Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Mladen Pleše | Snima: Telegram

Ovaj doktor desetljećima uvodi inovacije u plastičnu kirurgiju. Pričao nam je o revolucionarnim zahvatima

Dugo smo pričali s doktorom Milomirom Ninkovićem, jednim od najboljih svjetskih plastičnih kirurga

Svjetska stručna javnost prvi je put čula za profesora Ninkovića 1995., kada je s urologom prof. dr. Arnulfom Stenzelom, kao prvi na svijetu, napravio rekonstrukciju paraliziranog mokraćnog mjehura tako da je paraliziranu muskulaturu zamijenio mišićem s leđa. Od tada pa do danas profesor Ninković obavio je još nekoliko različitih operativnih pristupa koji su prvi puta izvedeni u svijetu.

Hvarska klapa Pharia koja je početkom kolovoza skupini njemačkih, švicarskih i austrijskih kirurga, koji su brodom Azzuro krstarili Jadranom, zapjevala pjesmu Zora bila, dobila je neočekivanu potporu: u pjevanju im se pridružio profesor dr. med. Milomir Ninković, jedan od najboljih svjetskih plastičnih kirurga te šef čuvene Klinik für Plastische, Rekonstruktivne, Hand – und Verbrennungschirurgie u bolnici Bogenhausen u Münchenu. No tu nije bio kraj iznenađenjima: profesora Ninkovića, 62, koji je nedavno dobio iznimno vrijedno priznanje jer je izabran za predsjednika Europskog udruženja plastičnih kirurga, do te su mjere razgalile “pisme za dušu”, da je sa suprugom Marinom, također liječnicom, otpjevao sve pjesme koje je tu večer klapa Pharia izvela na terasi hotela Adriana na Hvaru.

S obzirom na to da profesor Ninković već više od 27 godina živi u Innsbrucku i Münchenu, da godišnje održi najmanje dvadesetak predavanja te sudjeluje na brojnim kongresima po cijelom svijetu, doista je neobično da zna toliko klapskih pjesama, ali i sevdalinki, pa i najpopularnijih hitova Bijelog dugmeta. Profesor Ninković za to ima vrlo jednostavno objašnjenje. “Puno vremena provodim u automobilu, često idem i na duža putovanja, pa dok vozim, najradije slušam dalmatinske klape. One me drže svježim, drže me unutra, pa mogu biti potpuno koncentriran na vožnju. U kolima imam mnogo CD-ova s klapskim pjesmama pa sam ih, slušajući, naučio pjevati. Osim toga, moja supruga Marina je Šibenčanka pa je i to razlog ljubavi spram dalmatinskih pjesama”.

Dva važna priznanja kao vrhunac briljantne karijere

Dok je dvije godine bio student prodekan na Univerzitetu u Sarajevu, Ninković je često putovao u Zagreb pa je tu prvi puta čuo dalmatinske klape, a za služenja vojnog roka na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu, bio je član pjevačkog zbora te je često javno nastupao. Tijekom operacija profesor Ninković međutim sluša isključivo klasičnu glazbu koja ga, kaže, najbolje smiruje i opušta. Ovih ljetnih dana profesor Ninković imao je puno razloga za zadovoljstvo. Dobio je dva priznanja koja se mogu smatrati vrhuncima njegove briljante kirurške karijere, premda je, primjerice, u Barceloni 2011. izabran među dvanaestoricu najkompetentnijih plastičnih kirurga u svijetu. Uz to mu najveći svjetski autoriteti priznaju da je svojom kreativnošću i inovativnim zahvatima bitno utjecao na razvoj svjetske rekonstruktivne i plastične kirurgije.

U Helsinkiju je izabran za predsjednika Europskog udruženja plastičnih kirurga, elitnog udruženja koje broji samo 480 članova i koje je iznimno važno za razvoj plastične kirurgije. Članom te udruge postaje se samo ako se ispunjavaju određeni kriteriji, primjerice, broj objavljenih radova i publikacija. Sada se odustaje od tako stroge selekcije jer se društvo želi stručno ojačati i proširiti. Profesor Ninković posebno je ponosan na izboru na predsjedničku funkciju jer je tu organizaciju 1996. utemeljio čuveni austrijski plastični kirurg Hans Anderl, koji mu je bio šef dok je radio u Innsbrucku.

U Jugoslaviji je 1949. otvorena prva klinika za plastičnu kirurgiju

Krajem lipnja profesor Ninković održao je Britanskom udruženje plastičnih i rekonstruktivnih kirurga, BAPRAS, predavanje o evoluciji rekonstruktivne prakse što je najveće priznanje koje može dobiti jedan plastični kirurg. Tim povodom predsjednik BAPRAS-a Mark Henley uručio mu je posebnu medalju. U službenoj najavi stajalo je da će profesor Ninković održati “The Gillies Lecture”, u čast utemeljitelja moderne plastične kirurgije sir Harolda Gillisa te da će govoriti o širokom spektru plastične kirurške prakse, uključujući osnove plastične kirurgije. Ninković je održao 40-minutno predavanje pod naslovom “Kako riješiti probleme u plastičnoj i rekonstruktivnoj kirurgiji kroz inovacije i kreativnost”.

“Dok sam pripremao predavanje, tražeći poveznicu između svoje biografije i Britanskog udruženja plastičnih kirurga, otkrio sam da je na Vojnomedicinskoj akademiji u bivšoj Jugoslaviji još 1949. otvorena prva klinika za plastičnu kirurgiju i to zahvaljujući upravo utemeljitelju moderne plastične kirurgije profesoru Gillisu koji se nekoliko puta sastao s Titom. Što je zaista bio golem uspjeh jer su Nijemci dobili takvu kliniku tek osamdesetih godina prošlog stoljeća. A 1948., u Lancetu, jednom od najstarijih, najprestižnijih i najpoznatijih općih medicinskih časopisa na svijetu, izašao je poseban prilog pod naslovom Plastična kirurgija u Jugoslaviji. Tako sam mogao pokazati Britancima da na ovim prostorima postoji dugi kontinuitet razvoja plastične kirurgije, a posebno su bili oduševljeni kad sam im pokazao fotografije njihovih kirurga koji su dolazili na Kliniku za plastičnu kirurgiju u Beogradu.”

Vrhunski plastični kirurzi sastaju se u skijaškim centrima

Profesor Ninković član je elitne skupine plastičnih kirurga European Alpine Workshop in plastic surgery koja okuplja šezdesetak vrhunskih liječnika koji se svake godine sastaju u nekom skijaškom centru. Svaki kirurg održi tri predavanja koja traju po tri minute na kojima predstavljaju najkompliciraniji slučaj, zatim neku inovaciju te follow up predavanje o stanju pacijenta na kojem je izvršen neki zahvat prije više godina. Potom se sat vremena raspravlja i postavljaju pitanja. Profesor Ninković, koji je jedan od šestorice europskih plastičara koji je član slične elitne američke udruge, kaže kako su to za njega najkvalitetniji kongresi te da se na tim okupljanjima može najviše naučiti.

Nakon što je 1982. diplomirao na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, Milomir Ninković radio je do 1992. u Kliničkoj bolnici u Sarajevu, a tada je preselio u Innsbruck gdje je počeo kao viši liječnik na Sveučilišnom odjelu za plastičnu i rekonstruktivnu kirurgiju. Već 1995. počeo je predavati studentima na Medicinskom fakultetu u Innsbrucku, a 1997. postao je redoviti profesor. Krajem 2003. postaje najprije glavni liječnik, a potom i šef Odjela za plastičnu i rekonstruktivnu kirurgiju, na Klinici Bogenhausen u Münchenu. Od studenog 2004. Ninković je profesor na Tehničkom sveučilištu u Münchenu.

Svjetska stručna javnost prvi je put čula za profesora Ninkovića 1995., kada je s urologom prof. dr. Arnulfom Stenzelom, kao prvi na svijetu, napravio rekonstrukciju paraliziranog mokraćnog mjehura tako da je paraliziranu muskulaturu zamijenio mišićem s leđa. Tu je operaciju publicirao u časopisu Lancet. Profesor Ninković je 2000. godine jednom austrijskom policajcu u Innsbrucku napravio alotransplantaciju obje šake. To je bio drugi slučaj u svijetu da su presađene obje šake s mrtvog donora. Operacija je bila više nego uspješna pa je taj čovjek nastavio raditi kao policajac. Već 2003. tim profesora Ninkovića izveo je još jedan podvig: transplantirao je obje podlaktice s cijelom mišićnom masom tako da se taj pacijent i danas normalno služi rukama.

Mišićem natkoljenice doktor Ninković je rekonstruirao usnu

Od tada pa do danas profesor Ninković obavio je još šest različitih operativnih pristupa koji su prvi puta izvedeni u svijetu. “Najviše volim teške izazovne slučajeve iz područja rekonstruktivne kirurgije jer te svaki takav slučaj tjera da pokažeš svu svoju kreativnost. Svi smo naučili određene principe rada, no pitanje je kako ih netko individualno primjenjuje i aplicira. Najveća je stvar kad principe i pristupe koje si naučio unapređuješ svojom kreativnošću i sposobnošću te tako razvijaš neke nove ideje i metode. Jedan od takvih zahvata izveo sam na mladiću od 21 godine kojemu je bila odstranjena kompletna donja usna.

Mladić nije mogao ni jesti ni govoriti pa sam rješenje za njegove probleme pokušao pronaći u raznim publikacijama i knjigama. No, nisam uspio pronaći ništa što bi zadovoljavalo funkcionalne i estetske kriterije. Tako sam bio prisiljen smisliti novo, kreativno rješenje koje bi za njega bilo najbolje. Nakon dužeg razmišljanja i proučavanja odlučio sam uzeti mišić s natkoljenice kako bi uz njegovu pomoć rekonstruirao mišić usne, koji bi onda prekrio kožom skinutom s glave. Rekonstrukciju linije usnice namjeravao sam izvesti s unutarnjom sluznicom. Kad sam sve to ispričao pacijentu, on me je upitao je li to već netko napravio. Odgovorio sam mu da nije te sam mu predložio da razgovora s drugim kirurzima, da potraži druge i treće mišljenje, pa da se onda odluči.

Nakon obavljenih razgovora došao je u bolnicu i kazao: “Spreman sam na operaciju, vaše je rješenje najbolje.” Tu sam operaciju obavio 2000. godine, a prvi puta sam je prikazao na velikom kongresu u Münchenu 2016. Tada sam pred kirurge iz cijelog svijeta, 16 godina nakon operacije, doveo tog pacijenta koji je, na opće iznenađenje, odzviždao jednu melodiju. Nakon toga dobio sam najveći aplauz u životu jer sam vratio kompletnu funkcionalnost toj donjoj usni, kojoj sam vratio i prethodni estetski izgled. Danas je to standardna tehnika u svijetu. Upravo u tomu je sva ljepota i draž kirurgije: uz naučene principe rada uvijek imaš mogućnost kroz svoju kreativnost aplicirati nešto novo i drugačije.“

Revolucionarnom operacijom oduševio je Austrijance

Profesor Ninković ističe kako je napredak tehnologije uvelike unaprijedio medicinu, a kao primjer spominje nove ultrazvučne aparate koji otkrivaju najmanje krvne žile koje se koriste kod rekonstruktivnih zahvata. Nekad ih se moralo dugo tražiti, a danas odmah imate kompletnu sliku, što bitno olakšava planiranje operativnih zahvata. Profesor Ninković već je kao mladi liječnik pokazao ne samo nesvakidašnje vizionarstvo i kreativnost nego i iznimnu hrabrost i samouvjerenost. Krajem osamdesetih godina za posjete klinici u Innsbrucku prisustvovao je operaciji teško povrijeđene šake.

Kad ga je nakon tri dana profesor Anderl pitao kako bi on postupio u tom slučaju, Ninković je odgovorio da je pristup operaciji u Innsbrucku bio staromodan, da bi u Sarajevu tu šaku radikalno očistili od povreda, sašili krvne žile i živce te napravili mikrokirurški prijenos tkiva. Na to ga je profesor Anderl upitao bi li on napravio takvu operaciju kod njih, a nakon što je Ninković odgovorio potvrdno, profesor je zatražio da se odmah pripremi operacijska sala. Osobno je asistirao Ninkoviću, da bi ga na kraju zahvata, oduševljen onim što je vidio, pozvao na ručak te mu poklonio naočale za operiranje koje nije imao. Tada mu je profesor Anderl ponudio da dođe raditi u Innsbruck, što je Ninković odbio, ali je nakon nekoliko godina, kad su počela razaranja Sarajeva, taj poziv ipak prihvatio.

Ninkovićeva metoda za liječenje američkih vojnika

Slično se dogodilo kad je Ninkovićev šef u Sarajevu operirao dječaka koji nije bio u stanju micati stopalo zbog povrede živca. Jutro nakon operacije profesor je zaključio kako je napravio oslobađanje tog živca, ali da ne očekujem da će taj mladi čovjek ikada hodati normalno. To je Ninkoviću bilo ne samo neshvatljivo, nego i neprihvatljivo. Nije mogao razumjeti kako se ljudi tako lako predaju, a da ne pokušaju pronaći neko rješenje.

“U to vrijeme pripremao sam specijalistički ispit te proučavao kako transferirati tetive različitih mišića te izučavao takozvani sinergizam u njihovoj funkciju. Mišići su znate glupi, ne znaju što rade, ali mozak im šalje impulse i daje naredbe za izvršavanje određenih funkcija, primjerice, savijanje prstiju. A kad saviješ prst, istovremeno ti ispravljaš ručni zglob, pa tako ispravljači ručnog zgloba u isto vrijeme rade kao savijači prstiju i obrnuto. I to je sinergizam funkcije. Ovo je preduvjet za takozvani tetivni transfer koji omogućava povratak izgubljene funkcije mišića kod povreda živaca. Ovakve operacije su bile standard na podlaktici i šaci.

To je princip koji je bio svima poznat, no nije se primjenjivao na potkoljenici jer ne postoji ni jedan sinergizam u funkciji mišića. Mišići na podkoljenici su čisti antagonisti i oni omogućavaju dizanje ili spuštanje stopala. Zbog toga sam otišao na patologiju te sam na vivisekciji potkoljenice otkrio dva mišića koji imaju samo jedan živac. Uzeo sam taj živac, presjekao ga te prebacio na živac koji inicira podizanje stopala. I za šest mjeseci taj je mišić počeo raditi. Kad sam svom profesoru nacrtao što bih napravio, on mi je u prvom trenutku kazao kako je to jako komplicirano. No, nakon sat vremena nazvao me i rekao da je to genijalno rješenje.

Kad smo 1989. pokazali tog dječaka ortopedima on je imao tako savršen hod da nisu mogli pogoditi koju je nogu operirao. Poslije toga napravio sam u Innsbrucku nekoliko sličnih zahvata, a 1994. objavio sam svoja saznanja u stručnim časopisima pa su te operacije postale jedan od najvećih hitova. Nedavno mi se javio šef jedne vojne bolnice u Americi koji me zamolio da mu pošaljem video te operacije jer ima puno vojnika koji su stradali tako da su izgubili mišićnu masu pa bi moju metodu želio koristiti u njihovu liječenju.”

Uplatio si je tri mjeseca u Americi kako bi učio od najboljih

Profesor Ninković priča kako je rano shvatio da je nužno pratiti rad najboljih kirurga na svijetu kako bi se od njih moglo učiti, napredovati i uspoređivati. Zbog toga je 1995. sam platio tri mjeseca boravka u Americi. Učinio je to samo tri godine nakon što je 1992. došao u Innsbruck s 300 maraka u džepu, s dvoje djece i suprugom. Još dok je bio u Sarajevu također je sam financirao svoja putovanja u Budimpeštu gdje je mogao raditi eksperimente koji kod kuće nisu bili dozvoljeni. Profesor Ninković kaže kako je nakon svakog putovanja po svijetu u njemu raslo samopouzdanje, kako je sazrijevao jer mu nitko nije mogao pričati da nešto radi, a da on to nije vidio.

“Cijeli su nas život krivo učili, usadili su nam potpuno pogrešnu filozofiju. Da budemo skromni, da se ne eksponiramo, dok je kod Amerikanaca upravo sve suprotno. Njih se od malih nogu uči da su najbolji pa smo mi u odnosu na njih već u startu u podređenom položaju. Zbog toga nismo imali dovoljno samopoštovanja i samopouzdanja. Odlučio sam stoga da se svugdje u svijetu ponašam ravnopravno sa svima, da nemam inferiorni odnos prema nikome jer je jedina razlika između mene i njih što sam ja iz Sarajeva, a oni iz New Yorka. Zbog toga nikada nisam imao strah pred autoritetima, nisam imao hemunge, jer sam se sa svima mogao upustiti u ravnopravne rasprave, čak sam se usudio i najvećim ekspertima kazati da je ono što oni rade zastarjelo. Pri tomu sam, dakako, iznosio argumente koji su to potvrđivali. Kad ljudi shvate da si u pravu, počnu te poštivati i primjećivati, cijene to što imaš drugačiji sistem mišljenja. Ako ne reagiraš, ako stalno klimaš glavom, nema šanse da te primijete i uvažavaju.”

Cijeli životni rad na dva koluta slajdova

Tako je profesor Ninković bio 1996. u New Yorku kod profesora Josepha McCarthya, pape svjetske plastične kirurgije. Za operacija Ninković mu je stalno postavljao pitanja jer ga kao kirurg nije posebno fascinirao premda je bio fantastičan u teoriji. “Na kraju je slavni kirurg izgubio strpljenje: ‘Kolega Ninković, stalno mi postavljate neka teška pitanja, a što biste vi imali pokazati meni i kolegama?’ Odgovorio sam da sam spreman održati predavanje o rekonstruktivnoj mikrokirurgiji te da mi za to treba sat vremena. On mi je dao 50 minuta na njihovom edukacijskom danu. Održao sam predavanje pod naslovom “Postizanje funkcionalnih i estetskih rezultata kroz rekonstruktivnu mikrokirurgiju”. To je bilo sasvim nešto novo, jer je tada bilo osnovno pokriti otvorenu ranu ili veliki koštani defekt ne obraćajući pažnju na estetski izgled.

Svoje sam predavanje ilustrirao s dva koluta slajdova koje sam donio iz Innsbrucka. Nakon predavanja McCarthy je ustao te mi je dao najveći kompliment u životu. Kazao je da je to bilo jedno od najljepših predavanja koje je ikada čuo, pa me zbog toga pozvao na večeru u najbolji francuski restoran na Manhattanu. Kad sam ušao u njegov veliki Mercedes, svoju plastičnu torbu sa slajdovima stavio sam na zadnje sjedište. Kad smo izlazili profesor me upitao jesu li u torbi moji slajdovi. Kad sam odgovorio da jesu, upitao me imam li kopije. Odgovorio sam da nemam, a on mi je tada rekao: ‘Ponesi torbu sa sobom jer ako mi večeras ukradu kola, ukrali su vaš životni rad. Ja ću sutra kupiti novi automobil, ali vaše životno djelo više nikada nikome nećete moći pokazati.’ Čim sam se vratio u Innsbruck odmah sam napravio kopije.”

Za kirurga je važna edukacija, ali i genetske predispozicije

Ninković priča kako ga je na važnost edukacije upozorio još njegov pokojni deda koji mu je 1976., kad je upisao medicinu, rekao da je napravio najbolji izbor. “Ako se na Balkanu opet zarati, oduzet će ti materijalna dobra, ali ono što imaš u glavi, tvoju edukaciju i tvoje znanje pogotovo, neće ti moći uzeti. Gdje god ćeš se naći nećeš se trebati brinuti niti imati straha jer je svugdje potreban liječnik.” U to vrijeme te riječi nisam mogao razumjeti jer smo bili mladi, puni optimizma i vjere u budućnost, bili smo sretni, zadovoljni.. .Nažalost, pokazalo se da je deda bio u svemu potpuno u pravu…“ Profesor Ninković smatra kako je pogrešno plastičnu kirurgiju identificirati s estetskom kirurgijom, jer je ona samo jedan dio plastične kirurgije. Također tvrdi da je osnovni zadatak plastične kirurgije, uz vraćanje izgubljene funkcije, realizirati oblik i formu koji poboljšavaju kvalitetu života pacijenata.

Profesor Ninković smatra kako je za svakog kirurga najvažnija edukacija, poznavanje principa kirurgije i anatomije te način na koji se razmišlja. “Imao sam sreću s mentorima koji su me od prvog dana naučili razmišljati i anticipirati kakav će biti rezultat operacije te tomu podrediti svu svoju kreativnost i inovativnost. Često se preuveličava značaj prstiju: moraš imati talenata da postaneš iznadprosječan kirurg, moraš imati određenu genetiku jer ako ti se tresu ruke nemaš šansi. Eto, mogu popiti kavu i odmah otići raditi mikrokirurgiju jer su mi ruke mirne, dok neki drugi kirurzi cijeli dan ne smiju popiti šalicu kave. Treba, dakle, imati neke fizičke, psihičke i mentalne predispozicije, ali najvažniji je ipak rad.”

Važno je zadovoljiti oba kriterija, i funkcionalni i estetski

Profesor Ninković priča kako u njegovoj klinici u Münchenu svakog ponedjeljka ujutro imaju sat vremena za edukaciju. “Kolegama se prikažu svi slučajevi koje ćemo taj tjedan operirati, pa onda, primjerice, pitam najmlađeg među nama kako bio on operirao tumor na licu. I odmah osjetim ima li on sposobnost anticipacije i vizije ili nema, može li definirati problem, postaviti dijagnozu, vidi li on kako će na kraju izgledati lice pacijenta. Uvijek sam nastojao da uz vraćanje funkcija, rekonstruiramo formu i oblik te tako zadovoljimo oba kriterija i funkcionalni i estetski. Zalagao sam se da oštećene i izgubljene dijelove zamijenimo dijelovima pacijentova tijela koji imaju iste anatomske karakteristike kao i izgubljeno tkivo.

To je princip koji je uveo H. Gillies. Oštećenje s kojih uzimaš tkivo moraju biti svedena na minimum, a najnovija tehnologija pomaže sada da se to napravi s najmanje moguće štete. Kod allotransplantation, dakle prijenosa tkiva s mrtvaca na živog čovjeka, s jednog individuama na drugog, problem je imunosupresivna terapija koja se mora primijeniti kako ne bi došlo do odbacivanja organa. No ta terapija obara imunitet, pa se lakše oboljeva od infekcija, tumora…

Plastičari u takvim situacijama podižu kvalitetu života, ali ne spašavaju život, kao što se to radi pri transplatacijama bubrega, srca, pluća, pa iz tih razloga moraju jasno definirati indikacije za ove kompleksne zahvate. Ako jednoga dana imunolozi nađu odgovor na reakciju odbacivanja stranog tkiva i postignu toleranciju stranih ćelija to će u korijenu promijeniti plastičnu kirurgiju jer će onda alotransplantacije postati svakodnevnica. Za to rješenje trebat ce nam još dosta vremena.”

Estetska kirurgija tehnički je lakša grana kirurgije

U Münchenu profesor Ninković četiri dana u tjednu operira. Dva ili tri dana izvodi komplicirane zahvate i rekonstruktivnu kirurgiju, a dva dana bavi se estetskom kirurgijom pa je tako uspostavio ravnotežu: 60 posto zahvata je rekonstruktivna, a 40 posto estetska kirurgija. Taj omjer će se, kako profesoru Ninkoviću idu godine, mijenjati u korist estetskih zahvata. “Estetska kirurgija je tehnički lakša grana kirurgije, to su operacije na zdravom čovjeku, ali su pacijenti puno teži i zahtjevniji. Kod estetskih zahvata nitko ne želi ožiljke, a ja najviše radim lice, gornje i donje kapke te facelifting kad pokušavamo harmonizirati lice. To izvodimo na dva načina: normalnim kirurškim zatezanjem ili popunjavanjem izgubljenog volumena lica.

Sa starenjem polako se gubi volumen na ključnim mjestima na licu pa zbog toga koža pada prema dolje. Zamjena volumena je danas ključna filozofija estetske kirurgije na licu. Postoje dvije mogućnosti: volumen možeš zamijeniti transplantacijom masnog tkiva ili možeš, što je češći slučaj, ići privremenim rješenjima s filerima. Obje su metode jako moderne i danas je pomlađivanje najveći biznis. Radimo puno zahvata na pacijentima koji su zadobili teške opekline, riječ je najčešće o bolesnicima koji dolaze iz arapskih zemalja”, objašnjava Ninković.

Brojne arapske pacijentice traže da im zatežu tijelo

“Vrlo često izvodimo rekonstrukcije dojki. U toj smo grani plastične kirurgije zapravo pioniri jer smo prvi uzimali tkivo iz zone donjeg trbuha koje je najbolje prokrvljeno te ga koristili za rekonstrukciju dojke. Jako je puno mladih žena koje traže povećanje grudi, dok starije žene žele zategnuti dojke. I, naravno, treća su kategorija žene koje su izgubile grudi zbog karcinoma pa ih mi onda rekonstruiramo. Većina arapskih pacijentica, a njih imamo vrlo mnogo, zahtijeva takozvani body contouring, odnosno oblikovanje tijela što podrazumijeva operacije zatezanja trbuha, bedara, ruku ili stražnjice. Tim operacijama uklanjaju se masnoće ili suvišna koža koja se zateže pa tako pomažemo obnoviti nekadašnje oblike tijela. To se najčešće radi nakon velikog gubitka kilograma kako bi se uklonila dodatna koža.

Ponekad pak valja raditi liposukcije kako bi se uspostavile željene proporcije. Premještanje mišića također pomaže nekim ljudima da zategnu trbušne mišiće. Liposukcija je najbolji postupak za uklanjanje masnoća sa stražnjice, kukova ili bedara, ali i za stavljanje tkiva na mjesta gdje nedostaje kako bi se dobile željene konture tijela. Liposukcije se sada rade uz pomoću posebnih aparata koji pod pritiskom vode rastapaju masna tkiva, a za sobom ne ostavljaju gotovo nikakve tragove.”

Mladen Pleše
Novinar
477 članaka Više o autoru
Više s weba