i prestanka nesigurnosti.
Zašto nakon Domovinskog rata nije uslijedio Baby boom?
Pravo pitanje za demografe, sociologe i političare glasi: zašto se u Hrvatskoj nakon svršetka Domovinskog rata nije dogodio baby boom? Od 1948. godine, kada je izvršen prvi popis poslije Drugog svjetskog rata, do 1991. godine broj stanovnika Hrvatske povećao se za milijun. No, demografi su već sedamdesetih i osamdesetih godina upozoravali da tadašnja stopa porasta broja stanovnika nije dovoljna da bi se osigurao održivi ekonomski i demografski razvoj. Od 1991. godine do danas broj stanovnika Hrvatske smanjio se za više od 600 tisuća. Ako ljudi nisu iseljavali pod vanjskim pritiscima kakvima su bili izloženi tijekom povijesti, onda uzroke očito treba tražiti u prilikama u Hrvatskoj.
Sloboda kretanja i načelna dostupnost poslova na cijelom tržištu EU predstavlja svojevrsni vanjski čimbenik, ali ne takav koji uzrokuje prisilne migracije. Slobodni ljudi su svojom slobodnom voljom odlučili napustiti Hrvatsku. Isti ti ljudi bi ostali da im se činilo da svoje zamisli i želje mogu lakše ostvariti ovdje nego u drugim europskim državama. Osim traženja uzroka negativnim demografskim trendovima jednako bi korisno moglo biti traženje objašnjenja za relativno povoljne, premda ne i zadovoljavajuće demografske trendove u razdoblju od 1948. do 1991. godine.
Kad bi se napravila usporedba ekonomskog i društvenog stanja u tom razdoblju s današnjim prilikama, možda bi bilo moguće zaključiti što je to u prošlosti bilo dobro, a toga više nema. Bez namjere da time prejudiciram generalni zaključak, navest ću samo jednu ilustraciju koja bi mogla navesti na razmišljanje o tome zašto nikakva posebna demografska politika ne može pomoći Hrvatskoj ako se ne promijeni opća društvena i politička klima. Kad sam se kao student razbolio, liječničku pomoć i bolnički smještaj našao sam u Studentskoj poliklinici. Danas nema Studentske poliklinike. Ali zato postoji studentski kapelan.