Iako je ove godine, ponajprije zahvaljujući rezolutnom stavu austrijskih, k tome desničarskih vlasti, ustaška ikonografija izostala s bleiburške komemoracije, njezine ključne poruke su ostale iste. Upravo zbog toga, ali i zahvaljujući tome što takva manifestacija ima punu potporu državnih vlasti, događa se da iz godine u godinu pišemo gotovo isti tekst, što je s pravom postalo zamorno dobrom dijelu javnosti.
Čak i kad maknemo po strani cjelokupni žrtvoslovni diskurs, kojim se uporno pokušava izjednačiti moralnost i činjenica da je netko u jednom času postao žrtvom, ostaje nam i dalje ključni problem ovih okupljanja. Ona, naime, što god tko o tome rekao, zapravo služe posredno rehabilitaciji NDH. Vidljivo je to iz svega što organizatori i govornici odande svaku godinu poručuju i nikakav nestanak otvorene ustaške simbolike to neće promijeniti.
Nitko nije rekao zašto su ti ljudi bili u Austriji
Tako je uvodni govornik Tomislav Markić zaključio da su se žrtve ovdje nadale spasu, a umjesto toga dočekale križni put. Stoga je ova polazišna teza, koja istinski sažima sve ostale poruke, idealna za analizu čitavog slučaja. Posve identično kao u slučajevima komemoracije egzodusa i stradanja srpskog stanovništva u Oluji i komemoracija na Bleiburgu pretpostavlja da se čitav rat nije događalo ništa i da su osvetnički zločini nastali bez ikakvog povoda.
Drugim riječima, na Bleiburgu već godinama slušamo o stradanju, a nikad o tome kako su se uopće i zbog čega svi ti ljudi našli u Austriji. To naravno ne znači da se osvetnički zločin ogromnih razmjera nije dogodio, ali govoriti samo o njemu, bez da se uopće spomene kako je do njega došlo je prilično licemjerno i besmisleno, a samim tim i neiskreno.
Idejna podvala iz koje se rađaju mnogi problemi
U toj velikoj koloni kolaboracionističkih vojski svih profila, bila je ogromna količina istinskih ratnih zločinaca koji su bježali od osvete pobjednika i pokušavali oružjem izboriti taj bijeg. A sve to danima nakon kapitulacije Njemačke i okončanja Drugog svjetskog rata. Činjenica da su stvaranjem atmosfere straha u kolonu uvukli značajan broj civila dodatno je moralno problematična.
O svemu ovome nikad nismo čuli ni riječi na Bleiburgu. Štoviše, ako je vjerovati onome što se iz godine u godinu na Bleiburgu servira, poražena hrvatska vojska pobjegla je od jugo-komunističkih ubojica, koji su ih onda zbog perfidne izdaje Britanaca, uhvatili i smaknuli. Iz te idejne podvale rađaju se mnogi problemi ovog društva i njegova nespremnost da se suoči s istinom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Činjenica koja se uporno prešućuje
Prvo, bez obzira što je doista najveći broj vojnika koji su se tamo našli bio iz NDH, s njima su zajedno bježali i pripadnici ostalih kolaboracionistickih vojski, četničkih srpskih i crnogorskih, kao i slovenskih. I drugo, što je činjenica koja se uporno prešućuje, jest da je partizanska vojska također bila hrvatska vojska. U tom času, štoviše, vojska Narodne Republike Hrvatske.
Preciznije govoreći, hrvatsko društvo je pored okupacije i uspostave zločinačke kolaboracionističke države, u tom četverogodišnjem razdoblju preživjelo posebno okrutan građanski rat, između onih koji su ratovali na strani nacista i okupatora i onih koji su ratovali na strani antifašističke koalicije.
Falsificirajuće promatranje događaja iz 1945.
Upravo je u Hrvatskoj taj partizanski antifašistički pokret bio najjači i ništa manje brojan od pripadnika svih vojnih snaga NDH, uključujući mobilizirane domobrane. Stoga je svako promatranje događaja iz 1945., bez uvažavanja ovih općepoznatih činjenica, u osnovi netočno i u krajnjoj liniji falsificirajuće.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pobjednička strana se u osvetničkom pohodu, putem velikog zločina obračunala s poraženima, ali to ni na koji način ne može promijeniti karakter tog rata, niti od ustaške vojske napraviti pravednike. Kad bi na Bleiburgu bilo dovoljno hrabrosti da se izgovore ove jednostavne stvari, mnogi bi problemi iz ovog društva nestali.
OK, na Bleiburgu nije bilo ustašovanja, ali ostaje problem; ta okupljanja neizravno služe rehabilitaciji NDH
Zašto svake godine trebamo pisati praktički isti tekst o Bleiburgu
Na Bleiburgu već godinama slušamo o stradanju, a nikad o tome kako su se uopće i zbog čega svi ti ljudi našli u Austriji. To naravno ne znači da se osvetnički zločin ogromnih razmjera nije dogodio, ali govoriti samo o njemu, bez da se uopće spomene kako je do njega došlo je prilično licemjerno i besmisleno, a samim tim i neiskreno
Iako je ove godine, ponajprije zahvaljujući rezolutnom stavu austrijskih, k tome desničarskih vlasti, ustaška ikonografija izostala s bleiburške komemoracije, njezine ključne poruke su ostale iste. Upravo zbog toga, ali i zahvaljujući tome što takva manifestacija ima punu potporu državnih vlasti, događa se da iz godine u godinu pišemo gotovo isti tekst, što je s pravom postalo zamorno dobrom dijelu javnosti.
Čak i kad maknemo po strani cjelokupni žrtvoslovni diskurs, kojim se uporno pokušava izjednačiti moralnost i činjenica da je netko u jednom času postao žrtvom, ostaje nam i dalje ključni problem ovih okupljanja. Ona, naime, što god tko o tome rekao, zapravo služe posredno rehabilitaciji NDH. Vidljivo je to iz svega što organizatori i govornici odande svaku godinu poručuju i nikakav nestanak otvorene ustaške simbolike to neće promijeniti.
Nitko nije rekao zašto su ti ljudi bili u Austriji
Tako je uvodni govornik Tomislav Markić zaključio da su se žrtve ovdje nadale spasu, a umjesto toga dočekale križni put. Stoga je ova polazišna teza, koja istinski sažima sve ostale poruke, idealna za analizu čitavog slučaja. Posve identično kao u slučajevima komemoracije egzodusa i stradanja srpskog stanovništva u Oluji i komemoracija na Bleiburgu pretpostavlja da se čitav rat nije događalo ništa i da su osvetnički zločini nastali bez ikakvog povoda.
Drugim riječima, na Bleiburgu već godinama slušamo o stradanju, a nikad o tome kako su se uopće i zbog čega svi ti ljudi našli u Austriji. To naravno ne znači da se osvetnički zločin ogromnih razmjera nije dogodio, ali govoriti samo o njemu, bez da se uopće spomene kako je do njega došlo je prilično licemjerno i besmisleno, a samim tim i neiskreno.
Idejna podvala iz koje se rađaju mnogi problemi
U toj velikoj koloni kolaboracionističkih vojski svih profila, bila je ogromna količina istinskih ratnih zločinaca koji su bježali od osvete pobjednika i pokušavali oružjem izboriti taj bijeg. A sve to danima nakon kapitulacije Njemačke i okončanja Drugog svjetskog rata. Činjenica da su stvaranjem atmosfere straha u kolonu uvukli značajan broj civila dodatno je moralno problematična.
O svemu ovome nikad nismo čuli ni riječi na Bleiburgu. Štoviše, ako je vjerovati onome što se iz godine u godinu na Bleiburgu servira, poražena hrvatska vojska pobjegla je od jugo-komunističkih ubojica, koji su ih onda zbog perfidne izdaje Britanaca, uhvatili i smaknuli. Iz te idejne podvale rađaju se mnogi problemi ovog društva i njegova nespremnost da se suoči s istinom.
Činjenica koja se uporno prešućuje
Prvo, bez obzira što je doista najveći broj vojnika koji su se tamo našli bio iz NDH, s njima su zajedno bježali i pripadnici ostalih kolaboracionistickih vojski, četničkih srpskih i crnogorskih, kao i slovenskih. I drugo, što je činjenica koja se uporno prešućuje, jest da je partizanska vojska također bila hrvatska vojska. U tom času, štoviše, vojska Narodne Republike Hrvatske.
Preciznije govoreći, hrvatsko društvo je pored okupacije i uspostave zločinačke kolaboracionističke države, u tom četverogodišnjem razdoblju preživjelo posebno okrutan građanski rat, između onih koji su ratovali na strani nacista i okupatora i onih koji su ratovali na strani antifašističke koalicije.
Falsificirajuće promatranje događaja iz 1945.
Upravo je u Hrvatskoj taj partizanski antifašistički pokret bio najjači i ništa manje brojan od pripadnika svih vojnih snaga NDH, uključujući mobilizirane domobrane. Stoga je svako promatranje događaja iz 1945., bez uvažavanja ovih općepoznatih činjenica, u osnovi netočno i u krajnjoj liniji falsificirajuće.
Pobjednička strana se u osvetničkom pohodu, putem velikog zločina obračunala s poraženima, ali to ni na koji način ne može promijeniti karakter tog rata, niti od ustaške vojske napraviti pravednike. Kad bi na Bleiburgu bilo dovoljno hrabrosti da se izgovore ove jednostavne stvari, mnogi bi problemi iz ovog društva nestali.