Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ova Vlada nema hrabrosti za poreznu reformu. Vidjeli smo običan PR potez uz malo dodvoravanja interesnim grupama

Fižulić analizira četvrti krug porezne reforme koju su premijer Andrej Plenković i ministar financija Zdravko Marić predstavili prošli tjedan

Svaka ozbiljna porezna reforma u Hrvatskoj trebala je najprije definirati slabosti i prednosti postojećeg poreznog sustava, odrediti usporedive države i nakon toga zadati ciljeve koji bi sustav učinili pravednijim, jednostavnijim i održivim. Postaviti kao vrhunaravni cilj četverogodišnje priče o porezima i poreznoj presiji smanjenje opće stope PDV-a s 25% na 24% nije samo neozbiljno, nego je i štetno

Prvi sastav Vlade Andreja Plenkovića održao je svoju prvu sjednicu 26. listopada 2016. Ministar financija Zdravko Marić tada je pod desetom točkom Dnevnog reda predstavio poreznu reformu. U petak 26. srpnja ove godine premijer Andrej Plenković i ministar financija Zdravko Marić predstavili su u Banskim dvorima „četvrti krug porezne reforme“. Prema riječima premijera Vlada je u „četiri kruga poreznih reformi rasteretila porezne obveznike za 10 milijardi kuna.“ Očito je da će HDZ na sljedećim parlamentarnim izborima kao najveći uspjeh svoje četverogodišnje vladavine isticati porezno rasterećenje kao rezultat permanentnog poreznog reformiranja. Možemo li očekivati i peti krug „porezne reforme“ zasad nije poznato, ali nije ni posve isključeno.

Porezni sustavi koji zaslužuju pohvale su jednostavni, lako razumljivi i postojani, a njihove su promjene rijetke i najavljene na vrijeme. Hrvatski porezni sustav je u stalnoj mijeni, a za njegovu razumljivost i primjenu potrebno je angažirati porezne savjetnike. Sve te stalne izmjene poreznih stopa i bušenje sustava izuzećima i povlasticama sigurno nisu nikakva reforma, već daleko više liče na PR-ovske poteze dodatno garnirane popuštanjem ili, bolje rečeno, dodvoravanjem pojedinim interesnim grupama.

Potrebna je politička hrabrost koju ova Vlada nema

Države članice Europske unije u različitim omjerima ostvaruju prihode države ili lokalnih uprava oporezujući rad, potrošnju i imovinu. Kada je prije dvije godine Vlada Andreja Plenkovića pod dobro orkestriranim i organiziranim medijskim pritiskom odustala od uvođenja poreza na nekretnine zapravo je odustala i od porezne reforme. Promjene u iznosima poreznih stopa na dohodak ili potrošnju ili oporezivanje pojedinih grupa proizvoda po sniženim poreznim stopama preambiciozno je nazvati reformom poreznog sustava.

Ali učiniti napor i promijeniti međusobne odnose u oporezivanju potrošnje, rada i imovine zaslužilo bi taj naziv. Za takav potez potrebno je imati političke hrabrosti i volje, koju očito ova Vlada nema te će i dalje ovakva od strane svojih povlaštenih klijenata zarobljena država imati loš i nepravedan porezni sustav čije ćemo navodne reforme gledati u više-manje pravilnim razmacima.

Odnos između prikupljenih poreza na potrošnju i BDP-a

Prema podacima Eurostata Hrvatska je 2017. bila prva u Europskoj uniji po odnosu između svih prikupljenih poreza na potrošnju i nacionalnog BDP-a. U Hrvatskoj je te godine država naplatila 9,3 milijarde eura svih poreza na potrošnju, uglavnom PDV-a, što je bilo jednako gotovo petini BDP-a. U Sloveniji je taj iznos bio 6 milijardi eura ili 13,9% BDP-a, a u Irskoj 22,4 milijarde eura, ali svega 7,6 % BDP-a.

Ukupno prikupljeni porezi na potrošnju u 28 članica Europske unije iznosili su 11,1% njenog BDP-a što znači da je Hrvatska neslavni rekorder s gotovo dvostruko većim iznosom od prosjeka. Protivno uvriježenom općem mišljenju kako Hrvatska drastično oporezuje rad, taj porezni prihod bio je 14 % BDP-a što je Hrvatsku svrstalo na 21. mjesto rangliste za 2017. godinu. Slovenija je bila deseta s 18,3%, Slovačka dvanaesta sa 17,8% i Irska naravno posljednja s 9,9% iznosa prikupljenih ukupnih poreza na rad u odnosu na BDP.

Hrvatska je isto tako točno u sredini ljestvice po ukupnom iznosu prikupljenih socijalnih doprinosa gdje su usporedive Slovenija i Slovačka na šestom odnosno trećem mjestu, a Irska naravno još jednom na začelju kao 26. Prikupljeni porez na nekretnine u većini država „nove Europe“ potpuno je zanemariv u odnosu na BDP i kreće se oko 0,5%. Jedine dvije iznimke iz te grupe država koje su se približile ukupnom rezultatu Europske unije od 2,6 % su Mađarska s 1,1% i Poljska s 1,8%.

Neozbiljno je kao opći cilj postaviti smanjenje PDV-a s 25% na 24%

Svaka ozbiljna porezna reforma u Hrvatskoj trebala je najprije definirati slabosti i prednosti postojećeg poreznog sustava, odrediti usporedive države i nakon toga zadati ciljeve koji bi sustav učinili pravednijim, jednostavnijim i održivim. Postaviti kao vrhunaravni cilj četverogodišnje priče o porezima i poreznoj presiji smanjenje opće stope PDV-a s 25% na 24% nije samo neozbiljno, nego je i štetno. Tih jedan posto smanjenja PDV-a neće dovesti do manjih maloprodajnih cijena proizvoda i usluga, ali će umanjiti državne prihode za dvije milijarde kuna.

Nije sporno da će tih dvije milijarde kuna ostati gospodarstvu, ali isto tako ne treba zaboraviti da se javno zdravstvo već dva desetljeća održava na životu ne plaćajući svoje obaveze prema svojim dobavljačima, blago rečeno, uredno i na vrijeme. Kada će dugovi u zdravstvu biti plaćeni i kada će država početi izvršavati svoje obaveze prema HZZO-u ne samo da nitko ne zna, nego nitko ni radi na planu održivosti nivoa dostupnosti javnih zdravstvenih usluga kakve danas imamo.

Uvjeti održivosti mirovinskog i zdravstvenog sustava

Ministar financija Zdravko Marić proljetos je izjavio da je „ministar zdravstva Milan Kujundžić odličan ministar, ali je sustav javnog zdravstva neodrživ.“ Zašto se u takvim okolnostima ne iskoristi mogući višak poreznih prihoda za plaćanje dugova države HZZO-u i nagodbu s dobavljačima bolnica nije poznato. Svaka porezna reforma mora krenuti od stvaranja uvjeta održivosti mirovinskog i zdravstvenog sustava. A svaka zdravstvena reforma ima kao preduvjet plaćanje dospjelih dugova uz njihov djelomičan otpis. Kao što svaka mirovinska reforma mora uzeti u obzir činjenicu da je u Hrvatskoj svaki treći građanin stariji od 65 godina izložen riziku od socijalne isključenosti i apsolutnog siromaštva.

Predloženim poreznim izmjenama Vlada pokazuje kako nema namjere išta mijenjati u zdravstvenom i mirovinskom sustavu. Umjesto toga još jednom prodaje bozu o demografskim mjerama ignorirajući jednostavnu činjenicu da sve te porezne olakšice za mlađe od 25 odnosno 30 godina neće zaustaviti gotovo nikoga u namjeri da potraži posao negdje izvan Hrvatske.

Uzaludnost kompliciranja s porezom na dohodak po starosti

I površan pogled na tabelu Eurostata u kojoj su prikazane prosječne godišnje neto zarade u pojedinim državama Europske unije ukazuje na svu uzaludnost nepotrebnog dodatnog kompliciranja poreza na dohodak po starosti poreznog obveznika. Tako je hrvatski samac bez djece u 2018. zaradio prosječno nešto manje od 10 000 eura, slično kao u Litvi, Latviji, Slovačkoj, Mađarskoj i Poljskoj, bitno više nego u Rumunjskoj i Bugarskoj, a osjetno manje nego u Češkoj, Estoniji i Sloveniji. U istoj godini samac u Irskoj bez djece imao je tri i pol puta veća prosječna neto primanja, a taj odnos prema neto primanjima hrvatskog samca vrijedio je više-manje i za sve druge države sjeverne i zapadne Europe.

Odnos je još porazniji za zaposleni par s dvoje djece. U Hrvatskoj je takav par u prošloj godini imao ukupna neto primanja nešto manja od 20 000 eura, slično kao i u prije pobrojanim istočnoeuropskim državama. Irski zaposleni par s dvoje djece ostvario je prosječnu neto zaradu od 72 000 eura, danski i nizozemski 75 000 eura, a britanski, austrijski i švedski 70 000 eura godišnje. U Njemačkoj dvoje zaposlenih s dvoje djece imalo je ukupnu prosječnu godišnju neto zaradu od 67 000 eura, a u susjednoj Sloveniji 30 000 eura. Znači, Vlada očekuje da će u 2020. tisuću ili dvije tisuće eura godišnje presudno utjecati na odluku o iseljavanju koja se temelji na razlici od 45 do 50 000 eura godišnje. Bojim se da je Vlada badava krečila.

Goranko Fižulić
Poduzetnik
191 članak Više o autoru
OGLASI
učitavanje...
Više s weba