Nekad je nužno odabrati stranu

Nije problem u klipanu Đakiću, problem je u nedostatku političke hrabrosti hrvatskih i srpskih lidera

Državni vrh se boji desničara, Pupovac s takvom politikom gordo koalira, a Ivan Đakić je nebitan

Što se tiče odnosa Srba i Hrvata, vlast optira za autolaž, kojom (neuspješno) pokušava zavarati i same sebe i cijelu javnost. Plenković je, eto baš na svečanosti Srpskog narodnog vijeća za pravoslavni Badnjak bubnuo kako se ni odnosi Francuske i Njemačke nakon Drugog svjetskog rata nisu pomirili preko noći, pa će trebati još vremena da zacijele rane Hrvatske i Srbije. Nije lako pronaći baš ovoliki povijesno-matematički falsifikat

Nije problem u Ivanu Đakiću. Blesana je bilo uvijek i svugdje, pa tako nije čudno da se i danas u Hrvatskoj da naći majstora kojima je duhovito pravoslavcima “čestitati” Božić s odvratnom fotografijom iz Drugog svjetskog rata. Nije problem čak ni u njegovom ocu, saborskom zastupniku HDZ-a, moćnom u svom kraju, koji sad zaludu uvjerava javnost da malog kod kuće nije učio mržnji.

Dio problema je svakako u Miloradu Pupovcu, predsjedniku SDSS-a koji je s pravom zgrožen ne samo zbog Đakićeve “čestitike”, nego i zbog društvene atmosfere u kojoj takve stvari, makar dosad, nisu dramatično stršale. Današnja reakcija policije, koja je Đakića privela na informativni razgovor, stoga, djeluje iznenađujuće, a ne tek kao rutinski i očekivani rad državne institucije.

Realpolitički škripac i političko licemjerje

Pupovac svakako ima problem objasniti javnosti kako je moguće da javno proziva državni vrh, dakle predsjednicu i premijera, zbog vrlo ozbiljnih stvari kakvo je nereagiranje na širenje mržnje prema nacionalnoj skupini koju predstavlja, a u isto vrijeme je u koaliciji s tim i takvim HDZ-om. A tog i takvog Andreja Plenkovića smatra političarom kojeg bi trebalo platiti suhim zlatom.

Pozicija u kojoj Pupovac javno traži osudu ustaškog revizionizma i tronuto komentira šutnju predsjednice i premijera je jednostavno politički licemjerna. S druge strane, treba imati i razumijevanja za političku stvarnost SDSS-a – odlazak u opoziciju vjerojatno ne bi poboljšao poziciju Srba u Hrvatskoj. No, problem je kad se iz tog, realpolitičkog škripca, postavljaš kao moralni autoritet i javno se žališ na politiku onih s kojima vodiš državu. Ne ide to baš jedno s drugim.

Mučenje odlikovanja

Dio problema je, jasno, i u Andreju Plenkoviću i Kolindi Grabar-Kitarović. Pupovac je u pravu kad ih upozorava na čestu šutnju oko slučajeva poput ovog Đakićevog. Uostalom, prije samo koji dan je obznanjeno da je predsjednica Republike odlikovala Tanju Belobrajdić, koja je u ratno vrijeme bila supruga zapovjednika Lore i za kojom se vuku svjedočenja tadašnjih zatočenika o bestijalnim mučenjima u kojima je ona navodno sudjelovala. Da cinizam bude potpun, Belobrajdić je odlikovanje dobila za “osobite zasluge za RH stečene u ratu”. Je li nekome palo na pamet da bi odlikovanje moglo biti malo kontroverzno? Je li se oglasio suhog zlata vrijedan premijer?

S druge strane, opet realpolitički, može se donekle razumjeti i dvojac za kormilom zemlje. Oštre i javne osude protusprskih svinjarija mogle bi im donekle smanjiti bazen iz kojeg računaju pecati glasove. A izbori samo što nisu.

Miroljubiva koegzistencija

Opet, osuditi javno i osobno majmunarije poput Đakićeve ne bi trebao biti toliko zahtjevan zadatak. Stvar je u tome da je problem mnogo dublji i da bi trebalo zasjeći mnogo ozbiljnije u samo tkivo moderne hrvatske države da bi se taj karcinom mogao odstraniti. A za takvo zasjecanje (ako ga uopće žele) Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković imaju toliko hrabrosti koliko Pupovac ima za raskid koalicije.

Ne, svi su jednostavno odabrali miroljubivu koegzistenciju s povremenim ustašlucima, uz povremeno ritualno naricanje, formalno ograđivanje, ili čak policijske akcije protiv posebno drskih klipana.

Premijerski falsifikat

S druge strane, što se tiče odnosa Srba i Hrvata, vlast optira za autolaž, kojom (neuspješno) pokušava zavarati i samu sebe i cijelu javnost. Plenković je, eto baš na svečanosti Srpskog narodnog vijeća za pravoslavni Badnjak bubnuo kako se ni odnosi Francuske i Njemačke nakon Drugog svjetskog rata nisu pomirili preko noći, pa će trebati još vremena da zacijele rane Hrvatske i Srbije.

Nije lako pronaći baš ovoliki povijesno-matematički falsifikat.

Šest godina nakon Drugog svjetskog rata Njemačka i Francuska su bile među zemljama koje su osnovale Europsku zajednicu za ugljen i čelik, temelj današnje Europske unije. Dvanaest godina kasnije, 1963. godine, dvije zemlje su potpisale Elizejski ugovor, osnov njihove poslijeratne suradnje, koji je sadržavao niz sporazuma o zajedničkoj suradnji u vanjskoj politici, ekonomskoj i vojnoj integraciji, te razmjeni studenata.

Bestidno poticanje mržnje

Hrvatska i Srbija su po ovoj vremenskoj paraleli već u 1969. godini, a Plenković priča o “vremenu potrebnom za zacijeljivanje rana”, dok šef diplomacije iz Beograda, notorni Ivica Dačić jedva čeka dodatno radikalno protumačiti neku hrvatsku izjavu kako bi je nazvao bestidnim prekrajanjem povijesti i pokrenuo novu rundu svađalačkih poruka preko Bajakova.

Jer to je, realpolitički, jednostavno tako isplativo. Mnogo isplativije od toga da se vlastitim biračima u lice kaže da su same osnove nacionalnih narativa iz kojih su nastale njihove države opasno i od samog početka zatrovane lažima i mržnjom. Koje i koju bi konačno trebalo početi tako nazivati, a ne s njom – koalirati.

E, takve političare bi valjalo platiti suhim zlatom. Samo, na ovim prostorima se za takve, ako se kojim čudom i nađu, uvijek rado i brzo krenu graditi – vješala. Vješala su, realpolitički, tako isplativa.