O Bati za Telegram govore Manca Košir, Veljko Bulajić, Radko Polič, Božidarka Frajt, Voja Brajović, Rajko Grlić, Eva Ras

‘Ne pada mi na pamet učiti engleski’

Kad nije snimao, Welles je sjedio i promatrao Batine scene. Jedan dan mi je rekao: on je sjajan, ja bih njega angažirao na svojem projektu, ali mora perfektno govoriti engleski! Prenio sam to Bati. On je samo odmahnuo rukom: ‘Ma Veljko, ne pada mi na pamet. Ja govorim talijanski i ruski. Neću da učim engleski! Meni i ovako jako dobro ide’… Eto, to vam najbolje ilustrira kakav je čovjek bio Bata Živojinović!“, pričao mi je, vidno dirnut smrću velikana jugoslavenskog glumišta, Veljko Bulajić, legenda hrvatske i jugoslavenske kinematografije, koji od svih živućih redatelja na ovim prostorima, ima najviše iskustva u radu s preminulim glumcem.

Taj krupni čovjek jake figure, lica koje je odisalo nekom simpatičnošću, čak i kad je igrao velike negativce. Bio je kombinacija Jeana Gabina i Lina Venture, bio je podjednako dramatičan, komičan, zabavan i tragičan, ovisno o liku kojeg je igrao. Redatelji su ga voljeli angažirati, zato što je uvijek bio veliki profesionalac, znalo se da ne kasni, znalo se da zna tekst, da je pripremljen i da će svoj lik odigrati nevjerojatnom prirodnošću, kao da nije pred kamerama.

Prvi put na filmu se pojavio u Pesmi sa Kumbare Radoša Novakovića, 1955. godine, kao mladi Velja iz Belog potoka. Potom je odigrao još par epizoda, no prijelomnom ulogom za njegovu karijeru smatra se upravo Vlak bez voznog reda, u kojem je tumačio Duju, pored Olivere Marković i Ivice Pajera. Šezdesetih godina snimio je čak 40 uloga. Pamte se Signali nad gradom , Uzavreli grad , Kozara i Bitka na Neretvi Bulajića, Dr., filmska adaptacija Nušićeve komedije u režiji Soje Jovanović (partnerica mu je bila zanosna Beba Lončar). U Zagrebu je snimio ratni triler Dvostruki obruč Nikole Tanhofera, prema scenariju Ive Štivičića, Tri, antologijski film Saše Petrovića s tri ratne priče s početka, sredine i kraja rata, u kojemu se Bata Živojinović kao glavni akter u svim pričama suočava sa smrću ljudi koje je volio.

Njegova važna 1967. godina

U vrijeme američkih koprodukcija koje su se učestalo snimale u ovim krajevima, ime Bate Živojinovića nalazi se i na listi glumaca vesterna Old Surehand, koji je kao adaptaciju kulktnog romana Karla Maya režirao 1965. Alfred Vohrer, s Stewartom Grangerom, Pierreom Briceom (kasnijim Winetouom) i Terenceom Hillom. Značajne su mu i glavne uloge u dramama Neprijatelj i Povratak Živojina Pavlovića, dok je ulogu tifusara u Bulajićevu Pogledu u zjenicu sunca odigrao pored Antuna Nalisa (Zlatna arena) i Faruka Begollija.

“Nisam ni znala da je Bata preminuo. O Bože, baš mi je žao. Grozno mi je koliko je ljudi iz kinematografije otišlo u zadnje vrijeme… Poslije Dragana Nikolića, sad je i Bata, jedna od najvećih zvijezda kinematografije ovih prostora. Iako smo dosta snimali, redatelji nas baš nisu spajali. Snimala sam s njim samo jednom, u tvornici Končar na filmu Visoki napon Veljka Bulajića. Bata je bio…Bata. Jedinstven. Nemam potrebe više pričati o čovjeku koji više fizički ne postoji. Ostat će samo uspomene i njegovi filmovi”, priča Božidarka Frait, najveća hrvatska filmska diva, koja se s Batom Živojinović susretala godinama na festivalima u Puli i Nišu, te na primanjima za zaslužne filmske djelatnike kod Tita, u vili na Brijunima, u zlatno doba pulskog festivala.

Godina 1967. posebno je značajna u Živojinovićevoj karijeri, jer je odigrao dvije maestralne uloge. U Skupljačima perja (čiji je originalni naslov: Mislim da sam sreo srećne Cigane) Aleksandra Petrovića, pored nezaboravnih Bekima Fehmiua i Olivere Vučo (Katarine) kao fatalne pjevačice Lenče, imao je treću glavnu ulogu Mirta, Roma, skupljača perja. U ključnoj sceni, u kojoj Bekim Fehmiu kao Bora nožem ubode Živojinovića, svog protivnika, u perju, spada u same vrhunce jugoslavenske kinematografije.

Kako će Srbin igrati kajkavca

Trolist filmskih megazvijezda: Fehmiu-Katarina-Živojinović ponovio se nekoliko godina kasnije, u povijesnoj drami Jovana Živanovića Uzrok smrti ne pominjati, ali to je film kojeg više nitko ne pamti. No, kad je Ante Babaja za ulogu Marka Labudana, glavni muški lik zagorskog seljaka koji je sklon alkoholu, provodu i suknjama, dok mu u kući leži nasmrt bolesna mlada žena, u filmu Breza odlučio angažirati Batu Živojinovića, to je izazvalo sablazan u hrvatskim glumačkim krugovima. Kako će zvijezda partizanskih filmova i Srbin igrati kajkavca?

To je, unaprijed, osuđeno na propust, pričali su zlurado. No, Babaja je bio rezolutan u svojoj odluci, baš kao i da za glavnu rolu Janice angažira slovensku ljepoticu Mancu Košir, a ne glumicu iz zagrebačkih kazališta, kojoj bi ležala kajkavština. Bata Živojinović je tjednima s lektorom radio na svakoj riječi kajkavskog, izgovarao je po desetak puta dnevno, kako bi uhvatio liniju zagorskog narječja.

Kao Marko Labudan Bata je bio briljantan (nadmetao se s Fabijanom Šovagovićem u ulozi Jože svetog) te je za svoju ulogu, definitivno jednu od najznačajnijih u karijeri, osvojio u Puli Zlatnu arenu za glavnu mušku ulogu. Evo kako danas Manca Košir, koja još uvijek nije završila s filmskom karijerom, jer u lipnju igra u novom filmu Sare Hribar u Zagrebu, razmišlja o legendi kinematografije: “Bata Živojinović bio je značajan glumac radi svoje životinjske energije. Zato su ga i zvali Bata Životinja! U partizanskim ratnim filmovima pokazivao je snagu i junaštvu, dok je u Brezi, možda više nego u ijednom drugom filmu, pokazao nježnost, krhkoću, emocije, koje je prikrivao njegov poznati životinjski instinkt.

Veteranka filma Manca Košir

Nadam se da je u trenucima teške bolesti, okružen svojim najbližima, ponovno oživio tu dimenziju sebe. Dimenziju koja postoji u svakome od nas, ukoliko je se usudimo pokazati. Umro je veliki glumac i s njegovim odlaskom definitivno umire i jugoslavenski film, to veliko, prostrano kulturno platno, koje nas je sve skupa obogaćivalo i širilo pluća svojom raznolikošću. Sada sve više postajemo provincijalno zatvorene države, u kojima se širi fašističko-nacionalistička ideologija. Gdje su danas partizani poput Bate Živojinovića?”, razmišlja Manca Košir, veteranka jugoslavenske kinematografije.

Triler Nož Žike Mitrovića, smješten u milje beogradskog visokog društva 60-ih, vezanih uz aferu smrti popularnog pjevača, danas se može pogledati na Klasik Tv-u, a Bata Živojinović bio je impresivan kao inspektor, baš kao i glavne glumice Vera Čukić i Dara Čalenić. Dok je ratnim filmom Most Živojinović nastavio uspješnu suradnju s bosanskim redateljem Hajrudinom Krvavcem, a partneri su mu bili Boris Dvornik, Relja Bašić i Igor Galo. Sedamdesetih godina snimao je više komercijalnih, no značajnih art projekata. Zanimljivi su filmovi, poput Moja luda glava Vuka Vuča (svojevrsna parodija na filmove o Dirty Harryu i Jamesu Bondu, koja će se pamtiti po filmskom debiju Dunje Lango, dok scenarij potpisuje njezin suprug Milan M. Lango).

Doručak s đavolom, ratna je ljubavna priča filmskog debitanta, pjesnika Miroslava Antića, u kojemu je Batina partnerica bila legendarna Mira Stupica. Socijalna drama I bog stvori kafansku pevačicu Jovana Živanovića, zanimljiva je po erotskoj kemiji glavnih partnera Vere Čukić i Živojinovića, te po filmskom debiju folk zvijezde Lepe Lukić. 1972. snima Valter brani Sarajevo, još jedan u nizu jugoslavenskih ratnih filmova u kojima je poubijao stotinjak Švaba u svakome, vjerojatno ni ne sluteći kakav će kultni status taj film imati sve do Kine, do danas, kad se sprema remake. Uslijedila su snimanja ratnih spektakla: Sutjeska, Bombaši, Mirko i Slavko, Partizani, Vrhovi Zelengore, Partizanska eskadrila…

Uloga u povijesnom megaspektaklu

Sjajnu kemiju imao je s Nedom Arnerić u zanimljivom makedonskom filmu Ukleti smo, Irina, debitanta Koleta Angelovoskog (poznatog glumca), o zabranjenoj ljubavi oca i snahe u zatucanoj seoskoj sredini. U povijesnoj drami Derviš i smrt Zdravka Velimirovića Bata je ponovno imao zanimljiv odnos pred kamerom s divom Oliverom Katarinom, kao Kadinicom. Prvi put snimao je i na slovenskom jeziku, u seoskoj drami Priča o dobrim ljudima veterana Franceta Štiglica, u kojemu su mu partnerice bila vrsne slovenske glumice Majda Grbac (kasnija dobitnica Zlatne arene) i Olga Kacijan (kasnije glumica kod Ivande). U povijesnom megaspektaklu Seljačka buna Vatroslava Mimice Živojinović je tumačio ulogu Ilije Gregorića.

Startanjem generacije tzv. praške škole sedamdesetih, Bata Živojinović postaje glumac koji redovito snima kod cijele te generacije talentiranih filmaša. Recimo, kod Gorana Paskaljevića u Čuvaru plaže u zimskom periodu i Psu koji je voleo vozove, u kojem je ostvario sjajnu studiju vlasnika lunaparka, tipičnog srpskog macho-mužjaka koji zavodi Svetlanu Bojković, odbjeglu robijašicu. Jedan od redatelja kod kojih je odigrao najkomičnije uloge je Dejan Karaklajić, autor hit komedija Ljubavni život Budimira Trajkovića (u kojem je igrala i pokojna Marina Nemet), te Erogena zona, koji je potom karijeru nastavio u Americi, da bi se prije nekoliko godina vratio, nastavio snimati u Srbiji, a trenutno se javio sa seta iz Osla.

“Bata je bio glumac koji nikada, zapravo, i nije glumio. Ponašao se pred kamerom kako je to bilo potrebno. Svojom prirodnošću je osvajao publiku. Nikada se nije ponašao kao zvijezda, ni na snimanju, ni u svakodnevnom životu. Upoznao sam ga na snimanju filma Bekstva Radoša Novakovića 1968. Bata je već bio velika zvijezda, helikopterom su ga dovozili i odvozili sa snimanja. Danju je snimao kod nas, a noću Neretvu kod Bulajića. Spavao je u letu od Neretve, do Stare Gradiške, gdje smo u zatvoru mi snimali. Bati je bilo užasno stalo da Radošev film nimalo ne trpi zbog Bulajićeva spektakla, čiji plan snimanja je prilagođavao prema našem.

Zahvalan redatelju koji mu je dao prvu ulogu

A ne obratno. Time je vraćao zahvalnost redatelju, koji mu je dao prvu ulogu u životu. Posljednji puta sam Batu sreo prije nekoliko godina u Beogradu, u koji sam došao iz Amerike. Tražio sam ga broj mobitela, on mi je dao i brižno me upitao da li mi treba neka pomoć? To je bio Bata, uvijek spreman pomoći. Mladim redateljima je pomagao od sponzora tražiti novce za film i nikad mu nije padalo na pamet da za to traži ekstra honorar. Bio je umjetnik, požrtvovan, duhovit, odan i predan poslu. Ma, veliki čovjek”.

Osamdesetih godina na Šolti snima s Lordanom Zafranovićem ratnu dramu Pad Italije, tumači ulogu otočkog bogataša Grge Kusturina i oca Ene Begović. U Dečku koji obećava, kultnom filmu osamdesetih koji se bavi fenomenom novog vala, Bata je tumačio oca glavne junakinje Dare Džokić, prvakinje Ateljea 212, koja je debitirala na filmu tom ulogom. “Bata je bio neprikosnovena filmska zvijezda, netko tko je mogao da stoji uz rame s najvećim svjetskim zvijezdama. I to je nepodjeljeno mišljenje i publike i filmskih umjetnika. Sjećam se da sam ga, kad smo snimali Obećanu zemlju kod Bulajića, pitala bi li stao na scenu, bi li igrao u kazalištu, kako znam da je u mladosti tamo počeo. Zamislio se i ozbiljno mi odgovorio:

Ne, ja nemam što novog da kažem u kazalištu! Ta ozbiljnost i preciznost u odgovoru me zamislila. Bila je to važna lekcija, koju sam naučila. On je točno znao tko je i gdje je kraljevstvo u kome je on neprikosnoveni kralj. Osim fenomena njegove filmske glume, o kojemu se mogu pisati knjige, on je reprezent fenomena jedne zemlje, koje više nema. On ju je nadživio, ali mislim da se nikad nije oporavio. Ostalo je sjećanje i na jedno i na drugo. Bata, vidimo se u sljedećom životu!”

Neizbrisiv trag u antologijskim filmovima

Izrazito dramsku ulogu kirurga razapetog između nezadovoljne supruge (Milena Dravić), pohotne ljubavnice (Neda Arnerić) i bolesnog oca (Karlo Bulić) odigrao je u filmu Nedjeljni ručak Milana Jelića. Značajne su mu i uloge u osamdesetima u hit komediji Balkan ekspres, Velikom transportu Bulajića, dramama Još ovaj put i Kraj rata Kresoje, komediji Mala pljačka vlaka Dejana Šorka (u kojem mu je ponovno partnerica zanosna Tanja Bošković)…

Voja Brajović jedan je od beogradskih glumaca, koji nikako ne bi volio da se Batu identificira s ulogama u brojnim trivijalnim srpskim filmovima i serijama, koje je prihvaćao isključivo iz materijalnih razloga. No, ostavio je neizbrisiv trag u filmskim djelima, koji ulaze u antologiju jugoslavenske kinematografije:

“Znate, čim netko umre, ljudi imaju potrebu isticati sebe i pričati anegdote o pokojniku. Ja bih ovom prigodom izbjegao taj stereotip. Bata je za mene jedan od rijetkih značajnih glumaca našeg bivšeg, jugoslavenskog i sadašnjeg, regionalnog života. Za mene su antologijske njegove uloge u Brezi i filmovima Saše Petrovića Tri i Skupljači perja. Njegovi filmovi već spadaju u našu kulturnu baštinu. Neću zaboraviti jednu njegovu ulogu, koje se malo tko danas sjeća, u filmu Idemo dalje Zdravka Šotre. Bata je igrao ulogu bez riječi, a bio je nezaboravan. On nije bježao od sebe. Bata je bio Bata. U tome jest suština glume. Po tome je bio jedinstven, baš kao i Pavle Vujisić, John Wayne, ili Jean Gabin. Iako mnogi govore kako je ovo teška i loša godina za glumce, nakon što smo ostali bez Gage (Dragana Nikolića) i sada Bate. Ja ne mislim tako. Mi nismo ostali bez njih, jer oni su zauvijek obogatili naše živote”.

Topao i velikodušan partner

Gordana Gadžić jedna je od onih filmskih glumica koja je najbolje uloge ostvarila u filmovima osamdesetih, poput Već viđeno i Tajvanska kanasta Gorana Markovića. Danas ovako razmišlja o Živojinoviću, s kojim je snimala: “Pamtim naš susret za snimanja filma Stepenice za nebo Miroslava Lekića. Veliki Bata je tad igrao malu ulogu, kod tad nepoznatog režisera, s jedva nešto poznatijim mladim glumcima, poput Svetozara Cvetkovića. Pa još privatna produkcija, što u prijevodu znači bez honorara…

Bio je vedar, pun energije, duhovit, poslušan i kooperativan, nijednog trenutka ne pokazujući da je nešto drugo od nas, mladih. I moj Ivica ga je često spominjao. Snimali su zajedno seriju Građani sela Luga. Uvijek je govorio da je topao i velikodušan partner, koji ga je poslije jedne ozljede noge na setu odnio do doktora… Ma, čovjek bi se u Batinom slučaju jednostavno dobro osjećao. Sad mi je žao što među nama nije bilo više filmskih susreta”.

Odnos s velikim Radkom Poličem

Jedna od uloga koja je ostavila trag među publikom jest epizoda Trokrilnog u nezaboravnoj zagrebačkoj komediji U raljama života Rajka Grlića, s replikama koje se i danas citiraju. Rajko Grlić, koji je trenutno okupiran završnom obradom filma Ustav Republike Hrvatske, tad je prvi i posljednji put surađivao s legendom. “Bata Živojinović nije bio glumac. On je bio Bata Živojinović. On je, bez obzira na ulogu koju je igrao, bio on. A to je najviše što jedan glumac može doseći. Radio sam s njim U raljama života, guštao sam u njegovoj jednostavnosti i lakoći kojom je pred kamerom ostajao to što je”.

Legenda slovenskog glumišta Radko Polič surađivao je s Živojinovićem na ratnim filmovima : Bitka na Neretvi, Partizanska eskadrila, Balkan ekspres, Dobrovoljci, Tren… Vidno je bio ganut gubitkom još jednog kolege iz filmskih krugova ovih prostora: “Bio je moj veliki prijatelj, jedna od najvećih zvijezda Jugoslavije. Mislim da nema glumca s ovih prostora, koji je imao planetarnu popularnost poput njega.

Pričao mi je kad je bio u Kini, gdje je njegov Valter brani Sarajevo kultni film i dandanas, čim je izašao iz JAT-ova aviona kako više nije morao hodati. Nosili su ga na rukama po Pekingu! Bata je za mene ne samo kolega, već ljudina, lafčina, veliki drug, koji je volio cijelu ekipu na setu. Najzabavniji je bio u pauzama snimanja, održavao je pozitivnu energiju i zabavljao nas. Ovo je baš neka tužna godina za mene.

Otišao posljednji doajen jugoslavenskog filma

Prvo smo ostali bez Dragana Nikolića, koji je za mene uvijek bio i ostao “divno dete Beograda”, a sada i bez Bate Životinje! Znam kad je snimao u Sloveniji, s koliko je truda učio tekst, besprijekorno svladao slovenski jezik i dijalekt kojim se govorilo u filmu. Slažem se s tezom da je s Batom otišao i posljednji doajen jugoslavenske kinematografije. On je od početka imao moderno lice, vrlo moderno je glumio. Zapravo, nije glumio. On je na filmu živio. Možda je baš u tome tajna njegove veličine!“, zaključuje Polič.

Uloge od devedesete naovamo toliko su brojne, trivijalne, beznačajne da se ne mogu ni po čemu mjeriti s remek djelima, koje je snimao u prethodna tri desetljeća. Dolaskom Slobodana Miloševića na vlast, legenda kinematografije stao je, navodno, na njegovu stranu. Što mu većina, s pravom, neće nikad oprostiti. Manje je poznato kako je bio potpisnikom Apela za podršku konvoja Libertas. Jugoslavija se raspala. Prestali su se snimati partizanski filmovi. Ljubiša Samardžić, Milena Dravić i Velimir Bata Živojinović bili su najveće ikone jedne zemlje i jedne kinematografije koja je izumrla.

Ostali su filmovi, uspomene, legende, sjećanja i brojne kontroverze, koje su se i tek će se ispredati na ovim ex yu, balkanskim, danas regionalnim i europskim prostorima. Današnja kinematografija regije nema ni Smokija, ni Milene, ni Bate. Otišao je upravo jedan od njih, uoči 83. rođendana, kao jedna od najvećih filmskih ikona. Uz njegovo ime nisu se širili tračevi, on se nije povlačio po tabloidima, nije zavodio partnerice (neke su, naprotiv, uporno godinama zavodile njega), bio je vezan uz suprugu Lulu punih šest desetljeća, uz djecu i unučad.

Kolegice su zavodile njega, ne obratno

Nije pio, nije kockao, nije bio sklon luksuzu. Iako je snimio tristotinjak filmskih i televizijskih uloga, nije živio u luksuznoj vili s bazenom (baš kao ni Smoki, ni Milena). Nikada nije odbio nijednu ponuđenu ulogu, jer smatrao je to nepristojnim prema scenaristu, redatelju, producentu i ostatku ekipe. Samo jednom je otputovao u Hollywood, no odmah se vratio, svjestan kako mu je , definitivno, mjesto ovdje i kako toliko bogatu i značajnu filmografiju nigdje drugdje neće moći imati.

Jedna od veteranki jugoslavenske kinematografije koja je, ekskluzivno za Telegram, pristala prenijeti svoje misli o kolegi jest Eva Ras, ujedno uspješna spisateljica i slikarica. Pored njega je debitirala na filmu 1963. u Seljacima Zdravka Randića, a potom snimila značajne zajedničke filmove: Majstor i Margarita, Biće skoro propast svijeta i Grupni portret s damom Aleksandra Petrovića, te Beštije Živka Nikolića.

On, jednostavno, pred kamerom nije bio u grču

“Bata i ja smo bili, prije svega, porodični prijatelji i istomišljenici. Bata je uvijek govorio da mi jesmo glumci, ali da je mnogo važnije da smo ljudi. Gubitkom Bate izgubila sam kolegu, prijatelja, člana porodice. Bata je bio taj dobri duh svake filmske ekipe, zasmijavao je ekipu u pauzama snimanja. Neću nikad zaboraviti teško snimanje filma Beštije, tri mjeseca noću, pod kišom, u Kotoru. Snimali smo cijelu noć i jedva čekali da se sutra popodne probudimo i ponovno uživamo u druženju, smijanju i snimanju s Batom.

On je bio divan glumac, nije bio u grču, poput većine pred kamerama. Bata nije bio artificijelni budalant. On je živio svoje uloge. Bio je dobar partizan, ali fantastičan za mene u dva filma: Skupljačima perja Petrovića i Brezi Babaje. Pozdravite mi Zagreb, u kojem sam snimala Kužiš, stari moj i zadnji puta bila prije par godina, kao gost na Interliberu. Želim Bati da ga vole tamo gore, baš kao što smo ga svi mi voljeli ovdje. Znate šta, ja danas imam već 76 godina i sigurna sam da ćemo se on i ja opet sresti…”