Obitelj Srezović danas je konačno ušla u svoj Saloon, a Telegramu su dali svoj prvi veliki intervju

Srezović: U 10 ujutro je bio zakazan ovršni postupak provedbe povratka Saloona u naš posjed. Došli smo tata i ja, s nama je bio sudski ovršitelj, ovlašteni sudski bravar, vještak, javni bilježnik te dva svjedoka. Pozvali smo i fotografe. S nama je bio još jedan vještak koji će ustanoviti nastalu štetu. Otvarali smo vrata, zamjenjivali bravu po bravu, obišli smo cijeli Saloon. Na žalost, to unutra izgleda kao Vukovar. Ničeg nema, fotografija, naših osobnih stvari, moje surf i sportske opreme…

Telegram: Osim što ničega nema, u kakvom je stanju zgrada, zidovi?

Srezović: Sam inventar Saloona je potpuno uništen. Dio je u protekle tri godine iznesen, sve ono što je počupano sa zidova. Dio je jednostavno nabacan u prostorijama, i to je sve neprepoznatljivo. Ustanovili smo da je i krov prokišnjavao u jednom dijelu kluba, tako da je i taj dio potpuno propao. Samo slikom se može opisati taj jad i užas koji smo zatekli unutra. Paučine ima na metre.

Telegram: Je li vam to bio šok? Što ste prvo potražili u prostorijama?

Srezović: Na neki način smo to i očekivali. Cijelo ovo vrijeme skupili smo 30 policijskih zapisnika, gledali smo kamione kako sve to odvoze. Obilazili smo sve. Uz same prostorije diskoteke bilo je i pet kompletno uređenih ureda, u njima su bila računala marke Apple, namještaj, LCD televizori, DVD playeri, gramofoni, mnogobrojne ploče, fotoalbumi sa svih koncerata i proslava, security videosustav. Ja sam osobno htio vidjeti jesu li mi tu bicikli i moja surf oprema, koje nema. To je jedan dio onoga mojeg što volim. Nema fotografija, darova, svega onoga što je moj otac skupljao u 43 godine koliko je imao klub.

Telegram: Vratili ste slova, odnosno natpis s imenom na zgradu, odakle vam, jeste li ih negdje sačuvali?

Srezović: Prvo što smo našli na podu kod garderobe bila su slova natpisa Saloon. Koje su ovi strgali i bacili na pod. Mi smo ih danas stavili natrag na pročelje, kao znak pobjede, da je Saloon opet Saloon. Po onome što smo zasad vidjeli, tamo su neke hrpe nečega što izgleda kao smeće. To ćemo sve pregledati. Ako među tim stvarima nađemo nešto, bit će nam drago. Za sada nema ničega, to su nabacani papiri iz kancelarije.

Telegram: Što sada planirate?

Srezović: Već smo ranije počeli s radom na monografiji, a sada ćemo se potruditi, ako je išta ostalo u Saloonu od slika ili ostalih stvari, da izdamo monografiju u čast 46 godina postojanja Saloona. Sudski vještaci će utvrditi kolika je šteta, što je sve uništeno i krećemo s tužbom, za naknadu štete prema okrivljenicima, a zatim i obnovom Saloona.

Telegram: Budući da sudski postupci dugo traju, hoćete li čekati presudu i povrat novca ili vlastitim sredstvima obnoviti klub i prije toga?

Srezović: S obzirom da nismo radili tri godine, to bi bio ogroman financijski izdatak. Plan nam je da u ovakvom razrušenom klubu napravimo party. To ovisi o vještačenju. Naime, ovdje su izvodili i građevinske radove pa vještaci trebaju ustanoviti je li klub statički siguran. Ako se pokaže da je siguran, mi ćemo ga probati osposobiti da napravimo povratnički party. Ako se ustanovi da nije, napravit ćemo party ispred Saloona, da svi ljudi koji vole Saloon dođu i pogledaju kako je uništen. Imati ćemo dane otvorenih vrata, bit će svi poznati. Na taj način ćemo još preko ljudi koji će doći skupiti materijale za monografiju Saloona.

Telegram: Kada se može očekivati taj party?

Srezović: Kroz mjesec dana, bit će to jednu subotu ispred kluba. Zamislili smo to kao skromno druženje i to je to, ništa spektakularno. Napravili bismo još jedan trik, stavit ćemo pločicu na Saloon “Kako je dobro vidjeti te opet”. Naime, ta je pjesma nastala upravo u Saloonu, napisao ju je Stevo Cvikić za Nove fosile, a jedna od kuma Saloona je Sanja Doležal. Pa nam je to lijepa simbolika.

Telegram: Čekali ste gotovo šest mjeseci od pravomoćne presude do ulaska u klub. Zašto?

Srezović: Pravomoćna presuda donesena je 23. listopada 2015. Čekao se ovršni postupak, to su takozvane sudske procedure. Pokazalo se da pravni sustav funkcionira, ali se u tom cijelom procesu moraš jako boriti 24 sata, svakoga dana. Od sakupljanja papira do istraživanja. Bila je to krvava bitka.

Telegram: Što ste osjećali danas ujutro kada ste nakon 950 dana ponovno ušli u svoj klub?

Srezović: Jake emocije, prvo adrenalin, sreću, uspjeh i ponos da ulazim unutra. Onda se to miješalo s tugom i jadom. Jednostavno ne mogu vjerovati da je to prostor u kojem sam učio hodati, voziti skateboard, bicikl. Pola svog života proveo sam tu, i onda uđem u nešto tako razrušeno. Kao da si došao na ratno zgarište. Osjećao sam se ponosno i tužno. Ovo je sve jedan novi početak, oživjet ćemo Saloon. Ali nije sve do nas, ima tu i sudski postupak.

Telegram: Dana 20. rujna 2013. promijenili su vam bravu na klubu. Kako je to izgledalo?

Srezović: U 13.20 tata me nazvao i rekao: “Provaljuju nam u Saloon, hitno dođi!”. Kada sam došao na adresu Tuškanac 1a zatekao sam bravara koji mijenja bravu, a čuvali su ga zaposlenici Klemm Securityja, uz prisutnost javne bilježnice i nekih meni nepoznatih ljudi. Neko vrijeme nam je trebalo da shvatimo što se događa, a zatim nas je oblio hladan znoj. Nisu nam dopustili da uđemo unutra dok su se popisivale naše stvari, rečeno nam je da ćemo dobiti popis. Kad su svi otišli sjeli smo ispred Saloona na klupicu i od očaja i nemoći doslovno plakali. Bio je to početak velike bitke.

Telegram: Borite se od prvog dana, što ste sve prošli?

Srezović: Prvih dana sam svojim džipom pokušao zapriječiti put kamionu koji je odvozio stvari. No nije bilo pomoći. U prikolicama je bilo svega, a od vozača smo doznali da sve to voze u spalionicu Jakuševac. Vlasnici tvrtke Klokan Tomislav Kolarić i Željko Talinec, koji su ušli u posjed Saloona, ubrzo su priključili klub na električnu mrežu i u Elektri promijenili ime vlasnika brojila. Mi smo imali oko 1000 kuna duga, koji je netko platio. Pitali smo kako je to moguće. Kasnije nam je djelatnica sa šaltera u neznanju rekla da su zvali iz Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport te rekli da se brojilo prebaci na Klokane.

To je bio početak papirološke borbe i tako sam na vlastitom primjeru krenuo u studiranje prava. Ocu se zdravstveno stanje pogoršalo, a ja sam utjehu pronašao u sportu. Prehodao sam i probiciklirao na stotine kilometara, samo da ne mislim na to. Kao što je Gandhi rekao, prvo ti se smiju, pa se bore protiv tebe onda ih pobijediš. Tako je bilo i s nama.