Ostalo im je još samo ufanje u nadnaravno. Predsjednik Jadranskog sindikata Boris Cerovac uputio je danas pismo papi Franji sa zamolbom da moli za radnike 3. maja i Uljanika. Sve zemaljske instance su potrošili, uhvaćeni u ciničnu igru političkih interesa, ostavljeni da konačni kraj njihovih tvrtki i cijela javnost i oni sami dočekaju s uzdahom olakšanja.
Nezgodan je jedino datum na kalendaru, pa agonija traje i traje već mjesecima, otkad se krajem prošlog ljeta poput spasitelja u Puli ukazao Andrej Plenković čija je Vlada nakon zagrebačkog prosvjeda brodograditelja osigurala sredstva za plaću. Jednu. Danas je travanj 2019. godine.
Radnički pozivi da se donese odluka, bilo kakva, o sudbini brodogradilišta – makar ona bila i stečaj, nisu urodili plodom. Izbjegavanje odluke o riječi na “s” koju politički odličnici pažljivo izbjegavaju urodilo je i urnebesnim sekvencama kao stvorenim za neki scenarij Miljenka Smoje – kad, recimo, Vlada odgađa početak svoje sjednice da vidi hoće li riječki sud odlučiti o pokretanju stečaja Trećeg maja. Da ne moraju, je li, baš oni biti donositelji loših vijesti.
Kako to?
Čini se da je danas, ako ništa drugo, barem konačno određen datum u kojem će se presjeći sve te priče o mogućim strateškim partnerima, fantomskim Nizozemcima, neobičnim bogatašima, susjednim Talijanima, (pre)ambicioznim Hrvatima i odjednom totalno fancy Kinezima… Petog lipnja, odlučila je danas sutkinja u Rijeci, održat će se posljednje ročište o stečaju Trećeg maja. Ne bude li dotad ozbiljnog pokušaja restrukturiranja, bit će otvoren stečaj.
Kako javljaju mediji, sutkinja Ljiljana Ugrin kazala je da su dugovi brodogradilišta povećani na više od 140 milijuna kuna i dodala: “Radnici nisu mjesecima dobili plaće, a nema smisla da rade bez plaća”.
Teško se s tim ne složiti, nema previše okrutnijih stvari u današnjem društvu od dolaska na posao za koji nećeš biti plaćen. Samo… Kako to da je dosad bilo smisla u tome da radnici Trećeg maja rade bez plaća? Kako to da ima smisla u tome da im još polovicu travnja i cijeli svibanj na računima u rubrici uplate stoji nula? I što je toliko magično u tom petom lipnju da je baš tad vrijeme da se kaže – dosta?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Magija petog lipnja
U zemlji poput Hrvatske, koja nikad nije značajno razvila neovisne institucije, a i oni njihovi pupoljci koji su uspjeli izbiti su gotovo u cijelost brutalno pregaženi u posljednje tri godine, teško je ne zapitati se oko mogućeg motiva za magiju petog lipnja.
Sam po sebi, taj dan ne znači ništa. Znači, međutim, onaj deset dana ranije. Tad se, dakle 26. svibnja, održavaju izbori za Europski parlament. E to saznanje svo ovo odgađanje, sav ovaj čemer radnika u Rijeci i Puli stavlja u posve drugi kontekst. Jer, odluka o stečaju brodogradilišta na sjevernom Jadranu, pa makar i onom s preustrojem u kojem bi neki ostatak ostataka mogao preživjeti, bila bi krajnje negativna za vladajuću stranku.
Cinični oportunizam ili slučajni čvor koincidencija
Tako negativan PR bi pokušao izbjeći i zadnji amater u vođenju političkih kampanja. Samo, ovdje ulog nije tek nekoliko promila, ili postotnih bodova podrške HDZ-u, ovdje je ulog sudbina najmanje 2800 obitelji i tek bi se zadnji cinični oportunist s tim usudio igrati u svojoj malenoj političkoj križaljci. Možda je, stoga, sve skupa samo nevjerojatan splet okolnosti, slučajni čvor koincidencija, koje, eto, konačnu odluku o stečaju Trećeg maja bacaju u politički dobro ohlađenu postizbornu zonu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ili to, ili se iza prozora nemirnog sna nazire da zemljom vladaju cinični oportunisti bez trunke savjesti, ljudi kojima neovisnost institucija i sudbine tisuća obitelji znače daleko, daleko manje od šake glasačkih listića na prvim sljedećim izborima. A onda se ne treba posebno ni pitati kome, zapravo, na kraju priče ostaje – ufanje u nadnaravno.
Nije li zgodna slučajnost da odluka o stečaju Trećeg maja neće biti donesena prije izbora
Obzirom da nema smisla da radnici mjesecima rade bez plaće, 5. lipnja je zadnje ročište o stečaju. A zašto ne u svibnju?
Ovdje ulog nije tek nekoliko promila, ili postotnih bodova podrške HDZ-u, ovdje je ulog sudbina najmanje 2800 obitelji i tek bi se zadnji cinični oportunist s tim usudio igrati u svojoj malenoj političkoj križaljci. Možda je, stoga, sve skupa samo nevjerojatan splet okolnosti, slučajni čvor koincidencija, koje, eto, konačnu odluku o stečaju Trećeg maja bacaju u politički dobro ohlađenu postizbornu zonu. A možda i nije.
Ostalo im je još samo ufanje u nadnaravno. Predsjednik Jadranskog sindikata Boris Cerovac uputio je danas pismo papi Franji sa zamolbom da moli za radnike 3. maja i Uljanika. Sve zemaljske instance su potrošili, uhvaćeni u ciničnu igru političkih interesa, ostavljeni da konačni kraj njihovih tvrtki i cijela javnost i oni sami dočekaju s uzdahom olakšanja.
Nezgodan je jedino datum na kalendaru, pa agonija traje i traje već mjesecima, otkad se krajem prošlog ljeta poput spasitelja u Puli ukazao Andrej Plenković čija je Vlada nakon zagrebačkog prosvjeda brodograditelja osigurala sredstva za plaću. Jednu. Danas je travanj 2019. godine.
Radnički pozivi da se donese odluka, bilo kakva, o sudbini brodogradilišta – makar ona bila i stečaj, nisu urodili plodom. Izbjegavanje odluke o riječi na “s” koju politički odličnici pažljivo izbjegavaju urodilo je i urnebesnim sekvencama kao stvorenim za neki scenarij Miljenka Smoje – kad, recimo, Vlada odgađa početak svoje sjednice da vidi hoće li riječki sud odlučiti o pokretanju stečaja Trećeg maja. Da ne moraju, je li, baš oni biti donositelji loših vijesti.
Kako to?
Čini se da je danas, ako ništa drugo, barem konačno određen datum u kojem će se presjeći sve te priče o mogućim strateškim partnerima, fantomskim Nizozemcima, neobičnim bogatašima, susjednim Talijanima, (pre)ambicioznim Hrvatima i odjednom totalno fancy Kinezima… Petog lipnja, odlučila je danas sutkinja u Rijeci, održat će se posljednje ročište o stečaju Trećeg maja. Ne bude li dotad ozbiljnog pokušaja restrukturiranja, bit će otvoren stečaj.
Kako javljaju mediji, sutkinja Ljiljana Ugrin kazala je da su dugovi brodogradilišta povećani na više od 140 milijuna kuna i dodala: “Radnici nisu mjesecima dobili plaće, a nema smisla da rade bez plaća”.
Teško se s tim ne složiti, nema previše okrutnijih stvari u današnjem društvu od dolaska na posao za koji nećeš biti plaćen. Samo… Kako to da je dosad bilo smisla u tome da radnici Trećeg maja rade bez plaća? Kako to da ima smisla u tome da im još polovicu travnja i cijeli svibanj na računima u rubrici uplate stoji nula? I što je toliko magično u tom petom lipnju da je baš tad vrijeme da se kaže – dosta?
Magija petog lipnja
U zemlji poput Hrvatske, koja nikad nije značajno razvila neovisne institucije, a i oni njihovi pupoljci koji su uspjeli izbiti su gotovo u cijelost brutalno pregaženi u posljednje tri godine, teško je ne zapitati se oko mogućeg motiva za magiju petog lipnja.
Sam po sebi, taj dan ne znači ništa. Znači, međutim, onaj deset dana ranije. Tad se, dakle 26. svibnja, održavaju izbori za Europski parlament. E to saznanje svo ovo odgađanje, sav ovaj čemer radnika u Rijeci i Puli stavlja u posve drugi kontekst. Jer, odluka o stečaju brodogradilišta na sjevernom Jadranu, pa makar i onom s preustrojem u kojem bi neki ostatak ostataka mogao preživjeti, bila bi krajnje negativna za vladajuću stranku.
Cinični oportunizam ili slučajni čvor koincidencija
Tako negativan PR bi pokušao izbjeći i zadnji amater u vođenju političkih kampanja. Samo, ovdje ulog nije tek nekoliko promila, ili postotnih bodova podrške HDZ-u, ovdje je ulog sudbina najmanje 2800 obitelji i tek bi se zadnji cinični oportunist s tim usudio igrati u svojoj malenoj političkoj križaljci. Možda je, stoga, sve skupa samo nevjerojatan splet okolnosti, slučajni čvor koincidencija, koje, eto, konačnu odluku o stečaju Trećeg maja bacaju u politički dobro ohlađenu postizbornu zonu.
Ili to, ili se iza prozora nemirnog sna nazire da zemljom vladaju cinični oportunisti bez trunke savjesti, ljudi kojima neovisnost institucija i sudbine tisuća obitelji znače daleko, daleko manje od šake glasačkih listića na prvim sljedećim izborima. A onda se ne treba posebno ni pitati kome, zapravo, na kraju priče ostaje – ufanje u nadnaravno.