Damask je oduvijek bio kozmopolitski grad, to je i danas

Suprotno očekivanim opisima ratnog ozračja, Milat objašnjava da je situacija u Damasku takva da bi neupućeni gost teško mogao zaključiti da se grad već godinama nalazi u središtu okrutnih ratnih zbivanja.”Živim u Damasku već 7 mjeseci i niti u jednom trenutku nisam se osjećao ugroženo ili nesigurno što bi u meni izazivalo neki unutarnji nemir ili hibernaciju. Ujutro idem u teretanu, dan provodim u uredu, a navečer odlazim s društvom u grad na večeru. Premda je moja ljestvica malo poremećena s obzirom na to da sam u desetak godina vidio svašta na Bliskom Istoku, ipak život u Damasku je iznenađujuće normalan.

Osim oko vladinih institucija, ni na najvećim raskršćima u gradu više nema kontrolnih točaka, noćni život buja, restorani i noćni klubovi u starom gradu su prepuni, a mnogi od njih mogli bi se, po izgledu i razini usluge, nalaziti u centru Londona ili Pariza. Damask je oduvijek bio kozmopolitski grad, a za razliku od gradova u muslimanskim državama, alkohol se slobodno konzumira u restoranima i barovima, može se normalno kupovati u većini trgovina i pri tomu vas zbog toga nitko neće gledati poprijeko. Osnovnih životnih potrepština ima dovoljno, sukovi su puni roba i kupaca, parkovi prepuni ljudi, a tek su rijetke trgovine još uvijek zatvorene.

Uslužnost je na najvišoj razini, u dućanu možete birati robu dva sata pa iako ništa niste kupili, trgovac će vas ipak ponuditi čajem i ispratiti do izlaza. Jedini su problem nestašice goriva i struje, no to ne utječe na prometne gužve koje su čak i za arapske pojmove nevjerojatne. Gotovo devedeset posto automobila stariji su od deset ili dvadeset godina, ali ima puno najskupljih i najmodernijih modela Lamborghinija, Ferrarija, Mercedesa… U prigradskim naseljima puno je izbjeglica i povratnika koji ne žele ostati u Damasku već jedva čekaju da se vrate kućama. U Damasku živi i radi puno stranaca, ljudi su prema njima vrlo susretljivi, drago im je kad susretnu nekog iz Europe ili SAD-a.”

Različit je od gradova s većinskim muslimanskim stanovništvom

“Kad kažem da sam Hrvat onda je mladim Sirijcima prva asocijacija nogomet, a stariji se prisjećaju stručnjaka i tvrtki iz Hrvatske koje su nekoć radile u Siriji. Može se reći da je percepcija Hrvatske vrlo pozitivna.” Milat nije to slučajno istaknuo jer je Hrvatska bila među prvim zemljama svijeta, prije većine članica EU, koja je 2011., kad je počeo rat, okrenula leđa Siriji te se povukla i praktički odrekla svojih naftnih i plinskih polja u toj zemlji. Što je, dakako, Sirijcima teško palo i sasvim sigurno neće lako zaboraviti tu odluku hrvatske vanjske politike. Damask se, objašnjava Milat, i u ovo ratno vrijeme još po mnogim stvarima razlikuje od gradova zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom. Najbolje se to vidi po vjerskoj toleranciji te položaju žena u društvu.

“Premda u Siriji dominiraju muslimani suniti kojih je više od 80 posto, odnos prema kršćanima i muslimanima šijitima vrlo je tolerantan, suživot je, uspoređujući s drugim državama u okruženju, na puno višoj razini. Policija ne čuva katoličke i pravoslavne crkve, jer za to nema potrebe, a nitko na ulici ne obraća pozornost na ljude koji nose oko vrata križeve i krunice. Nedavno sam bio na vjenčaju kolege iz ureda koji je pravoslavne vjere. Došlo je pola njegovih kolega koji su muslimani i svi su prisustvovali ceremoniji u pravoslavnoj katedrali. Ljudi drugih vjeroispovijesti u Siriji se ne osjećaju ugroženima. Mlade koji su vrlo tolerantni, koliko sam zamijetio, uopće ne zanima tko je musliman, a tko kršćanin, smatra se da o tomu nema potrebe razgovarati.”

Sirijske intelektualke uvjeravaju ga da su prava žena dobro riješena

Milat priča kako ga mnoge sirijske intelektualke uvjeravaju da su prava žena u ustavu i zakonima vrlo dobro riješena i regulirana. “Kažu da je ustavna stečevina što se tiče položaja žena vrlo dobra te da ju ne treba mijenjati. Sirija se po sekularizmu uvijek razlikovala od drugih muslimanskih država i zbog toga je, kažu, bila trn u oku susjednim državama. Većina žena ne nosi marame, a Majčin dan u ožujku bio je državni praznik što potvrđuje da je institucionalno uvažavanje žena neusporedivo bolje nego drugdje u arapskom svijetu. Tradicionalisti i konzervativci doduše nastoje vratiti šerijatske zakone koji nisu skloni ženama, ali u tomu za sada ne uspijevaju. Doduše, liječnici moje organizacije koji rade u kampovima i bolnicama svjedoče o posljedicama zlostavljanja brojnih žena, no što se tiče ustava i zakona oni ih vrlo dobro štite. Uostalom, u aktualnoj vladi nekoliko žena su ministrice, dok, među ostalim, već dugo slobodno voze automobile.”

Od kad je u Damasku, Milat je doživio dva teroristička napada te jedno bombardiranje izraelskih ratnih zrakoplova. “Malo iza ponoći Izraelci su dva sata napadali vojne ciljeve u blizini Damaska. Nije bilo ugodno slušati eksplozije, no kako nema neselektivnog bombardiranja civilnih objekata, nije nas bilo strah, pa smo promatrali kako je sirijska protuzračna obrana oborila dobar dio izraelskih raketa još u zraku, o čemu se u zapadnim medijima baš nije pisalo. Jedna auto bomba jedva je eksplodirala koliko je bila amaterski napravljena i nije napravila nikakvu štetu, dok se drugi napad dogodio oružjem, ali također bez težih posljedica. Kad se uzmu u obzir ratne okolnosti te da Damask ima više od dva milijuna stanovnika, među kojima je puno izbjeglica, onda to i nije tako dramatično.”

Kako je uopće počeo raditi za humanitarnu organizaciju

Vedran Milat koji je u Damasku od rujna prošle godine, gdje vodi ured humanitarne organizacije IMC, ovih dana boravio je u Zagrebu kako bi s 90 specijalista primio diplomu za završene poslijediplomske interdisciplinarne specijalističke studijske programe. Milat je završio specijalistički studij diplomacije, a njegov put do odgovorne dužnosti u Damasku, gdje je operativni direktor zadužen za sve, od vođenja logistike i ljudskih resursa do financija i upravljanja cijelim sustavom u kojem radi čak 400 ljudi, bio je iznimno zanimljiv. Nakon što je završio Ekonomski fakultet u Splitu, gdje je rođen, bio je na testiranjima za posao u nekoliko banaka i osiguravajućih društava. No, kad je saznao da u njegovu gradu postoji ured International Medical Corpsa, globalne humanitarne neprofitne organizacije, odmah se javio na natječaj.

Tako je 2009. primljen na posao u kompaniju koju je 1984. sa skupinom liječnika i medicinskih sestara osnovao doktor Robert Simon, profesor na Odjelu za hitnu medicinu na Sveučilištu Rush u SAD-u. IMC intervenira za vrijeme raznih katastrofa i humanitarnih kriza, pruža hitnu medicinsku pomoć pogođenim područjima, obučava lokalne zdravstvene radnike s ciljem stvaranja samoodrživih medicinskih usluga i infrastrukture. International Medical Corps fokusiran je na zaštitu zdravlja žena i djece, uključujući i žrtve rodno uvjetovanog nasilja. Uz to, pružaju primarnu i sekundarnu zdravstvenu zaštitu, preveniraju i liječe zarazne bolesti, donose hranu za izbjeglice i pothranjenu djecu te vode računa o mentalnom zdravlju i psihosocijalnoj skrbi ratnih stradalnika.

Jedan od tri glavna ureda IMC-a nalazi se u Splitu

Taj međunarodni medicinski korpus djeluje u tridesetak zemalja Afrike, Azije i Bliskog istoka, pružajući pomoć stanovništvu koje se suočava s ratom, sukobima, prirodnim katastrofama, gladi i siromaštvom. Njegovi se programi financiraju iz javnih i privatnih američkih, engleskih i kanadskih izvora, uključujući Odjel za humanitarnu pomoć Europske komisije (ECHO) te agencije UN-a. Posebno je bio aktivan za rat u Iraku, Libiji, Siriji i Palestini te nakon potresa na Haitiju i Nepalu i epidemije virusa ebole u zapadnoj Africi. Sjedište korporacije je u Los Angelesu, a tri glavna ureda nalaze se u Splitu, Londonu i Washingtonu. U IMC-u je zaposleno oko 7.000 ljudi iz cijelog svijeta te oko 10.000 lokalnih radnika.

“Ured u Splitu osnovan je početkom devedesetih godina kao logistička potpora aktivnostima IMC-a u BiH, Kosovu, Makedoniji… Tu je bio centar iz kojeg su se distribuirali lijekovi i medicinske potrepštine, a kako su ljudi svoj posao odradili odlično, ured je nastavio raditi i nakon prestanka ratnih operacija. Pretvorio se u središte za terenske financije, unutarnju reviziju i logistiku. Split je zanimljiv jer ima dobar geografski položaj, blizu je Bliskog istoka i Afrike gdje se odvija većina IMC-ovih humanitarnih akcija, a u uredu su zaposleni uglavnom mladi ljudi iz Dalmacije, koji rade u financijama, reviziji, logistici…”

Jedan duži period Milat je proveo u Libiji

Vedran Milat počeo je raditi kao asistent u financijama zadužen za zemlje Bliskog Istoka. Njegova je zadaća bila financijski menadžment humanitarnih projekata i kontrola trošenja novaca. U proljeće 2011. poslan je u Libiju kao član kriznog tima sa zadaćom da tamo otvori ured budući da je počelo “arapsko proljeće” koje je svrgnulo s vlasti Moamera Gadafija. Nakon toga u Libiji je do 2014. bio pet puta po mjesec ili dva, gdje je organizirao team buildinge i treninge za zaposlenike te provjeravao njihov rad, poslovanje i financije. Laknulo mu je kad je posljednji put, 2014., otišao iz Libije jer je su se tamo vodile ulične borbe te je vladao potpuni kaos. Po povratku u Split Milat je imenovan za regionalnog financijskog koordinatora za srednju i sjevernu Afriku. Bio je tehnički supervizor svim financijskim direktorima u regiji, a sa svojim timom bavio se financijskim menadžmentom i kontrolingom.

Nakon što se uvjerio da je za njegov posao potrebno diplomatsko i pregovaračko umijeće, upisao je Diplomatsku akademiju u Zagrebu. Po završetku studija preuzeo je u Splitu kompletnu brigu o Bliskom istoku koji je stožerna regija za njegovu kompaniju. IMC ima urede u Iraku, Libanonu, Jordanu, Siriji, Palestini… Budžet IMC-a iznosio je u doba dok je Afrikom harala ebola više od pola milijarde dolara, a sada se kreće između 150 i 200 milijuna dolara. Milat kaže kako u njegovu uredu u Siriji radi oko 400 ljudi od kojih je većina visoko obrazovana.

U njegovoj organizaciji radi velik broj Sirijaca

“Kompanije želi što više koristiti usluge domaće kvalificirane radne snage, što nije uvijek lako, posebno u nekim zemljama u Africi gdje nema dovoljno visoko obrazovanih ljudi. Kod mene su Sirijci direktori financija i ljudskih resursa, što su važne operativne funkcije, a većina liječnika su Sirijci. To je vrlo važno jer lakše uspostavljaju kontakt s pacijentima i brojnim ranjivim skupinama. U desetogodišnjem iskustvu rada s azijskim i afričkim zemljama, zemlje Bliskog istoka ostavile su na mene najbolji dojam i s Arapima imam samo najbolja iskustva. Potrebno je neko vrijeme da bi se uspostavio odnos uzajamnog povjerenja i poštovanja, a Sirijci s kojima radim vrlo su odgovorni i profesionalni, odreda su u ranim tridesetim godinama.

Bez problema mogu se osloniti na njih. Srećom IMC se nije kompromitirao kao neke humanitarne organizacije u zemljama Afrike gdje se događalo svašta, pa mu nije naštetilo ni to što je u stanovitom smislu uzdrmao tržište rada jer su plaće naših zaposlenika neusporedivo veće od onih u javnom sektoru u Siriji. Nesrazmjeri su zaista golemi.” Prosječna plaća u Siriji u javnom sektoru iznosi oko 80 dolara, a plaća od 150 dolara smatra se dobrom, jer se od nje može živjeti. Problem je velika inflacija. Prije 2010. jedan dolar mogao se kupiti za 40 sirijskih funti, a u ovu srijedu tečaj na crnom tržištu bio je 540 funti za dolar. Dakle, za osam godina deset puta više.

Situacija u Damasku drukčija je od one u uništenim gradovima

Milat priča kako se mnogi mladi muškarci žale jer nemaju posao ili su im plaće premale pa moraju živjeti u roditeljskoj kući. “Teško im pada što se ne mogu ženiti, a imaju iznad 30 godina. Većina ih je u stalnim vezama, ali ne mogu unajmiti stan ili kuću i zbog toga zavide vršnjacima po svijetu. Svi oni žele da rat što prije završi i više ih uopće ne zanima tko je kriv i tko ga je počeo. Naprosto ne žele živjeti u prošlosti već im je stalo pokazati svijetu, kako unatoč svemu, mogu i hoće krenuti dalje te stvoriti uvjete za normalan život.” Unatoč ratnim stradanjima, siromaštvu, golemim socijalnim razlikama, bogataši od prije rata, i danas su jednako ili još više imućni, kriminala ima iznenađuje malo.

“Domaćini kažu da prosjaka na ulicama prije rata nije bilo te da je to najveća promjena. Čovjeku se srce slomi kad usred zime vidi boso dijete koje prosi. Ta su djeca dio kvartovskih mafijaških skupina koje ih izrabljuju kao prosjake. Tu djecu već su nekoliko puta, kažu domaćini, vlasti pokupile s ulica te ih odveli u domove gdje su im osigurali hranu, smještaj škole i vrtiće.” Milat priznaje kako je situacija u Damasku jedno, a sasvim je drugačije u dijelovima zemlje koji su potpuno uništeni. U to se može uvjeriti već nekoliko kilometara od Damaska gdje se živi u velikoj neimaštini i bijedi.

I dalje je najosjetljiviji na patnju djece

Premda se Milat nagledao svakakvih tragedija, još nije otvrdnuo na tuđu nesreću. Iza njega je, priznaje, ostalo puno neprospavanih noći, a posebno je osjetljiv na patnju djece. “Kad je vojska Islamske države poražena te je oslobođeno selo Bagut, evakuirane su žene i djeca koje su teroristi koristili kao živi zid. Transportirali smo ih u kampove koji su bili udaljeni oko 250 kilometara. Prevozili smo ih u kamionima jer drugog prijevoza nije bilo pa je u dva tjedna umrlo oko 200 osoba, od kojih su 80 posto bila djeca mlađa od pet godina. Naprosto nisu izdržali napore takvog putovanja. S druge strane ,kad vidiš da si nekome pomogao ili spasio život to doživljavaš kao nagradu koja ti vraća snagu i energiju. IMC za takvu nesretnu djecu organizira terapije, uče ih engleski, pjevati, glumiti…

Nema većeg zadovoljstva nego vidjeti djecu koja do prije mjeseca dana zbog trauma nisu mogli govoriti iako su imali šest godina, a nakon terapije pjevaju ili recitiraju na engleskom jeziku. Kad smo 2011. trajektima izvlačili žene i djecu iz grada Misrate u Libiji koji je bio opkoljen sa svih strana, nosio sam jedno dijete iz trajekta u ambulantna kola. Taj dječak imao je samo pet godina, proveo je dva mjeseca u podrumu, amputirana mu je jedna ruka, ali kad smo silazili s trajekta, sav ponosan i ozaren drugu ruku digao je u zrak te s dva prsta pokazao znak pobjede.”