Izjavom Europske komisije protiv službenog Beograda, još jedan tipičan i zamoran ispad Vojislava Šešelja ušao je u sferu ozbiljne politike. Relativizirajuće reakcije srpskih vlasti na Šešeljov performans pokazale su da se tu, nažalost, doista radi i o pravoj politici, a ne samo o uobičajeno nekontroliranim ispadima jednog morbidnog ekshibicionista, koji je, eto nedavno, osuđen na deset godina zatvora.
No, ni u ovom, najnovijem incidentu, koji će ponovo na neko vrijeme zamrznuti hrvatsko-srpske odnose, zapravo nisu važni ni ljudi nižeg ranga poput samog Šešelja, ni vodeći srpski političari, poput Aleksandra Vučića. Vrijednost koja jest presudno važna za stalno napete srpske odnose s Hrvatskom, kao i s Bosnom i Hercegovinom (Vučićevo nedavno flertanje s Izetbegovićem ne treba shvaćati ozbiljno), kao i s Kosovom, jest neriješeno srpsko nacionalno pitanje.
Naime, u očima svih važnih srpskih političara poslije završetka ratova na području bivše Jugoslavije, osim Zorana Đinđića te, ali donekle, Borisa Tadića, srpsko je nacionalno pitanje ostalo jednako neriješeno, kao i poslije svršetka Prvog svjetskog rata, pa nakon donošenja federativno-konfederativnog jugoslavenskog Ustava 1974. godine, pa poslije kraja rata u Hrvatskoj i u Bosni 1995. godine, te, napokon, nakon gubitka Kosova 2000. godine. Kao takvo, neriješeno srpsko nacionalno pitanje determinira postupke skoro kompletne srpske političke elite. Zoran Đinđić pokušao je postaviti srpsku državnu politiku na sasvim druge temelje, prihvaćajući ishode zadnjih ratova. Znamo kako je Đinđić završio.
Beogradska čaršija Tita mrzi više od prosječnog endehazijskog revizionista
Što je srpsko neriješeno nacionalno pitanje? Grubo rečeno, ni jedna državna formacija, koja je nastala na ovim prostorima od 1918. godine do danas, nije se uspjela poklopiti s područjima gdje zaista žive Srbi. Prva je Jugoslavija tome možda bila najbliža, ali ni ona nije u potpunosti pokrivala srpsku potrebu za objedinjavanjem svog životnog prostora, osim, donekle, u vrijeme diktature Aleksandra Karađorđevića od 1929. do 1934. godine, dok je uspostavom Banovine Hrvatske, nekoliko godina kasnije, problem srpskog nacionalnog pitanja ponovo otvoren, gledajući naravno, s beogradskog stanovišta.
Padom velikosrpskog komunističkog vođe Aleksandra Rankovića, a osobito donošenjem Ustava SFRJ iz 1974. godine, srpsko je nacionalno pitanje dovedeno do točke vrenja, pa zato beogradska čaršija mrzi Tita mnogo više nego prosječni hrvatski endehazijski revizionist, koji, svejedno, nije kadar razumjeti kako je Josip Broz velik dio svoje duge diktature posvetio obuzdavanju velikosrpskih državnih tendencija.
Pokušaj rješavanja srpskog nacionalnog pitanja prvo se manifestirao kroz antibirokratsku revoluciju. Riječ je o masovnom pokretu koji je doveo na vlast Slobodana Miloševića, i koji je u prvoj fazi anektirao Vojvodinu, Crnu Goru i Kosovo, poništavajući njihove pravne ili faktičke ovlasti u okviru jugoslavenske federacije. Glavna politička parola Miloševićeva masovnog nacionalističkog pokreta glasila je Svi Srbi u jednoj državi. Ta parola najpreciznije govori o sadržaju srpskog nacionalnog pitanja. Ta je parola dovela do ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, jer je cilj tih ratova bio da se Srbiji pripoje oni krajevi u Hrvatskoj i BIH, gdje su Srbi doista živjeli, ili koje su smatrali svojima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nakon svega, srpski je nacionalni životni prostor drastično smanjen
Završetak ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini doveo je do potpunog kraha operativne politike koja rješenje srpskog nacionalnog pitanja vidi u okupljanju svih Srba u njenoj državi, dok je gubitkom Kosova Srbija postala najmanja unatrag stotinjak godina. Umjesto da svoje nacionalno pitanje Srbija riješi širenjem životnog prostora – zbog čega je pokrenula ratove – srpski je nacionalni životni prostor drastično smanjen. Zoran Đinđić razumio je da Srbija ne može napredovati, da se ne može transformirati u modernu državu, i da ne može uspostaviti normalne odnose s drugim državama bivše Jugoslavije, dok se ne odrekne koncepta etničkog prostora, kao državnog prostora.
No, kasnije generacije srpskih političara, uz podršku javnosti i birača, i dalje smatraju kako se srpski etnički i državni prostor moraju podudarati, barem u dugoročnim namjerama, jer to, razumljivo, u ovom trenutku nije ostvarivo. Pa tako Beograd de facto, premda ne uvijek deklarativno, podržava Dodikovu secesionističku politiku u Bosni, te zadnjih mjeseci intenzivno fantazira o poništenju neovisnosti Kosova. Prema Hrvatskoj Beograd ne može provoditi ekspanzionističku politiku, jer nema s kim: lideri srpskih stranaka u Hrvatskoj apsolutno su i bezuvjetno lojalni hrvatskom političkom korpusu i interesima Republike Hrvatske.
Dok se god srpski nacionalni ciljevi ne redefiniraju, dok god srpska nacionalna ideja ne odustane od širenja srpskog životnog prostora izvan granica sadašnje Republike Srbije, Srbija neće biti kadra proizvesti naraštaj političara i javnih intelektualaca, koji će s punim uvjerenjem odustati od srpskog nacionalnog pitanja, kao od glavne vrijednosti svog djelovanja (Zoran Đinđić zbog raznih je razloga bio potpuna iznimka: on nije pripadao tipičnim srpskim političkim elitama). A dok srpska državna politika ne odustane od rješavanja srpskog nacionalnog pitanja izvan granica Republike Srbije, ona će trajno ugrožavati susjedne zemlje. Aktualni Šešeljov incident samo je minorni, nižerazredni odraz takvog stanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nije problem u minornom Šešelju, pa ni Vučiću, nego u neodustajanju od ideje širenja srpskog životnog prostora
Relativizirajuće reakcije pokazale su da se tu, nažalost, radi i o pravoj politici, ne samo o ispadima morbidnog ekshibicionista
Završetak ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini doveo je do potpunog kraha operativne politike koja rješenje srpskog nacionalnog pitanja vidi u okupljanju svih Srba u njenoj državi, dok je gubitkom Kosova Srbija postala najmanja unatrag stotinjak godina. Umjesto da svoje nacionalno pitanje Srbija riješi širenjem životnog prostora - zbog čega je pokrenula ratove - srpski je nacionalni životni prostor drastično smanjen. Zoran Đinđić razumio je da Srbija ne može napredovati, da se ne može transformirati u modernu državu, i da ne može uspostaviti normalne odnose s drugim državama bivše Jugoslavije, dok se ne odrekne koncepta etničkog prostora, kao državnog prostora.
Izjavom Europske komisije protiv službenog Beograda, još jedan tipičan i zamoran ispad Vojislava Šešelja ušao je u sferu ozbiljne politike. Relativizirajuće reakcije srpskih vlasti na Šešeljov performans pokazale su da se tu, nažalost, doista radi i o pravoj politici, a ne samo o uobičajeno nekontroliranim ispadima jednog morbidnog ekshibicionista, koji je, eto nedavno, osuđen na deset godina zatvora.
No, ni u ovom, najnovijem incidentu, koji će ponovo na neko vrijeme zamrznuti hrvatsko-srpske odnose, zapravo nisu važni ni ljudi nižeg ranga poput samog Šešelja, ni vodeći srpski političari, poput Aleksandra Vučića. Vrijednost koja jest presudno važna za stalno napete srpske odnose s Hrvatskom, kao i s Bosnom i Hercegovinom (Vučićevo nedavno flertanje s Izetbegovićem ne treba shvaćati ozbiljno), kao i s Kosovom, jest neriješeno srpsko nacionalno pitanje.
Naime, u očima svih važnih srpskih političara poslije završetka ratova na području bivše Jugoslavije, osim Zorana Đinđića te, ali donekle, Borisa Tadića, srpsko je nacionalno pitanje ostalo jednako neriješeno, kao i poslije svršetka Prvog svjetskog rata, pa nakon donošenja federativno-konfederativnog jugoslavenskog Ustava 1974. godine, pa poslije kraja rata u Hrvatskoj i u Bosni 1995. godine, te, napokon, nakon gubitka Kosova 2000. godine. Kao takvo, neriješeno srpsko nacionalno pitanje determinira postupke skoro kompletne srpske političke elite. Zoran Đinđić pokušao je postaviti srpsku državnu politiku na sasvim druge temelje, prihvaćajući ishode zadnjih ratova. Znamo kako je Đinđić završio.
Beogradska čaršija Tita mrzi više od prosječnog endehazijskog revizionista
Što je srpsko neriješeno nacionalno pitanje? Grubo rečeno, ni jedna državna formacija, koja je nastala na ovim prostorima od 1918. godine do danas, nije se uspjela poklopiti s područjima gdje zaista žive Srbi. Prva je Jugoslavija tome možda bila najbliža, ali ni ona nije u potpunosti pokrivala srpsku potrebu za objedinjavanjem svog životnog prostora, osim, donekle, u vrijeme diktature Aleksandra Karađorđevića od 1929. do 1934. godine, dok je uspostavom Banovine Hrvatske, nekoliko godina kasnije, problem srpskog nacionalnog pitanja ponovo otvoren, gledajući naravno, s beogradskog stanovišta.
Padom velikosrpskog komunističkog vođe Aleksandra Rankovića, a osobito donošenjem Ustava SFRJ iz 1974. godine, srpsko je nacionalno pitanje dovedeno do točke vrenja, pa zato beogradska čaršija mrzi Tita mnogo više nego prosječni hrvatski endehazijski revizionist, koji, svejedno, nije kadar razumjeti kako je Josip Broz velik dio svoje duge diktature posvetio obuzdavanju velikosrpskih državnih tendencija.
Pokušaj rješavanja srpskog nacionalnog pitanja prvo se manifestirao kroz antibirokratsku revoluciju. Riječ je o masovnom pokretu koji je doveo na vlast Slobodana Miloševića, i koji je u prvoj fazi anektirao Vojvodinu, Crnu Goru i Kosovo, poništavajući njihove pravne ili faktičke ovlasti u okviru jugoslavenske federacije. Glavna politička parola Miloševićeva masovnog nacionalističkog pokreta glasila je Svi Srbi u jednoj državi. Ta parola najpreciznije govori o sadržaju srpskog nacionalnog pitanja. Ta je parola dovela do ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, jer je cilj tih ratova bio da se Srbiji pripoje oni krajevi u Hrvatskoj i BIH, gdje su Srbi doista živjeli, ili koje su smatrali svojima.
Nakon svega, srpski je nacionalni životni prostor drastično smanjen
Završetak ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini doveo je do potpunog kraha operativne politike koja rješenje srpskog nacionalnog pitanja vidi u okupljanju svih Srba u njenoj državi, dok je gubitkom Kosova Srbija postala najmanja unatrag stotinjak godina. Umjesto da svoje nacionalno pitanje Srbija riješi širenjem životnog prostora – zbog čega je pokrenula ratove – srpski je nacionalni životni prostor drastično smanjen. Zoran Đinđić razumio je da Srbija ne može napredovati, da se ne može transformirati u modernu državu, i da ne može uspostaviti normalne odnose s drugim državama bivše Jugoslavije, dok se ne odrekne koncepta etničkog prostora, kao državnog prostora.
No, kasnije generacije srpskih političara, uz podršku javnosti i birača, i dalje smatraju kako se srpski etnički i državni prostor moraju podudarati, barem u dugoročnim namjerama, jer to, razumljivo, u ovom trenutku nije ostvarivo. Pa tako Beograd de facto, premda ne uvijek deklarativno, podržava Dodikovu secesionističku politiku u Bosni, te zadnjih mjeseci intenzivno fantazira o poništenju neovisnosti Kosova. Prema Hrvatskoj Beograd ne može provoditi ekspanzionističku politiku, jer nema s kim: lideri srpskih stranaka u Hrvatskoj apsolutno su i bezuvjetno lojalni hrvatskom političkom korpusu i interesima Republike Hrvatske.
Dok se god srpski nacionalni ciljevi ne redefiniraju, dok god srpska nacionalna ideja ne odustane od širenja srpskog životnog prostora izvan granica sadašnje Republike Srbije, Srbija neće biti kadra proizvesti naraštaj političara i javnih intelektualaca, koji će s punim uvjerenjem odustati od srpskog nacionalnog pitanja, kao od glavne vrijednosti svog djelovanja (Zoran Đinđić zbog raznih je razloga bio potpuna iznimka: on nije pripadao tipičnim srpskim političkim elitama). A dok srpska državna politika ne odustane od rješavanja srpskog nacionalnog pitanja izvan granica Republike Srbije, ona će trajno ugrožavati susjedne zemlje. Aktualni Šešeljov incident samo je minorni, nižerazredni odraz takvog stanja.