Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Telegram Redakcija | Snima: Vjekoslav Skledar

Otišao je čuveni arhitekt zagrebačkog Zapruđa i aerodroma u Münchenu. Ovo je njegova maestralna životna priča

Život i karijera Bogdana Budimirova, jednog od najvažnijih ljudi zagrebačke arhitekture

Ovaj tjedan preminuo je veliki arhitekt i dizajner Bogdan Budimirov. Čovjek koji je gradio zagrebačke kvartove Zapruđe, Remetinečki gaj i Borongaj, preminuo je u 91. godini života. Telegram je svojedobno razgovarao s poznatim arhitektom koji je detaljno pričao o svom nevjerojatnom životu. Njegovu veličanstvenu priču donosimo u nastavku

U srijedu je objavljena vijest da je preminuo veliki arhitekt i dizajner Bogdan Budimirov. Čovjek koji je gradio zagrebačke kvartove Zapruđe, Remetinečki gaj i Borongaj, preminuo je u 91. godini života. Telegram je u siječnju 2016. razgovarao s poznatim arhitektom koji je tada detaljno pričao o odrastanju, velikoj karijeri u Njemačkoj, rođaku ministru koji ga je pokušavao spriječiti da se doseli u Zagreb, neobičnim životnim navikama i teškoj borbi s hepatitisom. U nastavku donosimo njegovu nevjerojatnu životnu priču.


Jedan od najvećih poslijeratnih arhitekata Jugoslavije i pionir montažne gradnje u Jugoslaviji, Bogdan Budimirov, posljednjih je godina živio na dvije adrese. U malom stanu u zagrebačkoj Novakovoj ulici i velikoj obiteljskoj kući na Perjavici, ulici koja se nalazi na obroncima Medvednice. Prve studije za kuću Budimirov je počeo još krajem šezdesetih, kada je shvatio da se teren, koji je bio obiteljska ostavština njegove supruge Maje, nalazi na savršenoj poziciji. Od prvih trgovina i liječničkih ordinacija udaljen je tek nekoliko minuta vožnje automobilom, a istodobno se nalazi u fenomenalnom prirodnom okruženju i izoliran je od pogleda susjeda.

“Ja sam bio projektant našeg doma, a moja supruga bila je investitorica. Osim toga, u nekoliko je navrata pametnim primjedbama drastično promijenila projekt kuće”, objašnjavao je tada, 2016., čuveni arhitekt. Njegova je supruga inzistirala da spavaća soba mora biti u blizini kuhinje, što nije bilo u prvotnom projektu. “Mudro mi je objasnila da kad jedno od nas dvoje zalegne u krevet, drugo će morati s njime komunicirati iz kuhinje”, kaže. Dom Budimirovih je pasivna kuća, građevina sa zdravom mikroklimom i energetski izuzetno štedljiva. U hodniku su ormari, a u njima uređaji koji reguliraju grijanje i provjetravanje objekta. Arhitekt, kojemu je Hrvatsko dizajnersko društvo 2014. godine dodijelilo Nagradu za životno djelo Viktor Kovačić, zamislio je da kućom dominira golemi dnevni boravak, što je u suprotnosti s onim što je radio na početku svoje karijere. “U tadašnjoj Jugoslaviji se u tlocrtima stanova nije koristio pojam dnevni boravak nego blagovaonica, a sve sobe su bile jednakih dimenzija. Stil života neprestano se mijenja”, ispričao je tada Telegramu.

Budimirov je autor zagrebačkog naselja Zapruđe Telegram arhiv

‘Brat mi je bio normalno dijete, ja sam bio specifičan’

Bogdan Budimirov rođen je 1928. godine u banatskom selu Izbištu u zemljoradničkoj obitelji. “Moj četiri godine stariji brat bio je, da se tako izrazim, normalno dijete, dok sam ja uvijek bio specifičan, drukčiji od ostalih”, prisjetio se. Brata je privlačio nogomet i ribolov, a Bogdan je satima mogao sjediti na klupici iza kuće i zabavljati se granama od kojih je pravio neobične oblike. Početkom tridesetih godina prošlog stoljeća, kada je Bogdan imao četiri godine, obitelj se zbog ekonomske krize preselila u Beograd. Novi dom nalazio se u Zmaj Jovinoj ulici na broju 13.

“Premda sam bio jako mali, dobro pamtim Terazije iz onog vremena. U slici su mi ostale nekakve ulice s ogromnim daskama. Kasnije sam shvatio da su to bila gradilišta na kojima su bili obustavljeni radovi”, pričao je. Nedugo nakon preseljenja u Beograd Bogdanov otac razbolio se od galopirajuće tuberkuloze. Obitelj se ponovno vratila u Izbište jer su vjerovali da će seoski zrak pomoći teško bolesnom čovjeku. “Otac je umro nakon nekoliko mjeseci, nakon čega je djed majku, brata, mene i naša dva bratića preselio u Belu Crkvu, gradić na obroncima Karpata, u dolini rijeke Nere, trideset kilometara od Vršca”. Bogdan Budimirov ovdje je završio osnovnu školu i realnu gimnaziju. Njegova srednja škola bila je eksperimentalna gimnazija koju su Mađari osnovali još u vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Gimnazija je bila vrhunski opremljena. Svaki nastavni predmet imao je poseban kabinet, a Budimirov se sjeća da je dio školske opreme bio i Teslin transformator.

“Ja sam bio odličan, ali to ne znači da sam bio i vrijedan učenik. Imao sam svoje interese. Bio sam silno fasciniran kemijom i cijele dane provodio u školskom laboratoriju. Tako da nemam pojma što se u drugim predmetima predavalo u posljednja dva razreda gimnazije”, priznao je. Profesori su ga pustili na miru jer su, kako je rekao, očito bili zadovoljni što je njihov učenik otkrio svoj životni poziv.

Trenutak kad je odlučio studirati arhitekturu u Zagrebu

Međutim, od studija kemije odustao je kada je krenuo na upis u Beograd. Sjedio je u kupeu vlaka. “Gledao sam kroz prozor i pomislio kako ne želim da mi cijeli život prođe u nekoj šećerani u kojoj analiziram postotak slada u melasi. To nikako nije bila budućnost koju sam zamišljao za sebe”, rekao je Budimirov. Tada se odlučio ozbiljnije pozabaviti idejom koja ga je golicala u to vrijeme. Naime, nekoliko mjeseci prije, u proljeće iste godine, Bogdan je kao maturant sudjelovao na omladinskoj radnoj akciji u Novom Beogradu. Tom se prigodom oduševio velikim stambenim zgradama i općenito Beogradom koji je bio u poslijeratnoj izgradnji. Pomislio je kako bi bilo zabavno studirati arhitekturu, i to u Zagrebu, gradu koji ga je oduševio svojom srednjoeuropskom kulturom. U vlaku je donio odluku.

“Planove sam najprije prezentirao jednoj svojoj tetki u Beogradu. Ona me je posebno voljela, valjda zbog toga što me je ona porodila i uvijek je ispunjavala sve moje želje”, prisjeća se Budimirov. Međutim, upis na fakultet u drugoj republici nije bio moguć bez odobrenja tadašnjeg Komiteta za nauku i kulturu SR Srbije, koji se nalazio u Takovskoj ulici u Beogradu. “Napisao sam kićenu molbu. Predstavio sam se u superlativima i biranim riječima izrazio svoju čežnju da studiram u Zagrebu”, objasnio je cijenjeni arhitekt. Odbijenica je stigla u rekordnom roku. Budimirov se tek tada sjetio da je tadašnji sekretar za nauku, odnosno ministar, bio njegov daljni rođak. “Kuda ćeš ti u beli svet? Bolje ti je da ostaneš ovde gde te svi podupiremo”, objasnio mu je kada se 18-godišnji Bogdan pojavio u njegovu uredu. Mladić mu je uporno objašnjavao kako misli da će u Zagrebu dobiti bolje znanje. Ministar je napokon pristao potpisati odobrenje i Bogdan je ubrzo u Zagrebu upisao studij arhitekture na tadašnjem Tehničkom fakultetu.

Prvu godinu studija živio je na Vrapču, u skromnom stanu koji je plaćao stipendijom iz Beograda. Do fakulteta je putovao autobusom. “Šofer je bio moj prvi susjed Štef, Zagorac koji je volio malo više popiti”, prisjeća se. Ujutro, odmah nakon buđenja, pokucao je na susjedni prozor i upitao njegovu ženu Baricu: “Kako je Štef?”. Ona mu je odgovorila: “Drven”. Mladi Budimirov znao je da ga toga jutra čeka dugo pješačenje do Klaićeve ulice. “Zagreb mi je bio toliko interesantan da sam ga odlučio istražiti uzduž i poprijeko. Naravno da se to odrazilo na mojem studiranju”, pričao je. U Beogradu su ubrzo doznali da je, kako kaže Budimirov, njihov stipendist skitnica. Ostao je stoga bez stipendije i odlučio pronaći posao.

Projekt koji je postavio temelje za velike montažne serije

Jedan kolega s faksa ispričao mu je da se u zagrebačkoj Dubravi pokrenuo urbanistički projekt Studentski grad. U sklopu njega su se osim tzv. dormitorija, odnosno spavaonica za studente, trebali izgraditi fakulteti i vile za profesore. Projekt su vodili studenti koji su osnovali studentsko poduzeće Dom i odlučili graditi kampus u montažnom sistemu. Šefovi su bili studenti viših godina arhitekture. “Ja sam 1949. godine s kolegom Borisom Matkovićem, koji je bio student kemije, počeo raditi na pripremi montažne proizvodnje. Nailazili smo na brojne probleme.” Naposljetku, niti jedan paviljon nije izgrađen montažno nego su svi zidani od cigle.

Bogdan Budimirov snimljen u svom domu 2016. godine Vjekoslav Skledar

“Ipak, na tom smo projektu postavili temelje za velike montažne serije koje ćemo realizirati u sklopu projekta YU-60 i YU-61”, objasnio je Budimirov. Sljedećih nekoliko godina Budimirov se nakratko vratio na fakultet. Kaže da je manji dio vremena studirao, a većinu provodio u Kazališnoj kavani. U to se vrijeme preselio u Jukićevu ulicu, u blizinu fakulteta, ali i popularnog okupljališta zagrebačke intelektualne elite, kazalištaraca, književnika i novinara.

“U Kazališnoj kavani najviše sam se družio s kolegama arhitektima i glumicom Semkom Sokolović. Često nam se pridružio i Relja Bašić“, pričao je. Studenti su boravili na gornjem katu kavane, a u donjem dijelu sjedili su ugledni gosti. Oko svakog stola je bio jedan krug ljudi. U jednom krugu novinari, u drugom glumci.. “Ako ste bili dio tog kruga, onda ste bili genijalac, a svi ostali oko njih bili su idioti. Čim prijeđete iz jednog u drugi krug, ponovo postajete genijalac. To je bilo fenomenalno”, prisjećao se Budimirov. Najglasniji krug bio je onaj koji se okupljao oko tadašnjeg direktora RTV Zagreb Ivana Šibla.

Kako je sa Solarom počeo planirati novi sistem gradnje YU 60

Budimirov se najčešće družio s Antom Glunčićem, autorom prvih modela zaštite spomenika kulture na ovim prostorima, te arhitektima Nevenom Kovačevićem i Nikolom Filipovićem. Jednom je razgovarao s kolegom Nikolom Filipovićem kada je kraj njih prošla lijepa djevojka. “Jako je zgodna, ali se čini previše ponosna”, rekao je tada Nikola Filipović. Budimirov mu je odgovorio: “Varaš se, ona je u mojoj grupi. Jako je dobra cura.” Kolegicu su zvali Miša, pravo ime bilo joj je Ines, a kasnije je postala Filipovićeva prva supruga.

Nakon nekoliko bezbrižnih godina, Budimirov je shvatio da još neće diplomirati i da se mora vratiti na posao. Godine 1957. godine pridružio se Građevinskom montažnom poduzeću Jugomont. Sljedeće godine u Jugomontu se pridružio i Željko Solar, njegov kolega iz projekta Studentski grad. “Nas dvojica smo sjeli i počeli planirati novi sistem gradnje YU 60, a kasnije i YU 61. To su bili sustavi namijenjeni za ekonomičnu industrijsku izgradnju višestambenih zgrada prefabriciranim elementima koji se montiraju i spajaju na gradilištu”, objasnio je Budimirov.

Popularna montažna kuća za nekad moćno poduzeće Spačva Telegram arhiv

Na taj je način sagrađeno nekoliko novih zagrebačkih naselja: Remetinečki gaj, Zapruđe i Borongaj, a sustav se također prodavao kao licencija. Prisjetio se jednog susreta s tadašnjim zagrebačkim gradonačelnikom Većeslavom Holjevcom, koji je njega i direktora Jugomonta odveo na Pantovčak. Pokazao im je dio Zagreba gdje se već nalazio Velesajam. Zatim im je pokazao područje koje je tada još uvijek bilo u mraku i rekao: “Hoću da se i ovo osvijetli”. Ondje je kasnije sagrađeno Zapruđe. Kvadrature stanova u novim zagrebačkim kvartovima bile su strogo propisane. U jednoj sobi moralo je živjeti dvoje ljudi, što je značilo da je trosobni stan dijelilo šestero ljudi. Sve sobe u zgradama imale su šesnaest kvadrata, svi sanitarni čvorovi bili su jednaki, a niti jedan stan nije imao balkon. “Još uvijek mi se javljaju stanari koji žive u tim zgradama. Kažu da su jako zadovoljni”. Jedan od najvećih teoretičara arhitekture 20. stoljeća Udo Kultermann 1965. godine u njemačkom časopisu Westermann naselje u Borongaju svrstao je među osam najznačajnijih djela svjetske arhitekture toga vremena. “To je stavka u mojoj biografiji na koju sam najviše ponosan”, priznao je prije tri godine arhitekt.

U Njemačku je došao na 20 dana, ostao je 20 godina

Godine 1963. Budimirov i Solar postali su nezadovoljni poslom i napustili su Jugomont. Nedugo nakon toga primili su poziv od generalnog direktora tvrtke Spačva Đuke Martinovića koji ih je angažirao za savjetnike. Svakog su vikenda putovali u Vinkovce. Tamo ih je redovito dočekao Mercedes i odvezao ih u neku od slavonskih lovačkih kuća. “Savjetovanje se odvijalo uz puno hrane i pića. Predložili smo mu da za Spačvu projektiramo montažne kućice”, prisjetio se. One su popularne u cijeloj bivšoj državi pa su dvojica arhitekata slične montažne objekte projektirali i za tvrtke Ogulin i Marles. U to se vrijeme u Skopju dogodio katastrofalan potres pa je uspješni mladi arhitekt postao članom Saveznog odbora za visoku gradnju.

“U Skopju su nas tretirali kao jako važne osobe. Zbog opasnosti od ponavljanja potresa nismo se smjeli zadržavati i spavati u zidanim prostorijama”, rekao je Budimirov. Svi članovi Savezne komisije bili su diplomirani inženjeri. Jedino je Budimirov još uvijek bio student pa mu je na pločici s imenom pisalo kand. ing, odnosno kandidat za inženjera. “Nikome nije bilo jasno što to znači. Svi su mislili da je to neka posebna titula i posebno su me tretirali. Bio sam faca”. Godinu dana nakon toga, u jesen 1964. godine, u Zagrebu je bila velika poplava. Mnogo obitelji ostalo je bez kuća. Grad Zagreb je tada stanovnike iz poplavljenih kuća odlučio smjestiti u montažnom naselju u Retkovcu, također Budimirovu projektu.

U drugoj polovici šezdesetih godina jugoslavenske građevinske tvrtke počele su prodavati svoje usluge u inozemstvu. Budimirov je prihvatio posao na izgradnji 400 prizemnih kuća nedaleko od njemačkog grada Kölna. “Došao sam na dvadeset dana, a na kraju sam ostao punih dvadeset godina. Sjećam se da sam jedan dan nazvao svoju tadašnju partnericu, koja je u međuvremenu postala moja žena, i javio joj da se spakira i dođe k meni u Njemačku”, prisjeća se veliki arhitekt.

Zbog hepatitisa je odlučio napustiti arhitekturu

Budimirov je ponovo zbog neslaganja dao otkaz u jugoslavenskoj tvrtki. Bio je uvjeren da će novi posao u Njemačkoj pronaći bez problema. Naime, München je tada zbog Olimpijskih igara, koje su se trebale održati 1972. godine, bio centar svijeta, ali i veliko gradilište. “Novine su bile prepune oglasa za radno mjesto arhitekta. Javio sam se baš na svaki oglas”, pričao je Budimirov. Pojavio se na mnogo razgovora, svi poslodavci bili su oduševljeni i obećali su se povratno javiti. Međutim, nitko od njih ga nije nazvao. Kasnije je u razgovoru s urednikom jednog utjecajnog njemačkog časopisa za montažnu gradnju saznao u čemu je bio problem. Bio je prekvalificiran.

“Razgovarali ste s ljudima koji u vama vide svoj otkaz. Njihova je sveta dužnost bila da vas se riješe”, rekao mu je urednik koji ga je spojio s Wernerom Wirsingom, jednim od tada najznačajnijih njemačkih arhitekata. “Prvi susret s Wirsingom bilo je užasno iskustvo. Moj rječnik njemačkog jezika svodio se na svega stotinjak riječi. Počeo sam prezentaciju, a on me promatrao kao pokeraš, bez ikakve mimike, samo je hladno zurio u mene”, prisjetio se. U jednom trenutku Budimirovu je bilo dosta. “Ja se ovdje preznojavam kako bih dobio posao, a u Jugoslaviji mogu birati gdje ću raditi”, pomislio je. Nastavio je prezentaciju, ali u drugom tonu. Počeo je iskreno kritizirati njemačku građevinsku industriju. Slavni njemački arhitekt se iznenadio, napokon se nasmiješio i ponudio mu posao.

Sljedećih dvadesetak godina Budimirov je radio na dizajnu velikih projekata u Njemačkoj, kao što su sajam u Nünbergu, zračna luka u Münchenu, kompleks vladinih zgrada u Bonnu i Olimpijsko selo u Münchenu. Potkraj sedamdesetih naglo se razbolio. „Na poslu sam svako malo osjetio neku slabinu i iscrpljenost. Nisam imao pojma što se sa mnom događa. Obišao sam sve vodeće njemačke liječnike, ali niti jedan od njih nije mi znao postaviti dijagnozu“, ispričao je. Naposljetku mu je Nijaz Hadžić, osobni liječnik Josipa Broza Tita, otkrio da boluje od hepatitisa B, bolesti koja se tada tek počela dijagnosticirati. “Doktor Hadžić mi je vrlo ozbiljno zaprijetio da se moram smiriti i promijeniti posao. Zbog toga sam napustio područje arhitekture i odlučio se posvetiti dizajnu uredskog namještaja”, rekao je. Tada je Budimirov osnovao svoju tvrtku i počeo dizajnirati crtače stolove, opreme i pribor. Godine 1982. osmislio je crtači stol Moya i za njega osvojio priznanje Die Gute Industrieforma u Hannoveru.

Život nakon povratka u Hrvatsku

U Hrvatsku se vratio potkraj osamdesetih godina. Od tada je dizajnirao unikatni namještaj i savjetovao nove generacije hrvatskih arhitekata. Ipak, većinu vremena provodio je u kući na Perjavici, uz suprugu Maju i radio prijemnik. Televiziju nije gledao godinama jer, kako je jednom rekao, jednostavno nikad nije volio taj oblik izvještavanja.

Budimirov snimljen 2016. godine u svojoj kući Vjekoslav Skledar

“Naš posljednji TV prijemnik bio je jedan portable televizor koji smo donijeli iz Njemačke. Užasno nas je živcirao pa smo ga prodali jednom prijatelju za 400 njemačkih maraka”, objasnio je. Pred televizor sjedali su jednom u četiri godine, kada bi bio prijenos inauguracije američkog predsjednika, jer ih je zanimalo kako izgleda najmoćniji čovjek svijeta.

Arhitekt Bogdan Budimirov i u dubokoj starosti satima je mogao pričati o svojoj karijeri, pamtivši baš svaku sitnicu i sve ljude s kojima je surađivao. Međutim, na pitanje o suvremenoj hrvatskoj arhitekturi mudro je šutio. “Zbog čega?”, pitali smo ga. Nije dao konkretan odgovor nego je prepričao razgovor s jednom bivšom kolegicom s fakulteta, koja je svoju karijeru nastavila u inozemstvu i tek se nakon četrdeset godina vratila u Hrvatsku. Upitala ga je što misli o projektu novog Dinamovog stadiona. On joj je odgovorio: “Znaš što… Ti si poznata tračerica. Ako ti kažem da mi se sviđa, ostat ću bez pola prijatelja. A ako ti kažem da mi se ne sviđa, ostat ću bez druge polovice.”

Više s weba