Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Petra Smoljak | Snima: Vjekoslav Skledar

Ovaj arhitekt iz Zagreba radi društvene igre. Prvi u Hrvatskoj probio se na svjetsko tržište

Filip Neduk profesionalni je dizajner društvenih igara. Za Telegram priča kako je uspio

Moderne društvene igre postaju sve popularnije iz godine u godinu i počela su se otvarati mjesta gdje svatko može doći igrati igre. U Njemačkoj je potpuno drugačija situacija. Društvene igre igraju se po kućama i kafićima i može se reći da postoji boardgame subkultura. “Tamo valjda svaka obitelj ima barem dvadesetak igara. Oni to stalno kupuju. Čak imaju taj famozni Spiel des Jahres, nagradu koja se svake godine dodjeljuje najboljoj igri. I kad god to izađe, skoro svaka njemačka obitelj ide kupiti igru s tim crvenim logom”

Filipu Neduku, profesionalnom dizajneru društvenih igara u Hrvatskoj, do sada su izdane dvije društvene igre, Goblins.Inc i ‘Adrenaline s kojom je postigao priličan uspjeh na svjetskom tržištu. Naime, potonja igra i njezini nastavci prodani su u 50.000 primjeraka i prevedeni na trinaest jezika što su solidne brojke za tu vrstu industrije. Uskoro mu izlazi i Sanctum, koju još nije htio dodati na listu svojih igara “Ona se još kuha, a izlazi sad na jesen. Ideja za nju mi je bila prebaciti Hack and Slash žanr na karton. Za usporedbu, to su videoigre poput Diabla i Path of Exilea”, objašnjava Neduk čije su dvije igre do sada zapravo bile konverzija videoigara u board game.

Otkako je industrija videoigara doživjela procvat u svijetu, povukla je za sobom i veće zanimanje za board gameove, te se cjelokupna geek kultura zadnjih desetak godina našla u ofenzivi. “Mislim da je jedan od razloga te eksplozije društvenih i videoigara i to što se u samom dizajnu otkrilo mnogo bržih i lakših načina za izvesti nešto, a i tehnologija je pojeftinila, pa je i proizvodnja postala dostupnija većem broju ljudi.”, razmišlja Filip.

Iako je cijeli život igrao društvene igre od Monopolyja, Rizika do Čovječe ne ljuti se, svijet modernih igara otkrio je tek za vrijeme studija arhitekture. “Bili smo na Studentskom zboru i frend je dofurao Citadels i to mi je bilo fora. Malo po malo počeo sam raditi igre za ekipu. Najprije sam napravio Čovječe ne ljuti se za osmero i to je svima bilo zabavno. Kasnije sam nastavio s drugim igrama kako bi imali što raditi između predavanja. I što sam više igrao to sam više učio mehanike. Goblini su zapravo bili karika između onog što sam već znao i svega ostalog što sam kasnije napravio u Adrenaline. Dosta je bitno u toj industriji biti inovativan i napraviti nešto što ne postoji ili barem dati neki svoj twist na stvari koje već postoje”.

Kako se našao na svjetskom tržištu

Goblins.Inc. je, kaže, bio testni pokušaj izlaska na svjetsko tržište, a bio je i prvi u Hrvatskoj kojemu je to uspjelo. “U početku nisam imao pojma kojim putem krenuti, tako da je sve to bilo dosta rocky”, priznaje. Prva prilika mu se otvorila prije sedam godina, nakon što je prvi puta posjetio Essen Spiel, najveći sajam društvenih igara u Europi. “Otputovao sam u Essen s Amalagamom, tadašnjim izdavačima igre Uskoci. S njima sam došao prezentirati tu igru i htio sam vidjeti kako sve to uopće izgleda. Furao sam i nekoliko svojih prototipova za pokazati”, prisjeća se Neduk te dodaje kako danas postoje tri smjera u izdavaštvu board gameova. “Ili samostalno financiraš i radiš svoje igre ili ideš na Kickstarter, što je zadnjih pet, šest godina postala špica ili pak ideš direktno izdavaču i klasično predstavljaš igru. Ja sam išao tim klasičnim, utabanijim putem”, objašnjava Neduk.

Već je tada bio veliki fan igara češke izdavačke kuće CGE i baš je te godine izašla igra Dungeon Petz. “Otišao sam na njihov štand kupiti tu igru i upoznati se s dizajnerom Vlaadom Chvatilom. On je valjda među top pet dizajnera u svijetu. Radio je i Through the ages, Space alert i Codenames. Ova zadnja igra mu je najpopularnija do sad. Prodana je u pet milijuna primjeraka, što je za board game svijet potpuno suludo. On je stvarno jako dobar dizajner”, govori Filip prisjećajući se kako je na tom njihovom štandu došao s kutijom Dungeon Petza do Chvatila i tražio ga da mu se na nju potpiše. Taj je dan, kaže, shvatio da neće imati vremena prezentrati svoj prototip igre, te se idući dan odlučio vratiti na CGE-ov štand kako bi im pokušao prezentirati svoju igru.

“Cijela poanta bila je da sam za Gobline uzeo jednu mehaniku iz njihove igre Galaxy tracker, te sam zato htio najprije s njima razgovarati. Potapšao sam Vlaada po ramenu i pitao ga ima li sekundu da mu objasnim igru. Rekao je da može i na brzinu sam mu sve objasnio. Bilo mu je sve to fora i odlučio je dogovoriti sastanak idući dan s još nekim ljudima iz firme. Došao sam na sastanak i pokazao im igru. Rekli su da im se sviđa i da im pošaljem prototip. Bilo mi je to nevjerojatno. Dakle ja kao neki fanboy sam jučer od Vlaada kupio igru i tražio njegov autogram, a danas dogovaramo suradnju”, prisjeća se Filip. Čim se vratio u Zagreb poslao im je prototip, a prvi feedback dobio je nakon mjesec dana kada su mu poslali dvadesetak stvari koje treba promijeniti. “Sve sam to popravio, poslao i u jednom su trenu odlučili izdati igru”, kaže, skromno komentirajući kako je sve to ispalo sasvim slučajno. “Na kraju smo se moj heroj dizajna i ja skompali i sad već skoro sedam godina zajedno radimo igre za CG. Mnogo sam naučio od njega i danas mi tu i tamo uleti i pomogne kad ga zatrebam”.

Iako, saznajemo, ne postoje prava kod prototipa igara, nije mu bio problem CGE-u poslati svoj prototip igre. “Stvarno ne znam za slučaj da je netko nekome ukrao prototip igre. Možda je kroz povijest bilo par slučajeva, ali u današnje doba ne. Evo, primjerice, ja sam za jednu svoju igru uzeo istu mehaniku kakvu ima Terra mystica. Znači istu logiku sam smislio mjesec dana prije nego sam vidio da Terra mystica postoji. Jednostavno se dogodilo da je dvoje ljudi u isto vrijeme došlo na tu ideju. I onda sam odustao od te svoje igre.. ali i da nisam nitko ne bi komentirao niti zamjerao da sam to napravio jer mehanike se ne mogu patentirati, barem ne još. Ništa se loše nije dogodilo da bi trebali zakone uvlačiti u to”, mišljenja je Neduk.

Dvije škole društvenih igara

Društvene igre su se na nakon drugog svjetskog rata podijelile na dvije škole, američku i europsku. Eurogame je izašao iz njemačke tradicije jer nakon rata Nijemcima nije baš bilo ugodno raditi ratne igre, pa su se više bazirali na ekonomskim, strateškim igrama koje nemaju naglašenu temu. “Za razliku od njih Amerikanci su radili ratne igre, a kako su to Nijemci izbjegavali u tim svojim strateškim, često suhoparnim igrama, krenula je kultura igara u kojima se igrač više nije oslanjao na sreću već na razne mehanike kroz koje se proteže neka određena tema.

S druge strane postoji i ta druga američka škola koja je izašla iz wargaminga, odnosno ratnih igara i tu je više naglašena tema, odnoso priča, a i iskustvo koje opet nema veze sa srećom”, kaže Neduk, te naglašava kako ljudi danas više ne vole sreću u igrama. “Dakle nema više bacam kockicu i mičem se pet polja. Kockica je naravno još uvijek poželjan rekvizit, ali se mora koristiti na drugačije načine”.

Kod nas još ne postoji subkultura board gaminga

Iako je zanimanje za board gaming kod nas prilično poraslo zadnjih desetak godina, Neduk smatra kako se još nije stvorila subkultura, nego prije hobby tržište. “Ne bih to još nazvao subkulturom. Iako lagano prerasta u to, ali još je prerano za takav termin. Društvene moderne igre postaju sve popularnije iz godine u godinu i počela su se otvarati mjesta gdje svatko može doći igrati igre”. Kod nas, kaže, postoji Carta magica koja uz veliki izbor igara ima i svoju igraonicu. Također je osnovana i udruga Igranje koja ima ogroman prostor za igru. “Postoje i mali eventi na kojima se igra, a organiziraju se redovito u baru Crni mačak i u Vintageu u Savskoj”.

U Njemačkoj je potpuno drugačija situacija, objašnjava Neduk. Društvene igre igraju se po kućama i kafićima i može se reći da postoji boardgame subkultura. “Tamo valjda svaka obitelj ima barem dvadesetak igara. Oni to stalno kupuju. Čak imaju taj famozni Spiel des Jahres, nagradu koja se svake godine dodjeljuje najboljoj igri. I kad god to izađe, skoro svaka njemačka obitelj ide kupiti igru s tim crvenim logom”, govori Filip. Ta nagrada, dodaje, ima vrijednost i garantira dobru prodaju.

Kako se društvene igre još uvijek smatraju hobby tržištem, za njih ne postoje marketing i reklame. No, u zadnjih deset godina, naglašava Neduk, sajmovi poput onog u Essenu funkcioniraju umjesto skupog marketinga. “Svaki izdavač koji dođe na sajam profitira jer nakon njega svi znaju za njegovu igru. Malo je izdavača i godišnje izlazi svega oko dvije tisuće igara u svijetu. Ta se brojka povećava s godinama, ali ne možemo još govoriti o nekom velikom tržištu, iako raste za sada”. Samim time, dodaje, konkurencija je postala veća i malo je teže izaći na tržište. “Više ne mogu baš mladima preporučiti, ‘odite u Essen i sve će biti super. Nije baš tak’. Traži se nešto posebnije, reciklirane igre baš i ne prolaze, a i Kickstarter je malo čudan, tamo izlaze prilično specifične igre. A što se najviše traži? To nitko ne zna jer se cijeni inovativnost i ljudi čekaju neku stvar koju nikada nisu vidjeli. A jako puno toga ima, prostor dizajna je ogroman i svako malo netko izmisli neku novu mehaniku i onda se ona reciklira idućih deset godina.”

Gameboard dizajn nije mi full time job

Iako je diplomirani inženjer arhitekture, Neduk je zaposlen u game dev studiju ZEROlife, gdje trenutno radi na dvjema igrama kao 2D artist, level i game dizajner. “Dizajniranje društvenih igara mi je hobi posao jer još uvijek od toga ne bih mogao živjeti. Evo i Alan Moon koji je napravio hit igru Ticket to ride, tek se nedavno zaposlio za stalno, a Mat Leacook koji je napravio Pandemic ostavio je posao u Googelu kako bi se potpuno posvetio dizajniranju. Dalo bi se od toga živjeti da radim tri igre godišnje, ali velik je to posao i nije lako proizvesti toliko dobrih igara. Za sada imam hrpu ideja koje čekaju da se naprave, ali sada radim video igre čija izrada ipak malo duže traje”, govori Filip.

Videoigre na kojima trenutno radi zovu se Light and Dark’ i ‘Hatching. Prva je 2D roguelike platformer u crno bijeloj tehnici, a radi se o izgubljenoj djevojčici koja se u napuštenoj kući bori s mrakom. Hatching je 3D igra, a rađena je po istoimenom britanskom horor filmu u kojem igrač u ulozi čudovišta koje hara po engleskim selima. “Za sve ove poslove koje radim pomogao mi je studij arhitekture, a i primijenjena škola u kojoj sam naučio crtati”. Unatoč tome board gameove ne crta sam već ih rade artisti u Češkoj. “Sjećam se da sam Gobline sam nacrtao i kada sam ih pitao je li im OK da bude i moj art, rekli su mi ‘ne, ne zaboravi. Imamo mi boljeg.’ i imaju boljeg, tako da..”, priznaje Neduk.

Board game se drugačije smišlja od videoigre

Mehanike koje koristi u dizajnu društvenih igara, kaže, naučio je na teži način. Prije prve izdane igre napravio je barem tridesetak igara. Radio je, kaže, skoro jednu igru tjedno i tako dobivao iskustvo. “Postoji hrpa knjiga, ali to je toliko široko polje da je teško obuhvatiti sve. Već sam spomenuo, ali meni je arhitektura mnogo pomogla. Na tom faksu sam puno naučio o dizajnu. A dizajn sam po sebi, bilo da je riječ o grafičkom, dizajnu videoigara ili arhitekturi, funkcionira na isti način”.

Dodatni aspekt kod društvenih igara, nastavlja Neduk, je što ljudi sjede za stolom i ne smije im biti dosadno. “Ti ih, kao dizajner moraš angažirati. I to je mnogo teže od videoigara gdje je svatko doma solo i interaktira s kompjuterom. Drugačije je iskustvo, ovdje moraš računati na čovjeka i imaš taj bitan social element. Kako napraviti interakciju za stolom? Što će ljudima biti zabavno? Ako se netko želi time baviti mora biti svjestan da mu niti prva niti deseta igra neće biti dobra, to je posao koji se uči, ja sam ga učio pet godina. Trebaš što više igrati, raditi svoje i kroz to dvoje se najbolje uči”, savjetuje Neduk.

Za kraj smo mu dali u zadatak da nam nabroji svoju listu top pet najboljih društvenih igara, priznao je da mu je to najgore pitanje. “Igrao sam jako puno igara i teško mi je izdvojiti baš tih pet. Ali, evo reći ću Terra mystica, Codenames, fenomenalna igra koju su napravili moji Česi, zatim Settlers of Catan. To je stari klasik i valjda najuspješniji board game, a možemo ga nazvati i Monopolyjem novog doba. Odlična igra, iako je sad već malo dizajnerski zastarjela i dalje je super. Izdvojio bih još i Tichu, to je kartaška igra izbrijana tako da izgleda kao drevna kineska igra. Fenomenalna je i znao sam je cijelo ljeto igrati. I dodao bih još i Splendor, igru koja mi nikada nije dosadila.”

Petra Smoljak
Telegram autor
0 članaka Više o autoru
Više s weba