Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Oblak Franje Tuđmana i danas stoji nad Hrvatskom

Sada 20 godina nakon njegove smrti, i dalje osjećamo posljedice Tuđmanovog doba

Ako kao nacija nismo potpuno zabrazdili u kolektivnu amneziju, onda ćemo se neumrlog vrhovnika morati sjetiti na malo drugačiji način nego njegovi ganuti hagiografi iz skupine Hrvatska demokratska zajednica i prijatelji. Jer, u stvarnoj stvarnosti, Franjo Tuđman namro je Hrvatskoj toliko štetnih i pogubnih silnica povijesne zbiljnosti da njihova sjena i danas mrači plavo nebo ovog društva. Dapače, od toga što su nam On i Njegova politika ostavili u amanet, skoro je sve trebao učiniti bolje, puno pametnije ili totalno drugačije.

Nisam nekidan htjela pisati o Franji Tuđmanu povodom dvadesete godišnjice njegove smrti. Blagovjesno adventsko raspoloženje okrenulo me na pomisao neka obilježi tko voli i kako voli, pa da ne kvarim. Ali jednoumni stranački okrugli stolovi, politološki simpoziji s pomno filtriranim sudionicima i takozvane znanstvene rasprave o Tuđmanovoj nenadmašnoj genijalnosti ne prestaju kao ni potop monsunskih kiša u Makondu pa me, evo, ipak prelomilo.

Skup o Franji Tuđmanu – koji su, dakako, nazvali znanstvenim – jučer je održala i skupina ljudi koji se pretenciozno nazivaju Akademskom zajednicom HDZ-a, i to u Hrvatskom institutu za povijest. Opet politička stranka HDZ u jednoj nominalno javnoj ustanovi kakva bi na drugačiji način morala držati do svog eventualnog znanstvenog ugleda.

Malo daje na Saudijsku Arabiju

A otamo je nekadašnji šef Tuđmanovog ureda, akademik Ivica Kostović, uputio oštru drugarsku kritiku čak i Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti jer, po njegovom mišljenju, opstruira značaj prvog predsjednika samostalne Hrvatske. “Nezadovoljan sam kako HAZU prezentira, tretira i sjeća se svog redovnog člana Franje Tuđmana”, tronuto je otpuhnuo Kostović. Nisam baš pratila, ali HAZU valjda nije dovoljno podlegla atmosferi u kojoj su se ovih dana proslavljale Tuđmanove božanske vizije, vanjskopolitički ugled, državnička veličina, njegova demokratičnost i nepogrešivost.

Tolika količina zlatne politure i kim-il-sungovske nekritičnosti spram jedne doista važne figure nove hrvatske povijesti danas malo daje na uniformno jednoglasje režimske društvene elite u totalitarnoj diktaturi Saudijske Arabije. Krilatica ”i poslije Tita – Tito”, kojom je kovan u zvijezde nekadašnji Tuđmanov šef i uzor, danas je samo promijenila objekt udivljenja. Sada se mora skandirati: ”i poslije Tuđmana – Tuđman”.

No, ako kao nacija nismo potpuno zabrazdili u kolektivnu amneziju – a premijer Plenković nekidan je odbacio takvu mogućnost barem kad je prigodno ružio izazivače Kolinde Grabar Kitarović – onda ćemo se neumrlog vrhovnika morati sjetiti na malo drugačiji način nego njegovi ganuti hagiografi iz skupine Hrvatska demokratska zajednica i prijatelji.

Rat je mogao kraće trajati i s puno manje žrtava

Jer, u stvarnoj stvarnosti, Franjo Tuđman namro je Hrvatskoj toliko štetnih i pogubnih silnica povijesne zbiljnosti da njihova sjena i danas stoji nad ovim društvom kao crni oblak. Dapače, od toga što su nam On i Njegova politika ostavili u amanet, skoro je sve trebao učiniti bolje, puno pametnije ili totalno drugačije.

Pa hajde da u ovom malom i brzinskom pregledu odmah počnemo s ratom i stvaranjem države budući da se – prema maistreamu koji je zaposjeo i sve školske udžbenike – barem tu ne smije dovesti u pitanje ni zarez njegove mudrosti. Da je, međutim, Tuđman poveo Domovinski rat protiv ekspanzionističke i zločinačke Miloševićeve agresije zajedno s hrvatskim Srbima, a ne protiv njih, rat bi sigurno puno kraće trajao, ne bi bilo toliko poginulih i ranjenih, ni toliko razaranja. Pitanje ćirilice u Vukovaru danas ne bi ni postojalo. Zato su Tuđman i svi njegovi ljudi trebali jasno i stalno pozivati Srbe da se zajedno s Hrvatima odupru Miloševićevom zulumu jer je Hrvatska zajednička domovina.

No, umjesto savezništva sa stanovništvom srpske nacionalnosti koje je ovdje rođeno i odraslo, Tuđman je odabrao emigraciju, dijelom otvoreno proustašku, a dijelom one račundžije koji su u povratku vidjeli priliku za brzo bogaćenje, dok je hrvatske Srbe na sve načine proganjao, sumnjičio i ponižavao.

Tuđman je antagonizirao cijelu srpsku manjinu

Moji, a i vaši, susjedi, poznanici i kolege u Zagrebu su preko noći ostajali bez posla jer su se ”krivo” zvali. Određeni novinari, ne samo Srbi nego i Hrvati i drugi koji se nisu slagali s bildanjem šovinizma, jednog dana više nisu smjeli ući na HRT gdje su bili zaposleni. Novine i televizija hajkali su protiv svega što je srpsko. Tipovi u uniformama ljude su izbacivali iz stanova, a pištolji su ušli u opticaj gdje god je bilo kakve imovine za maznuti po nacionalnom ključu.

Smaknuta je obitelj Zec, a poslije su se dogodili i drugi zločini protiv običnog civilnog stanovništva. Čak ni direktor kina nije više mogao biti netko pogrešnog prezimena. Djeci su se u matičnim uredima mijenjala imena da ih se ne maltretira u školi, znam ih više. Kako je tek gadno bilo u provinciji, i to gdje uopće nije bilo rata, o tome smo također svašta čuli.

Zato nije nikakvo čudo što se veliki dio namjerno i programatski antagonizirane srpske manjine okrenuo voždovoj politici, povjerovao da će ih oružana okupacija dijela hrvatskog teritorija spasiti i što je na kraju oko 250.000 Srba otišlo iz kuća svojih djedova u Hrvatskoj.

Koliko nas je to koštalo

Tako se konačno obistinila ona Tuđmanova da srpsku manjinu treba svesti na tri četiri posto i da će time ”nacionalno pitanje” u Hrvatskoj biti riješeno.

To nas je koštalo puno više žrtava, krvi i smrti nego da je Tuđman odigrao rat kao zreli državnik. A uz to smo dobili nacionalističko ludilo koje mjestimično ne jenjava ni danas i za još niz generacija trajno zakrvljeno društvo koje se i danas bavi Srbima, ratom i prošlošću. Odgovornost za te strašne stvari leži na prvom hrvatskom predsjedniku kao i odgovornost za sramotni rat Hrvata i Bošnjaka, stvaranje Herceg-Bosne i pokušaj mijenjanja avnojskih granica susjedne države, što je i sada ostao trajni izvor nepovjerenja među tamošnjim stanovništvom.

Tako se Franjo Tuđman treba ”prezentirati, tretirati” i tako ga se treba ”sjećati” u vezi s ratom, ma kako to uzrujavalo Ivicu Kostovića et cetera.

Privatizacija dok ljudi ginu na ratištima

Hoćemo dalje? Recimo na privatizaciju u kojoj su sva društvena poduzeća zajedno s nekretninama razdana HDZ-ovim prišipetljama iz domovine i dijaspore da bi je oni uglavnom upropastili, izvukli pare na svoje račune i bacili radnike na ulicu? Hoćemo na četverosobne vojne stanove razdijeljene politički podobnim Tuđmanovcima? Ili na to kako je sam Tuđman jednodnevnim zakonom stekao vilu u Nazorovoj, kako je njegova kći dobila dućan u objektu MORH-a, a njegov sin koji, ovaj koji sada voli Škoru, poduzeće koje je državi prodavalo krumpire i karfiol po peterostruko većim cijenama nego na placu.

I sve se to odvijalo dok su ljudi na ratištima ginuli kao zečevi i ostajali bez ruku i nogu? Hoćemo onda na takozvani razvoj demokracije u kome Tuđman opoziciju naziva stokom sitnog zuba, ne dopušta da se provedu rezultati izbora u Zagrebu, u sve javne institucije namješta svoje ljude, uhodi slobodne novinare i naređuje da se rastjera mirni skup podrške Radiju 101?

Tuđmanov velered bi trebala biti sramota primiti

Hoćemo na pola milijuna branitelja među kojima su i danas najglasniji oni koji HDZ-u služe kao pretorijanska garda? Hoćemo na Vatikanske ugovore? Na političku korupciju koja je općeniti princip po kome HDZ djeluje i danas? Na prodaju banaka i svega što se u Hrvatskoj moglo unovčiti za Judine škude? Ili da se sjetimo sprovoda ”svjetskog državnika Franje Tuđmana” na koji je zabasao samo Sulejman Demirel.

Što još treba? Da se, naime, malo objektiviziramo na temu prvog hrvatskog predsjednika, a i njegovog Velereda, koga bi poštenog čovjeka, ako još nije mrtav, u neku ruku možda bilo sram i primiti.

Sanja Modrić
Telegram autor
210 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program