Orson Welles mu je htio maznuti štokrl

Stan u Preradovićevoj ulici u kojem je jedan od naših najvećih filmskih umjetnika i redatelja živio najbolje je pak govorio o njegovoj kulturi, ukusima i stilu života. Sa suprugom Linom godinama je po cijeloj Hrvatskoj kupovao stari namještaj raznih stilova koji su poslije zajedno uređivali i koji je ukrašavao i oplemenjivao njihov životni prostor. Jedino nije bilo bidermajer pokućstva jer je Mimica tvrdio da je ono u nas prečesto bilo otimano židovskim obiteljima tako da ga nije želio ni blizu svog životnog prostora.

Uz originalni starinski namještaj, u stanu su dominirale umjetničke slike, ikone, drveni kipovi naivnih umjetnika, starinski lusteri i ogledala te biblioteka od nekoliko tisuća knjiga… Tu je posebno mjesto zauzimao štokrl dječjih dimenzija, neobično izvijena naslona, koji su Mimice pronašle u Zagorju. Taj štokrl je glasoviti američki redatelj Orson Welles poslije jedne večeri uzeo pod ruku i htio ga odnijeti sa sobom. “Iako je to bio Welles”, objasnio je Mimica, “ipak mu ga nisam dao jer je zaista jedinstvenog dizajna”.

Ništa nije upućivalo na to da će se baviti filmom

Vatroslav Mimica bio je čak i u svjetskim razmjerima rijetko svestran sineasta: bio je redatelj, scenarist i producent vrhunskih igranih, dokumentarnih i animiranih filmova. Njegovo stvaralaštvo odlikovala je inovativnost i kreativnost, izdvajao se od ostalih umjetnika u to doba po hrabrosti da se koristi novim filmskim izričajem i sintaksom te po nekonvencionalnosti i avangardnosti.

Mimica je jedan od klasika hrvatskog modernizma zbog svojih slobodnih asocijacija, upotrebe kolora i crno-bijele fotografije te modernističke poetike i diskontinuirane montaže. S obzirom na to da je prije početka II svjetskog rata studirao Medicinski fakultet, da je potom bio ilegalac, a 1942. otišao je u partizane, ništa u njegovoj mladosti nije upućivalo da će se taj rođeni Omišanin baviti filmskom umjetnošću.

No, kako se nakon oslobođenja nije htio baviti medicinom, premda mu je preostalo svega nekoliko ispita, a nije želio ostati ni u vojsci, Mimicu su 1950., kad je imao samo 26 godina, po kazni poslali u Jadran film gdje je postao direktor. Premda, dakako, nije imao pojma o filmu, Mimica se vrlo brzo zaljubio u sedmu umjetnost. Mimica je nakon rata bio i jedan od urednika u časopisu Izvor, ali i osnivač i prvi urednik Studentskog lista koji je pokrenut kao informativni bilten Narodne studentske omladine.

Kako je spriječio prebacivanje filmske tehnike u Beograd

Mimica se tijekom intervjua prisjetio događaja koji je mogao iz temelja promijeniti sudbinu filmske industrije u Hrvatskoj. Ispričao je kako je jedne nedjelje rano ujutro u njegov stan na Jordanovcu došao potpuno nenajavljeno inženjer Albert Pregernik, koji je još u NDH bio šef tonskog odjela Jadran filma. “Sav uzbuđen kazao mi je da su došli kamioni koji žele odvesti tehniku Jadran filma u Beograd. Odmah sam otišao do studija gdje su kamioni čekali na ukrcaj. Pokazali su mi naredbu koju je potpisao Stefanović Ćeća, šef savezne policije, koji je u to doba bio zamjenik Aleksandra Rankovića, po kojoj se sva tehnika mora izuzeti i prenijeti na Košutnjak.

U to doba, prije pada Rankovića, u beogradskoj čaršiji započela je kampanja da se u filmske studije Košutnjaka, koji je upravo sagrađen, prenese sva filmska tehnika iz zemlje. Kako bi to bila katastrofa za Jadran film, zatražio sam da mi odmah dovedu mog vozača te otišao tražiti Zvonka Brkića koji je bio u nekoj vikendici CK pokraj Samobora. Probudio sam ga, rekao mu o čemu se radi, a on je pobjesnio, odmah se uhvatio crvenog telefona te naredio da se cijela akcija zaustavi. I zaista, ubrzo su vozači kamiona dobili nalog da se vrate kući”.

Odlučio je naučiti sve o filmu, potpuno sam

Mimica je priznao kako je za njega revolucija bila romantika, ideal, čast, osjećaj slobode, a ono poslije bilo je sasvim nešto drugo. Zato je raskid sa staljinizmom za Mimicu bio spas, došao je kao naručen i zbog toga nije imao problema s Informbiroom. S tim svijetom staljinizma i njegovom surovošću, objašnjavao je Mimica, nismo imali ništa, a nakon rata zbog staljinizma na površinu su izašle mnoge negativne stvari koje s revolucijom nisu imale ništa.

Nakon što je dao ostavku na funkciju direktora Jadran filma Mimica je počeo proučavati filmsku literaturu. Sam se obrazovao što nije bilo lako jer tada nije bilo filmskih škola, a odbijao je čitati ruske knjige o filmu za koje je govorio da su bezvrijedne te da ničemu nisu služile. Vrlo brzo s velikim žarom i entuzijazmom bacio se na pisanje svog prvog scenarija za film “U Oluji” koji je premijerno prikazan 1952.

Nakon završetka drugog igranog filma 1955., komedije “Jubilej gospodina Ikla”, Mimica je postao jedan od osnivača Zagreb filma i njegove glasovite Zagrebačke škole crtanog filma koja je doista bila jedinstveni svjetski umjetnički fenomen. Tako je taj potpuni samouki filmski stvaralac na kraju pokupio vrijedne nagrade na brojnim najuglednijim svjetskim festivalima u Veneciji, Annecyu, Oberhausenu, Bergamu, Edinburghu…

Svijet ga je hvalio, Hrvatska ga nije shvaćala

Umjetnički opus Vatroslava Mimice bio je po mnogim svojim karakteristikama prevelik i nerazumljiv za sredinu u kojoj je stvarao. Dok su ga u svijetu zasipali nagradama i priznanjima dotle hrvatska publika nije imala razumijevanja za njegovo stvaralaštvo. Najbolji primjer tog nesklada sudbina je filma “Kaja, ubit ću te”.

Radnja se događa u starom dalmatinskom gradiću u kojemu se 300 godina nije dogodio nikakav zločin. Tada nekadašnji prvi tenor lokalne klape, koji je prešao na stranu ustaša, ubija svog najboljeg prijatelja zbog sumnje da je surađivao s partizanima. Tim ubojstvom u gradiću započinje val nasilja, zločina, straha… Ta hermetički ispričana priča toliko je 1967. ogorčila gledatelje da po završetku projekcije u pulskoj Areni dugo nisu prestali zviždati i protestirati, a na pozornicu je bačeno kamenje.

Dio kritike film je odmah optužio da širi defetizam i pesimizam. Samo nekoliko mjeseci kasnije na Međunarodnom filmskom festivalu u Lincoln centru u New Yorku završetak projekcije filma “Kaja, ubit ću te” šest tisuća ljudi dočekalo je desetominutnim standing ovacijama. U uglednom dnevnom listu The New York Timesu pozitivna kritika objavljena je na prvoj stranici s objašnjenjem da je “Kaja” briljantno zamišljen film apstraktnog simbolizma, prepun izvanredne umjetničke snage. U Napulju je Vatroslav Mimica za “Kaju” dobio zlatnu medalju, a u Puli Veliku zlatnu Arenu kao i za film “Ponedjeljak ili utorak”.

Bio je u trendu sa svjetskim zbivanjima, a to se nije prihvaćalo

Mimica će se pamtiti i po drugim velikim ostvarenjima kao što su “Prometej s otoka Viševice”, “Događaj”, “Seljačka buna”, “Banović Strahinja” te “Makedonski dio pakla”. Vatroslav Mimica dobio je 1986. Nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo.
Na pitanje kako objašnjava da u nas nije bilo previše razumijevanja za njegovu filmsku umjetnosti, Mimica je, bez ikakvih emocija ili frustracija, odgovorio: “Nisam se mnogo obazirao na domaću atmosferu, ali ju, dakako, nije bilo moguće ni izbjeći. Mogu biti samo sretan da sam u toj vukojebini napravio 12 filmova i dvadesetak kratkih filmova. Što se pak tiče filma “Kaja, ubit ću te”, on nije bio dobro primljen jer se u nas od početka stvarao imidž partizanskog filma punog patetike, dok sam se ja distancirao od ratnog trijumfalizma.”

Mimica je ispričao kako je njegov problem bio u tomu što je bio u trendu sa svjetskim zbivanjima, a to se u našoj sredini nije prihvaćalo niti se razumjelo. “To je bilo vrijeme stvaranja novog filmskog jezika, no nije bilo pitanje samo novog filmskog govora nego i načina mišljenja. Ono što je danas normalno, diskontinuirani način pričanja priče, montaža, u ono je vrijeme to bila potpuna novost. Radio sam filmove da ih mogu gledati Japanci, želio sam da me svijet razumije. Trudio sam se da se ne ponavljam, da uvijek budem nov, drukčiji. Pogledajte što danas u nas ima prođu, tko su zvijezde, kakve su sve vrijednosti na cijeni, tko su uzori u društvu, pa će vam sve biti jasno.”

Neizmjerno važan doprinos Zagrebačkoj školi crtanog filma

Neizmjeran je bio doprinos Vatroslava Mimice razvoju Zagrebačke škole crtanog filma. S dobitnikom Oscara Dušanom Vukotićem, Nikolom Kostelcem i velikim slikarom Vladom Kristlom bio je najzaslužniji za svjetske uspjehe prve generacije Zagrebačke škole crtanog filma. Mimica je uveo u crtani film trokut, kvadrat i druge forme moderne grafike pa i nov način animacije što je bilo potpuno različito od onoga što je radio nenadmašni Walt Disney.

Mimica je napisao nekoliko scenarija za crtane filmove, a 1957. režirao je crtani film Strašilo, koji je dobio Grand Prix u Veneciji. Nakon toga realizirao je cijeli niz projekata, među ostalim, crtane filmove Happy End, Inspektor se vratio kući, Kod fotografa, Mala kronika, Samac, a u talijanskom Bergamu dobio je Zlatnu nagradu za crtani film Telefon. Taj film je pak kod kuće dobio krajnje negativne kritike, a Mimicu se optuživalo da širi pesimizam jer je prikazao dvoboj čovjeka s nedefiniranom silom, personificiranom u telefonu.

Mimica je 2012. godine, na međunarodnom filmskom festivalu u francuskom Amiensu, dobio nagradu za životno djelo Licorne d’honneur. Na vrlo je jednostavan način objasnio uspjeh i fenomen Zagreb filma. “Ne se treba zavaravati, u to vrijeme nije bilo lako raditi jer je sistem bio relativno krut. Na sreću, crtani film bio je kao djelatnost skoro zanemariv, izvan fokusa politike, pa su nas pustili da radimo”.

Dramatičan život, pustolovan i bogat

Kao i njegovo umjetničko stvaralaštvo, tako je i životni put Vatroslava Mimice bio biblijski dramatičan, pustolovan i bogat. Na formiranje njegovog ljevičarskog svjetonazora i opredjeljenja najviše je utjecala književnost Miroslava Krleže. “Njegova sam djela upoznao još kao dječak s 14 godina u Splitu, strahovito su me privukla, postao sam Krležin đak, pa zahvaljujući tome kasnije nisam upao u zamku ideologizacije i dogmatizma, a u umjetnosti sam našao spas i oslobođenje od ideologiziranog svijeta”.

Po dolasku u partizane Mimicu su rasporedili u Moslavački odred, a prvi susret sa svom surovošću rata imao je kod Popovače.
“Došao sam do dvorišta u kojemu se još sve dimilo od eksplozija, na sve strane osjetio se miris baruta, a naokolo su ležale ubijene ustaše. Na drugom kraju dvorišta stajali su domobrani u gaćama koje su partizani slali kući. Naokolo su lunjale krave, bila je to prava krležijanska slika rata. Kada sam prvi put čuo metak nešto me presjeklo, bio sam pun adrenalina, no kasnije se privikneš pa počneš misliti o praktičnim stvarima, kako da potisneš strah koji je u ratu vrlo opasan. Svi oni koji opisuju bitke kao genijalne strateške pokrete ne govore istinu jer je rat jedan veliki košmar”, ispričao je.

Uz to, Mimica je imao još dva vatrena krštenja koje nikada nije zaboravio. “Tijekom male lokalne ofenzive, pored mene je stajao čovjek bez činova, ali znao sam da je visoki oficir jer je bio španjolski borac. Grickao je bućine sjemenke, a kada sam mu sav uzbuđen došapnuo da su na nekoliko desetaka metara od nas ustaše, on je mirno nastavio žvakati sjemenke, a onda mi je polako objasnio: ‘Upamti što ću ti reći, panika ti u ratu neće pomoći’. Drugo krštenje mi je također puno značilo, jer sam u partizane došao pun ideala, pravovjeran i pomalo naivan. Zapovjednik me zajedno s jednim mladim seljačićem poslao u patrolu. Hodali smo jednim puteljkom, no mladić je ubrzo stao i kazao da ne idemo dalje. Kada sam ga upitao zašto, on mi je odgovorio: ‘Zato je nas zapovjednik poslao u patrolu, kako bismo poginuli. On te mrzi, jer imaš naočale. Tako su se vrlo brzo moji ideali i naivnost sudarili s drugom stranom medalje”.

Poljubac u ratu od zgodne časne sestre

Mimica je tijekom rata svakako želio izbjeći sanitet, pa je krio da je završio dvije godine medicine. No, ubrzo su ga otkrili jer su ga cinkali drugovi iz Zagreba koji su znali da je studirao medicinu. Tada je postao referent saniteta u Bjelovarskom partizanskom odredu, a kao jedini liječnik morao je čak obavljati i porode. “Između naše baze u Gornjem Streljištu i Bjelovara, bila je Gornja Kapela, u kojoj je živio općinski liječnik Oroz, koji je bio naš suradnik i simpatizer. Noću sam na konju znao prevaliti 30 kilometara da bih došao do njega na konzultacije, pitao bih ga što raditi u konkretnim slučajevima, a ponekad bih doveo i pacijenta na pregled jer je imao rendgen aparat. Bilo je to zaista na neki način i romantično doba”.

Mimica je potom postao šef saniteta u Zagorskoj brigadi, pa se zbog toga cijelo vrijeme nalazio na prvoj liniji fronta. Ranjenici su u partizanima bili svetinja, njih se nije smjelo ostaviti ni pod cijenu vlastita života. Bio je to, objašnjava Mimica, jedan oblik moralne samoobrane, ali i ohrabrenje za sve borce jer su znali da ih drugovi nikada neće ostaviti. Vatroslav Mimica među prvima u Hrvatskoj dobio je Orden za hrabrost.

“S vodom sam upao u Klenovnik gdje je bilo vojno lječilište jer su nam trebali instrumenti za jednu amputaciju. Mlada zgodna časna sestra predala mi je instrumentarij, a kada smo odlazili, zagrlila me i poljubila u usta. Na kraju je to ispao veliki podvig jer smo iz ustaškog uporišta oteli nužnu kiruršku opremu”. Na rastanku, Mimica mi je s ponosom ispričao kako je sretan što je njegov sin Sergio Mimica krenuo očevim stopama te je u SAD-u napravio sjajnu karijeru kao iznimno uspješan filmski redatelj i producent. On mu je, vidno, bio najveći ponos.