Nekad je nužno odabrati stranu

Oko Istanbulske konvencije šire se neistine kakvima je Crkva stoljećima zastrašivala neobrazovanu sirotinju

Božo Kovačević piše o borbi katoličkih aktivista protiv Istanbulske konvencije

Katolički aktivisti ratifikaciju Istanbulske konvencije opisali su kao najgori mogući scenarij koji bi se društvu mogao dogoditi. Spominju jedan, i zapravo jedini takav, slučaj iz Kanade gdje je neki muškarac naveo da se osjećao kao žena i ušao u ženski wc pa tamo uznemiravao žene. Zanemarili su stvarnu bit Istanbulske konvencije i svjesno pogrešno prikazuju srž i ciljeve tog dokumenta. Ipak, ne žele reći što ih točno toliko smeta. Vjerojatno sve. Školski predmeti o rodnoj ravnopravnosti bi, upravo zbog ovakvih stvari, trebali biti obvezni

Ako bi se netko o sadržaju i svrsi Istanbulske konvencije pokušao informirati samo temeljem onoga što pišu i govore predstavnici Katoličke crkve u Hrvatskoj te aktivistice i aktivisti udruga bliskih Crkvi, onda bi stekao doista neobičan dojam o tom dokumentu. Glavni problem koji bi bio neposredna posljedica ratifikacije i primjene te konvencije u praksi – uvjeravaju nas ti usplahireni branitelji katoličke časti i morala – svodio bi se na to da bi svaki muškarac koji izjavi da se osjeća kao žena imao pravo ući u ženski javni wc i tako uznemiravati ondje zatečene žene.

Kao argument da je to upravo tako spominje se jadan takav slučaj iz Kanade. S obzirom na to koliko često je posljednjih dana spomenut taj jedan jedini slučaj, moglo bi se zaključiti da je to u Kanadi već uobičajena, široko raširena antikatolička praksa koja će se, evo, strelovito proširiti i Europom samo ako se ratificira Istanbulska konvencija.

Navjestitelji rodne apokalipse

Ti navjestitelji rodne apokalipse do koje će doći ako Hrvatski sabor ratificira Istanbulsku konvenciju zasad još nisu opisali sve strahote i muke koje bi nas mogle zadesiti ako se da ratifikacija dogodi. Pretpostavljam da bi se uz četiri tradicionalna jahača apokalipse pojavio i peti. Možda ne bi bio jahač, ali mahač bi bio. Ulazio bi u sve javne ženske wc-e i, na užas ondje zatečene drugotne polovine čovječanstva nastale iz Adamova rebra, mahao bi najstrašnijim od svih mogućih oružja, svojim penisom.

I one jadnice koje bi se uspješno sklonile od mača kojim maše Drugi jahač apokalipse Rat i od kose kojom maše Četvrti jahač apokalipse Smrt, u ograničenom prostoru javnog ženskog wc-a našle bi se u bezizlaznoj situaciji. Oči u oči ne s oštrim i ubojitim mačem niti s još ubojitijom kosom nego s tupim, mesnatim Kiklopom kojemu se slabašne i nezaštićene žene, ma koliko da ih se zateklo u wc-u, nikako ne mogu suprotstaviti niti se obraniti od njega.

Ulazak muškarca u ženski wc je opisan kao apokalipsa

Oni koji ulazak jednog muškarca u javni ženski wc u udaljenoj zemlji namjerno prikazuju kao dio srednjovjekovnog katoličkog imaginarija kojim se opisuje propast svijeta namjerno odbijaju zadržati se na razmatranju ijednog od scenarija koji bi se doista mogli dogoditi u tom nesretnom ženskom wc-u. Primjerice, ako je dotična osoba koja je izgledala kao muškarac a osjećala se kao žena doista ušla u ženski wc, može se pretpostaviti da se ondje i ponašala kao žena.

To znači da se zaputila onamo kamo, gonjene istim biološkim potrebama, odlaze sve redovite korisnice javne sanitarne usluge. Taj scenarij ne predviđa mahnito mahanje spolnim organom koji bi ta osoba ionako osjećala kao nešto strano sebi i svojoj prirodi. Ako bi se žene zatečene u tom javnom wc-u ipak osjećale inkomodirane prisutnošću osobe koja izgleda kao muškarac, mogla ga je neka od njih upozoriti da se nalazi ondje gdje mogu biti samo žene i zamoliti ga da izađe.

Opisani scenarij nema veze sa zdravim razumom

U slučaju da osoba koja je izgledala kao muškarac nije uvjerila prisutne žene da je zapravo žena i da je odbila izaći, mogle su je žene, ako ih je ondje bilo više, izbaciti van ili potražiti zaštitara i zatražiti da on ili ona to naprave. Takav incident prije bi mogao biti motiv za više ili manje šaljive obrade teme u društvu prijatelja negoli za apokaliptičke vizije kraja civilizacije kakvu poznajemo.

Malo je vjerojatno da bi u opuštenom ozračju neformalnog prijateljskog druženja ikome palo na pamet povezati takav neobičan i pomalo bizaran događaj s ratifikacijom Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. No, cjelokupna katolička javnost u Hrvatskoj moguću ratifikaciju te konvencije, poznate pod skraćenim nazivom Istanbulska konvencija, smatra ozakonjenjem masovnih upada muškaraca u javne ženske nužnike.

Moglo bi se pomisliti da zavedene katoličke žene koje se javno izjašnjavaju protiv ratifikacije te konvencije zapravo iskazuju neosviješteni strah da će im ubuduće biti uskraćena i mogućnost da se barem u diskreciji ženskog wc-a osjećaju zaštićene i slobodne od neskrivene namjere Crkve da u potpunosti nadzire njihove duše i tijela.

Proizvodnja straha

Za aktivistice i aktiviste katoličkih udruga u Hrvatskoj ničim razložnim opravdana proizvodnja straha od mogućeg upada jednog muškarca u ženski javni wc znatno je važnija od provjerljive činjenice da je u Hrvatskoj svake godine nasilju u obitelji izloženo barem 15 000 žena. Ni podatak o 300 žena koje su tijekom posljednjih deset godina ubili obiteljski nasilnici za njih nije relevantan.

Naravno, svi će oni u glas ponavljati da osuđuju svako nasilje, pa i nasilje nad ženama, ali da se suprotstavljaju afirmaciji rodne ideologije koju Istanbulska konvencija promiče pa se stoga protive njezinoj ratifikaciji. Rodna ideologija, prema njihovom shvaćanju, zagovara neprirodne odnose između muškaraca i žena, a učenje Katoličke crkve je promicanje prirodnih odnosa. Ta katolički definirana prirodnost podrazumijeva da žene i muškarci ne mogu biti ravnopravni.

Najdramatičniji izraz tog shvaćanja je nemogućnost da u Katoličkoj crkvi i žene budu zaređivane za svećenice. Neovisno o tome koliko su predane vjeri, koliko su obrazovane i vješte, žene ne mogu biti svećenice zato što su žene. Njihov spol, dakle njihovo biološko određenje, Crkva smatra preprekom za obavljanje posla koji mogu obavljati osobe obaju spolova kako je to pokazalo iskustvo tradicionalizmom manje opterećenih kršćanskih denominacija.

Katolički aktivisti odbijaju, zapravo, reći što ih smeta

Tom korištenju bioloških razlika kao opravdanja za društvenu diskriminaciju žena već se stoljećima suprotstavljaju pokreti za društvenu ravnopravnost žena. Nije potrebno govoriti da je Crkva uvijek bila na strani onih koji su branili društvene tradicije prikazujući ih kao prirodom zadane odnose. Dugo je trajala borba žena za priznavanje prava na nasljeđivanje imovine. Još duže su se borile za pravo glasa na izborima i za pravo da se mogu kandidirati.

U Hrvatskoj vlastodršci i danas činjenicu da su nerijetko za jednak posao žene plaćene manje nego muškarci pokazuju kao posljedicu neumitnog djelovanja nekakve zakulisne natprirodne sile u potpunosti zanemarujući da je ta vrsta ravnopravnosti u nedavnoj prošlosti u nas bila zakonski zajamčena i da bi opet mogla biti samo ako bi se oni za to zauzeli.

Svjesno šireći neistine i pribjegavajući metodama masovnog zastrašivanja kakvima je Crkva stoljećima držala u pokornosti neobrazovanu sirotinju – što pokazuje neprestano ponavljanje prizora s muškarcem u ženskom wc-u, koji nikakve veze nema s Istanbulskom konvencijom – katoličke aktivistice i aktivisti uporno izbjegavaju otvoreno reći što ih u toj konvenciji smeta.

Konvencija bi zabranila obvezno mirenje u propalom braku

Jasno je da oni nemaju ništa protiv zabrane sakaćenja ženskih spolnih organa jer to ionako nije praksa u katoličkim zajednicama. Oni isto tako nemaju ništa protiv odredbe kojom se zabranjuju prisilni brakovi jer, po definiciji, katolički brak se sklapa uz suglasnost obaju partnera. Ali oni se ne mogu suglasiti s tim da se svaki brak može zakonski razvrgnuti ako partneri njime nisu zadovoljni. Crkva ne dopušta razvrgnuće braka, a članak 48. Istanbulske konvencije određuje da se zabranjuje obvezujuća primjena alternativnih postupaka mirenja.

Ti alternativni postupci mirenja su postupci koji se vode pred svećenikom i sračunati su na nagovaranje partnera da odustanu od razvoda pod svaku cijenu. Kako Obiteljski zakon koji je izrađen pod presudnim utjecajem konzervativnih katoličkih krugova propisuje zakonsku obvezu mirenja, jasno je da bi nakon ratificiranje Istanbulske konvencije morao biti promijenjen.

Time bi Katoličkoj crkvi bila izbijena iz ruke jedna od poluga kojima ostvaruje utjecaj u državi i društvu, a ne samo među vjernicima koji dobrovoljno pristaju na posredovanje svećenika u njihovim intimnim odnosima. Presumirana prirodna podređenost žene muškarcu podrazumijeva da se ona mora prilagoditi životu u braku čak i ako taj život smatra nepodnošljivim.

Rodni identitet katolički aktivisti smatraju bolešću

Utoliko je zakonsko nametanje obveze vjerskog posredovanja neka vrsta nasilja nad ženama jer je polazna pretpostavka takvog mirenja da muškarac i žena nisu ravnopravni. Stoga je logično da konvencija posvećena suprotstavljanju nasilju nad ženama zabranjuje takve zakone i takvu praksu.

Članak 4. stavak 3. Istanbulske konvencije obvezuje države potpisnice da zakonom zaštite žrtve svih oblika diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su „spol, rod, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnim manjinama, imovinsko stanje, rođenje, seksualna orijentacija, rodni identitet, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, bračno stanje, migrantski, izbjeglički ili drugi status“.

Na ovom popisu nekoliko je kriterija koji su za katoličke konzervativce neprihvatljivi. Oni misle da je diskriminacija po rodu ne samo opravdana nego i obvezujuća s obzirom na učenje Crkve i na njezinu praksu. Rodni identitet katolički aktivisti smatraju bolešću koju treba liječiti, a ne osnovom za stjecanje društvenog priznanja i prava.

Rigidna pravila

Vjerojatno bi bili oduševljeni pronalaskom nekog cjepiva za preveniranje pojave devijantnih rodnih identiteta, ali se protive obvezujućem cijepljenju protiv dokazano opasnih epidemijskih bolesti kao što su šarlah, vodene kozice, velike boginje i dječja paraliza. U ovom drugom slučaju nevinu i nezaštićenu djecu treba prepustiti božjoj volji dok su u slučaju rodnih identiteta na djelu nedvojbeno đavolji prsti.

Bračno stanje je za katoličke aktiviste više nego dobrodošla osnova za diskriminaciju. Sve žene, osim onih posvećenih Crkvi i služenju svećeničkoj kasti, moraju rađati, ali to ne smiju činiti izvan braka. Kad su jedanput u braku, ne smiju ga razvrgnuti. Ako rađaju izvan braka ili ako iz braka izađu, one su grješnice. Ako odluče prekinuti neželjenu trudnoću, počinile su smrtni grijeh.

Ako su u braku, a ne rađaju djecu, i onda zaslužuju biti diskriminirane barem prema onome što su u relevantnu zakonsku regulativu pokušali ubaciti predstavnici konzervativnih katoličkih udruga.

Borba za nastavak muško-ženske neravnopravnosti

Osobito spornom konzervativni katolički aktivisti drže odredbu članka 14. Istanbulske konvencije koji određuje da države potpisnice trebaju u nastavne planove uključiti, primjereno dobi učenika, “ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet”.

Budući da oni u načelu odbijaju mogućnost da muškarci i žene mogu i trebaju biti ravnopravni u obitelji i u svim područjima društvenog života, oni i ovu odredbu – koja je prihvatljiva dobronamjernim, tolerantnim i zloćudnim tradicionalizmom neopterećenim ljudima – tumače samo kao najavu najezde muškaraca u ženske javne wc-e.

Deklarativno se zauzimajući za zaštitu žena od nasilja u obitelji, Crkva i njezini brojni civilni aktivisti istodobno se zauzimaju za opstanak tradicionalnih odnosa i zakonskih rješenja koja perpetuiraju odnose muško-ženske neravnopravnosti. Ti odnosi i takva zakonska rješenja zapravo su opravdanja kojima se umanjuje odgovornost počinitelja obiteljskog nasilja, a ženama se implicitno uskraćuju neka temeljna ljudska prava i slobode.