Jako slična fenomenu koji je jednim dijelom načeo hrvatsko izdavaštvo, a kojeg je također inaugurirao Jutarnji list kad je još 2003. uveo vezanu prodaju kvalitetnih i prilično jeftinih naslova po cijeni od 30 kuna, što je natjeralo mnoge, inače potpuno nesklone čitanju i kupovanju knjiga da odjednom kupe sve klasike koji su dolazili na trafike. Slična stvar dogodila se i sada i moram priznat da sam bio prilično šokiran kad mi je trafikantica na Bačvicama rekla da nema Jutarnjeg i da su je ljudi čekali u redu da otvori u 7.00 sati kako bi uzeli svoj primjerak.
Da nije ukinut, Dalić bi sigurno osvojila Kiklopa ove godine
Prvih pola minute, dok nisam shvatio o čemu je riječ, sam je gledao u potpunoj nevjerici, jer je to da novine uopće, a kamo li ujutro nestanu s kioska danas u sferi znanstvene fantastike. No, u istoj sferi mi se činila i ideja da još postoji tolika količina ljudi koji su očekivali nekakvu objavu i uopće zaključili kako obavezno moraju doći do knjige. Takva jagma za knjigom dovela je i do komentara na Facebooku kako bi Martina Dalić premoćno osvojila Kiklopa ove godine, da nije onomad zbog Nives Celzijus ukinut.
Ove činjenice nas pak vode dalje. Ogromna većina od tih nekoliko desetaka tisuća ljudi koji su kupili knjigu će je barem djelomično pročitati, ako već ne i u cijelosti. K tome, vjerovano je da je minimalna cijena od 10 kuna donekle utjecala na pomamu, ali sigurno nije bila presudna.
Spomenute dvije stvari upućuju konkretno na to da je značajan broj hrvatskih građana spreman kupiti i pročitati neku knjigu čiji ih sadržaj zanima, što god mi o sadržaju mislili. Ne isključujemo ni nevjerojatan marketing koji je pratio dolazak ove knjige na kioske kao jedan od bitnih faktora, ali i dalje ostajemo na terenu činjenice da su ljudi spremni pročitati knjigu.
Koliko je zbilja tragično stanje u izdavaštvu
Vratimo se sad na tragično stanje u izdavaštvu, u kojem najuspješniji književni autori mogu dobaciti do maksimalno 5-6 tisuća prodanih primjeraka, a i to su iznimke, budući da se ta brojka kod poznatijih autora kreće oko 1-2 tisuće u prosjeku, dok oni relativno anonimni ostanu postave neprimijećeni. S publicističkim knjigama je još gora situacija, budući da na tom polju poznatiji dobace do ovih 1-2 tisuće maksimalno, a većinom se kreću unutar nekoliko stotina prodanih primjeraka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Očito je dakle da je samo od pisanja knjiga nemoguće živjeti i da se sustav doveo na rub održivosti, a da potencijal postoji. No, da bi se realizirao nije potrebna samo dobra volja ministarstva, koja je prilično upitna, nego opća reforma koja bi krenula od potpune promjene proračunske logike i višestruko većeg izdvajanja za kulturu i znanost, a potom i od zakonskih odredbi koje bi knjigu i čitanje kvalitetnih sadržaja iznova vratili u fokus društva.
To je nemoguće postići bez podizanja nove mreže nezavisnih knjižara, koje ne bi bile isključivo mjesta za prodaju knjiga, nego mjesta susreta i druženja ljudi koje kvalitetne knjige zanimaju. Drugim riječima, treba iznova izgraditi kulturu čitanja, a ostalo će doći za tim. Tim prije što je očito da brzina vremena i internet nisu ubili želju ljudi da izdvoje vrijeme za knjigu. Prije će biti da smo kao društvo potpuno degradirali stvari koje bi morale biti primarne.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nitko nije povjerovao u spin da će Dalić otkriti punu istinu o Agrokoru, ali bar je puno ljudi uzelo bilo kakvu knjigu
Kako je knjiga bivše ministrice pokazala koliko je tragično stanje u hrvatskom izdavaštvu
Moram priznat da sam bio prilično šokiran kad mi je trafikantica na Bačvicama rekla da nema Jutarnjeg i da su je ljudi čekali u redu da otvori u 7.00 sati kako bi uzeli svoj primjerak. Takva jagma za knjigom dovela je i do komentara na Facebooku kako bi Martina Dalić premoćno osvojila Kiklopa ove godine, da nije onomad zbog Nives Celzijus ukinut.
Nevjerojatan fenomen dogodio se s objavom knjige Martine Dalić, koja se naivnijem građanstvu reklamirala kao ona koja će konačno otkriti punu istinu o Agrokoru i ortačkom kapitalizmu. Nisu naravno ljudi u tu priču povjerovali, iako je lako moguće da neki jesu, ali su opet, što iz voajerskih pobuda, što iz mazohizma pohrlili na kioske po vlastiti primjerak koji se dijeli uz Jutarnji list. O moralnom aspektu cijele priče ne treba trošiti previše riječi, jer je on svakome jasan. Međutim, ono što nas ovdje zanima je apsolutna pomama za knjigom.
Jako slična fenomenu koji je jednim dijelom načeo hrvatsko izdavaštvo, a kojeg je također inaugurirao Jutarnji list kad je još 2003. uveo vezanu prodaju kvalitetnih i prilično jeftinih naslova po cijeni od 30 kuna, što je natjeralo mnoge, inače potpuno nesklone čitanju i kupovanju knjiga da odjednom kupe sve klasike koji su dolazili na trafike. Slična stvar dogodila se i sada i moram priznat da sam bio prilično šokiran kad mi je trafikantica na Bačvicama rekla da nema Jutarnjeg i da su je ljudi čekali u redu da otvori u 7.00 sati kako bi uzeli svoj primjerak.
Da nije ukinut, Dalić bi sigurno osvojila Kiklopa ove godine
Prvih pola minute, dok nisam shvatio o čemu je riječ, sam je gledao u potpunoj nevjerici, jer je to da novine uopće, a kamo li ujutro nestanu s kioska danas u sferi znanstvene fantastike. No, u istoj sferi mi se činila i ideja da još postoji tolika količina ljudi koji su očekivali nekakvu objavu i uopće zaključili kako obavezno moraju doći do knjige. Takva jagma za knjigom dovela je i do komentara na Facebooku kako bi Martina Dalić premoćno osvojila Kiklopa ove godine, da nije onomad zbog Nives Celzijus ukinut.
Ove činjenice nas pak vode dalje. Ogromna većina od tih nekoliko desetaka tisuća ljudi koji su kupili knjigu će je barem djelomično pročitati, ako već ne i u cijelosti. K tome, vjerovano je da je minimalna cijena od 10 kuna donekle utjecala na pomamu, ali sigurno nije bila presudna.
Spomenute dvije stvari upućuju konkretno na to da je značajan broj hrvatskih građana spreman kupiti i pročitati neku knjigu čiji ih sadržaj zanima, što god mi o sadržaju mislili. Ne isključujemo ni nevjerojatan marketing koji je pratio dolazak ove knjige na kioske kao jedan od bitnih faktora, ali i dalje ostajemo na terenu činjenice da su ljudi spremni pročitati knjigu.
Koliko je zbilja tragično stanje u izdavaštvu
Vratimo se sad na tragično stanje u izdavaštvu, u kojem najuspješniji književni autori mogu dobaciti do maksimalno 5-6 tisuća prodanih primjeraka, a i to su iznimke, budući da se ta brojka kod poznatijih autora kreće oko 1-2 tisuće u prosjeku, dok oni relativno anonimni ostanu postave neprimijećeni. S publicističkim knjigama je još gora situacija, budući da na tom polju poznatiji dobace do ovih 1-2 tisuće maksimalno, a većinom se kreću unutar nekoliko stotina prodanih primjeraka.
Očito je dakle da je samo od pisanja knjiga nemoguće živjeti i da se sustav doveo na rub održivosti, a da potencijal postoji. No, da bi se realizirao nije potrebna samo dobra volja ministarstva, koja je prilično upitna, nego opća reforma koja bi krenula od potpune promjene proračunske logike i višestruko većeg izdvajanja za kulturu i znanost, a potom i od zakonskih odredbi koje bi knjigu i čitanje kvalitetnih sadržaja iznova vratili u fokus društva.
To je nemoguće postići bez podizanja nove mreže nezavisnih knjižara, koje ne bi bile isključivo mjesta za prodaju knjiga, nego mjesta susreta i druženja ljudi koje kvalitetne knjige zanimaju. Drugim riječima, treba iznova izgraditi kulturu čitanja, a ostalo će doći za tim. Tim prije što je očito da brzina vremena i internet nisu ubili želju ljudi da izdvoje vrijeme za knjigu. Prije će biti da smo kao društvo potpuno degradirali stvari koje bi morale biti primarne.