Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Otužna ideja uređenja prostora oko Paviljona najbolje ocrtava kako se Zagreb odnosi prema Meštroviću

Bez Meštrovićevih biljega Zagreb bi izgubio znatan dio svoje ljepote

Vjerojatno se posljednjih par desetljeća toksičnom vodom, hranom ili zrakom koje upijamo opako naudilo centru za kulturno življenje našeg zaostalog društvenog mozga pa nam se i sjedenje na kamenim klupicama između dviju tramvajskih pruga s jurećim pobočnim prometalima može činiti neodoljivim te ga, eto, kad ga se već netko dosjetio, moramo i ostvariti

Današnji članak posvećen je jednoj knjizi i nekim njome podcrtanim arhitektonskim znakovima koji su po recentnijim gradskim planovima i upitnim urbanističko-arhitektonskim projektima dospjeli u stanje ugroze. Jedan od takvih znakova predstavlja i Dom hrvatskih likovnih umjetnika na današnjem Trgu žrtava fašizma koji sa svojim okolišem predstavlja jedno od najznačajnijih arhitektonskih ostvarenja Ivana Meštrovića i suradnika u Zagrebu.

Recentno promovirana knjiga ”Meštrovićev znak u Zagrebu”, autorice Barbare Vujanović čvrst je dokaz više lijepih stvari, među kojima i činjenice da ne postoje dokraja istražene situacije o kojima se vrijednim znanstveno-istraživačkim radom ne može utvrditi još mnogo toga značajnog i vrijednog. Ona je i dokazom da neki po hrvatsku, pa i svjetsku, umjetnost neizmjerno važni opusi predstavljaju neiscrpno vrelo iščitavanja, tumačenja i valoriziranja čak i u vremenima kada se više gotovo ništa ne čini važnim i kada je u trendu relativiziranje svega, pa i onog najvrjednijeg.

Knjiga nas Barbare Vujanović istraženim materijalom šeće Zagrebom koji se, srećom, nekim vrijednim ambijentima još uvijek ne razlikuje puno od Zagreba iz vremena u kojima je sa zahvalnošću primao djela velikog Ivana Meštrovića. Umjetnika koji je nekim ostvarenjima, poput i Doma hrvatskih likovnih umjetnika, u bitnome utjecao na sliku Zagreba i koji je radovima suptilno tkao ambijentalne okvire mnogih zagrebačkih situacija. Ljudi se lako privikavaju na lijepo, no da Zagreb ostane bez Meštrovićevih biljega, nestalo bi i znatnog dijela njegove ljepote i taj bi se nedostatak itekako osjetio.

Pogled na Trg žrtava fašizma iz zraka Vjekoslav Skledar/Telegram

Kakav bi bio Zagreb bez Meštrovića

Što bi brojne značajne zagrebačke lokacije bile bez dostojanstvenih muškaraca, prekrasnih nagih i odjevenih žena ili majki s djetetom, kakve je mogao i znao uobličiti jedino veliki Meštar? Što bi gradilo prostor pred Hrvatskim narodnim kazalištem i Rektoratom Sveučilišta bez Meštrovićeva ”Zdenca života” ili ”Povijesti Hrvata”, bez ”Strossmayera” iza Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti ili bez ”Žene (s prekriženim rukama)”, premda bi joj možda i više odgovarao naziv ”Žene koja grli prostor”, u Račkoga ulici, da ne nabrajamo više?

Iste bi prostore popunjavala neka druga javna plastika ili arhitektura, ali to više ne bi bio Zagreb obgrljen Meštrovićevim rukama koji poznajemo i volimo. Premda neke najvrjednije gradske prostore resi i po nekoliko Meštrovićevih vrhunskih umjetničkih djela, njegovim imenom, bez obzira na sve zasluge po hrvatsku i svjetsku umjetnost i kulturu, u našem gradu nije nazvan ni jedan prostor i to već govori dovoljno. A upravo zahvaljujući Meštroviću i suradnji s nekim velikim hrvatskim arhitektonskim imenima, poput Ignjata Fischera ili Jurja Denzlera, sjajnom su javnom plastikom moćno oplemenjeni središnji gradski prostori.

 

Kako god ”Zdenac života” i nije bio stvaran za javni prostor, on danas predstavlja uspjeli umjetnički znak pred jednom od najvažnijih nacionalnih umjetničkih kuća i svojom svevremenošću neprimjetno, no sigurno, oblikuje generacije Zagrepčana. ”Povijest Hrvata” pred rektoratom slična je priča, dok su ”Seljaci” na kući Poppović na Trgu bana Jelačića arhitekta Aladara Baranyaija jedinim tragom sjajne izvorno secesijske oblikovnosti s početka 20. stoljeća. Kako god utopljeni i izrelativizirani trenutnom bojom pročelja, oni se s uglovnog dijela palače još uvijek dostojanstveno nameću vizuri glavnoga trga prema Dolcu.

Prijateljsko dopisivanje Meštrovića i Tesle

Barbara Vujanović mudro nas podsjeća i na pogreške u koracima ili postupanjima, poput relativno nedavnog pozicioniranja golemog spomenika Nikoli Tesli u Teslinoj ulici. Jedino uspjelo u odabranoj situaciji je spoj imena skulpture i ulice u koju je smještena. ”Svojevrsni skulptorski diptih”, kako Vujanović opisuje Meštrovićevu zamisao dviju velikih skulptura dvojice hrvatskih znanstvenika, Ruđera Boškovića i Nikole Tesle na jednom mjestu, izvorno postavljenih na skladne postamente arhitekta Kazimira Ostrogovića u prostoru Instituta Ruđer Bošković na Bijeničkoj cesti, nepromišljeno je rascijepljen i ”Tesli” je i prostorno i vizurno dodijeljenja neprikladna pozicija, koju odnedavna resi i golema crna konstrukcija terase s tendom susjedne slastičarnice ”Zagreb”.

Na greškama se uči pa se valja nadati da će i ova velika greška rezultirati primjerenom sanacijom stanja. Barem to dugujemo Nikoli Tesli i Ivanu Meštroviću, čija prijateljska pisma uzajamnog uvažavanja i divljenja rese i ovu knjigu

Na greškama se uči pa se valja nadati da će i ova velika greška rezultirati primjerenom sanacijom stanja. Barem to dugujemo Nikoli Tesli i Ivanu Meštroviću, čija prijateljska pisma uzajamnog uvažavanja i divljenja rese i ovu knjigu. Iscrpna nam njome iznesena povijest nastanka najvrjednije zagrebačke spomeničke plastike dokazuje da se povijest ponavlja i da se velike stvari u Hrvata nikada nisu rađale glatko i bez problema, no ono s čime nas ova knjiga sučeljava jest i činjenica da se samo kvalitetnim i dugotrajno promišljanim rješenjima prostori oplemenjuju na ispravan način.

Dovoljno velik da ga druge veličine ne ugrožavaju, Meštrović je bio svjestan da se tek udruživanjem talenata mogu ostvariti stvarne vrijednosti po hrvatsku umjetnost i društvo. Razumljivo je stoga što je baš za njegova rektorata na Kraljevskoj akademiji za umjetnost i umjetni obrt osmišljen segment umjetničke škole koji je obuhvaćao i arhitektonsko područje, istodobno povezano i s ostalim umjetničkim disciplinama, a vođenje kojega se prihvatio veliki arhitekt Drago Ibler. Samo ozračje Akademije, kojom su u međuraću vladala znamenita imena naše umjetnosti, omogućilo je i drugačiji pristup arhitekturi od onog uobičajenog na usporednom Tehničkom fakultetu.

Prenamjena građevine u džamiju

Kolegijalnost pa i prijateljstvo među profesorima i talentiranim studentima Meštrovićeve škole, uzajamno uvažavanje i danas nepojmljiva želja za pomaganjem starijih kolega mlađima, iščitava se i u nevjerojatnom broju sjajnih suradničkih projekata i izvedbi. Zagrebačka arhitektonska ostvarenja ovom su knjigom Barbare Vujanović predstavljena s dva ”Znaka”, ostacima projekta crkve Krista Kralja na Trnju te važnim dovršenim, no nažalost nakanadno dijelom izmijenjenim, ostvarenjem Doma hrvatskih likovnih umjetnika na Trgu žrtava fašizma, koje je Radovan Ivančević jednim osvrtom proglasio i jedinom našom kružnom reprezentativnom arhitekturom javne namjene 1930-ih godina.

Recentno promovirana knjiga ”Meštrovićev znak u Zagrebu”, autorice Barbare Vujanović čvrst je dokaz više lijepih stvari, među kojima i činjenice da ne postoje dokraja istražene situacije o kojima se vrijednim znanstveno-istraživačkim radom ne može utvrditi još mnogo toga značajnog i vrijednog

Spominjući bezobzirnu pregradnju započetu 1951. godine prema projektu arhitekta Vjenceslava Richtera, Ivančević je naglasio zaboravljene pionirske odlike tog prvog modernog kružnog izložbenog prostora, koji Vujanović sjajnom arhivskom dokumentacijom i argumentima izvlači iz zaborava. Brojne preinake, među kojima i ona najagresivnija prenamjena građevine u islamsku bogomolju prema projektu Stjepana Planića iz 1941. godine, kojom su uz kameni trg s klupama i fontanom Dom uokvirila i tri minareta, pratile su i brojna preimenovanja reprezentativnog izložbenog prostora, koji je od Planićeva koncepta do danas očuvao kameni trg s fontanom u osi Ulice Franje Račkoga.

Fotografija snimljena 1957. godine

I upravo ta značajna os, kojom je položen i glavni ulaz u Dom, danas predstavlja najugroženiju točku čitavog tog prostora. Slobodnostojeći jednokatni izložbeni paviljon Doma umjetnosti građen je od 1934. do 1938. godine prema idejnom rješenju Ivana Meštrovića, a u projektnoj i tehničkoj razradi velikog broja vodećih zagrebačkih arhitekata, među kojima su najistaknutijima bili Harold Bilinić, Lavoslav Horvat i Zvonimir Kavurić. Uspjela sinteza skulpturalne monumentalnosti u kamenu te napredne i smjele građevinske tehnologije onog vremena rezultirala je značajnim ostvarenjem hrvatske moderne arhitekture, čija je monumentalna kružna forma otprve bila planirana vizurno istovjetno sagledivom iz svih uličnih pravaca koji se križaju na trgu.

Važnost Doma hrvatskih likovnih umjetnika

Izvorno rješenje krajobraznog uređenja trga pejzažnog arhitekta Cirila Jegliča iz 1934. godine razradio je pejzažni arhitekt Smiljan Klaić, prema čijem je projektu 1943. godine uređenje okoliša i dovršeno. Dva su renomirana pejzažna arhitekta idejom blagih i vijugavih staza uspjelo ublažila strogu geometriju arhitekture Doma, dodatno je vizualno omekšavši i naoko slobodno formiranim grupacijama zelenila iz kojih je dojmljiva građevina desetljećima izranjala. Takav je izvorni koncept hortikulturnog uređenja očuvan do danas i neke su se njegove listopadne stablašice razvile u iznimno kvalitetne solitere, no istina je i da su usljed nedovoljnog orezivanja pojedine crnogorične vrste prerasle izvorno osmišljenu visinsku liniju i danas u nekim dijelovima zaklanjaju vizure na središnju građevinu.

Recentno javnosti predstavljani projekti, poput i onog arhitektice Loredane Stunić, koji prostor oko Doma u cijelosti čiste od okolnog i sad već uzraslog raslinja, nepromišljeni su i loši. Nažalost, zahvaljujući pročelniku Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode takav bi projekt mogao doživjeti i realizaciju, što bi bilo lošije od svega. Zelenilo oko Doma svakako treba urediti i o njemu voditi brigu, no rušiti ga pozivanjem na Meštrovićevu izvornu ideju projektiranja kružne građevine na neizgrađenom prostoru je otužno. Po izgradnji doma postepeno su se razvijali i kvalitetni prateći prostorni elementi, poput hortikulturnih rješenja izrađenih od vodećih krajobraznih arhitekata koje se ne smije svojevoljno poništavati jer grade povijest tog zagrebačkog prostora zajedno s Meštrovićevim Domom umjetnosti.

S njime su srasli u vrijednu ambijentalnu sliku i kao takve ih treba razrjeđivati i uređivati, čuvati i održavati. Jednako kao i sam Dom, koji sljedeće godine slavi osamdeseti rođendan i koji će iziskivati ulaganja znatnih sredstva u sanaciju narušenih dijelova konstrukcije i kamenih obloga. To su važni problemi koje zanemarujemo, dok se sredstva troše na krajnje nepotrebne i loše osmišljene projekte. Važnost bi Doma hrvatskih likovnih umjetnika iziskivala udružene napore državne i lokalne razine u financiranju pažljive i zasigurno dugotrajne obnove, kojom bi se na odgovarajući način pažljivo riješili i njegovi ozelenjeni prostori.

Meštrovićevi zagrebački znakovi

Uklanjanje uzraslog raslinja oko Doma kako bi se ostvario najobičniji travnjak nema opravdanja ni pred pticama ni pred ljudima, kao što ga ne bi imalo niti uklanjanje Planićevog kamenog trga s fontanom pred glavnim ulazom koji se skladno stopio s Meštrovićevim rješenjem. Treba se naposljetku osvnuti i na segment predlaganog rješenja arhitektice Loredane Stunić kojim se u sklopu uređenja Trga žrtava fašizma ostvaruje i ozelenjeni pješački potez s klupama između kolničkih i tramvajskih trasa od Meštrovićeva Doma preko Ulice Račkoga do Jurišićeve.

Projekt arhitektice Loredane Stunić

Vjerojatno se posljednjih par desetljeća toksičnom vodom, hranom ili zrakom koje upijamo opako naudilo centru za kulturno življenje našeg zaostalog društvenog mozga pa nam se i sjedenje na kamenim klupicama između dviju tramvajskih pruga s jurećim pobočnim prometalima može činiti neodoljivim te ga, eto, kad ga se već netko dosjetio, moramo i ostvariti. Zaštićene urbanističko-arhitektonske te kompozicijski definirane prostore kulturno-povijesnog i spomeničkog značaja nužno je čuvati i održavati te eventualne intervencije na njima dozvoljavati samo po zaključenjima kvalitetno i pošteno raspisivanih i proveđenih arhitektonskih natječaja.

Jedino se tako mogu dobiti prihvatljiva rješenja, od arhitektonskih do krajobraznih, kojih se nećemo sramiti. No izgleda da nam je nemarnima kakvi jesmo sram postao nepoznanicom. Ivan Meštrović nije hodao ukorak s vremenom, on ga je predvodio i svojom je umjetnošću Hrvatsku činio boljom zemljom. Njegovi su zagrebački znakovi, zahvaljujući trudu Barbare Vujanović sada čitljivi i iz jednog meko ukoričenog izdanja koje svojom nenametljivom ovojnicom čitatelja uvodi u još jednu priču o gospodskom i dostojanstvenom gradu kakav je Zagreb bio i kakav bi bezuvjetno trebao ostati. I radi kojega bi morali ponovno početi osjećati sram.

dr. sc. Zrinka Paladino
Telegram autor
36 članaka Više o autoru