Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Od danas kod nas možete čitati i Sanju Modrić. Ovo je njezin prvi tekst na Telegramu

Kolumna poznate novinarke koja je nedavno dobila HND-ovu nagradu za životno djelo

Divljaštvo na Braču nema ama baš nikakve veze s ratnom tragedijom Vukovara s kojom se jeftino podštapa, i tamošnjem je stanovništvu navrh glave da ih svaki supijani nasilnik uzima za motiv i pokriće iskajući pred sucem olakotnu okolnost. Ni s domoljubljem. Ni s kritikom takozvane međunarodne zajednice zbog toga što prije 30 godina nije ona časkom obranila Hrvatsku. Ni s Vučićem u Beogradu. Nisu, dakle, krive šarene ptice u Polineziji. Nego je jedini uzrok tu doma, u nama samima, koji smo sebi stvorili društvo - kao zakonski fino umiveno, kao građanskim redom pokriveno - a opet s čirevima koji svako malo buknu na našem napudranom licu.

Znamo svi one priče tipa: nespoznatljivo daleko, jato ptica mlatnulo je krilima. Pa je zapuhao strašan vihor. Pa se podiglo more i potopilo kuće i ljude na drugom kraju Zemlje. Pa je svuda ciknula struja. Propale baze podataka, kolabirale burze i jezivo se sudarili vlakovi. Onda su pale vlade. Trump je avionom Rossiya Airlinesa pobjegao iz zemlje, Melanija je popila tablete. I zato su svijetom zavladali Kinezi.

Možda će tako nekako fomule uzroka i posljedica dešifrirati recimo Ivan Pernar i Željko Glasnović, ali stvari su, naravno, uvijek znatno banalnije. To se odnosi i na zločin na Braču, i to jednom od naših najrazvijenijih otoka, gdje je napaljena horda bezumnika iz Torcide napala i izranjavala nekoliko sezonskih radnika jer su čuli vukovarsku ekavicu i slomila nos bračkom vatrogascu Tomi jer je sirotinji pritekao u pomoć.

Nema to divljaštvo ama baš nikakve veze s ratnom tragedijom Vukovara s kojom se jeftino podštapa, i tamošnjem je stanovništvu navrh glave da ih svaki supijani nasilnik uzima za motiv i pokriće iskajući pred sucem olakotnu okolnost. Ni s domoljubljem. Ni s kritikom takozvane međunarodne zajednice zbog toga što prije 30 godina nije ona časkom obranila Hrvatsku. Ni s Vučićem u Beogradu. Ni sa svjetskim poretkom koji gazi slabe. Ni sa srednjestrujaškim medijima koji se pozivaju na demokratske ustave i institucije i tako navodno pušu u rog pokvarenog establišmenta.

Da bar ovu današnju djecu puste na miru s ratom

Nisu, dakle, krive šarene ptice u Polineziji. Nego je jedini uzrok tu doma, u nama samima, koji smo sebi stvorili društvo – kao zakonski fino umiveno, kao građanskim redom pokriveno – a opet s čirevima koji svako malo buknu na našem napudranom licu.
Kad padne tuča veća od nevolje, kao jučer u Gorskom kotaru, e tu fakat ne možeš ništa.

Ali mogli smo, da je bilo neke bolje pamet, zahtijevati od svojih političkih elita da bar ovu današnju djecu puste na miru s ratom, nacionalističkim hrvatovanjem i marševskim budnicama. S time, naime, neće zaraditi kruha ni ugleda čak ni ovdje, a kamoli negdje vani, kamo odlazi tko god kako može, uključujući i kćer gospođe Kolinde koja upravo predsjednički brendira Hrvatsku kao zemlju u kojoj se svim sretnicima isplati ostati.

Zlatna moneta novih generacija su matematika i humanizam, u svim primjenama jednoga i drugoga, a ne Thompsonov zov krvi i tla. Niti ono kad najviši politički dužnosnici, s bijelom vatom u ušima, srkuću šampanjac u nogometnim vip ložama dok se okolo viče ubij Srbina. Ni profil Ruže Tomašić koja ih, na europskoj plaći od desetak tisuća eura, i danas potpaljuje na temu ustaškog pokreta i zločinačke uniforme u kojoj je začela svoju političku karijeru.

Opomena pred otkaz uglednom članu Mense

Ništa ne pomaže ni samodopadna mitomanija o povijesnoj bezgrešnosti Hrvata od stoljeća sedmog do Domovinskog rata, koja je upravo inspirirala ravnateljicu zagrebačke Osnovne škole Matije Gupca da svom profesoru, uglednom članu Mense, zafitilji u lice opomenu pred otkaz. A zašto? Zato jer je na Fejsu napisao da obavezna terenska nastava za sve hrvatske osmaše u Vukovaru nije kako treba jer djecu – i to ravno iz javnog obrazovnog sustava – huška na nove međunacionalne sukobe i nezrelo ih odgaja na tabuima.

Ma jasno, zaslužuju bogovsku kaznu ovi torcidaši sa dna kace koji su na Braču bijesno udarili na društvance sezonskih konobara i kuhinjskih pomoćnika, taj novi nomadski stališ hrvatske gospodarske strategije, koji eventualno može preživjeti sljedeću godinu dana ako je spreman ostaviti balavu djecu kod roditelja u Slavoniji i s troje se gaća preseliti na more na servis stranim turistima.

Koliko će nam svjetlosnih godina trebati da se svi skupa urazumimo

Ali zašto je toliko pristojnih ljudi bilo kuš na sve ovo drugo što je u Hrvatskoj, kamen na kamen, formiralo tu praljudsku i objektivno u svakom smislu nepismenu politikantsku subkulturu koja jurca okolo i vreba “ije” i “je” kao da je na doktoratu iz lingvistike? A njeni komesari ne sjede samo oko tih nogometnih vatri, nego i u “suverenističkoj” politici, ozbiljnim društvenim institucijama i u muljevitim rukavcima medijskog biznisa.

Valjda su mirni i normalni, kao i uvijek, mislili da to nije u njihovoj zoni odgovornosti.
Nisam ja, nego netko drugi. Nije moje dijete. Nemam veze s tim. Ne tiče me se. Imam svoga posla.

Ali brus. Kad zimi poskaču u ledeno splitsko more sportaši iz Beograda jer ih huligani naganjaju s palicama, ili kad čuješ za ovo na Braču, pa te svaki čas bude sram, moraš kvragu pojmiti koliko je taj pristup namiješanja kratkovidan i opasan.

Dan nakon što se desila ta sramota na Braču, upitala sam mladog prodavača u jednom trgovačkom centru iz jedne vrlo ugledne države gdje je točno neki odjeljak. Ljubazno me uputio da samo idem pravo, pa ću naći to što trebam odmah pozadi. Prošlo mi je kroz glavu da će završiti prebijen i taj momak, iz Vukovara ili odakle već bio, i jalovo pitanje koliko će nam svjetlosnih godina trebati da se svi skupa urazumimo.

Sanja Modrić
Telegram autor
62 članka Više o autoru
Više s weba