Priču ste sigurno već čuli. Nakon što je Marko Šolić, profesor zagrebačke Osnovne škole Matije Gupca napisao status na Facebooku u kojem se negativno osvrnuo na praksu indoktrinacije osnovaca mitologiziranom poviješću Domovinskog rata, ravnateljica mu je izrekla opomenu pred otkaz. Čitav taj teatar apsurda međutim nije nimalo apsurdan kad je riječ o konkretnom čovjeku, ali i o društvu u cjelini. Kako, na svu sreću ne živimo u društvu u kojem se može tek tako otvoreno uvesti verbalni delikt, iako je jasno da je zapravo on pravi razlog ovoj opomeni, pronađeno je sumanuto objašnjenje po kojem nije dopušteno objavljivati statuse na Facebooku za vrijeme radnog vremena.
No, prije nego pređem na ono što želim zapravo problematizirati u tekstu, vrijedi zabilježiti da postoje samo tri razloga zbog kojih se ravnateljica odlučila na ovu mjeru i sva tri su jednako problematična. Jedan bi mogao biti u tome da osobno smatra kako je profesor napisao nešto nedopustivo, drugi da možda to i ne misli, ali je bojeći se reakcije javnosti, vladajućih ili nekog trećeg ovim činom sebe izuzela iz cijele priče i potvrdila da je na liniji, dok bi treći mogao biti taj da je izložena nekom konkretnom pritisku da to napravi. Postoji naravno i izgledna mogućnost kako se radilo o nekoj kombinaciji od navedenog, no što god da bila istina, koju vjerovatno nikad nećemo saznati, stoji to da se radi o očitom pritisku na slobodu govora.
Je li u Hrvatskoj moguće slobodno govoriti?
To nas dovodi do glavne teme osvrta, a to je pokušaj da se odgovori na pitanje je li moguće u hrvatskom društvu slobodno i bez posljedica govoriti o povijesti, posebno onoj vezanoj uz Domovinski rat? Formalno i pravno jeste, ali realno nije i to znamo svi. Neovisno o tome koji razlozi leže u pozadini odluke da se rat i njegova mitologija stalno održavaju živima, kao da se jučer, a ne prije skoro četvrt stoljeća okončao, posve je sigurno da su politički.
Glavna pak posljedica takvog pristupa politici povijesti i kulturi sjećanja jeste konstantna nemogućnost da se izgradi moderno mirnodopsko društvo građana s jednakim pravima i šansama i bez bilo kakve mržnje prema bilo kome, bilo da je riječ o pripadniku neke od manjina ili naprosto o nekome tko ne dijeli stavove većine. Primjera koji govore o tome da takvo društvo nismo izgradili je bezbroj, a samo ovog tjedna možemo izdvojiti onaj iz Supetra ili iz Kastva.
Planska indoktrinacija od malih nogu
Takav odnos prema povijesti nije došao kao posljedica slučaja, nego kao dio planske indoktrinacije od malih nogu i na svim poljima. Pridodamo li tome činjenicu kako su temelji takvoj praksi uspostavljeni još u socijalističkom razdoblju, u kojem su osnovnoškolci redovno slušali predavanja o ratu, nosili cvijeće na biste narodnih heroja i natjecali se u okviru republika na nečemu što se zvalo ‘Titovim stazama revolucije’, jasno je da odluka o slanju osnovnoškolaca u Vukovar i nije bila neočekivana.
Ono što pak jeste neočekivano jest to da aktualna paradigma koja je uspostavljena u devedesetima i održava se neovisno o tome tko je formalno na vlasti, očito ništa nije naučila iz raspada socijalističke ideologije i potpune destrukcije vrijednosti antifašističke borbe koja se odvija u posljednjih trideset godina. Nevjerovatno je zapravo kako su odgovorni apsolutno uvjereni u to da će iste metode polučiti drukčiji rezultat.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nema historiografskog dijaloga oko 90-ih
Inzistiranje na prenošenju Istine, s velikim I, što je koncept kojeg suvremene historiografija ne poznaje, logično dovodi do histeričnog otklanjanja bilo kakvog dijaloga ili propitivanja, što u pravilu izgleda smiješno i dodatno zakopava društvo u prošlost. Takve histerične reakcije zabilježili smo kad je ozbiljna grupa povjesničara po naputku ministarstva sastavila separat nastave iz povijesti koji se trebao koristiti u Vukovaru i Podunavlju, pa od toga na koncu nije bilo ništa.
Ista vrsta histerije odvijala se i oko solunskog projekta koji je pokušao napraviti zajedničke regionalne udžbenike iz povijesti, uslijed čega se broj koautora iz Hrvatske radikalno smanjio, a ista stvar, praćena javnim napuštanjima projekta od strane hrvatskih povjesničara, dogodila se i prilikom objavljivanja sarajevskog zbornika ‘Suočavanje s jugoslavenskim kontroverzama’. O uspješnom zaustavljanju kurikularne reforme iz istih pobuda smo već toliko puta pisali, da se nema smisla ponavljati.
Drugim riječima, bilo kakav pokušaj historiografskog dijaloga oko devedesetih je sustavno onemogućavan i u tom se nije popustilo niti milimetra, no kao što sam već sugerirao, navodeći primjer raspada socijalističke ideologije, takav netaknuti narativ je naprosto nemoguće održavati bilo kakvim zabranama i pritiscima, bile one otvorene ili suptilne. Ne samo zato što je u prirodi čovjeka da sumnja i postavlja pitanja, nego stoga što postavljanje pitanja, umjesto nuđenja konačnih odgovora predstavlja samu srž historiografije kao znanosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Opomena pred otkaz ili je li moguće u hrvatskom društvu slobodno govoriti o povijesti, osobito o Domovinskom ratu?
Takav odnos prema povijesti dio je planske indoktrinacije od malih nogu i na svim poljima
Inzistiranje na prenošenju Istine, s velikim I, što je koncept kojeg suvremene historiografija ne poznaje, logično dovodi do histeričnog otklanjanja bilo kakvog dijaloga ili propitivanja, što u pravilu izgleda smiješno i dodatno zakopava društvo u prošlost
Priču ste sigurno već čuli. Nakon što je Marko Šolić, profesor zagrebačke Osnovne škole Matije Gupca napisao status na Facebooku u kojem se negativno osvrnuo na praksu indoktrinacije osnovaca mitologiziranom poviješću Domovinskog rata, ravnateljica mu je izrekla opomenu pred otkaz. Čitav taj teatar apsurda međutim nije nimalo apsurdan kad je riječ o konkretnom čovjeku, ali i o društvu u cjelini. Kako, na svu sreću ne živimo u društvu u kojem se može tek tako otvoreno uvesti verbalni delikt, iako je jasno da je zapravo on pravi razlog ovoj opomeni, pronađeno je sumanuto objašnjenje po kojem nije dopušteno objavljivati statuse na Facebooku za vrijeme radnog vremena.
No, prije nego pređem na ono što želim zapravo problematizirati u tekstu, vrijedi zabilježiti da postoje samo tri razloga zbog kojih se ravnateljica odlučila na ovu mjeru i sva tri su jednako problematična. Jedan bi mogao biti u tome da osobno smatra kako je profesor napisao nešto nedopustivo, drugi da možda to i ne misli, ali je bojeći se reakcije javnosti, vladajućih ili nekog trećeg ovim činom sebe izuzela iz cijele priče i potvrdila da je na liniji, dok bi treći mogao biti taj da je izložena nekom konkretnom pritisku da to napravi. Postoji naravno i izgledna mogućnost kako se radilo o nekoj kombinaciji od navedenog, no što god da bila istina, koju vjerovatno nikad nećemo saznati, stoji to da se radi o očitom pritisku na slobodu govora.
Je li u Hrvatskoj moguće slobodno govoriti?
To nas dovodi do glavne teme osvrta, a to je pokušaj da se odgovori na pitanje je li moguće u hrvatskom društvu slobodno i bez posljedica govoriti o povijesti, posebno onoj vezanoj uz Domovinski rat? Formalno i pravno jeste, ali realno nije i to znamo svi. Neovisno o tome koji razlozi leže u pozadini odluke da se rat i njegova mitologija stalno održavaju živima, kao da se jučer, a ne prije skoro četvrt stoljeća okončao, posve je sigurno da su politički.
Glavna pak posljedica takvog pristupa politici povijesti i kulturi sjećanja jeste konstantna nemogućnost da se izgradi moderno mirnodopsko društvo građana s jednakim pravima i šansama i bez bilo kakve mržnje prema bilo kome, bilo da je riječ o pripadniku neke od manjina ili naprosto o nekome tko ne dijeli stavove većine. Primjera koji govore o tome da takvo društvo nismo izgradili je bezbroj, a samo ovog tjedna možemo izdvojiti onaj iz Supetra ili iz Kastva.
Planska indoktrinacija od malih nogu
Takav odnos prema povijesti nije došao kao posljedica slučaja, nego kao dio planske indoktrinacije od malih nogu i na svim poljima. Pridodamo li tome činjenicu kako su temelji takvoj praksi uspostavljeni još u socijalističkom razdoblju, u kojem su osnovnoškolci redovno slušali predavanja o ratu, nosili cvijeće na biste narodnih heroja i natjecali se u okviru republika na nečemu što se zvalo ‘Titovim stazama revolucije’, jasno je da odluka o slanju osnovnoškolaca u Vukovar i nije bila neočekivana.
Ono što pak jeste neočekivano jest to da aktualna paradigma koja je uspostavljena u devedesetima i održava se neovisno o tome tko je formalno na vlasti, očito ništa nije naučila iz raspada socijalističke ideologije i potpune destrukcije vrijednosti antifašističke borbe koja se odvija u posljednjih trideset godina. Nevjerovatno je zapravo kako su odgovorni apsolutno uvjereni u to da će iste metode polučiti drukčiji rezultat.
Nema historiografskog dijaloga oko 90-ih
Inzistiranje na prenošenju Istine, s velikim I, što je koncept kojeg suvremene historiografija ne poznaje, logično dovodi do histeričnog otklanjanja bilo kakvog dijaloga ili propitivanja, što u pravilu izgleda smiješno i dodatno zakopava društvo u prošlost. Takve histerične reakcije zabilježili smo kad je ozbiljna grupa povjesničara po naputku ministarstva sastavila separat nastave iz povijesti koji se trebao koristiti u Vukovaru i Podunavlju, pa od toga na koncu nije bilo ništa.
Ista vrsta histerije odvijala se i oko solunskog projekta koji je pokušao napraviti zajedničke regionalne udžbenike iz povijesti, uslijed čega se broj koautora iz Hrvatske radikalno smanjio, a ista stvar, praćena javnim napuštanjima projekta od strane hrvatskih povjesničara, dogodila se i prilikom objavljivanja sarajevskog zbornika ‘Suočavanje s jugoslavenskim kontroverzama’. O uspješnom zaustavljanju kurikularne reforme iz istih pobuda smo već toliko puta pisali, da se nema smisla ponavljati.
Drugim riječima, bilo kakav pokušaj historiografskog dijaloga oko devedesetih je sustavno onemogućavan i u tom se nije popustilo niti milimetra, no kao što sam već sugerirao, navodeći primjer raspada socijalističke ideologije, takav netaknuti narativ je naprosto nemoguće održavati bilo kakvim zabranama i pritiscima, bile one otvorene ili suptilne. Ne samo zato što je u prirodi čovjeka da sumnja i postavlja pitanja, nego stoga što postavljanje pitanja, umjesto nuđenja konačnih odgovora predstavlja samu srž historiografije kao znanosti.