Poražavajuće je i tužno što upravo danas zagrebački Studentski centar predstavlja centar zapuštenosti koji kao takav više ne predstavlja utočište nit studentima nit građanima Zagreba, premda nam grad vapi za sadržajima kakve je desetljećima predstavljao. Premda danas, nažalost, nit studentski, nit centar, taj središnji gradski prostor s nekoliko građevina vrijednih očuvanja još uvijek predstavlja jednu od najzanimljivijih i najvrjednijih točaka grada. Zagreb bi od njega mogao i trebao tako puno dobiti, no izgleda da se nije u stanju nositi ni s njegovim potencijalom niti s njegovom vrijednošću. Pretežito zatvoreni, a znatnim financijskim sredstvima obnovljeni Francuski paviljon kao najvrjedniji segment te važne prostorne teme Zagreba dovoljno govori u prilog iznesenoj tvrdnji
Današnjom kolumnom posvećujemo se jednom od središnjih zagrebačkih prostora koji se još uvijek može pohvaliti činjenicom da svojim granicama obuhvaća čak tri od sveukupno pet djela međuratne internacionalne moderne arhitekture koje su Zagrebu podarili eminentni strani arhitekti. Riječ je, naravno, ako iz njih pet izdvojimo dvije velike zgrade na Jelačićevu trgu arhitekata Petera Behrensa i Marcella Piacentinija, o tri gradnje u sklopu današnjeg Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, odnosno nekadašnjeg Zagrebačkog zbora na Savskoj cesti.
Preseljenje Zagrebačkog zbora, naziv vezujemo uz Međunarodnu gospodarsku izložbu i dioničko društvo, s prostora između Martićeve i Heinzelove ulice na jugozapadnije slobodno i prostrano gradsko zemljište omeđeno Savskom cestom i željezničkim kolosijecima ostvareno je po urbanističko-arhitektonskom natječaju iz 1935. godine čijim je kompleksnim programom bilo traženo rješenje cjelovitog sklopa. Veliku je površinu valjalo isplanirati s glavnim ulazom sa Savske ceste i sporednim iz Runjaninove ulice te brojnim sadržajima poput paviljona stranih zemalja, domaćih izlagača, velikom dvoranom, restoranom i drugim zajedničkim sadržajima.
Već sljedeće godine otpočela je opsežna realizacija prema prvonagrađenom idejnom projektu arhitekata Marijana Haberlea i Hinka Bauera, dovršena 1939. godine, prema riječima Darje Radović-Mahečić “sjajno definirana mikrourbanističkim odnosima unutar sajamskog kompleksa, oblikujući cjelinu od više građevina i paviljona, od kojih su neki već zatečeni na lokaciji, a drugi nisu bili u potpunosti izvedeni prema projektu”.
Unutrašnjost Francuskog paviljona nakon obnove 2014. Damir Žižić
Prenamjena za potrebe Studentskog centra
Po preseljenju sajma na prostor novozagrebačkog Velesajma Zagrebački je zbor krajem pedesetih godina moderniziran, transformiran i prenamijenjen za potrebe Studentskog centra s pratećim sadržajima poput kinodvorane, klubova, kazališta, knjižnice i antikvarijata, studentskog restorana i brojnih drugih društvenih i kulturnih sadržaja, u kojoj je funkciji ostao do danas.
Vezano uz vrijednost izvornog oblikovanja predmetnog sklopa na Savskoj cesti valja citirati i redovito koncizne i jasne riječi pokojnog arhitekta Aleksandra Lasla:
“Graditeljski sklop Zbora u cjelini pokazuje naglašenu arhitektonsku pretenziju, podjednako i u projektantskoj dionici tandema Bauer & Haberle i u ostvarenjima autora pojedinih nacionalnih paviljona. Stoga je visoku razinu kvalitete cjeline sklopa (u doba nastanka 1936.-38.) primjereno razmatrati prosudbenim kriterijima za građevne ansamble suvremenih svjetskih ‘Expo’ smotri, napose Pariške izložbe 1937., a pojedinih paviljona također i u usporedbi s referentnim gradnjama periodičnih internacionalnih manifestacija, primjerice Venecijanskog bijenala…”.
Uistinu, nekadašnji sklop Zagrebačkog zbora predstavlja i danas urbanističku i arhitektonsku vrijednost kojom se okvirna arhitektonska zamisao eminentnih hrvatskih arhitekata Marijana Haberlea i Hinka Bauera sjajno nadopunila i ispunila jednako sjajnim paviljonskim primjerima gostujućih arhitekata koji su se Zagrebu predstavljali arhitekturama svojih zemalja. Danas, međutim, povijesno sjajna paviljonska zdanja, različitih sudbina i stanja, svjedoče o nemaru kojim upropaštavamo i najvrjedniju baštinu pa im se iz tog razloga malo detaljnije i posvećujemo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Francuski paviljon: jedinstvena inženjerska inovacija
U sklopu zagrebačkog Studentskog centra pojedinačnom je zaštitom zaštićen samo recentnije obnovljen Francuski paviljon nekadašnjeg Zagrebačkog zbora, od 2003. godine upisan i u Registar nepokretnih kulturnih dobara Republike Hrvatske, a od ostvarenja gostujućih stranih arhitekata angažiranih na projektiranju stalnih nacionalnih izložbenih paviljona u tom sklopu su do danas, srećom, konkretnije očuvana još dva paviljona. Talijanski i Češki. Svakome od njih posvećujemo par riječi, a osvrt otpočinjemo Francuskim paviljonom koji simbolično ukazuje na vrijednost baštinjenih tragova u našem zapuštenom gradu, ali i na činjenicu teškog zagrebačkog nesnalaženja s takvim vrijednostima i njihovim golemim potencijalom.
Čehoslovački, Talijanski i Francuski paviljon Zagrebačkog zbora 1938. Fototeka Aleksandra Lasla
Obnovu sredinom listopada 2014. godine svečano otvorenog Francuskog paviljona iniciralo je Sveučilište u Zagrebu, koje ju je, uz zagrebački Studentski centar te Grad Zagreb u jednakim dijelovima i financiralo. Obnovljena građevina do danas je ugostila više javnih događanja i kao takva je, premda, nažalost, najčešće ipak zatvorena, ponovno ucrtala svoje davno izgubljeno mjesto na kulturnoj karti grada Zagreba.
Paviljon je građen od 1936. do 1937. godine za potrebe Zagrebačkog zbora na mjestu natječajnim projektom predviđenom za gradnju rotunde i kao takav je prema riječima arhitekta Lasla predstavljao jedinstvenu inženjersku inovaciju na kojoj je prvi puta primijenjena tankostjena vitoperna nosiva konstrukcija u visokogradnji. Ne treba posebno naglašavati da rečeno građevinu uvrštava među iznimne kulturno-povijesne i tehničko-tehnološke vrijednosti koje uvelike nadilaze okvire lokalnog značenja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sjajan primjer obnove arhitektonske kulturne baštine
Francuski arhitekti Robert Camelot, Jacques i Paul Herbé te inženjer Bernard Lafaille ostvarili su projekt kojeg karakterizira arhitektonska zamisao reprezentativnog centralnog prostora inovativnog konstruktivnog rješenja, izvedenog primjenom uobičajenih materijala građevinske industrije, no s karakterom gradnje ograničenog trajanja.
Dokumentaciju obnove i rekonstrukcije Francuskog paviljona, koja je uključivala izradu arhitektonske snimke postojećeg stanja, konzervatorsko-restauratorska istraživanja, pripremu konzervatorskog elaborata te izradu idejnog, glavnog i izvedbenog projekta, izradio je mr. sc. Alan Braun, predstojnik Zavoda za graditeljsko nasljeđe Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u kontinuiranoj suradnji s arhitektom Tomislavom Vidovićem iz istoga Zavoda i uz brižnu konzervatorsku pasku arhitektice Grete Bedenko i diplomiranog inženjera građevinarstva Marka Farca iz zagrebačkog Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, kao nadležnog konzervatorskog tijela.
Arhitekt Braun s nadležnim je konzervatorima pomno nadzirao kompleksne i dugotrajne radove i uloženi je trud rezultirao sjajnim primjerom obnove arhitektonske kulturne baštine, kojoj ovaj grad i njegovo Sveučilište tek treba pronaći prikladnu stalnu namjenu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Remek-djelo moderne arhitekture naših prostora
Projektom obnove paviljon je očuvao izvornu namjenu izložbenog prostora s fleksibilnom mogućnošću prilagođavanja jedinstvenog prostora i drugim javnim događanjima, a kako bi se omogućila njegova uporaba tijekom cijele godine revitalizirani je prostor usklađen s najsuvremenijim standardima. Dodatni izazov predstavljalo je uistinu krajnje zapušteno građevinsko stanje vrijedne građevine, prouzročeno ne samo neodržavanjem, već i trošnošću ugrađenih materijala ograničenog vijeka trajanja. Pažljivo istražujući zatečeno stanje i iščitavajući arhivsku dokumentaciju arhitekt Braun rekonstruirao je i davno nestale izvorne detalje vrativši paviljonu izvoran izgled kojeg se danas sjećaju samo najstariji Zagrepčani.
Francuski paviljon prije obnove, 2007. godine, i nakon obnove 2014. Tomislav Vidović
Oblikovanjem i tehničko-tehnološkim karakteristikama izvornog projekta te načina izvedbe Francuski paviljon u Zagrebu nesumnjivo pripada remek-djelima moderne arhitekture naših prostora. Kada je krajem prošlog stoljeća u pariškom centru Beaubourg organizirana izložba inženjerskih dostignuća Europe 20. stoljeća, Hrvatska je, uz most kopno-otok Krk, bila predstavljena i Francuskim paviljonom, koji je nakon više od sedam desetljeća zapuštenosti ipak spašen od daljnjeg propadanja. Poštivanjem svih suvremenih načela obnove i zaštite graditeljskog naslijeđa i dodatno je naglašena izuzetna oblikovnost Francuskog paviljona i njegove avangardne nosive čelične konstrukcije, koja je osigurala svoje mjesto u povijesti europske arhitekture, ali i u životima nas i naše djece.
Unutrašnjost Francuskog paviljona prije obnove 2007. Tomislav Vidović
Projekt obnove Francuskog paviljona metodološki predstavlja uzoran temelj daljnjim obnovama kulturnih dobara iz razdoblja Moderne, kojima Hrvatska, a i mnoge druge zemlje, obiluju, no najčešće se ne mogu pohvaliti pozitivnim rezultatima njihovih obnova. Fotografije stanja prije obnove tog pojedinačno zaštićenog nepokretnog kulturnog dobra rječitije su i od najmoćnijih riječi, no, nažalost, nit njegova obnova nije pomogla u nužnoj sanaciji i obnovi drugih susjednih arhitektonskih dobara, koja i nadalje ugrožavaju i njegov neposredni okoliš i vizure. Sudbina je, naime, Francuskom paviljonu susjednih paviljona, Talijanskog i Čehoslovačkog, bila manje sretna.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Gubitak izvornih obilježja Talijanskog paviljona
Talijanski paviljon arhitekta Dantea Petronija, ostvaren 1937. godine, od početka je 1960-ih godina, kada je adaptacijom dvaju paviljona ostvaren jedinstven i moderan prostor s dvoranom od 220 sjedala, 3 manje dvorane s pratećim prostorijama te ulaznim holom, bio u namjeni Komorne pozornice te i do skora Teatra &TD. Za potrebe te prenamjene funkcionalno je bio spojen s negdašnjim izložbenim G ili Nizozemskim paviljonom, koji je najjednostavnijom ravnonatkrivenom konstrukcijom popunjavao prostor između Talijanskog i gotovo mu istovremeno ostvarenog Češkog paviljona. Talijanskom su paviljonu tako izmijenjeni profinjeni elegantni raster Petronijevih pročeljnih ostakljenja te vrijedna oblikovnost zaobljenog tornja ulazne partije kao upečatljivog vertikalnog naglaska niže paviljonske priče.
Talijanski paviljon Zagrebačkog zbora 1937. / Teatar &TD Studentskog centra 2016. Fototeka Aleksandra Lasla/Zrinka Paladino
Zahvaljujući prenamjeni i do nedavno je bio u funkciji, no nužno bi mu bilo vratiti vrijedna izvorna obilježja. Premda je krajnje narušene i slabe konstrukcije, za razliku od čvršćeg i konstruktivno stabilnijeg Čehoslovačkog paviljona, Talijanskom bi se paviljonu mogao povratiti stari sjaj. Prostor bi, koji je svojim trima dvoranama gotovo šest desetljeća udomljavao sjajno avangardno kazalište Teatar &TD, to i zasluživao, a njegova se davna prenamjena u prepoznatljivo obilježje zagrebačke kulturne scene pokazala sretnim rješenjem po naš grad.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kvaliteta, no potpuna zapuštenost Češkog paviljona
Za razliku od znatno izmijenjenog izvornog stanja Talijanskog paviljona najistočniji je Češki paviljon arhitekta Ferdinanda Fencla iz 1938. godine, po Laslu definiran kao “gradnja u duhu češkog tzv. znanstvenog funkcionalizma, visoko vrednovana unutar opusa njezina autor”, ostao očuvane izvorne oblikovnosti, no jednako nesretan po pitanju održavanja. Krajnju zapuštenost upečatljivo modernističkog rješenja Fenclovog Češkog paviljona T-tlocrta i surovu išaranost njegovih prizemno betonskih, a opekama obloženih zatvorenih kaskadnih pobočja bezbrojnim grafitima ne može opravdati ništa.
Čehoslovački paviljon Zagrebačkog zbora 1938. Fototeka Aleksandra LaslaMultimedijalni centar Studentskog centra 2017. Zrinka Paladino
Premda je zahvaljujući kvalitetnoj izvornoj konstrukciji i organizaciji prostora desetljećima bio u različitim namjenama te najduže u funkciji multimedijalnog izložbenog prostora, Češki paviljon vapi za obnovom kojom bi mu se, kao uostalom i Talijanskom paviljonu, povratila sjajna izvorna obilježja. Prenamjene tome ni u kojem pogledu ne predstavljaju branu. Tek uz prikladne namjene takva baštinjena dobra ostvarena u vještim sintezama tradicionalnih i suvremenih materijala mogu dostojanstveno živjeti. Hitna i pažljiva obnova s povratom u izvorne oblikovnosti, materijale, detalje i boje vrijednih ostvarenja jedini je ispravan put koji treba slijediti, a kojim bi se upotpunio i smisao kvalitetne obnove susjednog Francuskog paviljona, koji trenutno ljepotom odudara od okolnih “zvijeri” u velikom i, nažalost, strateški neosmišljenom, a izuzetno vrijednom prostoru središta grada.
Poražavajuće je i tužno što upravo danas zagrebački Studentski centar predstavlja centar zapuštenosti koji kao takav više ne predstavlja utočište nit studentima nit građanima Zagreba, premda nam grad vapi za sadržajima kakve je desetljećima predstavljao. Premda danas, nažalost, nit studentski, nit centar, taj središnji gradski prostor s nekoliko građevina vrijednih očuvanja još uvijek predstavlja jednu od najzanimljivijih i najvrjednijih točaka grada. Zagreb bi od njega mogao i trebao tako puno dobiti, no izgleda da se nije u stanju nositi ni s njegovim potencijalom niti s njegovom vrijednošću. Pretežito zatvoreni, a znatnim financijskim sredstvima obnovljeni Francuski paviljon kao najvrjedniji segment te važne prostorne teme Zagreba dovoljno govori u prilog iznesenoj tvrdnji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Obnova Francuskog paviljona dokaz je da Zagreb može bolje. Šteta što ostatak Studentskog centra nije te sreće
O prošlosti i sadašnjosti zagrebačkog Studentskog centra, kroz njegove paviljone
Poražavajuće je i tužno što upravo danas zagrebački Studentski centar predstavlja centar zapuštenosti koji kao takav više ne predstavlja utočište nit studentima nit građanima Zagreba, premda nam grad vapi za sadržajima kakve je desetljećima predstavljao. Premda danas, nažalost, nit studentski, nit centar, taj središnji gradski prostor s nekoliko građevina vrijednih očuvanja još uvijek predstavlja jednu od najzanimljivijih i najvrjednijih točaka grada. Zagreb bi od njega mogao i trebao tako puno dobiti, no izgleda da se nije u stanju nositi ni s njegovim potencijalom niti s njegovom vrijednošću. Pretežito zatvoreni, a znatnim financijskim sredstvima obnovljeni Francuski paviljon kao najvrjedniji segment te važne prostorne teme Zagreba dovoljno govori u prilog iznesenoj tvrdnji
Današnjom kolumnom posvećujemo se jednom od središnjih zagrebačkih prostora koji se još uvijek može pohvaliti činjenicom da svojim granicama obuhvaća čak tri od sveukupno pet djela međuratne internacionalne moderne arhitekture koje su Zagrebu podarili eminentni strani arhitekti. Riječ je, naravno, ako iz njih pet izdvojimo dvije velike zgrade na Jelačićevu trgu arhitekata Petera Behrensa i Marcella Piacentinija, o tri gradnje u sklopu današnjeg Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, odnosno nekadašnjeg Zagrebačkog zbora na Savskoj cesti.
Preseljenje Zagrebačkog zbora, naziv vezujemo uz Međunarodnu gospodarsku izložbu i dioničko društvo, s prostora između Martićeve i Heinzelove ulice na jugozapadnije slobodno i prostrano gradsko zemljište omeđeno Savskom cestom i željezničkim kolosijecima ostvareno je po urbanističko-arhitektonskom natječaju iz 1935. godine čijim je kompleksnim programom bilo traženo rješenje cjelovitog sklopa. Veliku je površinu valjalo isplanirati s glavnim ulazom sa Savske ceste i sporednim iz Runjaninove ulice te brojnim sadržajima poput paviljona stranih zemalja, domaćih izlagača, velikom dvoranom, restoranom i drugim zajedničkim sadržajima.
Već sljedeće godine otpočela je opsežna realizacija prema prvonagrađenom idejnom projektu arhitekata Marijana Haberlea i Hinka Bauera, dovršena 1939. godine, prema riječima Darje Radović-Mahečić “sjajno definirana mikrourbanističkim odnosima unutar sajamskog kompleksa, oblikujući cjelinu od više građevina i paviljona, od kojih su neki već zatečeni na lokaciji, a drugi nisu bili u potpunosti izvedeni prema projektu”.
Prenamjena za potrebe Studentskog centra
Po preseljenju sajma na prostor novozagrebačkog Velesajma Zagrebački je zbor krajem pedesetih godina moderniziran, transformiran i prenamijenjen za potrebe Studentskog centra s pratećim sadržajima poput kinodvorane, klubova, kazališta, knjižnice i antikvarijata, studentskog restorana i brojnih drugih društvenih i kulturnih sadržaja, u kojoj je funkciji ostao do danas.
Vezano uz vrijednost izvornog oblikovanja predmetnog sklopa na Savskoj cesti valja citirati i redovito koncizne i jasne riječi pokojnog arhitekta Aleksandra Lasla:
“Graditeljski sklop Zbora u cjelini pokazuje naglašenu arhitektonsku pretenziju, podjednako i u projektantskoj dionici tandema Bauer & Haberle i u ostvarenjima autora pojedinih nacionalnih paviljona. Stoga je visoku razinu kvalitete cjeline sklopa (u doba nastanka 1936.-38.) primjereno razmatrati prosudbenim kriterijima za građevne ansamble suvremenih svjetskih ‘Expo’ smotri, napose Pariške izložbe 1937., a pojedinih paviljona također i u usporedbi s referentnim gradnjama periodičnih internacionalnih manifestacija, primjerice Venecijanskog bijenala…”.
Uistinu, nekadašnji sklop Zagrebačkog zbora predstavlja i danas urbanističku i arhitektonsku vrijednost kojom se okvirna arhitektonska zamisao eminentnih hrvatskih arhitekata Marijana Haberlea i Hinka Bauera sjajno nadopunila i ispunila jednako sjajnim paviljonskim primjerima gostujućih arhitekata koji su se Zagrebu predstavljali arhitekturama svojih zemalja. Danas, međutim, povijesno sjajna paviljonska zdanja, različitih sudbina i stanja, svjedoče o nemaru kojim upropaštavamo i najvrjedniju baštinu pa im se iz tog razloga malo detaljnije i posvećujemo.
Francuski paviljon: jedinstvena inženjerska inovacija
U sklopu zagrebačkog Studentskog centra pojedinačnom je zaštitom zaštićen samo recentnije obnovljen Francuski paviljon nekadašnjeg Zagrebačkog zbora, od 2003. godine upisan i u Registar nepokretnih kulturnih dobara Republike Hrvatske, a od ostvarenja gostujućih stranih arhitekata angažiranih na projektiranju stalnih nacionalnih izložbenih paviljona u tom sklopu su do danas, srećom, konkretnije očuvana još dva paviljona. Talijanski i Češki. Svakome od njih posvećujemo par riječi, a osvrt otpočinjemo Francuskim paviljonom koji simbolično ukazuje na vrijednost baštinjenih tragova u našem zapuštenom gradu, ali i na činjenicu teškog zagrebačkog nesnalaženja s takvim vrijednostima i njihovim golemim potencijalom.
Obnovu sredinom listopada 2014. godine svečano otvorenog Francuskog paviljona iniciralo je Sveučilište u Zagrebu, koje ju je, uz zagrebački Studentski centar te Grad Zagreb u jednakim dijelovima i financiralo. Obnovljena građevina do danas je ugostila više javnih događanja i kao takva je, premda, nažalost, najčešće ipak zatvorena, ponovno ucrtala svoje davno izgubljeno mjesto na kulturnoj karti grada Zagreba.
Paviljon je građen od 1936. do 1937. godine za potrebe Zagrebačkog zbora na mjestu natječajnim projektom predviđenom za gradnju rotunde i kao takav je prema riječima arhitekta Lasla predstavljao jedinstvenu inženjersku inovaciju na kojoj je prvi puta primijenjena tankostjena vitoperna nosiva konstrukcija u visokogradnji. Ne treba posebno naglašavati da rečeno građevinu uvrštava među iznimne kulturno-povijesne i tehničko-tehnološke vrijednosti koje uvelike nadilaze okvire lokalnog značenja.
Sjajan primjer obnove arhitektonske kulturne baštine
Francuski arhitekti Robert Camelot, Jacques i Paul Herbé te inženjer Bernard Lafaille ostvarili su projekt kojeg karakterizira arhitektonska zamisao reprezentativnog centralnog prostora inovativnog konstruktivnog rješenja, izvedenog primjenom uobičajenih materijala građevinske industrije, no s karakterom gradnje ograničenog trajanja.
Dokumentaciju obnove i rekonstrukcije Francuskog paviljona, koja je uključivala izradu arhitektonske snimke postojećeg stanja, konzervatorsko-restauratorska istraživanja, pripremu konzervatorskog elaborata te izradu idejnog, glavnog i izvedbenog projekta, izradio je mr. sc. Alan Braun, predstojnik Zavoda za graditeljsko nasljeđe Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u kontinuiranoj suradnji s arhitektom Tomislavom Vidovićem iz istoga Zavoda i uz brižnu konzervatorsku pasku arhitektice Grete Bedenko i diplomiranog inženjera građevinarstva Marka Farca iz zagrebačkog Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, kao nadležnog konzervatorskog tijela.
Arhitekt Braun s nadležnim je konzervatorima pomno nadzirao kompleksne i dugotrajne radove i uloženi je trud rezultirao sjajnim primjerom obnove arhitektonske kulturne baštine, kojoj ovaj grad i njegovo Sveučilište tek treba pronaći prikladnu stalnu namjenu.
Remek-djelo moderne arhitekture naših prostora
Projektom obnove paviljon je očuvao izvornu namjenu izložbenog prostora s fleksibilnom mogućnošću prilagođavanja jedinstvenog prostora i drugim javnim događanjima, a kako bi se omogućila njegova uporaba tijekom cijele godine revitalizirani je prostor usklađen s najsuvremenijim standardima. Dodatni izazov predstavljalo je uistinu krajnje zapušteno građevinsko stanje vrijedne građevine, prouzročeno ne samo neodržavanjem, već i trošnošću ugrađenih materijala ograničenog vijeka trajanja. Pažljivo istražujući zatečeno stanje i iščitavajući arhivsku dokumentaciju arhitekt Braun rekonstruirao je i davno nestale izvorne detalje vrativši paviljonu izvoran izgled kojeg se danas sjećaju samo najstariji Zagrepčani.
Oblikovanjem i tehničko-tehnološkim karakteristikama izvornog projekta te načina izvedbe Francuski paviljon u Zagrebu nesumnjivo pripada remek-djelima moderne arhitekture naših prostora. Kada je krajem prošlog stoljeća u pariškom centru Beaubourg organizirana izložba inženjerskih dostignuća Europe 20. stoljeća, Hrvatska je, uz most kopno-otok Krk, bila predstavljena i Francuskim paviljonom, koji je nakon više od sedam desetljeća zapuštenosti ipak spašen od daljnjeg propadanja. Poštivanjem svih suvremenih načela obnove i zaštite graditeljskog naslijeđa i dodatno je naglašena izuzetna oblikovnost Francuskog paviljona i njegove avangardne nosive čelične konstrukcije, koja je osigurala svoje mjesto u povijesti europske arhitekture, ali i u životima nas i naše djece.
Projekt obnove Francuskog paviljona metodološki predstavlja uzoran temelj daljnjim obnovama kulturnih dobara iz razdoblja Moderne, kojima Hrvatska, a i mnoge druge zemlje, obiluju, no najčešće se ne mogu pohvaliti pozitivnim rezultatima njihovih obnova. Fotografije stanja prije obnove tog pojedinačno zaštićenog nepokretnog kulturnog dobra rječitije su i od najmoćnijih riječi, no, nažalost, nit njegova obnova nije pomogla u nužnoj sanaciji i obnovi drugih susjednih arhitektonskih dobara, koja i nadalje ugrožavaju i njegov neposredni okoliš i vizure. Sudbina je, naime, Francuskom paviljonu susjednih paviljona, Talijanskog i Čehoslovačkog, bila manje sretna.
Gubitak izvornih obilježja Talijanskog paviljona
Talijanski paviljon arhitekta Dantea Petronija, ostvaren 1937. godine, od početka je 1960-ih godina, kada je adaptacijom dvaju paviljona ostvaren jedinstven i moderan prostor s dvoranom od 220 sjedala, 3 manje dvorane s pratećim prostorijama te ulaznim holom, bio u namjeni Komorne pozornice te i do skora Teatra &TD. Za potrebe te prenamjene funkcionalno je bio spojen s negdašnjim izložbenim G ili Nizozemskim paviljonom, koji je najjednostavnijom ravnonatkrivenom konstrukcijom popunjavao prostor između Talijanskog i gotovo mu istovremeno ostvarenog Češkog paviljona. Talijanskom su paviljonu tako izmijenjeni profinjeni elegantni raster Petronijevih pročeljnih ostakljenja te vrijedna oblikovnost zaobljenog tornja ulazne partije kao upečatljivog vertikalnog naglaska niže paviljonske priče.
Zahvaljujući prenamjeni i do nedavno je bio u funkciji, no nužno bi mu bilo vratiti vrijedna izvorna obilježja. Premda je krajnje narušene i slabe konstrukcije, za razliku od čvršćeg i konstruktivno stabilnijeg Čehoslovačkog paviljona, Talijanskom bi se paviljonu mogao povratiti stari sjaj. Prostor bi, koji je svojim trima dvoranama gotovo šest desetljeća udomljavao sjajno avangardno kazalište Teatar &TD, to i zasluživao, a njegova se davna prenamjena u prepoznatljivo obilježje zagrebačke kulturne scene pokazala sretnim rješenjem po naš grad.
Kvaliteta, no potpuna zapuštenost Češkog paviljona
Za razliku od znatno izmijenjenog izvornog stanja Talijanskog paviljona najistočniji je Češki paviljon arhitekta Ferdinanda Fencla iz 1938. godine, po Laslu definiran kao “gradnja u duhu češkog tzv. znanstvenog funkcionalizma, visoko vrednovana unutar opusa njezina autor”, ostao očuvane izvorne oblikovnosti, no jednako nesretan po pitanju održavanja. Krajnju zapuštenost upečatljivo modernističkog rješenja Fenclovog Češkog paviljona T-tlocrta i surovu išaranost njegovih prizemno betonskih, a opekama obloženih zatvorenih kaskadnih pobočja bezbrojnim grafitima ne može opravdati ništa.
Premda je zahvaljujući kvalitetnoj izvornoj konstrukciji i organizaciji prostora desetljećima bio u različitim namjenama te najduže u funkciji multimedijalnog izložbenog prostora, Češki paviljon vapi za obnovom kojom bi mu se, kao uostalom i Talijanskom paviljonu, povratila sjajna izvorna obilježja. Prenamjene tome ni u kojem pogledu ne predstavljaju branu. Tek uz prikladne namjene takva baštinjena dobra ostvarena u vještim sintezama tradicionalnih i suvremenih materijala mogu dostojanstveno živjeti. Hitna i pažljiva obnova s povratom u izvorne oblikovnosti, materijale, detalje i boje vrijednih ostvarenja jedini je ispravan put koji treba slijediti, a kojim bi se upotpunio i smisao kvalitetne obnove susjednog Francuskog paviljona, koji trenutno ljepotom odudara od okolnih “zvijeri” u velikom i, nažalost, strateški neosmišljenom, a izuzetno vrijednom prostoru središta grada.
Poražavajuće je i tužno što upravo danas zagrebački Studentski centar predstavlja centar zapuštenosti koji kao takav više ne predstavlja utočište nit studentima nit građanima Zagreba, premda nam grad vapi za sadržajima kakve je desetljećima predstavljao. Premda danas, nažalost, nit studentski, nit centar, taj središnji gradski prostor s nekoliko građevina vrijednih očuvanja još uvijek predstavlja jednu od najzanimljivijih i najvrjednijih točaka grada. Zagreb bi od njega mogao i trebao tako puno dobiti, no izgleda da se nije u stanju nositi ni s njegovim potencijalom niti s njegovom vrijednošću. Pretežito zatvoreni, a znatnim financijskim sredstvima obnovljeni Francuski paviljon kao najvrjedniji segment te važne prostorne teme Zagreba dovoljno govori u prilog iznesenoj tvrdnji.