S obzirom na učestalost ponavljanja identične situacije, opravdano je pretpostaviti da predsjednica to radi namjerno. Malo je vjerojatno da predsjednica baš ništa nije naučila od ljeta 2015. godine kada je u Budimpešti napala Vladu Zorana Milanovića koja je na svaki način nastojala izbjeći da Hrvatska postane europski hot spot pa do rujna 2017. kada se – opet u Budimpešti – solidarizirala s Orbanovom odlukom da Mađarska blokira hrvatsko pristupanje Schengenu i OECD-u i time ostavila u čudu Vladu Andreja Plenkovića.
I predsjedničin izlet u Rusiju u listopadu 2017. bio je tonom i sadržajem u izrazitom neskladu s potezima i izjavama predsjednika Vlade. Da ni s tim posjetom nije bilo baš sve u redu, vidjelo se kad je ministar zaštite okoliša i energetike javno ustvrdio da Vlada nije mogla odgovoriti na ruske prijedloge o suradnji na području energetike jer nikakve prijedloge s ruske strane nije ni dobila. Odgovorio mu je ruski veleposlanik u Hrvatskoj ustvrdivši da je s ruskim prijedlozima bila upoznata predsjednica tijekom svog posjeta Rusiji. Tad je postalo jasno da koordinacije između ključnih aktera hrvatske vanjske politike nema ni prije ni poslije predsjedničinih putovanja u inozemstvo.
Međunarodni poticaj za predsjedničinu inicijativu
Kako se od studenog 2017. godine, kada je bio otkazan prethodno najavljeni Vučićev posjet Zagrebu, u hrvatsko-srpskim odnosima nije dogodilo ništa temeljem čega bi se moglo ocijeniti da su se u razdoblju od studenog 2017. do siječnja 2018. bitno promijenile okolnosti, opravdano je zapitati se o razlozima za ovu iznenadnu predsjedničinu odluku. S obzirom da su njezin poziv i Vučićev ekspresni pozitivni odgovor izgledali kao elementi dobro uigrane političke koreografije i s obzirom na to da je Amerika pozdravila i poziv i odgovor, može se pretpostaviti da je s te strane stigao poticaj. Jednako je vjerojatno da je i EU diskretno utjecala na obje strane koje su posljednjih dana počele razmjenjivati sve neodmjerenije izjave i optužbe.
Predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani zatekao se u Beogradu kad je Vučić odgovorio na poziv iz Zagreba i spremno izjavio da će premijeru Plenkoviću sugerirati da bude kooperativan u razgovorima s predsjednikom Srbije. Pretpostavljam da temeljem te izjave s velikom vjerojatnošću da nećemo pogriješiti možemo predvidjeti da će Vučić u Zagrebu razgovarati i s Plenkovićem. Budući da oskudnim priopćenjem o sastanku predsjednice, premijera i predsjednika Sabora na Pantovčaku nije obznanjeno da premijer neće primiti predsjednika Srbije – a jedino bi ta vijest bila u većoj mjeri iznenađujuća od predsjedničinog poziva Vučiću – čini se da je ovaj put predsjednica uspjela Vladi nametnuti svoju volju i volju svojih inozemnih sponzora ako ih je bilo.
Ograničena imaginacija i potenciranje neprijateljstva
Iz redova zastupnika HDZ-a u Saboru mogla se čuti i izjava da primirje treba iskoristiti za pregovore dvoje predsjednika. Autori takvih izjava, očito, smatraju da su Hrvatska i Srbija još uvijek u ratu. Njihova ograničena politička imaginacija navodi ih na to da potenciranjem neprijateljstva prema Srbiji perpetuiraju razloge svog bavljenja politikom. Isto vrijedi za njihove zrcalne odraze u Srbiji koji u Hrvatskoj vide samo zločince, ustaše i srboždere. Takvom pripremom posjeta kao da nastoje smanjiti izglede za to da on bude uspješan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za političke lidere obiju zemalja – od kojih Hrvatska već je u članstvu Europske unije a Srbija tvrdi da bi to htjela postati – sramotno je to što ni više od dvadeset godina nakon rata nisu uspjeli normalizirati odnose. Europske zemlje koje su u prvoj polovici 20. stoljeća izazvale dva svjetska rata uspjele su se već 1957. godine, dakle, dvanaest godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, dogovoriti o uspostavi Europske ekonomske zajednice, prethodnice današnje EU. Hrvatska i Srbija ni četvrt stoljeća nakon prestanka vojnog konflikta koji stručnjaci tretiraju kao sukob niskog intenziteta ne uspijevaju prevladati ratne emocije.
Mogući izostanak susreta Vučića i Plenkovića
Ako Vučićev posjet Zagrebu rezultira pozitivnim pomacima u vezi s nestalima i poginulima, u vezi s otvorenim graničnim pitanjima te u vezi s pitanjima pravnog statusa i egzistencijalnih problema pripadnika manjina, onda ćemo predsjedničino siječanjsko iznenađenje moći ocijeniti kao ugodno. Da su različite međuvladine komisije pripremile dokumente i konkretna rješenja za pojedina otvorena pitanja, poziv Vučiću predstavljao bi logičan nastavak tih procesa, a očekivanja od posjeta bila bi unaprijed jasno definirana. Budući da je takva uspješna priprema izostala, ostaju otvorene mogućnosti i za pozitivna i za negativna iznenađenja u razgovorima predsjednika Vučića s predstavnicima hrvatske vlasti.
U normalnim okolnostima, dakle u okolnostima u kojima bi političke konzultacije o ciljevima i sadržaju predsjedničinih razgovora s inozemnim državnicima bile rutinska stvar, moglo bi se zamisliti da predsjednik Srbije razgovara samo s njom. Ne bismo trebali brinuti o tome hoće li predsjednica obećati nešto što Vlada nije spremna provesti ni o tome hoće li premijeru i nadležnim ministrima prenijeti o čemu je razgovarala i što je dogovorila. S obzirom na iskustvo koje pokazuje da takve razmjene informacija nema, jasno je da bi izostanak Vučićeva susreta s premijerom Plenkovićem mogao rezultirati time da predsjedniku Srbije na koncu ne bude jasno što je, a što nije dogovoreno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nadajmo se da će Vučić u Zagrebu razgovarati sa svima s kojima treba razgovarati i da će ti razgovori ipak u većoj mjeri biti ne razgovori ludih i zbunjenih, nego razgovori normalnih ljudi.
Od susreta s predsjednicom, važnije je hoće li se Vučić vidjeti s Plenkovićem. Inače mu ništa neće biti jasno
Predsjednica je sklona samostalnim vanjskopolitičkim izletima, bez koordinacije ili razmjene informacija
U normalnim okolnostima, dakle u okolnostima u kojima bi političke konzultacije o ciljevima i sadržaju predsjedničinih razgovora s inozemnim državnicima bile rutinska stvar, moglo bi se zamisliti da predsjednik Srbije razgovara samo s njom. Ne bismo trebali brinuti o tome hoće li predsjednica obećati nešto što Vlada nije spremna provesti ni o tome hoće li premijeru i nadležnim ministrima prenijeti o čemu je razgovarala i što je dogovorila. Iskustvo pokazuje da takve razmjene informacija nema. Nadajmo se da će Vučić u Zagrebu razgovarati sa svima s kojima treba razgovarati i da će ti razgovori ipak biti ne razgovori ludih i zbunjenih, nego razgovori normalnih ljudi.
Kad su me prvi put pitali o iznenađujućem pozivu naše predsjednice predsjedniku Srbije da posjeti Hrvatsku, ne razmišljajući odgovorio sam da nije toliko važno da li je iznenađena javnost nego da li je iznenađena Vlada RH. Pokazalo se da je predsjednica i ovaj put iznenadila Vladu.
S obzirom na učestalost ponavljanja identične situacije, opravdano je pretpostaviti da predsjednica to radi namjerno. Malo je vjerojatno da predsjednica baš ništa nije naučila od ljeta 2015. godine kada je u Budimpešti napala Vladu Zorana Milanovića koja je na svaki način nastojala izbjeći da Hrvatska postane europski hot spot pa do rujna 2017. kada se – opet u Budimpešti – solidarizirala s Orbanovom odlukom da Mađarska blokira hrvatsko pristupanje Schengenu i OECD-u i time ostavila u čudu Vladu Andreja Plenkovića.
I predsjedničin izlet u Rusiju u listopadu 2017. bio je tonom i sadržajem u izrazitom neskladu s potezima i izjavama predsjednika Vlade. Da ni s tim posjetom nije bilo baš sve u redu, vidjelo se kad je ministar zaštite okoliša i energetike javno ustvrdio da Vlada nije mogla odgovoriti na ruske prijedloge o suradnji na području energetike jer nikakve prijedloge s ruske strane nije ni dobila. Odgovorio mu je ruski veleposlanik u Hrvatskoj ustvrdivši da je s ruskim prijedlozima bila upoznata predsjednica tijekom svog posjeta Rusiji. Tad je postalo jasno da koordinacije između ključnih aktera hrvatske vanjske politike nema ni prije ni poslije predsjedničinih putovanja u inozemstvo.
Međunarodni poticaj za predsjedničinu inicijativu
Kako se od studenog 2017. godine, kada je bio otkazan prethodno najavljeni Vučićev posjet Zagrebu, u hrvatsko-srpskim odnosima nije dogodilo ništa temeljem čega bi se moglo ocijeniti da su se u razdoblju od studenog 2017. do siječnja 2018. bitno promijenile okolnosti, opravdano je zapitati se o razlozima za ovu iznenadnu predsjedničinu odluku. S obzirom da su njezin poziv i Vučićev ekspresni pozitivni odgovor izgledali kao elementi dobro uigrane političke koreografije i s obzirom na to da je Amerika pozdravila i poziv i odgovor, može se pretpostaviti da je s te strane stigao poticaj. Jednako je vjerojatno da je i EU diskretno utjecala na obje strane koje su posljednjih dana počele razmjenjivati sve neodmjerenije izjave i optužbe.
Predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani zatekao se u Beogradu kad je Vučić odgovorio na poziv iz Zagreba i spremno izjavio da će premijeru Plenkoviću sugerirati da bude kooperativan u razgovorima s predsjednikom Srbije. Pretpostavljam da temeljem te izjave s velikom vjerojatnošću da nećemo pogriješiti možemo predvidjeti da će Vučić u Zagrebu razgovarati i s Plenkovićem. Budući da oskudnim priopćenjem o sastanku predsjednice, premijera i predsjednika Sabora na Pantovčaku nije obznanjeno da premijer neće primiti predsjednika Srbije – a jedino bi ta vijest bila u većoj mjeri iznenađujuća od predsjedničinog poziva Vučiću – čini se da je ovaj put predsjednica uspjela Vladi nametnuti svoju volju i volju svojih inozemnih sponzora ako ih je bilo.
Ograničena imaginacija i potenciranje neprijateljstva
Iz redova zastupnika HDZ-a u Saboru mogla se čuti i izjava da primirje treba iskoristiti za pregovore dvoje predsjednika. Autori takvih izjava, očito, smatraju da su Hrvatska i Srbija još uvijek u ratu. Njihova ograničena politička imaginacija navodi ih na to da potenciranjem neprijateljstva prema Srbiji perpetuiraju razloge svog bavljenja politikom. Isto vrijedi za njihove zrcalne odraze u Srbiji koji u Hrvatskoj vide samo zločince, ustaše i srboždere. Takvom pripremom posjeta kao da nastoje smanjiti izglede za to da on bude uspješan.
Za političke lidere obiju zemalja – od kojih Hrvatska već je u članstvu Europske unije a Srbija tvrdi da bi to htjela postati – sramotno je to što ni više od dvadeset godina nakon rata nisu uspjeli normalizirati odnose. Europske zemlje koje su u prvoj polovici 20. stoljeća izazvale dva svjetska rata uspjele su se već 1957. godine, dakle, dvanaest godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, dogovoriti o uspostavi Europske ekonomske zajednice, prethodnice današnje EU. Hrvatska i Srbija ni četvrt stoljeća nakon prestanka vojnog konflikta koji stručnjaci tretiraju kao sukob niskog intenziteta ne uspijevaju prevladati ratne emocije.
Mogući izostanak susreta Vučića i Plenkovića
Ako Vučićev posjet Zagrebu rezultira pozitivnim pomacima u vezi s nestalima i poginulima, u vezi s otvorenim graničnim pitanjima te u vezi s pitanjima pravnog statusa i egzistencijalnih problema pripadnika manjina, onda ćemo predsjedničino siječanjsko iznenađenje moći ocijeniti kao ugodno. Da su različite međuvladine komisije pripremile dokumente i konkretna rješenja za pojedina otvorena pitanja, poziv Vučiću predstavljao bi logičan nastavak tih procesa, a očekivanja od posjeta bila bi unaprijed jasno definirana. Budući da je takva uspješna priprema izostala, ostaju otvorene mogućnosti i za pozitivna i za negativna iznenađenja u razgovorima predsjednika Vučića s predstavnicima hrvatske vlasti.
U normalnim okolnostima, dakle u okolnostima u kojima bi političke konzultacije o ciljevima i sadržaju predsjedničinih razgovora s inozemnim državnicima bile rutinska stvar, moglo bi se zamisliti da predsjednik Srbije razgovara samo s njom. Ne bismo trebali brinuti o tome hoće li predsjednica obećati nešto što Vlada nije spremna provesti ni o tome hoće li premijeru i nadležnim ministrima prenijeti o čemu je razgovarala i što je dogovorila. S obzirom na iskustvo koje pokazuje da takve razmjene informacija nema, jasno je da bi izostanak Vučićeva susreta s premijerom Plenkovićem mogao rezultirati time da predsjedniku Srbije na koncu ne bude jasno što je, a što nije dogovoreno.
Nadajmo se da će Vučić u Zagrebu razgovarati sa svima s kojima treba razgovarati i da će ti razgovori ipak u većoj mjeri biti ne razgovori ludih i zbunjenih, nego razgovori normalnih ljudi.