Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Novi Stranger Things ozbiljan je trijumf jer, između ostalog, izvrće nostalgiju na kojoj je nastao

Treća sezona Netflixove serije posvećene osamdesetima uvjerljivo je najbolja i najslojevitija dosad

Ruralnu idilu zatomio je nešto dublji pogled u uvriježene pretpostavke o svakodnevnoj zbilji ondašnje Amerike. Naši junaci prvi put se suočavaju sa silama ponekad zlokobnijim od čudovišta iz druge dimenzije, poput bujajućeg seksizma i maltretiranja na poslu, i ne baš naročite otvorenosti prema gay pojedincima. Na taj način Stranger Things radi važan odmak od pop-kulturnog materijala osamdesetih koji sustavno citira, odnosno, pravi razliku između obožavateljskog divljenja filmovima, muzici i stripovima, koje smatra fenomenalnim, i konteksta u kojem su nastajali, koji nije uvijek bio fenomenalan

Za seriju besramno uronjenu u nostalgiju i utemeljenu na lijepim sjećanjima, kako na stvari kojih je bilo, tako i na one, kojih nikad nije, osim u lijepim sjećanjima, novom sezonom kreatori Stranger Thingsa odlučili su se za krajnje intrigantan korak: temeljito subvertirati vlastitu nostalgiju. Pritom su seriji udahnuli sasvim nov život, udaljili je od prijetećeg ponora repeticije i dosade, i dali nam daleko najuvjerljiviju sezonu dosad.

U trećoj sezoni, obilatoj humorom, zapletima, čudovištima, izvrsnim novim i produbljenim starim likovima, vraćaju se Will, Dustin, Mike, Lucas i Eleven, genijalni klinci iz Hawkinsa koji tvore emotivnu srž Stranger Thingsa – no, vraćaju se posve izmijenjenih odnosa i dinamike, uz niz poteškoća koje donosi odrastanje i stupanje u ozbiljan pubertet; od drugih dimenzija i vladinih urota, ustanovit će, postoje znatno začudnije stvari, stvari poput tinejdžerskih hirova i opsesija.

Početne tenzije uglavnom se vrte oko novih ljubavnih parova i onih koji nisu upareni. Tragičar prve dvije sezone Will Byers uporno zove ostale dečke nazad u podrum, na partiju Dungeons & Dragonsa, bez razumijevanja za njihov nagli interes prema drugim aktivnostima. Iako, dakle, nema D&D-a, još uvijek gledamo pregršt motiva srednjih osamdesetih, od stotina filmskih i stripovskih referenci, kičastih šoping centara, urnebesne muzike, agresivnih automobila i hrabrih frizura.

Igranje s paranojama i aktualnim zbivanja poput Rusa i Trumpa

Zaplet sezone Netflixovog hita vrti se oko opsežne operacije podmuklih Rusa; kroz sumnjive nekretninske poslove potkupljuju i ucjenjuju lokalnog gradonačelnika, inače posvećenog rodoljuba i čovjeka iz naroda, a ako vas zaplet s američkim političarima, koruptirajućim Rusima i njihovim ucjenama podsjeća na suvremene prilike, stvari nisu baš tako jednoznačne. Autori serije braća Duffer ne poigravaju se isključivo s Trumpom, što svakako čine i što daje štih aktualnosti, nego se, kroz sovjetski narativ, kvalitetno izvrću narodne veleparanoje iz pedesetih i osamdesetih godina.

Rusi su karikaturalno zli, svjesno, do razine parodije, osim kad nisu – a kad nisu, poput znanstvenika Alekseja, onda su istaknuto simpatični, a Amerikanci ispadaju prepuni predrasuda i zabluda. Poigravanje s aktualnim i izvrtanje uvriježenog dramaturški je okvir koju ovu sezonu čini najefikasnijom dosad (uz dorađeniju strukturu, bolji ritam i mudrije miješanje akcijskih i osjećajnih segmenata).

Prve dvije sezone, tematski i strukturalno gotovo identične, oslanjale su se na fiktivnu nevinost gradića osamdesetih, zakopanog duboko u srednjoj Americi, gdje ljudi su jednostavni i blagonakloni, gorivo jeftino, djeca složna i zaigrana, a šefovi policije i lokalne zajednice, iako mjestimično pretili i ponekad supijani, uglavnom pošteni i dobrohotni. Problematična je jedino federalna vlada, osorni stranci u odijelima koji zataškavaju, otimaju, ucjenjuju i harače, čest antagonist ruralne Amerike još od Divljeg zapada.

Odmak od spielbergovske nevinosti i dječačke složnosti

Za realizaciju te spielbergovsko-reaganovsko-westernovske utopije, inspiriranu radnjom klasičnih hitova osamdesetih, E.T.-ja i Gooniesa, ključ je bio u presimpatičnim glavnim likovima. Nizanje scena i narativnih kalupa preslikanih iz Spielberga i Kinga ne bi funkcioniralo, da nisu funkcionirali njihovi odnosi, interakcije, dijalozi i motivacije – a s obzirom da su oni itekako funkcionirali, Stranger Things je uspio (usput, treću sezonu u četiri dana je gledalo 40 milijuna kućanstava).

Narativni problem druge sezone bio je u tome, što se više nije radilo o prvoj sezoni – samo u prvoj mogli su elegantno dizati tenzije, pažljivim sufliranjem graditi misterij i zavlačiti gledatelje, jer gledatelji zbilja nemaju pojma gdje će to sve završiti. Uz minimalne preinake druga sezona ponovila je formulu, a rezultat je bio solidan, u ponekim segmentima možda i vrlo dobar, samo, lišen magije originalnog iskustva, ipak nekako očekivan.

Ako su prve dvije sezone bile, dakle, Spielberg, treća ga napušta, pažljivo i kritizira, te gura u smjeru izmiješanih utjecaja Johna Carpentera, Georgea Romera, Johna Hughesa i Davida Cronenberga. Relativno sporu izgradnju tenzija zamijenila je gotovo neprekidna akcija, dječačku složnost pregazili su hormoni, ljubavi, razmirice i imovinske razlike, a vizualnu suzdržanost po pitanju nasilja istisnuli su tradicionalni niskobudžetni motivi, primjereni etapi, od sluzavih tjelesnih ostataka do obuzetih ljudi nalik na zombije.

Suočavanje sa zlokobnim čudovištima koja nisu iz druge dimenzije

Ruralnu idilu, pak, zatomio je nešto dublji pogled u uvriježene pretpostavke o svakodnevnoj zbilji ondašnje Amerike. Naši junaci prvi put se suočavaju sa silama ponekad zlokobnijim od čudovišta iz druge dimenzije, poput bujajućeg seksizma i maltretiranja na poslu – Nancy Wheeler stažira u lokalnom dnevnom listu, a uredništvo sastavljeno isključivo od muškaraca doslovno urla od smijeha na svaki njen prijedlog, koji nije striktno vezan na vrstu kave i burgera koje im treba nositi – i ne baš naročite otvorenosti prema gay pojedincima.

Iz današnje, nužno nostalgične perspektivne, prije je uvijek bilo bolje – osim za one kojima prije definitivno nije bilo bolje. Na taj način Stranger Things radi važan odmak od pop-kulturnog materijala koji sustavno citira, odnosno, pravi razliku između obožavateljskog divljenja filmovima, muzici i stripovima, koje smatra fenomenalnim, i konteksta u kojem su nastajali, koji nije uvijek bio fenomenalan.

Razlika u pristupu etapi koju obrađuje također reflektira razliku u godinama i zrelosti likova: sad već mladi tinejdžeri, protagonisti postaju svjesni da Dungeons & Dragons nije kraj i početak svega; da osim društvenih igara, postoji nešto što se zove društvo, sa svojim pravilima, običajima, hijerarhijom, ideologijama, sukobima, nepravdama i inherentnim problemima, i da odgovor na sve to ne može biti sjedenje u podrumu i grčevito držanje za djetinjstvo.

Autori preventivno odgovaraju na moguće kritike obožavatelja

Kroz osam epizoda napetosti između klinaca uglavnom se vrte oko te gorke činjenice, koju ne prihvaćaju svi jednako brzo ni jednako dobro – činjenice, da nisu više klinci, koju najdoslovnije utjelovljuje utučeni Will Byers. Time, također, autori preventivno odgovaraju na očekivane kritike obožavatelja koji će ustvrditi da im ovakav, osvježen i donekle izmijenjen Stranger Things, više nije po mjeri, te da je čitavu priču valjalo završiti još na prvoj sezoni.

Bez otkrivanja detalja, u emotivnom finalu jedan od likova kao da sažima radnje dosadašnjih i premise budućih sezona: “Ne želim da se stvari mijenjaju. Mislim da sam, možda, zato i došao ovdje, da pokušam zaustaviti tu promjenu. Okrenuti sat. Učiniti stvari onakvima kakve su bile. Ali znam da je to naivno. Život tako ne funkcionira. Ide dalje, uvijek ide dalje, sviđalo ti se to ili ne”. Čak ni u Stranger Thingsu, seriji nastaloj na stvarima kakve su nekad bile, stvari više nikad neće biti kakve su nekad bile.

Stvari su nekad bile takve, da je posve nezamisliva bila ideja kako bi tehnološke kompanije bile kadre producirati filmove i serije. Znalo se gdje se u Americi producira i emitira – na svega nekoliko relevantnih adresa, između četiri-pet velikih studija, među kojima se, što se blockbustera tiče, kapital i talent ubrzano grupirao oko Disneyja (akvizicije Marvela, Pixara i Star Warsa), a televizijski materijali većih ambicija najčešće na HBO-u i AMC-u.

Inicijalna averzija prema navodno algoritamskoj produkciji serije

Kreativni dosezi video servisa nisu se uzimali pretjerano ozbiljno, a istaknutom neozbiljnošću promatrala se njihova sposobnost da iznjedre sadržaj visoke kakvoće. Nije se radilo samo o snobizmu ili nepažnji starih producenata, koji uistinu jesu s mnoštvom podcjenjivanja gledali na silicijskodolinske nerdove i programere, već o gruboj poslovnoj realnosti: kako bi, pobogu, Netflix mogao privući dovoljan kapital, vrhunske glumce i redatelje, a da mu se to uopće isplati?

U to dobro staro doba, dakle još 2015. godine, s posebnom averzijom gledalo se na najavu prve sezone Stranger Thingsa, prikazane godinu dana kasnije. U redu, Netflix je iza sebe imao jedan ozbiljan hit, House of Cards, ali medijski napisi intenzivno su, u gotovo moralnim kategorijama, problematizirali ideju serije koja će izmiksati elemente i scene starih klasika, prepakirati ih u novo ruho i plasirati direktno na streaming, kao šrot filmovi nekad direktno u videoteke.

Raspredalo se o produkciji pogonjenoj algoritmima, a ne maštom; novom dobu u kojem odluke o sadržaju pripadaju strojevima i podacima, a ne ljudima i talentu; sasvim nastranoj i donekle uznemirujućoj ideji tech kompanije koja ima uvid u naše gledateljske navade, pa će ta saznanja iskoristiti da nam umjetno skroji i uvali još istovjetnog materijala, kopiranog i remiksanog, uz vječno pitanje: zar pod suncem nema ništa novo, zar se uvijek moramo okretati starom?

Serija nastala na mitologiji izgradila je vlastitu, autentičnu i obožavanu

Kritike su ispale promašene na najmanje tri razine – prvo, rane faze svojih karijera Steven Spielberg i Stephen King izgradili su upravo na citiranju nekadašnjeg, posuđivanju tuđeg i izvrtanju poznatog, pa i nije toliko šokantno što serija, inspirirana njima, radi isto. Drugo, duhovito je kritizirati seriju jer joj se radnja oslanja na jednostavnije, humanije doba, naricanjem o jednostavnijem, humanijem dobu.

I treće, najvažnije, od prve epizode bilo je jasno da finalni proizvod nema baš nikakve veze s algoritmima, ni umjetnom inteligencijom, ni pokušajem tech diva da zamijeni čovjeka. Dapače. Jesu li braća Duffer posuđivali i citirali? Besramno i opsesivno; jesu li u to ugradili puno vlastite istine? Apsolutno, a po oba pitanja novi nastavci još su odrješitiji. Produkciji za streaming servise više se ne čudimo – format ovog bilo bi veoma teško praviti za tradicionalnu televiziju.

Nakon nešto slabije druge sezone, nakon koje su se počeli pojavljivati upitnici o dugoročnom potencijalnu i pripovjedačkoj održivosti, treća sezona Stranger Thingsa predstavlja nesporan trijumf i ozbiljan povratak u formu braće Duffer. Krucijalno, serija nastala na citiranju obožavane mitologije sada je izgradila vlastitu, autentičnu i jednako obožavanu, a s njom i poantu: da nas povratak u djetinjstvo može privremeno izbaviti, pa i od zle vlade ili Sovjeta, ali nije dugoročan odgovor; da nas nostalgija može utješiti i zabaviti, ali nas ne može izbaviti; da, možda, stvari nisu bile jednostavne, nego smo jednostavni bili mi.

Miran Pavić
Novinar i urednik
33 članka Više o autoru
Više s weba