Napredak je sumnjiv. Bilo kakav i bilo kad, kroz cijelu ljudsku povijest je svaka masovna promjena ponašanja potaknuta novim društvenim i gospodarskim i obrascima ili – to pogotovo – tehnološkim napretkom, izazivala podozrenje i sumnju konzervatvnih dijelova društva, predvođenih jasno onima koji su bivali na povlaštenijim pozicijima. Što je i logično – ako je tebi dobro, kojeg vraga išta treba mijenjati?
Kako je danas u sve većem broju zemalja konzervativizam – i to onaj izvorni, tmasti i neupitni, a ne meškinjavi merkelistični liberalizam s desnom nijansom – na ili pri vlasti, stvari postaju sve ozbiljnije. Ne, ovo nije priča o migrantima, globalizaciji, multikulturalizmu i neonacizmu, abortusu i ostalim temama koje se obuvaju u čizme sa čeličnim ojačanjima, kakvih su nažalost mediji svakog dana sve puniji. Ovdje se radi samo o trgovini i mobitelu.
Rad nedjeljom
Daleko je to, naizgled, od globalnih problema koje ozbiljno prijete da, kako je za SAD nedavno rekao jedan od gurua neodesnice Steve Bannon (na privremenom radu u EU) – Amerika se kreće prema revoluciji koja će “kositi kao srp travu”. “Trgovina i mobitel”, međutim, možda i još dublje pokazuju duh vremena koje se silno trudi nadoći.
Italija, tako, nakon Poljske želi ograničiti rad trgovačkih centara nedjeljom. Zašto? Jer žele time “zaštititi tradiciju obiteljskog okupljanja nedjeljom”, obzirom da liberalizacija rada trgovina uvedena prije šest godina kao mjera gospodarskog oporavka “zapravo uništava talijansku obitelj”. Citati pripadaju zamjeniku talijanskog premijera Luigi Di Maiu, koji je predsjednik populističkog Pokreta pet zvijezda.
U (vječitoj) temi o radu nedjeljom postoji naravno racionalnih argumenata o zabrani – a svi (racionalni) se svode na prekomjerno izrabljivanje radnica i radnika u trgovinama. I svi su relativno lako rješivi bez administrativnih zabrana – propisivanjem (vrlo) visoke naknade za rad nedjeljom ili uvođenjem (rijetkih) dežurstava. Pa tko ima ekonomsku računicu, nek’ radi…
Istinsko komuniciranje
No, ovdje nije riječ samo o radnicima. Riječ je prije svega o bitci za “tradicionalne vrijednosti” – naravno, onako kako ih vide konzervativci – a one su obiteljska okupljanja i misa nedjeljom, pa makar se zbog toga morala uvoditi zabrana rada cijelim granama industrije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A kad se već spominje obiteljsko okupljanje, eto i kardinala Josipa Bozanića. On je ovog vikenda u Mariji Bistrici o modernim obiteljskim okupljanjima govorio s nemalom dozom indignacije. “Premda posjedujemo izvrsna sredstva povezivanja, nažalost nerijetko prevladava praksa isticanja nekih zatvorenih osobnih iskustava i straha pred izgradnjom dubljih i dugotrajnih odnosa s drugima.
Kako je neprimjereno vidjeti za istim stolom u šutnji supružnike, obitelj ili prijatelje, koji su zabavljeni svatko sa svojim sredstvom komuniciranja. Istinsko slušanje i komuniciranje s drugima pravi je dar kojim je čovjeka obdario Bog”, kazivao je Bozanić u propovijedi. Ukratko, mobiteli, vrag ih odnio.
Prisutstvo otuđenosti
Kardinal, međutim, ovdje u očekivanom podozrenju od novog, upada u prilično jednostavnu logičnu zamku. Do prije desetak godina svi nisu imali “svoja sredstva komuniciranja”. Pa se gledala televizija. Netko bi čitao i novine, a eventualno bi ujna i rodica (ili rođak&stric) u kutu raspredale o susjedinim neobičnim navikama (ili jučerašnjoj utakmici). Da, te dvije (ta dvojica, dođavola s rodnom ideologijom i Istanbulskom konvencijom) danas raspredaju o istom, eventualno pokazujući jedna drugoj krišom snimljenu fotku, ali nije sad u tome bit.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Još prije? Imali ste pater familiasa kojeg nije bilo uputno ništa pitati, a ostali bi morali tiho pričati – ako baš moraju – da rečenog previše ne uznemiravaju. Komunikacija je, hvala na pitanju, bila fenomenalno ravnopravna, tko je bio stariji bio je u pravu i… amen.
Otuđenost o kojoj Bozanić govori svakako jest jedan od problema međuljudskih odnosa, ali teško da je, bez obzira što o tome govorilo navodno zdravorazumsko iskustvo, isključivo problem modernog, smartfonima pogonjenog doba.
Problem je u slobodi
Uostalom, ako je ikad ljudska vrsta imala povijesno bogatu mogućnost komunikacije, to je danas. Širina komunikacijskih mreža je nepregledna. Dubinu, kao i uvijek, određujemo sami. “Istinsko slušanje i komuniciranje s drugima”, kako to kaže kardinal, stoga, ovisi samo o onima koji žele i ne žele komunicirati. Dakle, o njihovoj, kako se ono zove… slobodi. A čini se kao da je baš u njoj uvijek problem.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bilo da se radi o odlasku u shopping (a ne na misu ili na ručak s onom ujnom i rodicom), bilo da se radi o tipkanju po ekranu ili razgovoru sa članovima obitelji, da krenemo prema globalu, o seksualnim preferencijama, ljudskim pravima, različitostima, humanizmu… Sloboda govora, sloboda kretanja, sloboda odabira.
Stoga bi možda bilo pomalo dijabolično, ali i oslobađajuće predložiti malu diverziju za sljedeće obiteljsko okupljanje nedjeljom. Recimo, da nasred stola izvadite mobitel i sa zamišljenim izrazom lica odradite jednu pravu, odužu, internetsku – kupovinu. I svakako o tome obavijestite sve prisutne članove obitelji. Porukom i smajlićem na Viberu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Obitelji se, kažu konzervativci, brane zatvorenim trgovinama nedjeljom i ograničavanjem mobitela. Stvarno?
Jesu li mobiteli i trgovački centri zbilja paklena oruđa za uništenje kršćanske civilizacije?
Ako je ikad ljudska vrsta imala povijesno bogatu mogućnost komunikacije, to je danas. Širina komunikacijskih mreža je nepregledna. Dubinu, kao i uvijek, određujemo sami. “Istinsko slušanje i komuniciranje s drugima”, kako to kaže kardinal Bozanić, stoga, ovisi samo o onima koji žele i ne žele komunicirati. Dakle, o njihovoj, kako se ono zove… slobodi.
Napredak je sumnjiv. Bilo kakav i bilo kad, kroz cijelu ljudsku povijest je svaka masovna promjena ponašanja potaknuta novim društvenim i gospodarskim i obrascima ili – to pogotovo – tehnološkim napretkom, izazivala podozrenje i sumnju konzervatvnih dijelova društva, predvođenih jasno onima koji su bivali na povlaštenijim pozicijima. Što je i logično – ako je tebi dobro, kojeg vraga išta treba mijenjati?
Kako je danas u sve većem broju zemalja konzervativizam – i to onaj izvorni, tmasti i neupitni, a ne meškinjavi merkelistični liberalizam s desnom nijansom – na ili pri vlasti, stvari postaju sve ozbiljnije. Ne, ovo nije priča o migrantima, globalizaciji, multikulturalizmu i neonacizmu, abortusu i ostalim temama koje se obuvaju u čizme sa čeličnim ojačanjima, kakvih su nažalost mediji svakog dana sve puniji. Ovdje se radi samo o trgovini i mobitelu.
Rad nedjeljom
Daleko je to, naizgled, od globalnih problema koje ozbiljno prijete da, kako je za SAD nedavno rekao jedan od gurua neodesnice Steve Bannon (na privremenom radu u EU) – Amerika se kreće prema revoluciji koja će “kositi kao srp travu”. “Trgovina i mobitel”, međutim, možda i još dublje pokazuju duh vremena koje se silno trudi nadoći.
Italija, tako, nakon Poljske želi ograničiti rad trgovačkih centara nedjeljom. Zašto? Jer žele time “zaštititi tradiciju obiteljskog okupljanja nedjeljom”, obzirom da liberalizacija rada trgovina uvedena prije šest godina kao mjera gospodarskog oporavka “zapravo uništava talijansku obitelj”. Citati pripadaju zamjeniku talijanskog premijera Luigi Di Maiu, koji je predsjednik populističkog Pokreta pet zvijezda.
U (vječitoj) temi o radu nedjeljom postoji naravno racionalnih argumenata o zabrani – a svi (racionalni) se svode na prekomjerno izrabljivanje radnica i radnika u trgovinama. I svi su relativno lako rješivi bez administrativnih zabrana – propisivanjem (vrlo) visoke naknade za rad nedjeljom ili uvođenjem (rijetkih) dežurstava. Pa tko ima ekonomsku računicu, nek’ radi…
Istinsko komuniciranje
No, ovdje nije riječ samo o radnicima. Riječ je prije svega o bitci za “tradicionalne vrijednosti” – naravno, onako kako ih vide konzervativci – a one su obiteljska okupljanja i misa nedjeljom, pa makar se zbog toga morala uvoditi zabrana rada cijelim granama industrije.
A kad se već spominje obiteljsko okupljanje, eto i kardinala Josipa Bozanića. On je ovog vikenda u Mariji Bistrici o modernim obiteljskim okupljanjima govorio s nemalom dozom indignacije. “Premda posjedujemo izvrsna sredstva povezivanja, nažalost nerijetko prevladava praksa isticanja nekih zatvorenih osobnih iskustava i straha pred izgradnjom dubljih i dugotrajnih odnosa s drugima.
Kako je neprimjereno vidjeti za istim stolom u šutnji supružnike, obitelj ili prijatelje, koji su zabavljeni svatko sa svojim sredstvom komuniciranja. Istinsko slušanje i komuniciranje s drugima pravi je dar kojim je čovjeka obdario Bog”, kazivao je Bozanić u propovijedi. Ukratko, mobiteli, vrag ih odnio.
Prisutstvo otuđenosti
Kardinal, međutim, ovdje u očekivanom podozrenju od novog, upada u prilično jednostavnu logičnu zamku. Do prije desetak godina svi nisu imali “svoja sredstva komuniciranja”. Pa se gledala televizija. Netko bi čitao i novine, a eventualno bi ujna i rodica (ili rođak&stric) u kutu raspredale o susjedinim neobičnim navikama (ili jučerašnjoj utakmici). Da, te dvije (ta dvojica, dođavola s rodnom ideologijom i Istanbulskom konvencijom) danas raspredaju o istom, eventualno pokazujući jedna drugoj krišom snimljenu fotku, ali nije sad u tome bit.
Još prije? Imali ste pater familiasa kojeg nije bilo uputno ništa pitati, a ostali bi morali tiho pričati – ako baš moraju – da rečenog previše ne uznemiravaju. Komunikacija je, hvala na pitanju, bila fenomenalno ravnopravna, tko je bio stariji bio je u pravu i… amen.
Otuđenost o kojoj Bozanić govori svakako jest jedan od problema međuljudskih odnosa, ali teško da je, bez obzira što o tome govorilo navodno zdravorazumsko iskustvo, isključivo problem modernog, smartfonima pogonjenog doba.
Problem je u slobodi
Uostalom, ako je ikad ljudska vrsta imala povijesno bogatu mogućnost komunikacije, to je danas. Širina komunikacijskih mreža je nepregledna. Dubinu, kao i uvijek, određujemo sami. “Istinsko slušanje i komuniciranje s drugima”, kako to kaže kardinal, stoga, ovisi samo o onima koji žele i ne žele komunicirati. Dakle, o njihovoj, kako se ono zove… slobodi. A čini se kao da je baš u njoj uvijek problem.
Bilo da se radi o odlasku u shopping (a ne na misu ili na ručak s onom ujnom i rodicom), bilo da se radi o tipkanju po ekranu ili razgovoru sa članovima obitelji, da krenemo prema globalu, o seksualnim preferencijama, ljudskim pravima, različitostima, humanizmu… Sloboda govora, sloboda kretanja, sloboda odabira.
Stoga bi možda bilo pomalo dijabolično, ali i oslobađajuće predložiti malu diverziju za sljedeće obiteljsko okupljanje nedjeljom. Recimo, da nasred stola izvadite mobitel i sa zamišljenim izrazom lica odradite jednu pravu, odužu, internetsku – kupovinu. I svakako o tome obavijestite sve prisutne članove obitelji. Porukom i smajlićem na Viberu.