Ali, cijena je zbunjujuća: u kupoprodajnom ugovoru stoji da će kupci, Vedran i Snježana Pavelić, prodavatelju isplatiti svatko po 4000 kuna! No, osim veličine udjela (dva puta po 5/200) nikakvih drugih opisa stana nema, ni veličine, ni broja prostorija, kako to u ugovorima uvijek piše. Posebna je zanimljivost što taj ugovor nije potpisala Ljubica Kozak, već je na njemu potpis Željka Štefančića, s kojim ćemo se susresti nešto kasnije.

Nevjerojatnih 82 i pol kune po kvadratnom metru

S obzirom da se čini nemogućim kako je stan od 96,98 metara četvornih plaćen samo 8000 kuna, odnosno nevjerojatnih 82 i pol kune po metru četvornom, zamolili smo suca Pavelića za objašnjenje radi li se o pogrešci. Odgovor koji je poslao 7. travnja bio je prilično nerazumljiv i nejasan, što će kasnije priznati i sâm sudac Pavelić.

Pavelić je napisao kako su supruga i on suvlasnički dio ”stekli temeljem Ugovora o uspostavljanju etažnog vlasništva, koji je u zbirci isprava Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Slavonskom Brodu pohranjen pod brojem Z-10722/2006”, a koji ”u sebi sadrži suglasno očitovanje volje svih suvlasnika i predstavlja pisanu suglasnost svih suvlasnika o uspostavi etažnog vlasništva, pa tako i suvlasničkih dijelova”.

Poziva se na Zakon o vlasništvu

U nastavku je dodao, pozivajući se na Zakon o vlasništvu, kako ”suvlasnici nekretnine mogu suglasno odlučiti da će svoja suvlasnička prava ograničiti tako da će s određenim suvlasničkim dijelom povezati vlasništvo određenog posebnog dijela (etažno vlasništvo) suvlasničke nekretnine, pa makar taj suvlasnički dio i nije toliko velik koliko se inače traži za odgovarajući suvlasnički dio po odredbama članka 74. stavak 1. i 2. istog Zakona”.

Ponovno spominjući Zakon o vlasništvu, pojasnio je kako je propisano ”da se suglasno očitovanje volje svih suvlasnika da će uspostaviti vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine u korist nekog suvlasničkog dijela, smatra do uspostave vlasništva tog posebnog dijela njihovim sporazumom o podjeli posjeda stvari i izvršavanju suvlasničkih ovlasti”, te da se ”vlasništvo posebnog dijela nekretnine uspostavlja na temelju pisane suglasnosti svih suvlasnika te nekretnine”.

Zbunjujući i krajnje nejasan odgovor suca Pavelića

Jedino što smo uspjeli razumjeti u odgovoru na naše pitanje radi li o pogrešci da je stan od gotovo 100 metara četvornih kupljen za samo 8000 kuna, bilo je spominjanje kredita za izgradnju i adaptaciju stana u iznosu od 135.000 švicarskih franaka, na rok otplate od 30 godina. Zbunjujući i krajnje nejasan odgovor suca Pavelića potaknuo nas je na daljnje istraživanje pa smo otkrili niz zanimljivih detalja.

U rješavanje svog stambenog problema Vedran Pavelić upustio se 10. siječnja 2005. godine kada je za 65.000 eura kupio stan u Slavonskom Brodu, u Ulici Đure Pilara, veličine 71,62 metra četvorna. Do tada, vidi se iz kupoprodajnog ugovora, živio je u roditeljskoj kući u Sibinju, općinskom središtu, 15-ak kilometara udaljenom od Slavonskog Broda. Stan je kupio zajedno s namještajem, a dotadašnjoj vlasnici Jadranki Milić obvezao se novac osigurati stambenim kreditom kod tadašnje Slavonske banke, podružnice u Slavonskom Brodu.

Poklanja majci svoj prvi stan, ona ga prodaje za četiri mjeseca

No, dvije godine kasnije, 3. veljače 2007., kad je već dva mjeseca bio vlasnik stana u kojem i danas živi, Vedran Pavelić sklopit će sa svojom majkom, Marijom Pavelić, ugovor o darovanju i pokloniti joj svoj prvi stan, onaj u Ulici Đure Pilara, vrijedan 65.000 eura. Međutim, u ugovoru piše kako je vrijednost nekretnine 200.000 kuna, ili oko 26.700 eura, što znači da je sudac značajno podcijenio poklon majci. S obzirom da se radilo o darovnom ugovoru u kojem sin poklanja stan majci, ona je bila oslobođena plaćanja poreza na promet.

Marija Pavelić, sučeva majka, neće međutim dugo uživati u darovanom stanu. Prodat će ga četiri i pol mjeseca kasnije, 26. lipnja 2007. Tomislav Pavošević kupit će ga za 88.000 eura. Dakle, stan koji je početkom 2005. kupljen za 65.000 eura, u veljači 2007. kada je kao poklonjen vrijedio 200.000 kuna (oko 26.700 eura), u lipnju iste godine prodan je za 88.000 eura.

Mama je prodala stan, uz pomoć opunomoćenice

Taj kupoprodajni ugovor više je nego zanimljiv. Sučeva majka držala se po strani cijele te operacije i dala Renati Topolovac iz Oriovca, mjesta nedaleko Slavonskog Broda, specijalnu punomoć te je ovlastila da u njeno ime može ovjeriti kupoprodajni ugovor i ”primiti novac na ruke ili na svoj račun”.

U specijalnoj punomoći, potpisanoj 14. lipnja 2007. stoji i kako je Renata Topolovac, u ime sučeve majke Marije Pavelić ovlaštena da ”potpiše i podnese na solemnizaciju kod javnog bilježnika ugovor o kreditu sa Zagrebačkom bankom”, a sve to kako bi banka upisala pravo zaloga na tu nekretninu u visini kredita, plus pripadajuće kamate i troškove.

Kako je tekla prodaja poklonjenog stana

Naime, kupac stana poklonjenog sučevoj majci obvezao se kako će najveći dio iznosa platiti kreditom kod Zagrebačke banke (83.000 eura) dok je 3000 eura već dao kao kaparu, a još dvije tisuće isplatit će nakon što stupi u posjed stana. Svakako je najzanimljiviji dio ugovora u kojem stoji sljedeće: ”Prodavateljica [sučeva majka] će odmah po uplati kunske protuvrijednosti iznosa koji se isplaćuje putem kredita, izvršiti konverziju istog iznosa u euro. Razliku nastalu izvršenom konverzijom kredita u cijelosti snosi kupac”.

To znači da je kupac morao platiti razliku u tečaju, kako bi se, kada kredit bude uplaćen na račun Renate Topolovac, koja zastupa Pavelićevu majku, moglo bez dodatnog troška, kupiti 83.000 eura. Već 29. lipnja 2007., dakle samo tri dana nakon što je ugovor sklopljen, Renata Topolovac potpisuje potvrdu da je Marija Pavelić ”primila od kupca predmetne nekretnine Tomislava Pavoševića iz Slobodice cjelokupni iznos kupoprodajne cijene”.

Poslali smo novi upit sucu Paveliću

Naša, istraga, međutim, nije dala odgovor na pitanje kako je sudac Vedran Pavelić došao u posjed četverosobnog stana veličine 96,98 metara četvornih na kojeg se, kao što smo vidjeli, gruntovno uknjižio 1. prosinca 2006. Zato smo 23. lipnja poslali novi upit sa zamolbom da objasni na koji je način došao do udjela nekretnine od 20/200, kako je danas u zemljišnim knjigama zaveden njegov četverosobni stan u zgradi u Ulici *** (adresa poznata redakciji Telegrama), s obzirom da su on i supruga od Ljubice Kozak (za 8000 kuna) kupili svatko po 5/200 udjela, dakle ukupno 10/200.

”Od koga ste i na koji način kupili razliku udjela?”, bilo je naše pitanje, a zatražili smo i odgovor kome je, kako i na koji način uplatio ostatak stvarne cijene stana, procijenjenog na 750.000 kuna. Zanimalo nas je kome je sudac Pavelić platio tih 742.000 kuna, dakle nešto manje od 100.000 eura. Također, zatražili smo i dostavu podataka i dokumenata kako su, kada i prema kome tekle uplate (ili uplata) za ostatak vrijednosti stana.

Sudac Pavelić odgovorio je 25. lipnja i odmah na početku priznao kako mu je razumljivo da se iz njegovog prvog odgovora nije moglo razaznati kome su supruga i on, kao i na koji način, platili razliku između stvarne cijene stana i iznosa od 8000 kuna plaćenog Ljubici Kozak. ”To je iz razloga jer sam se u odgovoru od 7. travnja 2020. bazirao na pojašnjenje na koji način smo supruga i ja na istom stanu stekli suvlasnički dio 20/100 i etažno vlasništvo”, napisao je sudac Pavelić.

Rodbinsko-prijateljski odnos s građevinarom

No, ono što slijedi dalje, iznimno je intrigantno i prilično neuobičajeno, jer se, manje-više kupnja stana odvijala unutar rodbinsko-prijateljskog kruga u kojem se baratalo velikim iznosima gotovine i sve se radilo temeljem usmenih dogovora, pa pisanog traga nema. Priznat će to i sâm sudac Pavelić. Zato nam i nije poslao nikakav dokumente iz kojih bi se vidjelo da je stan od stotinjak kvadrata platio više od 8000 kuna, jer usmeni dogovor nije što i pisani ugovor.

Na početku odgovora Pavelić potvrđuje ono što smo istraživanjem i otkrili: 10. siječnja 2005. kupio je stan u Ulici Đ. Pilara površine 71,62 metara četvornih. Da bi ga mogao platiti, 20. siječnja 2005. sa Slavonskom je bankom, kaže, zaključio ugovor o kreditu u kojem mu je sudužnik bio vjenčani kum Damir Hećimović, a založni dužnici roditelji Nikola i Marija Pavelić. Kredit u iznosu od 101.000 švicarskih franaka, banka je osigurala zasnivanjem založnog prava, kako na prvi kupljeni sučev stan, tako i na nekretninu njegovih roditelja.

”Još i prije negoli sam zaključio brak s Biljanom (što je bilo 2005.) upoznao sam njezinog ujaka Željka Štefančića koji se bavio izgradnjom zgrada u Slavonskom Brodu i prodajom stanova”, nastavlja svoje zanimljivo objašnjenje predsjednik Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Vedran Pavelić. ”Tijekom braka supruga i ja, osim rodbinskog odnosa sa Željkom Štefančićem, imali smo i prijateljski odnos s njim. Pojašnjavam da se između moje supruge i mene s jedne strane, te Željka Štefančića i njegove supruge Margarete s druge strane, u to vrijeme odvijao kako odnos srodstva tako i odnos prijateljstva i punog međusobnog povjerenja”.

Ujak sučeve supruge vodio je izgradnju zgrade

Sudac pojašnjava kako je u to vrijeme Željko Štefančić vodio izgradnju zgrade u kojoj se nalazi njegov penthouse. No Štefančić nije investitor, a investitor nije ni obitelj Štefančić, već je to isključivo Štefančićeva supruga Margareta. Ona je u etažnom projektu za tu zgradu navedena kao naručitelj, a isto tako u građevinskoj dozvoli za tu zgradu i kao investitor Željka Štefančića, važno je za razumijevanje te priče, službeno nema nigdje.

Telegram je u posjedu potvrde o etažnom nacrtu, izdane investitorici zgrade Margareti Štefančić 14. studenoga 2006. iz koje je pak vidljivo da će ona graditi ukupno devet stanova. Njen suprug se ni tu ne spominje. Stan pod brojem 9 (gdje danas živi obitelj Vedrana Pavelića) vidi se iz etažnog nacrta je najveći: dnevni boravak s blagovaonicom, dvije dječje i jedna roditeljska soba, kuhinja, ostava, kupaonica, WC, hodnik, balkon i terasa.

Vlasništvo se ne može steći od nevlasnika

Ali, vratimo se sučevom objašnjenju kako je sve to stekao. ”Supruga i ja s jedne strane, te Željko Štefančić s druge strane, s obzirom da smo u rodbinskim, a tih godina i u prijateljskim odnosima, zaključili smo usmeni dogovor da će Željko Štefančić meni i supruzi dati vlasništvo stana u Ulici *** (adresa poznata redakciji Telegrama), a da ćemo kao protučinidbu mi njemu prepustiti vlasništvo stana u ulici Đ. Pilara, te da ćemo uz to supruga i ja Željku Štefančiću isplatiti iznos oko 20.000 eura (ne sjećam se točnog iznosa zbog proteka vremena)”, napisao je sudac Pavelić. Ovdje se prvi put spominje usmeni dogovor, te kolanje gotovine.

Ovdje moramo napraviti malu digresiju: svaki pravnik, a naročito sudac, zna jedno od temeljnih načela stjecanja vlasništva: vlasništvo se ne može steći od nevlasnika. Kako se dakle sudac Pavelić, bez obzira na ”rodbinske, a tih godina i prijateljske odnose” upustio u kupnju stana od Željka Štefančića koji ni po kojoj osnovi, pravno gledano, nije bio investitor zgrade u kojoj je Pavelićev stan?

Nije više siguran zašto je majci poklonio svoj prvi stan

No, pustimo suca Pavelića da to dalje ispriča kako je došao do svog stana. U odgovoru Telegramu prepričao je dio kojeg smo i prije toga otkrili i već opisali, o tome kako je svoj prvi stan poklonio majci, koja mu je, kaže, bila založna dužnica na stanu za onaj kredit od 101.000 švicarskih franaka. ”Koliko se sjećam, ali u to nisam siguran zbog proteka vremena”, pokušava se prisjetiti sudac, ”razlog toga je bio zahtjev banke da bi mi mogla odobriti sljedeći kredit”. Da bi ispunio usmeni dogovor sa ženinim ujakom Štefančićem, nastavlja sudac, 14. veljače 2007. zaključio je, opet sa Slavonskom bankom, ugovor o kreditu bez depozita za adaptaciju stana i zatvaranje onog prvog kredita. Iznos je bio 135.000 švicarskih franaka.

Dakle sudac više nije siguran zašto je zapravo svoj prvi stan poklonio majci, ali ”koliko se sjeća”, bilo je to zbog zahtjeva banke (!) da bi mu odobrila novi kredit. Kako je svrha kredita od 135.000 švicarskih franaka, između ostalog, bila i zatvaranje onog prvog kredita, pojašnjava sudac u odgovoru Telegramu, Slavonska banka izdala je brisano očitovanje pa je sada, onaj poklonjeni stan majci bio bez tereta, a skinuta je i hipoteka s obiteljske kuće u Sibinju, u suvlasništvu sučevih roditelja.

Možda najuzbudljiviji dio te obiteljske sage

Sada dolazi možda najuzbudljiviji dio te obiteljske sage: ”Naknadno je supruzi i meni Željko Štefančić [ujak sučeve supruge] objasnio da njemu zapravo ne treba vlasništvo na stanu u ulici Đ. Pilara [a to je stan poklonjen sučevoj majci], što bi bio dio naplate stana u Ulici *** [sadašnjeg sučevog stana], već će biti dovoljno da se on kroz taj stan u ulici Đ. Pilara razriješi duga kojeg je imao prema vjerovniku”, piše sudac Pavelić u odgovoru na Telegramov upit.

I nastavlja: ”Istom prilikom Željko Štefančić objasnio mi je da je dovoljno da moja majka, koja je prema ugovoru o darovanju postala vlasnica stana u ulici Đ. Pilara, izda specijalnu punomoć vjerovniku Željka Štefančića (ili osobi koju vjerovnik Željka Štefančića označi) pa se izdavanjem te punomoći Željko Štefančić smatra namirenim od moje strane za vrijednost stana u ulici Đ. Pilara. Doista je i izdana specijalna punomoć po kojoj je moja majka ovlastila vjerovnika Željka Štefančića (ili osobu od povjerenja vjerovnika Željka Štefančića) da u njezino ime može stan u ulici Đ. Pilara prodati, ali i primiti novac”.

Prednosti poslovanja unutar familije

Dakle, ujak sučeve supruge, Željko Štefančić, čija je supruga investitorica zgrade u kojoj je sučev penthouse, odjednom shvaća kako mu stan kojeg je sudac Pavelić poklonio majci zapravo ni ne treba. Ali ta mu nekretnina ipak treba kako bi namirio dug prema vjerovniku čije ime sudac ne spominje, kao što ne spominje ni tko je osoba kojoj je njegova majka dala specijalnu punomoć da može prodati taj stan, te umjesto nje i primiti novac.

Koje su prednosti poslovanja unutar familije najbolje se vidi iz sučevog pojašnjenja kako je ujak njegove supruge bio toliko benevolentan da je, uz onih 20.000 ranije primljenih eura smatrao dovoljnim da sučeva mati potpiše specijalnu punomoć osobi od povjerenja vjerovnika Željka Štefančića, te on, tim činom, nema više nikakvih potraživanja prema svojoj nećakinji, sučevoj supruzi, kao ni prema sucu Paveliću.

Topolovac je predala novce “velikoj faci” s kojom nije u dobrim odnosima

Kao što smo ranije napisali sučeva majka punomoć je dala Renati Topolovac. Ona u razgovoru za Telegram kaže kako se uopće ne sjeća tko ju je zamolio da u ime majke suca Pavelića sklopi onaj specijalni ugovor. ”Čini mi se da se radilo o nekom sucu ali ja njegovo ime ne znam”, rekla je. Ne sjeća se ni tko je bio kupac stana kojeg je, u ime sučeve majke prodavala, ali na pitanje je li primila novac odgovorila je potvrdno. Kad smo je pitali kome je predala novac nastala je duža pauza, a na ponovljeni upit odgovorila je kako to ne može reći jer se radi o ”velikoj faci” s kojom više nije u dobrim odnosima. Tko je dakle, ta ”velika faca”, kod koje je završio novac i kako se ona našla u priči? Neslužbeno, saznajemo, radi se o jednom poznatom i nasilnom brodskom kamataru.

Odgovarajući na Telegramov upit kome je kada i kako isplatio razliku između onih 8000 kuna (a taj je ugovor jedini stvarni dokaz o uplati), predsjednik Općinskog suda u Slavonskom Brodu Vedran Pavelić, ponovno spominje usmeni dogovor unutar familije.

”Kupoprodajnim ugovorom od 26. lipnja 2007. punomoćnica moje majke (koja je ili vjerovnik Željka Štefančića ili osoba od povjerenja vjerovnika Željka Štefančića) prodala je navedeni stan i primila sav novac. Usmeni dogovor moje supruge i mene s jedne strane, te Željka Štefančića s druge strane je taj da se on sada smatra naplaćenim za vrijednost stana u ulici Đ. Pilara, jer je prodajom tog stana došlo do izmirenja duga kojeg je Željko Štefančić imao prema vjerovniku. Napominjem da je stan prodan bez tereta, jer je isti brisan”, kaže sudac Pavelić.

Prošlo je 13 godina pa se sudac ne sjeća baš detalja

Dakle, ponovno usmeni dogovor, bez ikakvog traga na papiru. A koliko nedostatak pisanih ugovora i varljivo sjećanje mogu biti problem, priznat će i sam sudac u dijelu odgovora na naše pitanje. ”Dijelom novca iz ugovora o kreditu [kojim je kupio stan od 96,98 metara četvornih], kako je već rečeno, otplaćen je kredit [za onaj prvi stan, kasnije poklonjen majci], a preostali dio novca (mislim da se radi oko 20.000 eura ili oko 150.000 kuna, jer se ne sjećam točno zbog proteka vremena), isplaćen je Željku Štefančiću na ruke.

S obzirom da se radi o rodbinskom odnosu i odnosu prijateljstva sa Željkom Štefančićem o toj isplati nema pisanog traga, barem ja s njim ne raspolažem. Između ostalog, prošlo je 13 godina pa se i ne sjećam jesmo li po toj isplati sa Željkom Štefančićem sačinjavali kakvu ispravu”, kaže sudac koji bi u sudnici vjerojatno teško prihvatio iskaz osobe kada bi na takav način dokazivala porijeklo stana.

Što za sada znamo o nekretninama suca Pavelića

Ako bismo se strogo držali onoga što stoji u dokumentima Zemljišnoknjižnog odjela, ukratko, stvari stoje ovako: prvi stan kojeg je (zajedno s namještajem) kupio sudac Pavelić plaćen je 65.000 eura. Isti stan kasnije je poklonio majci, procijenivši ga na 200.000 kuna (oko 26.700 eura), da bi ga na kraju majka prodala za 88.000 eura.

Postoji pisani dokaz da je taj novac isplaćen Renati Topolovac, koja pak ne može reći kome ga je dala. Od pisanih tragova postoji i onaj ugovor sklopljen između supružnika Pavelić i Ljubice Kozak kojim za 8000 kuna ”kupuju, svatko ponaosob 5/200 udjela nekretnine upisane u z.k.ul. 5061 k. o. Brod”. Sve ostalo su usmeni dogovori unutar familije, navodno prebijanje duga ujaka sučeve supruge s nepoznatim vjerovnikom (za što je izdana i ona specijalna punomoć Renati Topolovac), kojim onda, sudac Pavelić zatvara svoj dug za kupnju penthousea.

Što uopće u našoj priči radi ujak sučeve supruge?

No ključno pitanje, pitanje svih pitanja je: što uopće u našoj priči radi ujak sučeve supruge, Željko Štefančić? Niti je on investitor, niti su Pavelići s njim sklopili ikakav kupoprodajni ugovor. Jedini ugovor koji imaju jest onaj s Ljubicom Kozak, kojoj su, vidjeli smo, platiti samo 8000 kuna. Ona se od samog početka spominje kao vlasnica tog stana u zgradi koju je gradila Margareta Štefančić.

U imovinskoj kartici suca Vedrana Pavelića danas se spominje samo kredit od 500.000 kuna podignut u Privrednoj banci Zagreb, 7. srpnja prošle godine. Ukupni broj mjesečnih rata je 168, dakle 14 godina, a mjesečna je rata 3.610 kuna. Postoji još jedan kredit u istoj banci od 55.000 kuna (podignut 27. veljače 2018), na četiri godine s mjesečnom ratom od 1.279 kuna. Namjena onog većeg kredita, stoji u ugovoru, jest ”otplata kredita u banci i povrat troškova u realizaciji kredita”.

Međutim, onaj kredit u iznosu od 135.000 švicarskih franaka podignut 14. veljače 2007. u tadašnjoj Slavonskoj banci s kamatom od 4,49 posto i rokom vraćanja od 30 godina (dakle redovno je trebao biti otplaćen tek 2037.), u imovinskoj kartici suca Pavelića se ne spominje. Radilo se u kreditu bez depozita za ”adaptaciju stana i zatvaranje kredita”.

Kada je kome i kako platio razliku?

No, na kraju odgovora na naše pitanje kada je kome i kako uplatio razliku između vrijednosti stana kojeg je procijenio na 750.000 kuna i onih 8000 kuna plaćenih Ljubici Kozak, te kako je kolao novac, stvarne odgovore, kao ni jedan dokument o tome, nismo dobili. Sudac Pavelić ovako zaključuje odgovore na ta pitanja:

”Zaključno, odgovarajući na Vaše pitanje od 23. lipnja 2020. mogu navesti da je razlika između stvarne cijene stana u Ulici *** i iznosa 4.000,00 kn, koji smo ponaosob supruga i ja isplatili Ljubici Kozak, isplaćena graditelju zgrade i suprugu investitorice, koji je stvarno vodio poslove oko izgradnje zgrade (Željku Štefančiću) na način da je njegovom vjerovniku isplaćena kupovina od prodaje stana u ulici Đ. Pilara i uz to isplatom Željku Štefančiću gotovine [20.000 eura].

Upravo iz tog razloga sam u odgovoru od 7. travnja 2020. i naveo: ‘Na kraju ističem da smo supruga i ja radi namirenja troškova za izgradnju zgrade i adaptaciju stana podigli kredit u iznosu 135.000 CHF na rok otplate 30 godina, a ugovor o tom kreditu je u zbirci isprava Zemljišnoknjižnog odjela ovog suda [Općinskog suda u Slavonskom brodu čiji je Pavelić predsjednik], pod brojem Z-1629/2007′”.

Ne sjeća se ni koliko su poreza platili

Na što je i koliko stjecanjem stana od 96,98 metara četvornih, vrijednog 750.000 kuna platio poreza državi (tada je porez na promet nekretnina bio pet posto, što bi bilo oko 37.500 kuna) sudac nije naveo, s obzirom da stan nije kupio onako kako ga kupuju obični građani, jer se, kao što smo u njegovom slučaju vidjeli, sve događalo unutar familije, kolanjem gotovine i prijebojem dugova.

S obzirom da je Pavelić, kako je i sam priznao, puno toga tijekom kupovine današnjeg stana rješavao usmenim dogovorima, zamolili smo ga i za informaciju koliko je, temeljem rješenja Porezne uprave, platio poreza na gotovo 100 metara četvornih velik stan.

Zatražili smo i da nam dostavi presliku tog rješenja. Njegov odgovor, kojeg smo dobili 7. srpnja, prilično je znakovit: ”S obzirom da je stjecanje prava vlasništva na stanu u Ulici *** bilo prije 13 godina, doista se ne sjećam koliko smo supruga i ja poreza platili. Isto tako, s obzirom na protek vremena nisam mogao pronaći rješenje Porezne uprave”, napisao je Pavelić.

Zašto suci ne žele da im imovina bude javno dostupna?

Ova neobična priča o načinu na koji je predsjednik Općinskog suda u Slavonskom Brodu, kao i naša jučerašnja priča o Mirku Svirčeviću, predsjedniku Županijskog suda u istom gradu i stjecanju njegovih nekretnina, ima puno neodgovorenih pitanja, ali i nekoliko sličnosti.

I u jednoj i u drugoj javljaju se posrednici (u prvoj je to bio branitelj Mirko Stažić, u ovoj Renata Topolovac), prijeboji dugovanja, kao i darovni ugovori i naravno – familija.

U priči o sadašnjem stanu Mirka Svirčevića, bio je to njegov tast Jakob Kadić, a o ovoj današnjoj, majka suca Pavelića i ujak njegove supruge. No, obje priče vode do istog zaključka i objašnjenja zašto su hrvatski suci bili toliko uporni i u tome do danas uspjeli, da njihova imovina ne bude javno dostupna kao što je to slučaj s državnim dužnosnicima.