Nekad u politici, ako naravno ne želiš izvršiti ritualno samoubojstvo, jednostavno nemaš izbora. Kad govorimo o predsjedničkim izborima nije ga imao Davor Bernardić. Da nije podržao Zorana Milanovića stranka bi mu se vjerojatno gadno rascijepila i to taman kad je broj osvojenih mandata na europskim izborima odjednom pretvorio SDP u legitimnog izazivača HDZ-a.
Izbora, zapravo, nije imao ni Most. Stranka koja je eksplodirala 2015. godine u obećanju nadideologijskog pokušaja promjene društva (tko se sjeća pokliča “Samo reforme”?) vremenom je gubila na sveobuhvatnosti i malo po malo ostajala bez simpatizera i članova bližih ljevici i centru. Jasno, gubila je i potporu. Na europskim izborima upisali su se u listu većih gubitnika, jer su ostali za nekoliko postotnih decimala s krive strane izbornog praga.
Suđen im
S obzirom na to da su glavne uloge u predsjedničkoj utrci uglavnom podijeljene na tri-četiri velika imena, za Mostovog kandidata, pa bili to vođa Božo Petrov ili drčni Nikola Grmoja, ostale bi tek mrvice, vjerojatno i dosta sitnije od 4,67 posto glasova osvojenih u svibnju. Rizik je, dakle, bio prevelik, jer novi udarac u pola godine značio bi vjerojatno definitivni kraj Mostove priče. Stoga je podrška Miroslavu Škori, kojeg se doživljava kandidatom bližim biračkom tijelu desnijem od HDZ-a, bila sasvim očekivana stvar. Kao i u slučaju Milanović-Bernardić, eventualni Škorin dobar rezultat bit će i uspjeh Mosta, dok bi debakl prije svega bila krivica samog kandidata.
I dok Most ovom podrškom ulazi u predsjedničku utrku s nadom da Škoro može i do pobjede, na izborima bi moglo biti i kandidata koji su savršeno svjesni da pobijediti neće, ali svejedno od utrke za Pantovčak očekuju itekakav politički vjetar u jedra.
Deset tisuća uvjeta
Ovdje treba odmah naznačiti jedan nemali uvjet kojeg sasvim sigurno neće ispuniti sva ta imena koja se nalaze u aktualnim anketama o predsjedničkim izborima (ima ih već i dvoznamenkasti broj) – službenu kandidaturu. Naime, za biti kandidat na predsjedničkim izborima potrebno je 10 tisuća potpisa.
Prije pet godina je u skupljanju tolikog broja potpisa uspjelo samo četvero kandidata, dakle, osim Zorana Milanovića, Kolinde Grabar-Kitarović, Miroslava Škore i Mislava Kolakušića koji imaju otprije razgranatu stranačku ili simpatizersku infrastrukturu, nitko, zapravo, nije siguran da će na izborima za koje se pripremaju doista i sudjelovati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pernar poput Vilibora
Ivan Pernar vjerojatno hoće. Sljedba koju i dalje ima bivši živozidaš vjerojatno će biti uspješna pri transformaciji u mašinu za prikupljanje potpisa za čovjeka koji već godinama sablažnjava domaću političku scenu (i oduševljava nemali broj birača). Pernaru predsjednički izbori dolaze u idealno vrijeme, taman je nakon ružnog raskida sa Živim zidom osnovao stranku sa svojim imenom kojoj nužno treba afirmacija.
Ulazak u predsjedničku utrku, zagarantirano vrijeme u medijima, sudjelovanje u sučeljavanjima predstavljaju promociju kakvu novac teško može kupiti. Pernar se vjerojatno nada da bi za Stranku Ivana Pernara mogao biti ono što je Ivan Vilibor Sinčić bio prije pet godina za Živi zid – čovjek i izbori koji su probili led i dotad slabo poznatu partijicu gurnuli u mainstream.
Novi život ‘HDZ-ovih liberala’?
HSLS koji stoji iza kandidature ekonomista s uglednog Princetona, Dejana Kovača, ne samo da je dobro i odavno poznat, nego se radi i o najstarijoj stranci u modernoj hrvatskoj demokraciji. No, zapeli u klasičnom liberalnom tranzicijskom limbu – koaliranju s ljevicom i desnicom – postali su stranka s mikroskopskom potporom i sve manjim utjecajem. Koaliranje s Ivom Sanaderom, pa Jadrankom Kosor, pa Tomislavom Karamarkom, pa Andrejom Plenkovićem, pritom je HSLS-u priskrbilo nadimak “HDZ-ovih liberala” i siguran put prema političkom rezalištu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, potpuno otkrivanje svih troškova u bjelovarskom gradskom proračunu kojeg vodi HSLS-ov Dario Hrebak – budući predsjednik cijele stranke – kao da je dalo malo nade socijal-liberalima. Izglednim izlaskom iz koalicije i Kovačevom kandidaturom za Pantovčak HSLS se (još jednom) pokušava brendirati kao snaga moderne, stručne Hrvatske. Ako brojka pored Kovačevog imena nakon prvog kruga izbora bude blizu ili iznad praga na parlamentarnim izborima (pet posto), priču o “liberalnoj opciji” slušat ćemo sve češće kako se budu bliži izbori za Sabor.
Novi start za Daliju Orešković
Na taj uglavnom slabo ugaženi “treći put” u Hrvatskoj, onaj između HDZ-a i SDP-a vjerojatno računa i još cijeli niz manjih stranaka. Ako Kovač omane, ili im iz nekog razloga HSLS bude neprihvatljiv, možda bi inicijalna kapisla za predizborno udruživanje “trećeputaša” mogla biti Dalija Orešković. Još prije nekoliko mjeseci velika nada lijevog centra, bivša vrlo uspješna predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. na europskim izborima je sa svojim Startom doživjela tešku havariju.
Rezultat od dva posto je, s obzirom na očekivanja, bio prilično loš, no scenografiju potpune katastrofe ipak je prije svega ocrtala činjenica da joj je većina članova predsjedništva stranke isporučila svoje ostavke deset minuta prije objave izbornih rezultata. Orešković, međutim, ipak nije odustala, nego je cijelo ljeto radila na svom izbornom programu i platformi za predsjedničke izbore. Poput Kovača i HSLS-a i ona se vjerojatno nada rezultatu od pet ili više posto kao zalogu za pregovaranje pred parlamentarne izbore.
Članak se nastavlja ispod oglasa
SuperMislav i ostali
Mislav Kolakušić, pak, sigurno ne bi bio zadovoljan s pet-šest posto glasova. Zapravo, bivši sudac u svojim vrlo rijetkim javnim istupima ostavlja dojam kao da ne bi bio zadovoljan ni sa 49,99 posto glasova. Jer, niste valjda zaboravili, osim što je eurozastupnik, htio bi biti i predsjednik Republike, premijer, te ministar pravosuđa i policije. Pa bi, u kratkom roku, proveo sve potrebne reforme. Koje? Ne valja pretjerivati s pitanjima.
Za razliku od Kovača, Orešković i Pernara, koji se u anketama vrte oko 2-3 posto, Kolakušić je trenutno blizu osam, što je pravo malo čudo, jer od tjedna nakon europskih izbora na kojima je bio prvo iznenađenje, čovjek uopće nije javno istupao. Bivši sudac vjerojatno se nada da bi opet mogao upaliti blitzkrieg na društvenim mrežama i google oglasima, te da bi ga njegova specifična varijanta superherojskog populizma mogla lansirati do borbe za drugi krug. A onda, jasno, pobjeda, pa preuzimanje Vlade, nekoliko ministarstava, reforme i opće blagostanje. Samo da ne bude previše pitanja.
Ostatak kandidatske ekipe krčka se uglavnom u rubrici “Ostali” (iz koje povremeno proviri bivši Mostovac Vlaho Orepić) i za svakog od njih bi samo prikupljanje potpisa bilo ravno konačnoj pobjedi na izborima. Na koju ipak, unatoč SuperMislavu, realno može računati samo netko od troje najjačih kandidata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
OK, nitko ne očekuje da će pobijediti, ali ovim kandidatima predsjednički bi izbori mogli biti dobar zalog za budućnost
Troje je favorita (sori, SuperMislave). No, to ne znači da ostali ne ciljaju svoje male pobjede na predsjedničkim izborima
Za biti kandidat na predsjedničkim izborima potrebno je 10 tisuća potpisa. Prije pet godina je u skupljanju tolikog broja potpisa uspjelo samo četvero kandidata, dakle, osim Zorana Milanovića, Kolinde Grabar-Kitarović, Miroslava Škore i Mislava Kolakušića koji imaju otprije razgranatu stranačku ili simpatizersku infrastrukturu, nitko, zapravo, nije siguran da će na izborima za koje se pripremaju doista i sudjelovati.
Nekad u politici, ako naravno ne želiš izvršiti ritualno samoubojstvo, jednostavno nemaš izbora. Kad govorimo o predsjedničkim izborima nije ga imao Davor Bernardić. Da nije podržao Zorana Milanovića stranka bi mu se vjerojatno gadno rascijepila i to taman kad je broj osvojenih mandata na europskim izborima odjednom pretvorio SDP u legitimnog izazivača HDZ-a.
Izbora, zapravo, nije imao ni Most. Stranka koja je eksplodirala 2015. godine u obećanju nadideologijskog pokušaja promjene društva (tko se sjeća pokliča “Samo reforme”?) vremenom je gubila na sveobuhvatnosti i malo po malo ostajala bez simpatizera i članova bližih ljevici i centru. Jasno, gubila je i potporu. Na europskim izborima upisali su se u listu većih gubitnika, jer su ostali za nekoliko postotnih decimala s krive strane izbornog praga.
Suđen im
S obzirom na to da su glavne uloge u predsjedničkoj utrci uglavnom podijeljene na tri-četiri velika imena, za Mostovog kandidata, pa bili to vođa Božo Petrov ili drčni Nikola Grmoja, ostale bi tek mrvice, vjerojatno i dosta sitnije od 4,67 posto glasova osvojenih u svibnju. Rizik je, dakle, bio prevelik, jer novi udarac u pola godine značio bi vjerojatno definitivni kraj Mostove priče. Stoga je podrška Miroslavu Škori, kojeg se doživljava kandidatom bližim biračkom tijelu desnijem od HDZ-a, bila sasvim očekivana stvar. Kao i u slučaju Milanović-Bernardić, eventualni Škorin dobar rezultat bit će i uspjeh Mosta, dok bi debakl prije svega bila krivica samog kandidata.
I dok Most ovom podrškom ulazi u predsjedničku utrku s nadom da Škoro može i do pobjede, na izborima bi moglo biti i kandidata koji su savršeno svjesni da pobijediti neće, ali svejedno od utrke za Pantovčak očekuju itekakav politički vjetar u jedra.
Deset tisuća uvjeta
Ovdje treba odmah naznačiti jedan nemali uvjet kojeg sasvim sigurno neće ispuniti sva ta imena koja se nalaze u aktualnim anketama o predsjedničkim izborima (ima ih već i dvoznamenkasti broj) – službenu kandidaturu. Naime, za biti kandidat na predsjedničkim izborima potrebno je 10 tisuća potpisa.
Prije pet godina je u skupljanju tolikog broja potpisa uspjelo samo četvero kandidata, dakle, osim Zorana Milanovića, Kolinde Grabar-Kitarović, Miroslava Škore i Mislava Kolakušića koji imaju otprije razgranatu stranačku ili simpatizersku infrastrukturu, nitko, zapravo, nije siguran da će na izborima za koje se pripremaju doista i sudjelovati.
Pernar poput Vilibora
Ivan Pernar vjerojatno hoće. Sljedba koju i dalje ima bivši živozidaš vjerojatno će biti uspješna pri transformaciji u mašinu za prikupljanje potpisa za čovjeka koji već godinama sablažnjava domaću političku scenu (i oduševljava nemali broj birača). Pernaru predsjednički izbori dolaze u idealno vrijeme, taman je nakon ružnog raskida sa Živim zidom osnovao stranku sa svojim imenom kojoj nužno treba afirmacija.
Ulazak u predsjedničku utrku, zagarantirano vrijeme u medijima, sudjelovanje u sučeljavanjima predstavljaju promociju kakvu novac teško može kupiti. Pernar se vjerojatno nada da bi za Stranku Ivana Pernara mogao biti ono što je Ivan Vilibor Sinčić bio prije pet godina za Živi zid – čovjek i izbori koji su probili led i dotad slabo poznatu partijicu gurnuli u mainstream.
Novi život ‘HDZ-ovih liberala’?
HSLS koji stoji iza kandidature ekonomista s uglednog Princetona, Dejana Kovača, ne samo da je dobro i odavno poznat, nego se radi i o najstarijoj stranci u modernoj hrvatskoj demokraciji. No, zapeli u klasičnom liberalnom tranzicijskom limbu – koaliranju s ljevicom i desnicom – postali su stranka s mikroskopskom potporom i sve manjim utjecajem. Koaliranje s Ivom Sanaderom, pa Jadrankom Kosor, pa Tomislavom Karamarkom, pa Andrejom Plenkovićem, pritom je HSLS-u priskrbilo nadimak “HDZ-ovih liberala” i siguran put prema političkom rezalištu.
No, potpuno otkrivanje svih troškova u bjelovarskom gradskom proračunu kojeg vodi HSLS-ov Dario Hrebak – budući predsjednik cijele stranke – kao da je dalo malo nade socijal-liberalima. Izglednim izlaskom iz koalicije i Kovačevom kandidaturom za Pantovčak HSLS se (još jednom) pokušava brendirati kao snaga moderne, stručne Hrvatske. Ako brojka pored Kovačevog imena nakon prvog kruga izbora bude blizu ili iznad praga na parlamentarnim izborima (pet posto), priču o “liberalnoj opciji” slušat ćemo sve češće kako se budu bliži izbori za Sabor.
Novi start za Daliju Orešković
Na taj uglavnom slabo ugaženi “treći put” u Hrvatskoj, onaj između HDZ-a i SDP-a vjerojatno računa i još cijeli niz manjih stranaka. Ako Kovač omane, ili im iz nekog razloga HSLS bude neprihvatljiv, možda bi inicijalna kapisla za predizborno udruživanje “trećeputaša” mogla biti Dalija Orešković. Još prije nekoliko mjeseci velika nada lijevog centra, bivša vrlo uspješna predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. na europskim izborima je sa svojim Startom doživjela tešku havariju.
Rezultat od dva posto je, s obzirom na očekivanja, bio prilično loš, no scenografiju potpune katastrofe ipak je prije svega ocrtala činjenica da joj je većina članova predsjedništva stranke isporučila svoje ostavke deset minuta prije objave izbornih rezultata. Orešković, međutim, ipak nije odustala, nego je cijelo ljeto radila na svom izbornom programu i platformi za predsjedničke izbore. Poput Kovača i HSLS-a i ona se vjerojatno nada rezultatu od pet ili više posto kao zalogu za pregovaranje pred parlamentarne izbore.
SuperMislav i ostali
Mislav Kolakušić, pak, sigurno ne bi bio zadovoljan s pet-šest posto glasova. Zapravo, bivši sudac u svojim vrlo rijetkim javnim istupima ostavlja dojam kao da ne bi bio zadovoljan ni sa 49,99 posto glasova. Jer, niste valjda zaboravili, osim što je eurozastupnik, htio bi biti i predsjednik Republike, premijer, te ministar pravosuđa i policije. Pa bi, u kratkom roku, proveo sve potrebne reforme. Koje? Ne valja pretjerivati s pitanjima.
Za razliku od Kovača, Orešković i Pernara, koji se u anketama vrte oko 2-3 posto, Kolakušić je trenutno blizu osam, što je pravo malo čudo, jer od tjedna nakon europskih izbora na kojima je bio prvo iznenađenje, čovjek uopće nije javno istupao. Bivši sudac vjerojatno se nada da bi opet mogao upaliti blitzkrieg na društvenim mrežama i google oglasima, te da bi ga njegova specifična varijanta superherojskog populizma mogla lansirati do borbe za drugi krug. A onda, jasno, pobjeda, pa preuzimanje Vlade, nekoliko ministarstava, reforme i opće blagostanje. Samo da ne bude previše pitanja.
Ostatak kandidatske ekipe krčka se uglavnom u rubrici “Ostali” (iz koje povremeno proviri bivši Mostovac Vlaho Orepić) i za svakog od njih bi samo prikupljanje potpisa bilo ravno konačnoj pobjedi na izborima. Na koju ipak, unatoč SuperMislavu, realno može računati samo netko od troje najjačih kandidata.