Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nova kratka priča Davora Špišića za Telegram: ‘Buđenje’

Čitateljima poklanjamo kratke priče našeg autora. Evo pete

Spisatelj i Telegramov kolumnist Davor Špišić za vas je pripremio seriju kratkih virus-priča. Donosimo novi nastavak

Grabili su prema Zagrebu.
Naplatne kućice na izlasku iz Osijeka prošli su u 4 ujutro. Ruža je navalila da moraju krenuti u zoru. Oko toga nije bilo pregovora. Rekla je da ona mora svome zlatu doručak napraviti. Ispeći mu kajganu s pravom slaninom i uz to mu nagrabiti pravog sira i kajmaka, tko zna kad je dijete pošteno doručkovalo. I kakvo bi to iznenađenje bilo, a da mama i tata ne urane djetetu na vrata.
Autoput je bio prazan. Kao uklet.

Mladena bi svaki čas zasvrbila noga na gasu pa ga je Ruža morala opominjati da nisu na utrkama, niti je njihov Golf više balavac. Bremenit đakonijama koje je Ruža nakrcala da malo obnovi djetetove zalihe, prilično je soptao. Prevalio je, bogme, osamnaestu, a o novom autu mogli su Gavrići samo sanjati. Zaustavili su se samo jednom, na pola puta. Da odu na toalet i popiju kavu. Zapravo, tekućina koju je mrzovoljni tip na benzinskoj iscijedio iz aparata i gurnuo pred njih, teško bi se kavom mogla zvati. Razdražljivo je žmirkao preko maske, šlampavo pričvršćene oko ušiju, mrzeći i njih i čitav svijet.

“Za ovaj bućkuriš još bi ti nama morao platit”, kaže Mladen, vadeći novčanik.
“Pandemija je, čovječe. Budi sretan da radimo”, ravnodušno odbrusi tip.
“Molim?! ‘Oćeš sad zube da ti naravnam!” zamrači Mladen, ali već ga Ruža preventivno pograbi za rukav.
“Idemo, Mlađo, žurimo. Nećemo se nervirati…”
Do Zagreba više nisu stali.

Sva dugogodišnja ušteđevina Gavrićevih otišla je za kupovinu malenog jednosobnog stana na Trešnjevci. Njihov jedinac Janko lani je s lakoćom upisao filmsku režiju na Akademiji dramskih umjetnosti. “Filmove će pravit? E, svašta ćemo još dočekat. Bolje da je neki kruh u šake uzeo…”, brundao je Mladen kad ih je Janko ushićeno izvijestio o rezultatima, ali otac se morao pomiriti sa sudbinom.

Naime, Janko je marljivo učio i za prijemni na osječkom Građevinskom fakultetu, te prošao ispit s najboljim rezultatima. Pogodba je bila ako prođe na oba faksa da će moći birati što će studirati. Kad je tako već ispalo, pa se Janko morao u Zagreb seliti, Ruža i Mladen čvrsto odlučiše da će djetetu osigurati pristojne uvjete školovanja “u tuđini, daleko od rodnog praga”.

Makar oni bili kruha gladni, nije dolazilo u obzir da se Janko zlopati po podstanarskim rupama ili u pretrpanom kaosu studentskih domova. Srećom, Mladen je bio prekaljeni stolar zlatnih, prezlatnih ruku. Tako da je sav namještaj za Jankov stančić svojim rukama izradio. Cijeli prvi semestar su odlazili sinu, a prtljažnik stenjućeg Golfa nakrcavali suhomesnatim blagom iz Mlađine pušnice i mirisnim proizvodima Ružinog vrta.

Za Božić je Janko došao kući. Tada su se zadnji put slatko izgrlili. Novu godinu je dočekao s društvom u nečijoj planinskoj kući u Gorskom kotaru. Zatim je imao dosta posla, uz Akademiju je radio kao asistent redatelja na poznatoj televizijskoj sapunici, snimao je i neke reklamne projekte… Jedva da su se i telefonom čuli. Onda se preko noći pojavilo nešto što je izgledalo kao gripa ali bilo je opakije i svaki dan ih je sve više bombardiralo s televizijskih ekrana.

“Janko, daj mu ti reci, ja s njim više ne mogu na kraj. Gori je od djeteta”, kukala je Ruža, žaleći se sinu kako mu je otac nediscipliniran i da samo promrlja ruke sapunom, reda radi.
“Šta sam ja, kirurg možda?!!” žestio se Mladen, otimajući ženi telefon. “Ja ću popizdit s ovom tvojom materom, drži me gore nego u logoru. Šprica me onim sranjima svakih pola sata!”
Janko je pokušavao smiriti roditelje, upozoravao ih da se što manje muvaju izvan kuće, neka namirnice i higijenske potrepštine naručuju online, da su rizična skupina…
“Sveca ti tvog rizičnog, balonja jedan!” obrecnuo bi se u tom trenutku Mladen. “Pa ja ti jednom rukom cijelu bašču prekopam! Vuka bih mogao u zubima nosit!”
Nisu se vidjeli skoro pet mjeseci. I kad su napokon mjere karantene popustile i čim se moglo putovati između županija, Ruža je ispalila: “Mlađo, spremaj se. Idemo našem janjetu!”

***

Oko pola osam pozvonili su na vratima Jankova stana. I ustreptalo raširili ruke.
“Iznenađenjeee!” zaklicala je Ruža, začuvši ključ u bravi. Noge su joj klecale od uzbuđenja a srce je ludesalo.

Ali, nešto se čudno događalo na vratima. Njihov Janko, njihovo sve na svijetu, je visok i mršav, blond, duže kose. Ovaj momak što se razdragano smiješi, srednjeg je rasta, širokih prsa i crne kratke brade. Nosio je donji dio pidžame i staru majicu s blijedim logom davno propalog škvera.

“Dobro jutro…”, prošaputao je, ne prestajući se smiješiti. “Ja san Duki, ovaj… Duje. Vi ste biće Jankovi roditelji, puno mi je lipog priča’ o vama… Spava on još. Buba’ je bidan cilu noć, ima sutra ispit.”

Gavrićevi su bez riječi, smrznutih faca ušli u stan.

“Dajte da pomognem”, maši se Duje za nabreklu kartonsku kutiju oblijepljenu selotejpom.
“Ne treba”, zlovoljno hukne Mladen. “Nisam bolestan.”

Duje se ne obazre na Mladenovo protivljenje, nego spretno uprti kutiju i odnese je u kuhinjicu. Mladen dovuče korpu, torbu i pleteni demižon. Stol, ponad kojega je na zidu visio uramljeni poster Coppolinog “Kuma”, bio je zatrpan gomilom knjiga. Iz šalice je mirisala kava.

“A ja više volin ustat rano, ne volin po noći učit, ja san na dramaturgiji znate…”, šaputao je dalje Duje. “Oli ću skuvat kavu dok Janko…?”
“Ne treba, hvala”, zbunjeno ga je promatrala Ruža.
Imao je prekrasne sivozelene oči.

Mladen je već nestrpljivo banuo u sobu. Na razvučenom kauču, glave zabijene pod jastuk, hrkao je Janko. Posteljina je bila prošarana razigranim pandama. Mladen trgne jastuk i žestoko prodrmusa sina.

“Diž’ se!”
“Tata…?” sanjivo je zurio Janko u Mladena.
I Ruža se već bacila na kauč, toplo ljubeći sina po kosi. Nije ga se mogla nadisati.
“Milo moje, kako si mi smršavio… Sad će majka tebi doručak spremit, prste da poližeš.”

Duje je tamo u kuhinji obzirno zatvorio vrata i udubio se u knjigu. Neka se Janko i njegovi nauživaju jedni drugih.

“‘Ko je ovaj bilmez u kuhinji, govori?!” unezvjereno se razmahao Mladen po sobi. “Jesi ti poludio, u doba zaraze strance dovodit u kuću!”
“Nije stranac. Moj cimer je već pola godine, nisam vam stigao reći”, objašnjavao je Janko, izvlačeći se iz majčina zagrljaja.
“Oho-ho, lukavo, lukavo…”, prihvati Mladen i pljesne sina po ramenu. “I koliko si mu odrapio stanarinu?”

“Zapravo, ništa. Ne treba…”
“O sveca mu njegovog gotovanskog! Na mojoj grbači on misli živjet! Neće, majci! Nek’ tjera tamo odakle je došao!”
“Dobro sad, Mladene. Nemoj se nervirat”, obuzdavala je Ruža supruga. “Nije Janko ništa loše mislio. Objasnit će se sve…”

Mladenu prekipi. Bijesno odgurne Ružu i zabrza u kuhinju. Ruža i Janko u stopu ga slijede.
“Ajmo, cimere, pakuj stvari. Šta ti misliš da je ovo cimer fraj?”
“Skužajte, šjor Mladene, nisan tija… Janko mi je reka’…”
“Crta, kažem! Jes’ ti gluv ili imaš đon umjesto obraza? Uselio se gospodin, a sve mukte, je li. E, neće moći!”
“Ali, tata, Duje itekako doprinosi. Mi dijelimo sve troškove…”
“Marš napolje!” izdere se Mladen na Duju.
“Fala ti Janko, ka’ bratu. I vama, judi, puno fala ča ste podigli ovakog čovika. Nemojte šta zamirit, nisan stvarno tija…”

Duje iz ormara uzme ruksak, jedan od onih pogodnih i za Himalaje, pobaca u njega nešto odjeće i knjiga i pođe van.
Janko istrči za njim.

“Duje, čekaj…!”
Već se spuštao niz stepenice. Janko ga uhvati za ruku. Duje ga je gledao očima koje su umirale pod sječivima tuge.
“Nije stari tako mislio.”
“Janko, nisi im ni reka’ ča san ja tebi. Razumin ako te je frka. Nego, ajd’ proviri to u sebi pa mi javi. Znaš di ćeš me nać’.”

Janko se pokunjeno vratio u stan.
Ruža je već mutila jaja pjenjačom. A slanina ja cvrčala u tavi. Mladen je rezao kobasice.

“Dođi, janje, da doručkujemo ko ljudi“, cvrkutala je Ruža. „Bože, otkad nismo zajedno za stol sjeli…”

Janko sjedne pognutih ramena. Kao da mu je netko sve kosti polomio. Pred očima mu je stalno titrala ona Dujina gusta tuga i bol od izdaje. Ruža mu je natovarila pun tanjur. Mladen je točio pivo i nešto uporno brbljao, brbljao… Janko kao da ih uopće nije bio svjestan. Samo je želio osjetiti Dujin zagrljaj, i poljubiti mu usne, najdraže usne na svijetu. Uvući se s njim u krevet i sanjati s pandama.

“Sine, ohladit će se kajgana”, prodre Ružin glas kroz Jankovu čežnju. “Ne valja kad se ohladi. Hoće majka novu ispržit?”
“Ja sam kriv”, progovori Janko čvrstim, sretnim glasom. “Nisam vam predstavio Duju kako je red. On je moj dečko.”
“Šta je ovo neka zajebancija?” naceri se Mladen. “Piliš ti svoje matorce u rano jutro.”
“Nije, tata, ozbiljan sam. Volim Duju i ne mogu zamisliti život bez njega. Uskoro ćemo se vjenčati, samo da ova frka s koronom prođe… Nadam se da ćete mi doći…”
“Gubi se i ti za njim!” zaurla Mladen. “Marš napolje!”
“Mlađo, nemoj…! Nije dijete mislilo, mladost ludost… Proći će ga…”, zavapi Ruža, kršeći ruke, pa se upillji u Janka: “Jel tako, sine, da hoće?”
Janko trpko uzdahne, ne procijedivši ni riječi, i napusti stan.

***

Duje je sjedio u kutu njihove omiljene birtije, nedaleko Akademije.
Kad se Janko šutke spustio na stolicu do njega, Dujine su ruke zadrhtale. Brzo je trgnuo rakiju.

“Plakao si…?” dotakne ga Janko prstima po obrazu.
“Nisan. To je od vitra.”
“Idemo do mene da uzmem stvari. Pa ćemo potražit neku gajbu.”
“Pizdo”, nasmije se Duje onim usnama od milijun dolara. “Pripa’ si me.”
“Ko mi kaže”, zagrli ga Janko i poljubi ga.

***

Kad je Janko zalupio vratima i otišao iz njihovih života, Gavrićevi se u trenu pretvoriše u mumije. Sjedili su za kuhinjskim stolom, tresli se kao vlati trave na vjetru i ubijali šutnjom jedno drugog. Prva je prozborila Ruža. Glas joj je strugao kao preko zahrđalih zupčanika.

“Šta uradismo, pobogu?”
“Ne znam”, javi se Mladen kao usahla jeka. “Nisam pametan.”
“Jel to naše jedino dijete, naše sve na svijetu?”
“Je…”
“Jel to naše jedino dijete nama upravo povjerilo da voli nekoga… Nije reklo da mrzi.”
“Je, znam, ali…”
“A mi ga se odrekli ko da smo zadnje fukare. Ne valja to, moj Mlađo.”
“Znam… Ali, kako ćemo…?”
“Polako. Nekako ćemo.”
“Zovi ga”, doda joj Mladen svoj mobitel. “Mene je sram.”

Davor Špišić
Telegram autor
78 članaka Više o autoru
Više s weba