Ne volim zabavnu glazbu. Toliko ne volim zabavnu glazbu da Maxu Saviću nikad nisam mogao oprostiti što nije ostao u rock and rollu te da nikad, ni kao klinac ni danas, nisam mogao gledati razne splitske, zagrebačke i ostale festivale zabavne glazbe. Čvrsto sam uvjeren da bi Indexi ostavili puno esencijalniji povijesni trag, da nisu nastupali na festivalima zabavne glazbe. Toliko ne volim zabavnu glazbu, ipak sam odrastao na rocku i u rocku, da i danas u autu kompulzivno mijenjam radio stanice kad čujem izvođače hrvatske zabavne glazbe.
Nisam ništa nježniji ni prema talijanskoj zabavnoj glazbi: osjećao sam se osobno povrijeđen kad su, prije mnogo godina, ozbiljni umjetnici, poput Petera Gabriela, počeli nastupati na San Remu. Euroviziju, naravno, ne gledam. Nisam je gledao ni u vrijeme Tajči, Rive i Danijela. Iskreno ne podnosim zabavnu glazbu, uz dvije iznimke. Riječ je o velikom narodnom pjesniku Arsenu Dediću, svojevrsnom hrvatskom melangeu Jacquesa Préverta i Jacquesa Brela, koji je umro prije par godina, i o briljantnom blues pjevaču Oliveru Dragojeviću, koji je umro jutros.
Esencijalni primjer južnodalmatinske nostalgije i melankolije
Formalno govoreći, jasno je da Oliver Dragojević nema nikakve veze s bluesom. Njegove su pjesme, glazbeno gledajući, tipični primjeri mediteranske zabavne glazbe. Međutim, osjećaji koje je Oliver Dragojević uspio artikulirati kroz te pjesme, jedinstveni su, esencijalni primjer one južnodalmatinske nostalgije i melankolije, koja nadahnjuje i Dedićev spleen i najnježnije Fiamengove stihove.
Dragojević je pjevajući Fiamengovu ‘S Ponistre se vidi Šolta’ uspio stvoriti onaj blagi, pomalo perverzni osjećaj neumitne, a prihvaćene, blage i spore propasti i smrti, kao i Dedić, pjevajući vlastite stihove o zaboravljenim novinama s nekim datumima jula i o tragovima jesenjih kiša na listovima agava.
Najvažnija Dragojevićeva pjesma ‘Galeb i ja’ hrvatski je My Way
I jedno i drugo autentični je mediteranski blues, ne po akordima i aranžmanima, nego po molskim osjećajima koje izaziva kod pažljivijih slušatelja. A blues čine baš oni najdublji tamni osjećaji, sjećanja i instinkti, kojih se bojimo dok ih ne otkrijemo i osvijestimo. Onaj glazbenik, koji nam omogućuje da uđemo u zapravo opasan svijet tog registra osjećaja jest autentični umjetnik. Što je bio Oliver Dragojević.
Najvažnija Dragojevićeva pjesma, Galeb i ja (koja bi se zapravo trebala zvati Moj galebe), neobičan je primjer suradnje strahovito talentiranog skladatelja, Zdenka Runjića, i jedinstveno senzibilnog pjevača, koji je fenomenalno vladao svojim glasom. Moj galebe hrvatski je My Way.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iza Olivera ostaju emotivno teške, veličanstvene izvedbe
Naravno, Oliver Dragojević snimio je vrlo mnogo loših pjesama, što je očekivana, upravo neizbježna cijena svakodnevnog rada na estradi. No, taj, slabi dio njegova opusa ostat će zaboravljen, usprkos groznim TV stanicama poput CMC-a.
Ono što će ostati za puno godina ispred nas jesu zaista jedinstvene, umjetničko vrijedne, emotivno teške, veličanstvene izvedbe, koje Olivera Dragojevića svrstavaju među najekspresivnije dalmatinske i hrvatske pjevače, skupa s Tomom Bebićem i Arsenom Dedićem. Ne možemo zamisliti snažniji kompliment.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Oliver Dragojević pretvarao je osjećaj dalmatinske nostalgije u čisti blues
Bio je autentični umjetnik, omogućio nam je da uđemo u opasan svijet svojih najdubljih osjećaja kojih se bojimo
Formalno govoreći, jasno je da Oliver Dragojević nema nikakve veze s bluesom. Njegove su pjesme, glazbeno gledajući, tipični primjeri mediteranske zabavne glazbe. Međutim, osjećaji koje je Oliver Dragojević uspio artikulirati kroz te pjesme, jedinstveni su, esencijalni primjer one južnodalmatinske nostalgije i melankolije, koja nadahnjuje i Dedićev spleen i najnježnije Fiamengove stihove. Dragojević je pjevajući Fiamengovu 'S Ponistre se vidi Šolta' uspio stvoriti onaj blagi, pomalo perverzni osjećaj neumitne, a prihvaćene, blage i spore propasti i smrti
Ne volim zabavnu glazbu. Toliko ne volim zabavnu glazbu da Maxu Saviću nikad nisam mogao oprostiti što nije ostao u rock and rollu te da nikad, ni kao klinac ni danas, nisam mogao gledati razne splitske, zagrebačke i ostale festivale zabavne glazbe. Čvrsto sam uvjeren da bi Indexi ostavili puno esencijalniji povijesni trag, da nisu nastupali na festivalima zabavne glazbe. Toliko ne volim zabavnu glazbu, ipak sam odrastao na rocku i u rocku, da i danas u autu kompulzivno mijenjam radio stanice kad čujem izvođače hrvatske zabavne glazbe.
Nisam ništa nježniji ni prema talijanskoj zabavnoj glazbi: osjećao sam se osobno povrijeđen kad su, prije mnogo godina, ozbiljni umjetnici, poput Petera Gabriela, počeli nastupati na San Remu. Euroviziju, naravno, ne gledam. Nisam je gledao ni u vrijeme Tajči, Rive i Danijela. Iskreno ne podnosim zabavnu glazbu, uz dvije iznimke. Riječ je o velikom narodnom pjesniku Arsenu Dediću, svojevrsnom hrvatskom melangeu Jacquesa Préverta i Jacquesa Brela, koji je umro prije par godina, i o briljantnom blues pjevaču Oliveru Dragojeviću, koji je umro jutros.
Esencijalni primjer južnodalmatinske nostalgije i melankolije
Formalno govoreći, jasno je da Oliver Dragojević nema nikakve veze s bluesom. Njegove su pjesme, glazbeno gledajući, tipični primjeri mediteranske zabavne glazbe. Međutim, osjećaji koje je Oliver Dragojević uspio artikulirati kroz te pjesme, jedinstveni su, esencijalni primjer one južnodalmatinske nostalgije i melankolije, koja nadahnjuje i Dedićev spleen i najnježnije Fiamengove stihove.
Dragojević je pjevajući Fiamengovu ‘S Ponistre se vidi Šolta’ uspio stvoriti onaj blagi, pomalo perverzni osjećaj neumitne, a prihvaćene, blage i spore propasti i smrti, kao i Dedić, pjevajući vlastite stihove o zaboravljenim novinama s nekim datumima jula i o tragovima jesenjih kiša na listovima agava.
Najvažnija Dragojevićeva pjesma ‘Galeb i ja’ hrvatski je My Way
I jedno i drugo autentični je mediteranski blues, ne po akordima i aranžmanima, nego po molskim osjećajima koje izaziva kod pažljivijih slušatelja. A blues čine baš oni najdublji tamni osjećaji, sjećanja i instinkti, kojih se bojimo dok ih ne otkrijemo i osvijestimo. Onaj glazbenik, koji nam omogućuje da uđemo u zapravo opasan svijet tog registra osjećaja jest autentični umjetnik. Što je bio Oliver Dragojević.
Najvažnija Dragojevićeva pjesma, Galeb i ja (koja bi se zapravo trebala zvati Moj galebe), neobičan je primjer suradnje strahovito talentiranog skladatelja, Zdenka Runjića, i jedinstveno senzibilnog pjevača, koji je fenomenalno vladao svojim glasom. Moj galebe hrvatski je My Way.
Iza Olivera ostaju emotivno teške, veličanstvene izvedbe
Naravno, Oliver Dragojević snimio je vrlo mnogo loših pjesama, što je očekivana, upravo neizbježna cijena svakodnevnog rada na estradi. No, taj, slabi dio njegova opusa ostat će zaboravljen, usprkos groznim TV stanicama poput CMC-a.
Ono što će ostati za puno godina ispred nas jesu zaista jedinstvene, umjetničko vrijedne, emotivno teške, veličanstvene izvedbe, koje Olivera Dragojevića svrstavaju među najekspresivnije dalmatinske i hrvatske pjevače, skupa s Tomom Bebićem i Arsenom Dedićem. Ne možemo zamisliti snažniji kompliment.