Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Petra Smoljak | Snima: Vjekoslav Skledar

Otkrili su mi rak na mozgu i rekli da ću morati biti budna dok ga operiraju. Ovo je moj dnevnik pobjede

Zlatja Badžek Pavlešić za Telegram detaljno govori o godinama koje su uslijedile nakon što je jedno jutro dobila epileptički napad

Bila sam toliko uznemirena od čekanja nalaza, da mi je došao konzilijarni psihijatar kako bi me malo smirilo i porazgovarao sa mnom. Pitao me zašto sam toliko uznemirena, a ja sam mu odgovorila da imam dvije kćeri; Silviju koja je upisala Pravni fakultet i Neu koja je tada imala četiri i pol godine, i da se brinem zbog njih.

Ostala sam u šoku kada su mi doktori rekli da na mozgu imam ekspanzivnu tvorbu. “Znat ćemo više za nekoliko dana, kada napravimo još neke testove”, kazali su. Nisam imala apsolutno nikakve simptome. Baš ništa, sve dok jedan dan u kuhinji nisam doživjela nešto poput epileptičkog napada. Danas znam da je to bio epileptički napad. Osjetila sam trnjenje i trešnjavu u lijevoj strani lica i lijevoj ruci. Bilo je toliko intenzivno da sam skoro pala na pod. Treslo me kao da sam gurnula prste u šteker. Jako sam se uplašila. Pojurila sam prema krevetu i bacila se na njega. Bila je to reakcija iz iskonskog straha.

Tada je bilo ljeto i mislila sam da je od klime, da je vratna kralježnica, pa sam si kupila B vitamine. Smirila sam se, popila sam ih i otišla spavati. Tu me noć u snu nešto dva puta podiglo u sjedeći položaj, a zatim je krenulo novo trnjenje. Imala sam osjećaj kao da me nekakva struja podigla u sjedeći položaj. Međutim, drugi dan mi je bilo dobro i sve sam to zaboravila. Uskoro smo, jednog poslijepodneva, išli kupiti psa, malenu apricot pudlicu u Slavonski Brod. Sagnula sam se da podignem psića i ponovno me streslo. Toliko jako da sam skoro pala na čelo. Shvatila sam da mi se događa nešto ozbiljno pa sam otišla s prijateljicom u Zagreb na hitnu.

Čekanje nalaza bili su mi najgori dani u životu

Zlatju Badžek Pavlešić snimljena u svom domu ovoga mjeseca Vjekoslav Skledar

Liječnici su napravili cijelu obradu, između ostalog i CT na kojem se vidjelo da imam ekspanzivnu tvorbu na mozgu. Doživjela sam toliki šok da sam počela luđački plakati i tresti se jer sam bila uvjerena da je to kraj mog života. Mislila sam da sam do sutra mrtva i da mi nema spasa. Odmah su me odveli na neurologiju gore na Rebru gdje su mi nastavili raditi pretrage. Bila sam u sobi s dvije starije gospođe koje su imale valjda najgore oblike moždanih udara. I razumijem da su me tamo stavili jer je u toj sobi bio slobodan krevet, ali bilo mi je to strašno gledati.

Sjećam se da sam u toj panici stalno povlačila jadno osoblje za rukav i ispitivala ih jesu li što doznali. Je li moj tumor dobroćudan ili zloćudan? Je li operabilan? I to mi se stalno provlačilo kroz glavu. Najgore mi je bilo kada mi je doktorica rekla da će mi vaditi tumorske markere da ustanove je li ta tvorba na mozgu metastaza ili primarni tumor. Da samo znate kakav je to smrtni strah, kad sumnjaš da imaš metastazu na mozgu. Ta dijagnostika traje određeni broj dana i ti se hoćeš – nećeš moraš primiriti, odraditi to i čekati. To su mi bila najgora dva, tri dana u životu.

Srećom, pokazalo se da su kod mene markeri uredni i da je riječ o primarnom tumoru koji je operabilan. A kasnije se, proučavanjem tog tkiva, otkrilo da je tumor bio u meni nekoliko godina, a neki liječnici pretpostavljaju čak i desetak godina. Sreća je da se pokazao kao spororastući tumor i kao neka blaža varijanta koja se može operirati. Rekli su mi da ću imati dvije operacije, te da sam kandidat za operaciju u budnom stanju.

‘Ja sam doktor Desnica i obećavam da ćemo Vas vratiti Vašim kćerima’

Nikada neću zaboraviti dragog doktora Desnicu. On je jedan mlađi doktor, izrazito simpatičan, raspoložen za razgovor s pacijentima, uvijek odgovara na sva pitanja, pun je strpljenja, a o znanju da i ne govorim. Uglavnom, prije nego vam ispričam na koji način mi se taj čovjek predstavio, moram se vratiti na moje stanje nakon što sam saznala za taj tumor. Bila sam toliko uznemirena od čekanja nalaza, da mi je došao konzilijarni psihijatar kako bi me malo smirilo i porazgovarao sa mnom. Pitao me zašto sam toliko uznemirena, a ja sam mu odgovorila da imam dvije kćeri; Silviju koja je upisala Pravni fakultet i Neu koja je tada imala četiri i pol godine, i da se brinem zbog njih. Psihijatar je naravno zapisao sve što sam govorila.

A doktor Desnica, prije nego je došao do mene, očito je osim nalaza pročitao i sve što sam pričala sa psihijatrom. Rekao je ‘Dobar dan, ja sam neurokirurg, doktor Andrej Desnica. Proučio sam vaše nalaze. Vi ste kandidat za operaciju u budnom stanju, a ja Vam obećajem da ćemo Vas vratiti vašim kćerima’. Te riječi su me toliko umirile da sam taj dan stekla puno povjerenje u njega i dobila vjeru u to da mi ima spasa i da će moje liječenje imati nekakav početak, sredinu i kraj. Spoznala sam da to moje saznanje o bolesti ne mora nužno značiti sprovod, smrt, tužnu djecu, uplakanu majku u crnini i slične katastrofe koje čovjeku prolete kroz glavu u tim trenucima očaja i straha.

U mladom životu nema mjesta smrtnosti

Nitko si to ne može zamisliti, ako nije prošao nešto slično. I nisi nikad spreman na to, a pogotovo kada si mlad. Ja sam tada imala 37 godina, bila sam u svježem braku, zadovoljna u ljubavi, otvorili smo novu firmu, stambeno se realizirali, dobili novo dijete. Radila sam kao odgajateljica i na poslu sam bila zadovoljna i jednostavno smrtnosti kao takvoj nigdje nije bilo prostora. Ali kada shvatiš da si zaista smrtan, to ti promijeni život iz korijena i ništa te više ne može vratiti na staro. Uvijek sam, kao i svi drugi ljudi, razmišljala o mamografijama, melanomima, dakle o nekakvoj prevenciji, ali nikad u životu nisam razmišljala o tome da je moguće da se razbolim i umrem.

Danas sam svjesna da će se to neminovno dogoditi. I to ne sada, ne od ove bolesti koju smo riješili, ali čovjek koji preboli tešku bolest postane svjesniji svoje smrtnosti. Nekako drugačije počneš gledati na život. I ne, nisam postala opterećena smrtnošću. Nakon svih etapa koje rekonvalescencija nosi sa sobom, više nemam strah od smrtnosti. Uopće. Pa, ni od recidiva bolesti nisam u smrtnim strahu. Imam nervozu nekoliko dana prije tih kontrola, ali više nisam u smrtnom strahu.

Operacija u budnom stanju

Gospođa Zlatja s obitelji i pudlicom Vjekoslav Skledar

Pripreme za operaciju su dugo trajale i bile su prilično složene jer su tu uključeni logoped, psihijatar i psiholog, a rade se i psihološka testiranja i neurološki pregledi. Sve je to potrebno da liječnici vide može li pacijent uopće psihički izdržati operaciju u budnom stanju. Imala sam i razgovor s timom koji sudjeluje na operaciji i koji je jako ozbiljno, čak i pomalo strogo, razgovarao sa mnom. I sigurna sam da su glumili strogost jer su htjeli vidjeti mogu li ja to podnijeti jer ne bi bilo dobro da mi otvore glavu, probude me, a da ja počnem vrištati ili paničariti dok mi oni rade po mozgu.

Sjećam se i da mi je doktor Stambolija, jedan smiren, blag i stvarno drag anesteziolog, objasnio kako ne bi bilo dobro da moraju zaustaviti operaciju ili krenuti nekim drugim putem od planiranog jer taj put ne bi bio dobar za mene. Objasnio je da, ako krenu drugim putem od predviđenog postoji šansa da se ne bih probudila onakva kakva sam zaspala. Moglo se dogoditi da se probudim trajno oduzeta ili da nisam više baš sva svoja. Tako da su to složene pripreme i ja sam, iako uvijek padam u nesvijest kad vadim krv, čvrsto odlučila da ću biti najbolji pacijent na svijetu. Imala sam za to ogroman motiv, svoje dvoje djece, a i želju da ostanem živa i zdrava.

I bila sam dobra. Stoički sam podnijela operaciju i nije mi bilo stresno. Svi su bili izrazito nježni, pažljivi i obzirni prema meni. I ništa me nije boljelo. Operacija je trajala osam i pol sati, a mene su u jednom trenutku probudili i ispitivali me detalje iz mojeg života. Ispitivali su me pitanja tipa kako mi se zovu djeca ili kojeg su datuma rođena. I za to vrijeme su mi radili po mozgu. Moji odgovori bili su im orijentir ide li operacija dobrim tijekom. Da nisam odgovarala točno, vidjeli bi da nešto ne štima, morali bi prekinuti operaciju i zatvoriti mi glavu, ali eto uspjeli su. Maksimalno su reducirali taj tumor, uspavali me, a ostalo je povijest. Nije mi ostala nikakva trauma iako sam bila budna dok mi je glava bila otvorena. Bilo mi je to nešto najnormalnije i ne smatram se zbog toga nekom turbo-ženom.

Lijeva strana tijela bila mi je oduzeta nakon operacije

Buđenje nakon operacije bilo je stresno jer mi je, kako se i očekivalo, privremeno bila oduzeta cijela lijeva strana tijela tako da sam nakon dva tjedna u bolnici bila prebačena u Stubičke toplice gdje sam provela idućih mjesec dana. Ušla sam tamo u invalidskim kolicima i učila neke stvari o kojima do tada nisam niti razmišljala. Učila sam ponovno piti, ići na wc, puhati nos. Dio s hodanjem bio je prilično brz tako da sam izašla iz toplica samo sa štapom. Najviše me brinula ruka s kojom nisam mogla apsolutno ništa. Gledala sam tu svoju ruku, koncentrirala se da je pomaknem, ali nisam uspijevala. Svi su me uvjeravali da će proraditi, ali ja sam im slabo vjerovala.

Toplice mi je obilježila jedna situacija koja će mi zauvijek ostati u sjećanju. Sjedila sam u kolicima i gurao me jedan mlađi tehničar koji nas je razvozio po toplicama. Ruka mi je visila sa strane jer je nisam mogla pomaknuti, a tehničar mi je samo u jednom trenu rekao ‘dignite si ruku, ako nećete da vam od nje nastane bolonjez’, misleći da će mi zapasti pod kotač. I danas vjerujem da nije mislio ništa loše, ali vidio je da mi je ruka klonula, a kako ja još nisam bila sva svoja od operacije, nisam isprva skužila što želi reći. Sjećam se tog osjećaja nemoći kada sam shvatila o čemu priča. Pokušavala sam drugom rukom uloviti tu lelujavu ruku i prebaciti je preko ruba kolica u krilo jer naravno nisam željela da mi od nje nastane bolonjez.

Te su mi toplice ostale u ružnom sjećanju jer sam se osjećala jako loše sama sa sobom. Bila sam strašno zabrinuta i pod stresom tako da nisam mogla spavati. Budila sam se u jednoj vodi i satima bih na balkonu pila čaj, kavu, pušila, a glavom su mi prolazili samo najgori scenariji. Imala sam i strah od druge operacije. Grozan je to osjećaj.

Oporavila sam se i prije druge operacije

Doma mi nije bilo lagano jer sam bila ovisna o ukućanima. Dakle, došao si s rehabilitacije, a ne možeš si oprati zube, ne možeš se istuširati, ne možeš si sam obući gaće. Ne možeš ništa. Ne možeš se okrenuti u krevetu, ne možeš normalno ručati za stolom. Sjediš za stolom i jedeš, a iz usta ti curi sažvakana hrana jer su ti mišići lijeve strane krepani, pa ni mišići na ustima ne rade. To je bila jedna katastrofa, ali je postepeno išlo nabolje, a poslije prestaneš primjećivati. Bila sam zadovoljna svakom malom promjenom, a danas mislim da sam skroz oporavljena. Mogu raditi, spremati po kući, potrčati. Već duže vrijeme kuham, perem podove, sjeckam češnjak i mogu sve što mi se prije godinu dana činilo nemoguće.

Druga operacija prošla je glatko, a prije nje sam se samo bojala da ne završim ponovno u kolicima. Bojala sam se i nalaza, da taj ostatak tumora nije postao maligni. Operacija je trajala oko pet sati i opet se sjećam dragoga doktora Desnice kada je nakon operacije došao do mene i rekao ‘Zlatja, pobijedili smo ga’. Oporavak nakon te operacije protekao je odlično, išla sam s frendicama na kavu, kuhala, šetala s pesekom. Mogla sam gotovo sve, samo sam se morala paziti i bila sam na bolovanju dok mi kost nije zarasla. Evo, sad mi je bolovanje isteklo i vraćam se na posao.

Neprekidno sam brbljala o tome kako se osjećam

Za vrijeme liječenja potražila sam i psihijatrijsku pomoć jer ne možeš to hendlati sam. Osim toga, imam jako puno frendica, pa sam imala i njihovu pomoć. Zatim psihički, a ne samo fizički mi je pomagao i jedan divan fizioterapeut Sven. Počeo mi je dolaziti doma nakon prve operacije i napravio je mnogo za mene. I mama mi je isto mnogo pomagala, kao i moji kumovi, tako da sam se, s obzirom na psihofizičku traumu koju sam prošla, vrlo lagano reintegrirala u normalan svijet. Najviše su mi pomogli ti razgovori i beskrajno strpljenje za slušanje mojeg brbljanja o tome kako se osjećam i što sam sve prošla. Ja sam tip koji je toliko pričao o svemu tome, da to više nije bilo za slušati, a oni su me slušali, slušali i slušali u beskraj. I ja sam valjda uz sve to pričanje preradila tu svoju traumu.

Sjećam se i kako sam sve te svoje strahove iznosila van. Mislim da sam najviše maltretirala prijateljice, a ti strahovi su bili suludi. Od povratka bolesti do toga da su moje nalaze zamijenili s nalazima neke zdrave osobe, pa da su meni pročitali te dobre nalaze, a da su toj drugoj osobi dali moje koji su najgori na svijetu. Pa kad me, primjerice, zaboljela noga odmah se pojavio strah da imam tromb koji je nakon operacije promaknuo doktorima. Dakle, bile su to najveće gluposti na svijetu. I s vremenom se to prorijeđivalo, a danas svega toga više nema. Sada najnormalnije živim. Razmišljam što ću sutra kuhati, koji ću omekšivač kupiti, te koju torbu odabrati mlađoj kćeri koja uskoro kreće u prvi razred osnovne škole. To su sada moje brige. Nema više Rebra, magneta, umiranja, lijesova i takve strahote koje su me opčinjavale.

Petra Smoljak
Telegram autor
43 članka Više o autoru
Više s weba