Jedna od najlakše predvidivih posljedica uvjerljive izborne pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima bila je bujanje posvemašnje neodgovornosti. Komforna većina u Saboru (bez obzira što je matematički minimalna) i još komfornija četverogodišnja udaljenost od sljedećih izbora praktički su bili garancija da će se ionako uglavnom marginalni obzir društvenih i političkih moćnika prema interesu javnosti svesti na komičnu mjeru.
I sad smo tu – šest mjeseci nakon zatvaranja cijele zemlje, Ustavni sud se udostojio donijeti odluku u tome jesu li mjere koje je donosio Nacionalni stožer civilne zaštite bile ustavne. Podsjetimo, zbog zaštite od pandemije koronavirusa zatvorene su škole, javni prijevoz, najveći dio gospodarstva, ograničena je sloboda kretanja. No, prvo se Ustavni sud nije htio plesti u ta pitanja kako ne bi utjecao na izbore, pa se onda, obzirom da su izbori odrađeni sad već skoro davnog 5. srpnja, prepustio čarima ljeta.
Sjeme sumnje
Nitko, naravno, pri zdravom razumu u zemlji Hrvatskoj nije očekivao da će se ovaj Ustavni sud na ovako krupnom pitanju kao što su mjere Stožera usuditi bitno suprotstaviti Vladi. No, da je bilo zdrave želje da iza donesenih odluka ostane što manje repova, sasvim je izvjesno da bi se na današnju sjednicu pripustili mediji, kako bi javnost mogla vidjeti tko i kojim argumentima brani ustavnost odluka koje od ovog proljeća bitno i kontinuirano utječu na živote svake građanke i građanina RH.
Ovako, od svega je ostalo samo sjeme sumnje, idealni dodatak za bujanje ionako pandemijski razbuktalih teorija zavjera. Najgore je obrazloženje izostanka javnosti – jer je to i inače bila praksa (kao da se riječ “inače” u 2020. godini može primijeniti na išta što se događa), te epidemiološki razlozi koji nestaju poput magle u podne kad se kaže samo jedna jedina riječ – streaming.
O minerima i Sorosu
Današnja sjednica Ustavnog suda, sa svim svojim zakašnjenjem i dobro zatvorenim debelim vratima, samo je međutim jedna od ilustracija sve manje razine odgovornosti i obzira prema javnosti. Predsjednik Vlade, tako, dva dana prije odluke o Ustavnog suda o prevažnom pitanju, mirno izjavljuje kako je “”dio onih koji žele minirati rad Stožera s vremenom je jasno identificiran, svi koji to pratimo svaki dan znamo jako dobro odakle to sve dolazi”. Teoretski je moguće da je Andrej Plenković bio nesvjestan činjenice da se ovo može protumačiti kao pritisak na sud i suce kojima (većem dijelu njih) mandat ističe još za trajanja mandata ovog saziva Sabora. Dakle, u Plenkovićevo vrijeme. Pa ti budi “miner”… Teoretski.
Sabor, pak, radi u korona modu – s manjim brojem zastupnika na sjednici i skraćenim vremenom za rasprave. I ovdje su epidemiološki razlozi, po svemu sudeći, poslužili tek solidna izlika za komforniji rad većini – dok se video-vezom bez problema može glasati, raspravljati se – ne može. Oporba i dio ustavnih stručnjaka su se digli na zadnje noge smatrajući ova korona pravila udarom na neovisnost parlamenta, no potpredsjednik tog tijela, Željko Reiner, misli da je sve okej. I ne libi se profesora ustavnog prava s kojim se ne slaže, “otpisati” primjedbom s vonjem devedesetih – da se radi o čovjeku koji je “magistrirao na Sorosevom sveučilištu u Budimpešti”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Baš nas briga”
U isti koš, na kojem masnim slovima piše “baš nas briga”, može se slobodno staviti i vodstvo HRT-a. Dok se glavni ravnatelj te ustanove Kazimir Bačić preznojavao na saborskom Odboru za informiranje, informatizaciju i medije prošle godine jer su mu i iz vladajuće stranke (nježno) davali do znanja da je pretjerao s inflacijom tužbi te kuće protiv novinara i medija, danas su, kad izbora nema na vidiku, stvari neusporedivo relaksiranije. Toliko da Bačić i ekipa, umjesto o svojim ostavkama, nakon pravomoćnog gubitka spora zbog nezakonitog otkaza svom uredniku i predsjedniku Hrvatskog novinarskog društva Hrvoju Zovku hladno – podižu ulog. Odnosno, traže reviziju na Vrhovnom sudu. Trošak svog tog sudovanja će, je li, ionako snositi – pretplatnici.
Ako se ne radi samo o nevjerojatnom spletu slučajnih okolnosti, čini se da je komforna većina u Saboru i još komfornija udaljenost od narednih parlamentarnih izbora, krenula točno u očekivanom smjeru – betoniranju samovolje vladajućih, s garantiranim daljnjim padom povjerenja u rad institucija koje bi morale biti neovisne, te općim padom demokratskih standarda u zemlji. A još nije prošla ni puna dvadesetčetvrtina mandata nove vlasti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nitko, naravno, nije očekivao da će se Ustavni sud suprotstaviti Vladi. Puno veći problem je skrivanje od javnosti
Stvari se kreću u očekivanom smjeru - betoniranju samovolje vlasti koja će do kraja nagristi vjeru u institucije
Nitko, naravno, pri zdravom razumu u zemlji Hrvatskoj nije očekivao da će se ovaj Ustavni sud na ovako krupnom pitanju kao što su mjere Stožera usuditi bitno suprotstaviti Vladi. No, da je bilo zdrave želje da iza donesenih odluka ostane što manje repova, sasvim je izvjesno da bi se na današnju sjednicu pripustili mediji, kako bi javnost mogla vidjeti tko i kojim argumentima brani ustavnost odluka koje od ovog proljeća bitno i kontinuirano utječu na živote svake građanke i građanina RH.
Jedna od najlakše predvidivih posljedica uvjerljive izborne pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima bila je bujanje posvemašnje neodgovornosti. Komforna većina u Saboru (bez obzira što je matematički minimalna) i još komfornija četverogodišnja udaljenost od sljedećih izbora praktički su bili garancija da će se ionako uglavnom marginalni obzir društvenih i političkih moćnika prema interesu javnosti svesti na komičnu mjeru.
I sad smo tu – šest mjeseci nakon zatvaranja cijele zemlje, Ustavni sud se udostojio donijeti odluku u tome jesu li mjere koje je donosio Nacionalni stožer civilne zaštite bile ustavne. Podsjetimo, zbog zaštite od pandemije koronavirusa zatvorene su škole, javni prijevoz, najveći dio gospodarstva, ograničena je sloboda kretanja. No, prvo se Ustavni sud nije htio plesti u ta pitanja kako ne bi utjecao na izbore, pa se onda, obzirom da su izbori odrađeni sad već skoro davnog 5. srpnja, prepustio čarima ljeta.
Sjeme sumnje
Nitko, naravno, pri zdravom razumu u zemlji Hrvatskoj nije očekivao da će se ovaj Ustavni sud na ovako krupnom pitanju kao što su mjere Stožera usuditi bitno suprotstaviti Vladi. No, da je bilo zdrave želje da iza donesenih odluka ostane što manje repova, sasvim je izvjesno da bi se na današnju sjednicu pripustili mediji, kako bi javnost mogla vidjeti tko i kojim argumentima brani ustavnost odluka koje od ovog proljeća bitno i kontinuirano utječu na živote svake građanke i građanina RH.
Ovako, od svega je ostalo samo sjeme sumnje, idealni dodatak za bujanje ionako pandemijski razbuktalih teorija zavjera. Najgore je obrazloženje izostanka javnosti – jer je to i inače bila praksa (kao da se riječ “inače” u 2020. godini može primijeniti na išta što se događa), te epidemiološki razlozi koji nestaju poput magle u podne kad se kaže samo jedna jedina riječ – streaming.
O minerima i Sorosu
Današnja sjednica Ustavnog suda, sa svim svojim zakašnjenjem i dobro zatvorenim debelim vratima, samo je međutim jedna od ilustracija sve manje razine odgovornosti i obzira prema javnosti. Predsjednik Vlade, tako, dva dana prije odluke o Ustavnog suda o prevažnom pitanju, mirno izjavljuje kako je “”dio onih koji žele minirati rad Stožera s vremenom je jasno identificiran, svi koji to pratimo svaki dan znamo jako dobro odakle to sve dolazi”. Teoretski je moguće da je Andrej Plenković bio nesvjestan činjenice da se ovo može protumačiti kao pritisak na sud i suce kojima (većem dijelu njih) mandat ističe još za trajanja mandata ovog saziva Sabora. Dakle, u Plenkovićevo vrijeme. Pa ti budi “miner”… Teoretski.
Sabor, pak, radi u korona modu – s manjim brojem zastupnika na sjednici i skraćenim vremenom za rasprave. I ovdje su epidemiološki razlozi, po svemu sudeći, poslužili tek solidna izlika za komforniji rad većini – dok se video-vezom bez problema može glasati, raspravljati se – ne može. Oporba i dio ustavnih stručnjaka su se digli na zadnje noge smatrajući ova korona pravila udarom na neovisnost parlamenta, no potpredsjednik tog tijela, Željko Reiner, misli da je sve okej. I ne libi se profesora ustavnog prava s kojim se ne slaže, “otpisati” primjedbom s vonjem devedesetih – da se radi o čovjeku koji je “magistrirao na Sorosevom sveučilištu u Budimpešti”.
“Baš nas briga”
U isti koš, na kojem masnim slovima piše “baš nas briga”, može se slobodno staviti i vodstvo HRT-a. Dok se glavni ravnatelj te ustanove Kazimir Bačić preznojavao na saborskom Odboru za informiranje, informatizaciju i medije prošle godine jer su mu i iz vladajuće stranke (nježno) davali do znanja da je pretjerao s inflacijom tužbi te kuće protiv novinara i medija, danas su, kad izbora nema na vidiku, stvari neusporedivo relaksiranije. Toliko da Bačić i ekipa, umjesto o svojim ostavkama, nakon pravomoćnog gubitka spora zbog nezakonitog otkaza svom uredniku i predsjedniku Hrvatskog novinarskog društva Hrvoju Zovku hladno – podižu ulog. Odnosno, traže reviziju na Vrhovnom sudu. Trošak svog tog sudovanja će, je li, ionako snositi – pretplatnici.
Ako se ne radi samo o nevjerojatnom spletu slučajnih okolnosti, čini se da je komforna većina u Saboru i još komfornija udaljenost od narednih parlamentarnih izbora, krenula točno u očekivanom smjeru – betoniranju samovolje vladajućih, s garantiranim daljnjim padom povjerenja u rad institucija koje bi morale biti neovisne, te općim padom demokratskih standarda u zemlji. A još nije prošla ni puna dvadesetčetvrtina mandata nove vlasti.