Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nobilo piše za Telegram: Ustaše i komunisti proveli su svoje pogubne lustracije. Čemu još jedna?

Cijenjeni hrvatski odvjetnik i nekadašnji tužitelj u slavnom slučaju protiv Andrije Artukovića, ministra u Pavelićevoj NDH, za Telegram recenzira lustracijske inicijative nove vlasti, za koje kaže da nemaju veze s pravom i pravdom, nego s političkim kontekstom. Svoje, vrlo slične lustracije odmah po dolasku na vlast proveli su i Tito i Pavelić, a obje su bile pogubne za razvoj hrvatskog društva. Ni treća ne bi bila znatno bolja

Iz nekoliko naznaka zagovaratelja lustracijskog zakona možemo tek djelomično izvesti zaključak o mogućem sadržaju tih inicijativa. Ivan Tepeš, potpredsjednik Sabora, govori da će taj zakon omogućiti lov na “zločince iz komunističkog režima”.

Bruna Esih iz udruge Križni put, iz koje je potekao i ministar Hasanbegović, govori o svakodnevnim problemima s ljudima iz UDBA-ine mreže, odnosno o novim generacijama koje je ta mreža proizvela. Njima dodaje UDBA-inu suradničku mrežu te nezavisno od te mreže sve ljude koji su se ogriješili o ljudska prava i slobode drugih u prošlom režimu.

Širenje lustracije na nove generacije

Ministar Hasanbegović tvrdi da je lustracija nužna i temeljni preduvjet za društvenu katarzu i suočavanje s baštinom jugokomunizma i njegovih posljedica do danas. Kako su iole značajniji pripadnici državnog aparata SR Hrvatske u mirovini ili više nisu među živima, valjalo je dosege lustracije proširiti i na nove generacije.

U nedostatku konkretnih prijedloga teksta lustracijskog zakona, ove naznake smjera zahvata lustracije treba staviti u kontekst političkih zbivanja posljednjih tjedana, praktički od formiranja nove vlade. Tek kad naznake lustracije stavimo u taj kontekst, pravne nakane lustracijske inicijative postaju jasne.

Prva “akcija” bila je prijedlog ministra Crnoje za stvaranje liste izdajnika. Premda ni tu kriteriji za dolazak na tu listu nisu bili definirani, bio je jasan cilj. Dolaskom na listu označen si i zacijelo moraš biti diskriminiran, bez obzira je li taj zakon utvrdio koje su posljedice uvrštavanja na listu. Neke diskriminatorne posljedice bi morale biti. Teško mogu zamisliti da građanin s liste izdajnika radi u državnoj upravi, posebno u vojsci i policiji ili pravosuđu ili da trguje s državom ili obavlja bilo kakvu javnu funkciju.

Nitko u Hrvatskoj ne zaziva komunizam

Dakle, lista izdajnika bivšeg ministra Crnoje je prvo testiranje mogućnosti donošenja lustracijskog zakona. Samo zahvaljujući snažnom otporu demokratske javnosti i promašaju u izboru predlagača liste izdajnika (ministar Crnoja zbog drugih je razloga morao odstupiti), ova je inicijativa propala.

Apsolutno nije jasno kako zagovornici lustracije misle ograničiti građanska prava bilo kojem građaninu RH. Već je i Ante Pavelić, hrvatski pralustrator, znao da o tome mora odlučiti sud. Zato je i osnovao “pokretni prijeki sud”. Misle li naši današnji zagovornici lustracije isto postupiti, ne znam.

Izdajnici sigurno ne mogu biti ravnopravni s ostalim “lojalnim” Hrvatima. Opet smo na terenu lustracije. Samo se kriteriji mijenjaju. Glavna meta lustracije su Jugoslaveni i komunisti, jer su navodno oni glavna opasnost za Hrvatsku. U Hrvatskoj ne postoji nijedna politička stranka ni grupacija građana koja u svom programu ima reintegriranje Hrvatske u Jugoslaviju.

Nitko se za to ne zalaže.

Ako je glavna odlika komunista ukidanje privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju te politički sustav sa samo jednom – komunističkom strankom, onda valja primijetiti da ne postoji nijedna politička stranka, pa čak ni relevantan pojedinac u Hrvatskoj koji bi se zalagao za uspostavu komunističkog sustava.

Hrvatski pralustrator bio je Ante Pavelić

Dakle, mete lustracijskog zakona kao neki društveni problem ne postoje, ali postoji nedvojbeno izražena “domoljubna” volja za nasilnom političkom diskriminacijom nad drukčijima od sebe i stvaranje uvjeta za dugoročnu vladavinu. Ako pogledamo popis konkretnih krimena, vidljiv je promašaj lustracijskih prijedloga.

Potpredsjednik Sabora Tepeš govori o progonu zločinaca od 1945., kao što to radi Izrael. Kazneni zakon, odavno, od Nürnberga, pokriva ove situacije. Zbog toga se ne treba donositi novi lustracijski zakon. Ako bi se lustracijskim zakonom uvela drukčija kaznena odgovornost, po principu zabrane retroaktivnosti (ustavna kategorija), ne bi se mogao primijeniti na prošlost.

karamarko_ilustracija1

Bilo kakvo administrativno ograničenje temeljnih ljudskih prava koje zazivaju zagovornici lustracijskog zakona došlo bi u oštar sukob s temeljima Ustava Republike Hrvatske. Spomenut ću samo neke. Apsolutno nije jasno kako zagovornici lustracije misle ograničiti građanska prava bilo kojem građaninu RH. Već je i Ante Pavelić, hrvatski pralustrator, znao da o tome mora odlučiti sud. Zato je i osnovao “pokretni prijeki sud”. Misle li naši zagovornici lustracije isto postupiti, ne znam, ali znam da Ustav u svome čl. 29 st. 1 propisuje:

“Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela”. Dakle, o svakoj uskrati građanskih prava odlučuje sud.

Propast lustracije 2002. na Europskom sudu

Nadalje, (čl. 31 Ustava), nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je bilo počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom, niti mu se može izreći kazna koja nije bila određena zakonom. Svako sadašnje kreiranje “zločina i kazne” je pravno nemoguće.

Tu je i čl. 44 Ustava – “svaki državljanin RH ima pravo pod jednakim uvjetima sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe.”

Zagovornici lustracije pozivaju se na modele Češke, Njemačke, Poljske itd. i zaboravljaju da mi nismo bili u istoj situaciji kao te zemlje. I 26 godina nakon nastanka Republike Hrvatske lustracija je sama po sebi besmislena. Tu je dovoljno spomenuti slučaj Adamsons protiv Letonije, gdje je Europski sud za ljudska prava utvrdio da je lustracija iz 2002. zakašnjela. Mi smo u 2016. godini. U Hrvatskoj je toliko narasla svijest o građanskim pravima, da su građani i za daleko manje povrede rušili vrlo ozbiljne zakone pred Ustavnim sudom RH.

Upravo oni koje bi “domoljubi” lustrirali bili su ključni za osiguranje mirnog prijelaza iz socijalizma u demokratsko društvo. Da nije bilo lojalne policije SUP-a/MUP-a RH, pripadnika Službe državne sigurnosti, hrvatskih lojalnih oficira JNA, državnih službenika, političke, znanstvene i kulturne elite hrvatskog društva i novinara, izdvajanje Hrvatske bi bilo mnogo teže.

Kako ćemo nekom onemogućiti obavljanje javne funkcije pored ovakve jasne ustavne norme. Kako ćemo onemogućiti da narod izabere npr. u sljedećim predsjedničkim izborima osobu s liste izdajnika ili osobu zahvaćenu zakonom o lustraciji pored jedne od temeljnih odredbi Ustava RH o općem i jednakom biračkom pravu koje obuhvaća pravo birati i biti biran. Kod velikih povijesnih lomova i smjena vlasti (fašizam/komunizam) koje su proizvele megazločine, možemo shvatiti ratio lustracije, premda svaka kolektivna diskriminacija nosi u sebi klicu nove nepravde.

Mala računica o pravim ciljevima lustracijskih ideja

Ratio takvog postupanja je da novoj vlasti koja je antipod bivšoj olakša preuzimanje svih poluga vlasti i ubrza promjene.

U hrvatskom slučaju, ljudi koji danas imaju 65 godina i ispunjavaju uvjete za mirovinu, 1990. imali su 40 godina. Kako je represija praktički nestala sredinom 80-ih, lustracija bi se mogla odnositi na ljude koji su u doba socijalizma bili mlađi od 35. U socijalizmu gdje je bila dominacija starih kadrova proteklih iz Drugog svjetskog rata, 30-godišnjaci nisu bili ni prvi niti drugi ešalon vlasti. Nisu donosili odluke. Jednostavno, kad bi i htjeli, nemaju više koga lustrirati.

Ova jednostavna računica ponovno upućuje da je cilj hrvatske lustracije diskriminiranje onih koji ne podržavaju “domoljube” i koji će svakako pružiti otpor pretvaranju Hrvatske u katoličko-nacionalistički kalifat. Nadalje, hrvatska situacija i situacija europskih zemalja realnog socijalizma nije ista.

Razlika između Hrvatske i ostalih tranzicijskih zemalja

Socijalističko-komunistički sustav u te je zemlje došao na ruskim tenkovima i otišao padom Sovjetskog Saveza. On je bio nametnut izvana pa okupacijskom silom SSSR-a. U Hrvatskoj je postojao autohtoni snažni lijevi, pa i komunistički pokret, koji je u zajednici s komunistima iz drugih država bivše Jugoslavije podigao ustanak 1941. godine.

U narodnooslobodilačkoj borbi se širio i tijekom rata i neposredno na kraju rata sam preuzeo vlast. Godine 1948. čak je ušao u višegodišnji sukob sa SSSR-om.

Kako naš socijalistički sustav, koji je sigurno bio nedemokratski (nije bilo višestranačja i slobodnih izbora), i bio je socijalistički (nacionalizirana sredstva za proizvodnju) i imao je autokratskog vođu Tita (kojeg je značajni dio masovno podržavao), ipak je bio mekši i bitno drukčiji od sovjetskog modela. Shodno tome i kršenje ljudskih prava, premda ih je bilo apsolutno previše, mnogo je bilo manje i u daleko blažem obliku nego u zemljama realnog socijalizma.

Promjene socijalističkog sustava i dezintegracija Jugoslavije, premda se događala pod neizravnim utjecajem globalnih događaja, imaju unutarnje pogonske motore. Velikosrpski nacionalizam Slobodana Miloševića i vjekovna težnja Hrvata za vlastitom nacionalnom državom bili su u odnosu na Hrvatsku glavni motor promjena.

Nijedna grupacija Hrvata nije bila na protivničkoj strani

U ostvarenju tog nacionalnog cilja praktički cijela državno-politička struktura SR Hrvatske stala je na stranu programa stvaranja hrvatske države i višestranačke demokracije te ukidanja socijalističkog modela vladanja državom. Upravo oni koje bi “domoljubi” lustrirali bili su ključni za osiguranje mirnog prijelaza iz socijalizma u demokratsko društvo.

Da nije bilo lojalne policije SUP-a/MUP-a RH, pripadnika Službe državne sigurnosti, hrvatskih lojalnih oficira JNA, državnih službenika, političke, znanstvene i kulturne elite hrvatskog društva i novinara, izdvajanje Hrvatske bi bilo mnogo teže i krvavije i tko zna kako bi to završilo. I onda dolazi Domovinski rat. Prvi put u povijesti svi Hrvati su na jednoj, hrvatskoj strani. Ginu sinovi i partizana i ustaša za ideju samostalne i demokratske Hrvatske. Nijedna grupacija hrvatskog naroda nije bila na protivničkoj strani.

I sad – koga bi oni lustrirali? Predsjednika, generala JNA Franje Tuđmana, prvog predsjednika vlade RH Stipu Mesića, generale JNA Špegelja, Tusa, Stipetića, prvog ministra MUP-a Boljkovca. Takvu situaciju – lustraciju u ratu – nije imala nijedna od zemalja bivšeg Varšavskog pakta na koje se pozivaju samozvani lustratori.

Široki krimen s retroaktivnim važenjem

Međutim, ne treba tražiti uzore lustracije u zemljama Varšavskog pakta. Imali smo mi nekoliko ozbiljnih lustracija u svojoj povijesti i sve su proizvele pogubne posljedice za hrvatsko društvo, a mnoge su bili direktni zločin. Ante Pavelić je već 17. travnja 1941. donio “Zakonsku odredbu za obranu naroda i države”. Tu je navedeno da “tko na bilo koji način povrijedi ili je povrijedio čast i životne interese hrvatskog naroda (…), stići će ga smrtna kazna.”

Ovako široko opisani krimen s retroaktivnim važenjem, omogućavao je da se bilo kojeg političkog protivnika ukloni ne samo s javne scene, nego iz života. Ovaj zakon je nedvojbeno čisti lustracijski zahvat.

Umjesto modernog termina o povredi ljudskih prava u prošlosti, govori se o povredi časti hrvatskog naroda – također u prošlosti. Kako se radilo o zakonu koji je “samo” na pojedinačnoj bazi uklanjao nepoćudne, Pavelić već 30. travnja 1941. donosi zakon koji je bio osnova za uklanjanje iz društva cijelih naroda – Židova i Roma. Radilo se o “Zakonskoj odredbi o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda”, nakon čega slijedi cijeli niz “rasnih zakona” kao npr. o zabrani ćirilice, o državljanstvu, o zabrani stanovanja Srba i Židova sjeverno od Ilice u Zagrebu itd.

Komunisti od Pavelića posudili lustracijski zakon

Posljedica svih tih rasnih uredbi je bilo prisvajanje imovine diskriminiranih pojedinca ili cijelih narodnih zajednica. I antifašisti nakon pobjede nad fašizmom 1945. donose svoj “lustracijski zakon”, pri čemu se nisu čak ni previše trudili da već po samom nazivu ne liči na prethodni.

Već 24. travnja 1945. predsjedništvo ZAVNOH-a donosi propis nazvan “Odluka o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj”. Najvažnija kaznena mjera proizašla iz ove odluke je “gubitak nacionalne časti”, a to znači isključenje takve osobe iz javnog života, gubitak prava na javne funkcije (…), i, da ne zaboravim, konfiskacija imovine, naravno.

A zakonska djela? Bilo je tu svakakvog krimena – od ratnih špekulanata i bogataša do svake suradnje s okupatorima, kulturno, umjetničko, administrativno zauzimanje položaja u državnoj upravi, uopće služenje u činovničkom aparatu okupatora i “domaćih sluga”, učešće u “izdajničkim” političkim organizacijama (strankama) i sl.

Nisu Hrvatskoj problem ustaše i partizani, antifašisti i fašisti. To su povijesne kategorije koje treba ostaviti povjesničarima. Nama su problem konkretne opisane radnje današnjih suvremenih neofašista. Sada u 2016. ovdje u Republici Hrvatskoj te radnje na vrijeme treba uočiti, demaskirati i spriječiti ako ne želimo ponavljati bolne lekcije iz povijesti.

Da pojednostavimo. Svatko tko je bio aktivan u bilo kojem obliku unutar okupatorskog državnog aparata i pripadajućih kvislinških tvorevina od 1941. do 1945., ili aktivan u kulturnim ili umjetničkim događanjima, po tom bi zakonu mogao biti odstranjen iz javnog života i izgubiti pravo na obavljanje javnih funkcija. Zvuči poznato? Čisti lustracijski zakon.

Premda nije postojalo zakonsko uporište u 90-ima su mnogi hrvatski Srbi bili istjerani iz državne službe, oduzimana im je imovina i faktički su uklonjeni iz javnog života. I to je bio oblik lustracije koji se tolerirao i o kojem još uvijek šutimo.

Probleme suvremene Hrvatske treba uočiti i demaskirati

Zaključno možemo reći da razni oblici lustracija koji su se povijesno provodili na teritoriju Hrvatske, pa tako i najnoviji lustracijski prijedlozi imaju za cilj učvrstiti vlast vladajućih tako da eliminiraju one grupacije stanovništva za koje znaju ili pretpostavljamo da im nisu sklone i da bi mogle ugroziti njihovu vlast.

U najnovijoj lustracijskoj inicijativi, povijest se ponavlja. Nisu Hrvatskoj problem ustaše i partizani, antifašisti i fašisti. To su povijesne kategorije koje treba ostaviti povjesničarima.

Nama su problem konkretne opisane radnje današnjih suvremenih neofašista. Sada u 2016. ovdje u Republici Hrvatskoj te radnje na vrijeme treba uočiti, demaskirati i spriječiti ako ne želimo ponavljati bolne lekcije iz povijesti.


Autor je cijenjeni hrvatski odvjetnik i pravni stručnjak. Objavljeno u tiskanom izdanju Telegrama, 27. veljače 2016. godine.

Anto Nobilo
Telegram autor
Više s weba