Nekad je nužno odabrati stranu

Ovaj mjesec važan je za iPhone; od prvog je prošlo 10 godina, a ovo je neobična priča o njegovom nastanku

Ovoga će se mjeseca obilježiti 10 godina od lansiranja novog iPhonea, jednog od najvažnijih komada tehnologije naše generacije, i jednog od rijetkih proizvoda za kojii se može, bez pretjerivanja, reći da je promijenio način na koji percipiramo svijet. U knjizi Jedan uređaj: Tajna povijest Iphonea Brian Mechant ispričao je priču o njegovom nastanku

Steve Jobs, chief executive officer of Apple Inc., listens to several of the company's application partners speak after announcing the new iPhone 3G and 2.0 software update during the Worldwide Developers Conference in San Francisco, CA, Monday, June 9, 2008.  Jobs also announced Apple's  goal of distributing the iPhone in 70 countries around the world and its new retail price of $199. AFP PHOTO / Ryan Anson / AFP PHOTO / Ryan Anson
FOTO: AFP

Ovog će se mjeseca obilježiti 10 godina od lansiranja Iphonea, uređaja koji je fundamentalno promijenio našu interakciju s tehnologijom. Novinar Motherboarda Brian Merchant u knjizi “Jedan uređaj: Tajna povijest Iphonea”, koja je izašla 20. lipnja ispričao je priču o nastaku iPhonea. Verge je prenio dio te knjige.


Da ste sredinom 2000-ih radili u Apple-u, primijetili biste da se događa nešto čudno. Ljudi su nestajali. Počelo je polako. Samo bi jednog dana shvatili da je stolica nekog inženjera prazna. Često bi to bio vrhunski inženjer. Samo bi nestao, a nitko vam ne bi mogao točno reći zašto nije na svom mjestu. “Čuli su se nekakvi tračevi da se radi na nečemu, ali nismo znali o čemu. Samo su najbolji inženjeri nestajali i priključivali se tom tajnovitom timu”, kaže Evan Doll, koji je tada u Appleu radio kao programer.

Tim vrhunskim inženjerima događalo bi se sljedeće. Prvo bi ih neki upravitelj pozvao u ured i rekao im da zatvore vrata za sobom. Upravitelji, poput na primjer, Henrija Lamirauxa i Richarda Williamsona. Jedan od tih inženjera bio je Andre Boule, kojemu se to dogodilo kada je u kompaniji bio samo par mjeseci. “Ja i Henri smo ušli u njegov ured” prisjeća je Williamson, “i rekli mu da nas možda ne poznaje, ali da mi znamo njega. Da znamo da je briljantan stručnjak i da želimo da nam se priključi na projektu o kojemu mu ne možemo ništa reći. I da želimo da nam se priključi odmah”.

Skupili su najbolje Appleove ljude

Boule je bio sumnjičav. “Andre je pitao može li uzeti malo vremena da razmisli o tome. Mi smo rekli da ne može”, prepričava Williamson. Nisu mu mogli ni smjeli ništa više reći. Bez obzira na to, Boule im se do kraja dana pridružio. Neki su ih inženjeri, kojima je na poslu bilo ugodno, odbili. Oni koji su prihvatili, poput Boulea, počeli su raditi na iPhoneu. I životi im nakon toga više nisu bili isti. Bar ne naredne dvije i pol godine. Ne samo da su radili prekovremeno kako bi stvorili najutjecajniji komad tehnologije svoje generacije, nego nisu radili manje više ništa drugo. Osobni su im životi nestali. Ionako nisu smjeli pričati o tome na čemu rade.

Steve Jobs nije htio da itko išta kaže o tome što su radili ako napusti kompaniju. Ne samo da to nije htio, bio je prilično paranoičan oko toga. Jobs je navodno Scottu Forstallu, koji je kasnije postao vođa sosftwareskog tima iPhonea, rekao da ni on sam ne može ništa pisnuti ikome tko nije u uskom timu, ni u Appleu ni izvan njega. “Nije htio da na projektu zaposlim nikoga izvan Applea, ali mi je dopustio da u svoj tim prebacim bilo koga iz kompanije”, priča Forstall koji je Williamsona i Lamirauxa poslao da proberu najbolje iz kompanije. Nikome se nije moglo reći na kakvom bi se točno projetku trebali pridružiti. Samo da je strašno tajan i da je izvjesno da će zbog njega morati žrtvovati mnoge vikende i sate prekovremenog.

‘iPhone je razlog mog razvoda’

I začudo, neki od najtalentirnijih ljudi su pristali raditi na tom nepoznatom projektu. Williamson kaže su uspjeli sklopiti sjajan tim. Jedna od najvećih Appleovih snaga bila je u tome što su uspijevali tehnologiju prikazati kao jednostavnu za korištenje. U procesu izrade iPhonea, ništa nije bilo jednostavno.”iPhone je uzrok mog razvoda”, kaže Andy Grignon, jedan od inženjera. Ljudi su često ponavljali takve, slične rečenice. “Bilo je užasno intenzivno, vjerojatno najgori dio mog profesionalnog života. Stvoren je lonac iznimno talentiranih ljudi s nemogućim rokom, nemogućim zadatkom i rečeno nam je da budućnost kompanije ovisi o nama. Bila je to juha jada. Nije bilo vremena za opuštanje. Nitko nije razmišljao kako će to sve jednog dana biti super…”, kaže Gringon. Činilo se kako je propast stalno bila iza ugla.

iPhone je službeno nastao kao Appleov projekt 2004. No njegov DNA je puno stariji. Baš kao i kod mnogih drugi visoko profitabilnih tehnoloških proizvoda, priča o njegovu nastanku nije linearna. U Appleu je sredinom 2000-ih bilo više različitih projekta vezanih za telefone. Od malih istraživanja do velikih korporativnih partnerstava. Kod razvoja novih tehnologija rijetko postoji konkretan, jedinstven i jasan početak. Novi tehnološki proizvodi nastavljaju se na razne druge ideje, koncepte i izume. “Puno je stvari dovelo do toga da se iPhone razvije u Appleu. Firma je dugo bila poznata po Mac-u, koji je bio super, ali je imao mali udio u tržištu. Onda smo imali veliki hit s iPodom. To je promijenilo način na koji vide Apple, i izvana i iznutra. Počela su se postavljati pitanja. Ako možete kreirati nešto poput iPoda, što još možete? Napraviti auto? Kameru?”, priča Phil Schiller, Appleov stručnjak za marketing.

iPod je bio veliki uspjeh, ali je brzo ugrožen

Kada se Steve Jobs 1997. godine vratio za kormilo Applea, uspio je podići firmu na noge i stabilizirati posao s Macom. No Apple nije postao velika ekonomska ni kulturna sila do izbacivanja iPoda. “Bez iPoda ne bi bilo iPhonea”, kaže Tony Fadell, koji je radio na oba proizvoda. “Korijeni iPhonea su u dominaciji iPoda. Od njega je dolazilo pedeset posto prihoda firme”, priča Fadell. No, kada se iPod pojavio, nitko ga zapravo nije primjetio. Trebalo je dvije godine da postane prihvaćen na tržištu. Bio je kompatibilan samo s Macom, koji je imao jako mali udio na američkom tržištu. Kako bi se iPodom upravljalo, trebao vam je iTunes, a on je radio samo na Macu.

“Samo preko mene mrtva”, odgovorio je Jobs kada mu je Fadell predložio da omoguće korištenje iTunesa drugim računalima. Trebalo mu je dvije godine loših brojki da se predomisli. Kada je napokon popustio, iPod je došao u ruke stotina milijuna ljudi, više nego što je ikada posjedovalo Mac. Osim što je bio komercijalan, iPod je bio percipiran kao cool, što se reflektiralo i na ostatak firme. No, iPod je lansiran 2001., 2003 bio je ogroman hit, a već 2004. bio je ugrožen. Pojavili su se telefoni koji su mogli puštati pjesme u Mp3 formatu. “Da možete sa sobom samo jedan uređaj, iPod ili mobitel, što biste odabrali?”, pita Fadell.

Svi u Appleu su mislili da su mobiteli bezveze

Motorola je 2004. godine proizvodila jedan od najpopularnijih telefona na tržištu, ultratanki preklopni mobitel Razr. Direktor Motorole bio je Edward Zander, inače u dobrim odnosima s Jobsom, kojemu se sviđao dizajn Razra. Njih su dvojica u to vrijeme počeli razmatrati mogućnost suradnje Motorole i Applea. Tako se rodio “iTunes mobitel”, Motorola Rokr. Jobs je javno bio oprezan oko mogućnosti da Apple uđe u tržište mobitela zbog velike uloge koju u tom tržištu imaju telekomunikacijske tvrtke. Privatno je ima druge brige. Nije bio baš uvjeren da bi telefoni koje bi Apple proizvodio bili privlačni bilo kome izvan uske zajednice obožavatelja tehnologije. Partnerstvo s Motorolom bilo je solomonsko rješenje. Neutralizirao bi prijetnju iPodu i to na način da korisnicima Rokra omogući ograničeno korištenje iTunesa, dovoljno da ih privuče i privoli na kupnju iPoda, a ne da ga zamijeni.

Očekivanja od Rokra bila su velika. Informirana javnost već neko vrijeme sumnjala je da bi mogla doći mobilna naprava koja je kombinirala iPod i mobilne telefone. Unutar Applea, nisu bili baš toliko oduševljeni. “Znali smo koliko je loš. Da je spor, da je broj pjesama ograničen, da je cjelokupno korisničko iskustvo sranje”, priča Fadell i smije se. U cijelom mitu oko iPhonea, jedna je stvar oko koje se svi koji su bili uključeni slažu. Prije no što se počelo raditi na iPhoneu, svi su u Appleu mislili da su mobilni telefoni koji su tada bili na tržištu zapravo bezveze. “Apple je najbolji kada popravlja stvari koje ljudi mrze”, kaže Gregg Christie, koji je u to vrijeme radio na istaknutoj poziciji u kompaniji. Prije iPoda, nitko nije stvarno dobro napravio prijenosnu digitalnu napravu za slušanje glazbe. Ljudi su uokolo nosili discmane koji su non-stop preskakali. Prije Applea II, uglavnom se smatralo da su računala prekomplicirana za laike.

Prvi iPod s internetom

“Najmanje godinu dana prije no što se počelo s projektom iPhonea, u Appleu se pričalo kako su mobiteli tehnološki grozni”, priča Nitin Ganatra jedan od menadžera koji je radio na iPhoneu. Bile su to samo priče, ali su reflektirale generalni osjećaj unutar kompanije. “Priče su išle u smjeru da moramo ući i popraviti i to tržište. Zašto Apple još ne radi telefone?”, priča Ganatra. Nakon što je završio s jednim velikim projektom, Fadell je Andyja Grignona pozvao da se priključi timu koji radi na iPodu. Rekao mu je da razmišlja o još jednom projektu s kojim bi htio početi, ali da će mu trebati neko vrijeme da nagovori Jobsa da ga pokrene. Mislio je, naravno, na telefon. Grignon je pristao. Fadell je znao da će se Jobs kad tad predomisliti i htio je biti spreman. “Imao je ideju da stavi wifi na iPod”, priča Grignon. Tijekom 2004. godine Fadelll, Grignon i još jedan dio ekipe s iPoda, polako je radio na tome da iPod pretvore u komunikacijski alat.

Nakon što su uspjeli malo prekopati i iPod i dati mu mogućnost da se spaja na WiFi, pokazali su ga Jobsu. Dakle, još 2004. postojali su iPodi koji su mogli nespretno pristupiti interenetu. Nije bilo pretjerano funkcionalno, ali je radilo. Bilo je to prvi put da je Steve Jobs vidio internet na iPodu. “Odmah je rekao da je to sranje”, prepričava Grignon. “Ne želim to. Znam da radi, super, hvala, ali ovo je usrano za koristiti”, rekao je. U međuvremenu, i drugi direktori u Appleu Jobsa su pokušavali uvjeriti da bi proizvodnja telefona bila super za Apple. Jedan od njih bio je Mike Bell, koji je u kompaniji radio 15 godina. Bell je bio uvjeren da računala, platforme za slušanje glazbe i mobiteli idu u smjeru spajanja. Mjesecima je lobirao kod Jobsa da počnu s razvojem mobitela.

‘Radit ćemo telefon’

“U to smo vrijeme surađivali s Motorolom i stavljali iTunes u njihove mobitele. Meni se to činilo užasno glupim. Da smo samo prekopirali iPodov user experience, i još par stvari na kojima smo radili, mogli smo preuzeti tržište”, priča. Toj je logici bilo teško kontrirati. Najnoviji mobiteli koji su reproducirali MP3 format u svojoj su osnovi bili dosta nalik iPodovima. U noći 7.11. 2004 Bell je Jobsu poslao e-mail u kojem ga je još jednom zamolio da razmisli o ideju da rade telefone. Jobs ga je odmah nazvao. Bell kaže da su se prepirali satima. Bell je bio ustrajan u svojoj teoriji o tome kako će se sve, računala, glazbeni playeri i mobiteli spojiti u jedan uređaj. Uostalom, tržište mobitela je raslo u cijelom svijetu. Jobs je popustio.

U to je vrijeme jedan tim u Appleu radio na nekakvoj verziji tableta s touchscreenom. Bas Ording, Imran Chaudhri i ekipa dizajenra još su zapravo eksperimentirali s touchscreenovima kada ih je nazvao Jobs. “Radit ćemo telefon”, rekao im je. Objasnio mu je da želi da Appleov telefon ima mali touchscreen, da nema nikakvih drugih tipki i da sve mora funkcionirati preko njega. Ordig kaže da je mislio da će to biti malo teško za izvesti, ali da će biti zabavno probati. Prvi tim zadužen za korisničko sučelje okupio se u jednoj prostoriji na drugom katu iznad starog laboratorija za testiranje. Skupina dizajnera i developera smjestila se u neuglednom ured s zmazanim tepihom, starim sjedalicama i sivim zidovima s bijelim pločama. Iz nekog razloga, bio je tamo i poster nekakve kokoši. Jobs je to mjesto volio jer je bilo sigurno i nije bilo prozora. Cijeli je projekt ovio velom tajnosti. Ni čistači nisu smjeli unutra.

Dvotjedni maraton smrti

Prvo su morali stvoriti nekakve osnove. Na primjer, kako će izgledati kada se telefon upali? Način na koji izgleda sučelje smartphonea s ikonama aplikacija danas se čini kao sasvim logična stvar, no i do toga se moralo doći. Prije no što su došli do konačnog dizajna, pokušavali su, između ostalog, s listom ikona u nizu i ispod kojih su pisala njihova imena. Ekipa za industrijski dizajn je napravila je nekoliko drvenih primjeraka budućih iPhonea samo kako bi mogli odrediti veličinu ikona. Sve su to bile skice i ideje. Jobsa skice i ideje nisu zadovoljavale. “U siječnju je poludio. Rekao nam je da ništa ne shvaćamo”, prepričavaju. Neke od skica koje su mu predstavili su bile impresivne, ali ništa ih nije povezivalo. Nije postojao nikakav narativ koji je spajao sve dizajnerske ocpije. Nije bilo priče. “Steve nam je dao ultimatum. Imali smo 2 tjedna. U veljači 2005. počeli smo s dvotjednim maratonom smrti”, priča voditelj tima Christie.

Ta su dva tjedna radili praktički bez prestanka. Svaki je dizajner dobio dio koji mora realizirati, aplikaciju koju mora ispeglati. Na kraju ta dva tjedna, imali su nešto što je već nalikovalo koherentnoj priči. “Da sada iskopam taj demo i pokažem vam ga, odmah biste znali da se radi o iPhoneu”, kaže Christie. Pokazali su ga Jobsu. Bio je to ogroman uspjeh. Pokazali su kako izgleda kada dolazi poziv, kako pristupiti kontaktima i slično. Jobs je odmah htio sve ponovno proći. Svatko tko je vidio demo rekao je da je izvrstan.

Bio je to, naravno, samo početak. Trebalo napraviti još dosta toga, ali su barem znali da su na tragu nečega. “Od tada, do ožujka, krenula je još jedna brutalna faza. Imali smo priču, ali smo morali spojiti paragrafe. Okej, koje ćemo aplikacije imati. Kako će izgledati kalendar? Email? Nakon svakog koraka sve je postajalo stvarnije i konkretnije. Kako će se puštati glazba s iTunesa? Cijeli software iz iPhone počeo je kao dizajnerski projekt”, priča Christie.

iPod telefon ili Mac telefon?

Kada je Tony Fadell čuo da se radi na projektu s telefonom, na sastanak direktora ponio je onaj svoj eksperiment s WiFi iPodom. “Bio je neki sastanak na kojem se razgovaralo o projektu s telefonom. Tony je svoj prototip već imao u džepu i jedan tim koji je već radio na hardwareu. Čim je projekt dobio zeleno svjetlo, pokazao im je prototip”, priča Grignon. Na papiru, njegova je logika je bila savršena. iPod je bio najuspješniji Appleov proizvod, a mobilni telefoni su ga polako gazili. Zašto ih se ne bi spojilo? Zašto ne napraviti iPod telefon? “Tako bismo mogli mobilno komunicirati i imati svu glazbu na jednom mjestu, a ne bi izgubili milijarde dolara koje smo uložili u promociju branda u cijelom svijetu”, priča Fadell. Ekipa koja je radila na iPodu nije imala pojma da dizajneri već rade na Appleovom telefonu. Imali su ideju samo da naprave spoj iPoda i mobitela. I na tome su počeli raditi.

Richard Williamson u to se vrijeme spremao dati otkaz. Google mu je nudio posao. Kada je to pokušao reći Jobsu, ovaj ga je zamolio da ostane. Rekao mu je da se radi na jednom tajnom projektu i da bi volio da mu se Williamson priključi. On je bio stručnjak za software, a nitko iz tog područja nije ozbiljno radio na telefonu. “Steve je htio napraviti telefon, i htio je znati koliko brz bi mogao biti”, kaže Wiliamson. No, koji točno telefon? Williamson kaže da su postojale dvije opcije. Mogli su ili spojiti iPod i mobitel, na čemu je inzistirao i pomalo radio Fadell. To je bila tehnološki jednostavnija opcija. Druga opcije, kako ju je Williamson vidio, je da jednostavno Mac pretvore u mali tablet s touchscreenom koji bi mogao raditi pozive. Williamson je zagovarao tu drugu opciju.

https://www.youtube.com/watch?v=W-wHXfHxRUA

Katastrofa s Rokrom

Kroz cijelu 2005. nastavljen je rad na Rokr-u. Svi su znali da se radi o, u najmanju ruku, lošem proizvodu, ali prvi iTunes mobitel ipak je završen u rujnu 2005. Fadell kaže da ga Jobs nije htio javno predstaviti jer ga se sramio. Tijekom javne demonstracije, Jobs ga je držao prljavu čarapu. U istom trenutku u kojem je Jobs svijetu predstavljao prvi mobitel s iTunesom, bio je odlučan da ga izbaci s tržišta. To je bila kap koja je prelila čašu, kaže Fadell. “Jobs je sazvao veliki sastanak. Svi su bili tamo. Rekao je da će se radit telefon baziran na iPodu”. To je bio Fadellov projekt. Bilo je to lakše izvesti”, priča Ording.

Ideja o touchscreenu nije napuštena, i tim inženjera i dalje je radio na njoj, ali Jobs je naredio Ordingu, Chaudhri i ostalima da nađu način da se biraju brojevi i izabiru kontakti na onom iPodovom poznatom kotaču. Sada su i službeno psotojala dva odvojena projekta koja su pokušavala postati prvi iPhone. Nazvani su P1 i P2. P1 je bio spoj iPoda i telefona, za koji je navijao Fadell. P2 je bio eksperiment sa Macovim sofftwareom i touchscreenom, kojeg je predvodio Scott Forstall.

Projekt Ljubičasti

Svaki tajni projekt, naravno, ima svoje kodno ime. Sada, kada se službeno počelo raditi na iPhoneu, i on je dobio svoje. Zvao se Ljubičasti. “Zaključali smo se u jednu zgradu u Cupertinu”, kaže Forstall, koji je osmislio Mac OS X software i kasnije vodio kompletni iPhone software program. “Započeli smo na jednom katu koji smo doslovno izolirali od ostatka kompanije. Na vratima su bili čitači kartica, svugdje su bile postavljene kamere. Mislim da je do konačnog ulaska u labos trebalo četiri puta provući karticu”, prisjeća se Forstall. Na vratima je stajao znak na kojem je pisalo Fight Club jer je prvo pravilo tog filma bilo da se o klubu ne priča.

“Osnovno pravila projekta Ljubičasti također je bilo da se o njemu ne smije pričati izvan tih vrata”, kaže Forstall. Vođa projekta bio je Scot Forstall, koji je rođen 1969. godine. Bio je vrhunski programer koji je diplomirao na Stanfordu 1992. godine. Njegovi bivši kolege su govorili da je bio pametan vođa, ponekad i spasitelj, ali je često pretjerivao s hvalama na račun Stevea Jobsa. On se nametnuo za vođu dok je radio na adaptaciji Mac-ova softwarea u touchscreen telefon. Predvodio je vrhunske inženjere, kao što su Henri Lamiraux i Richard Williamson.

Touchscreen protiv kotačića

Njegov glavni suparnik bio je Tony Fadell. “Kada su ljudi shvatili značaj novog projekta, svi su u njemu htjeli imati svoje prste”, opisuje Grignon. Tada je započela epska svađa između Fadella i Forstalla. “Fostall i njegova ekipa ponašali su se kao gubitnici, kao da se na sve moguće načine žele probiti s dna”, nastavlja Grignon. Tonyjeva ekipa htjela je proizvesti iPod koji će imati music player i mobitel. Proizveli su nekoliko stotina uređaja koji su imali kotačiće osjetljive na dodir i tipke: play, pause, next i previous.

Problem kod ovih uređaja bio je što ih je zbog neprektičnog kotačića na displayu bilo jako teško koristiti kao telefone. Baš Ording se onda dosjetio tzv. prediktivnog tipkanja. Na dno displaya stavio je abecedu, a korisnici su uz pomoć kotačića birali željena slova. Međutim, taj proces im se i dalje činio prilično dosadnim. “Znali smo da taj kotačić nakrcavamo s previše naredbi. To je bio jebeni užas”, kaže Fadell. Kada bi se pred Jobsom pojavili s problemom, on im je uvijek govorio da ne odustanu, sigurno postoji način na koji će uspjeti realizirati projekt.

Prvi poziv s iPhone nije bio s touchscreena

Prvi pozivi s Appleovog telefona nisu napravljeni s elegantnog displaya, nego uz pomoć rotirajućeg kotačića. Takav je model u teoriji mogao u prodaju, ali Jobs s njime nije bio zadovoljan. Morali su se ponovno baciti na posao. Projekt iPod je polako gubio potporu. Uprava firme počela je raspravljati koji projekt ukinuti, a Phil Schiller, direktor marketinga je imao odgovor. Niti jedan. Ipak, on je inzistirao na klasičnoj tipkovnici s čvrstim gumbima. Fadell je smatrao kako treba proizvesti multitouch. Schiller je stalno ponavljao: “Ne. Mi želimo klasičnu tipkovnicu. Klasičnu tipkovnicu.” Uopće se nije trudio slušati druge argumente. Međutim, za razliku od drugih stručnjaka, Schiller nije imao dobru tehnološku naobrazbu. Nije bio tehnološki tip.

Brett Bilbrey, bivši čelnik Applove Advanced Technology Group kaže: “Bilo je dana kada smo mu stvari trebali objašnjavati kao da pričamo s nekim klincem iz osnovne škole”. Međutim, Jobs ga je volio jer je Schiller tehnologiju shvaćao kao prosječni Amerikanac, kao naše bake ili djedovi. Schiller je bio prisiljen popustiti tek kada se cijela ekipa odlučila na multitouch tipkovnicu. Na jednom sastanku je doslovno poludio: “Donijeli ste pogrešnu odluku”. Jobs ga je tada pogledao, rekao mu je kako se umorio od ovakvih rasprava i otjerao ga iz ureda.

Nastavak sukoba na drugom polju

Rat između iPod tima i MacOS ekipe nastavio se i nakon što je iPod kotač ispao iz igre i touchscreen je pobijedio. Novo pitanje bilo je kako će se izraditi operativni sustav telefona. Trebalo je odlučiti o tome hoće li iPhone biti mali prijenosni kompjuter ili malo jači telefon. Bilo je tu epskih, filozofski bitki. Mac Os ekipa, koja je radila na touchscreenu, praktički je htjela stisnuti Macov operativni sustav, zajedno s Macovim aplikacijama. iPodovci su mislili da je to preambiciozno. U početku, kada bi se dva operativna sustava uspoređivala, kompleksniji pristup s mobilnim računalom nije prolazio najbolje. Bio je užasno spor.

To ih nije obeshrabrilo. “U toj točki, na nama je bilo da dokažemo da varijanta OSC-a može raditi na telefonu”, kaže Williamson. “Htjeli smo da se ostvari naša vizijia telefona koji će Apple izbaciti. Nismo htjeli da tim s iPoda prije nas izbaci svoj telefon”, kaže Nitin Ganatra. Kažu da je ključna stvar koju su morali pokazati hoće li skrolanje, koje se Jobsu jako sviđalo kada su mu ga prvi puta predložili, raditi u na njihovom sustavu. I uspjeli su.”Radilo je savršeno. Kada bi dodirnuo ekran, savršeno bi pratio okrete tvog prsta., kaže Williamson. To je bio kraj ideje o iPod telefonu. Software za iPhone radit će Mac ekipa. Hardware će raditi iPodovci. iPhone će imati tuchscreen i bit će zapravo neka vrsta malog mobilnog računala. Ako uspijemo doći do toga da stvari da profunkcioniraju, to je to, pomislili su tada.