Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Jerko Mihaljević | Snima: Vjekoslav Skledar

Ovaj znanstvenik s Ruđera svojim je statusima nekako uspio učiniti fiziku zgodnom. Upoznali smo ga

Velika priča o Saši Ceciju, jednom od najpoznatijih hrvatskih fizičara

Saša Ceci ima 44 godine i radi kao fizičar na Institutu Ruđer Bošković. Na njegovo ime vjerojatno ste naletjeli ljetos, kad su njegovi Facebook statusi u kojima je sasvim razumljivim jezikom objasnio neke banalne znanstvene fenomene (poput, recimo, onog zašto se znojimo) postali viralni. Telegram je s Cecijem razgovarao o tome zašto želi znanost učiniti popularnom, kako je uopće postao fizičar i o hrpu drugih stvari. Snima Vjekoslav Skledar

“Što ti misliš zašto više znanstvenika ne istupa u javnosti?”, pita me Saša Ceci. Stojimo u podzemnom hodniku između dva krila Instituta Ruđer Bošković, koji smo odabrali za fotografiranje, i čekamo Telegramovog urednika fotografije Skledara da namjesti opremu. Nisam baš spreman ponuditi nekakav smislen i logičan odgovor. Maloprije je potpuno nonšalantno rekao da su se u blizini mjesta gdje stojimo prije radili pokusi s radioaktivnim materijalima i da u zidovima oko nas možda još postoje sitni tragovi radijacije. Po tonu kojim je to rekao i po tome da nas je sam doveo tamo, reklo bi se da je mjesto potpuno bezopasno, ali meni svejedno treba neko vrijeme da odagnam misli o smrti u mukama.

Kažem mu da ne znam. Da im to vjerojatno nije interesantno i da možda ljudi koji odu u ozbiljnu znanost često nemaju pretjerano veliku inklinaciju ka komunikaciji ili želju za time da budu javno prepoznati. Dok muljam taj svoj sklepani, stereotipni odgovor, Ceci već odmahuje glavom. “Kod nekih je sigurno i to, ali mnoge je jednostavno strah.“ Ako je to istina, ako se znanstvenici stvarno boje prečesto nastupati u medijima i raditi na promociji znanosti jer ih je strah da će od kolega biti bačeni u ladicu popularizatora znanosti, koji nisu “ozbiljni” znanstvenici, kako mi je tada ugrubo objasnio, Cecija za takve stvari očito nije baš previše briga.

Što znači ‘Naš poznati fizičar’

Relativno je mlad, ima četrdeset i četiri godine i radi na zavodu za Eksperimentalnu fiziku na Institutu Ruđer Bošković. U karijeri je godinu dana proveo u SAD-u, na Sveučilištu u Georgiji, gdje je bio na post-doktorskom studiju. Ponudili su mu da ostane duže, ali se vratio jer je u Zagrebu imao dvoje male djece. Cecija možda znate preko njegovog bloga Blesimetar, Skeptika u pubu, ili znanstvevnog talk showa Treći element na HRT-u čija peta sezona počinje uskoro.

U svom svakodnevnom poslu na Ruđeru Ceci se bavi nuklearnom i čestičnom fizikom. Tijekom našeg razgovora pokušao mi je objasniti nešto iz znanstvenog rada koji upravo piše, ali ja ga nikako nisam uspijevao pratiti. Bez obzira na to, na Cecijevo ime ste vjerojatno naletjeli ovog ljeta, kada su njegovi statusi na Facebooku u kojima je na sasvim razumljivom jeziku znanstveno objasnio neke banalne fenomene, poput toga zašto se znojimo ili zašto nam je more hladno kada u njega ulazimo, a kasnije prestane biti, postali viralni. Prenijeli su ih manje-više svi portali i na većini njih, ti su tekstovi bili neke od najčitanijih vijesti. Saša Ceci je, dakle, u zemlji u kojoj znanstvenici, realno, nisu poznati, ono na što se misli kada se u naslovu napiše “naš poznati fizičar”.

Ne znam je li baš potpuno oduševljen tom kategorijom “poznati”, ali po svemu što je ispričao, Ceci je manje-više oduvijek znao da će se baviti nekakvim STEM-om. Kad je bio osnovnoškolac u Velikoj Gorici, mama mu je radila u istraživačkom centru kemijske tvrtke Chromos. I nije bilo nimalo neobično da joj Ceci navrati na posao. Sjeća se da su tamo imali računalo za kemijsku analizu koje je umjesto ekrana imalo printer koji je ispisivao sve na papirnu traku. Cecija su računala doslovno opčinjavala. Bilo mu je fascinantno da stroju možeš izdati razne naredbe koje on potom izvrši.

Ljetos su svi pričali o Cecijevim statusima u kojima je užasno jednostavno objasnio gomilu znanstvenih fenomena Vjekoslav Skledar

Kako se kao klinac zaljubio u kompjutere

Jednom su tako mamine kolegice napravile grešku pa otišle na kavu i ostavile malog Sašu bez nadzora u društvu tog računala. Tada je imao deset ili jedanaest godina, ali mu to računalo nije bilo ni najmanje apstraktno. Iz gradske je knjižnice desetak puta posudio knjigu o programiranju i čitao je onako, na suho, mada nije imao računalo. Sada, kada je ostao sam u prostoriji s njim, imao je priliku da se okuša. I zapravo, bilo je dosta lako. Napisao je jednostavan program s dvije petlje koji je radio tablicu množenja do sto. Pokrenuo ga je i računalo je počelo ispisivati rezultate.

Neki od maminih kolega su se malo zabrinuli kad su između dva spektra nekih kemijskih spojeva pronašli ispisan program i tablicu brojeva. Kompjuter je izbacio nešto čudno, a oni nisu imalu pojma što. Ceci je sjedio sa strane i bio u maloj dvojbi. Na tren je mislio prešutjeti, ali onda im je s najnevinijim izrazom na licu priznao da je on to napravio. Priča da je u osnovnoj imao i genijalnog profesora iz fizike, Nevena Matijevića, kojeg je skroz obožavao. “On je imao nevjerojatno zanimljive zadatke. Nikad prije ni poslije tijekom školovanja nisam vidio ništa slično. Tipa, u zadatku bi bila neka žarulja i zadao bi i njezin otpor i napon i struju koja prolazi kroz nju, pa pitao kolika je njezina snaga. Znači, imaš višak informacija.

Sad, ako si samo naštrebetao gradivo a da ništa ne kužiš, probat ćeš to sve te podatke ugurati u neku formulu i nema šanse da to riješiš. Ili na primjer, da nam zadatak u kojem kaže kako on navečer pegla košulje. Zada snagu pegle i pita kolika struja prolazi kroz nju. – A koliki je napon – pitaju ga. Pa rekao je da pegla, što znači da koristi dobro poznati napon iz utičnice. Meni je to bilo strašno zabavno – trebalo je uvijek malo razmisliti“, priča Ceci. “Nikad mi nije bilo jasno zašto više nastavnika ne radi na taj način.”

Za sve je zapravo kriv genijalni Carl Sagan

Ali, ako je netko prelomio stvar u korist toga da se Ceci odluči baviti fizikom, a ne njegovom prvom ljubavlju kemijom ili programiranjem koje je obožavao, bio je to Carl Sagan. U nekom trenutku u Cecijevoj mladosti, na tadašnjoj televiziji Zagreb emitirali su trinaest epizoda znanstvenog serijala Kozmos američkog astronoma Carla Sagana, i stvar je bila riješena. “Mene je to potpuno zaludilo. Na televiziji se pojavio neki neošišani lik i praktički objasnio sve što vidimo oko sebe. I što je najbolje, ta serija se zvala Kozmos: Osobno putovanje. Sagan je govorio o svoj prirodi, i o tome kako je fizika u pozadini toga svega. No govorio je iz svoje perspektive, nerijetko iz perspektive klinca koji odrasta u Brooklynu, čita znanstvenofantastične romane o Marsovcima i posuđuje knjige o zvijezdama u lokalnoj knjižnici. Kako mi ne bi bio blizak?

Nije kao u udžbenicima na hladan način objašnjavao fiziku. Pokazivao nam je kako je sve te fantastične fenomene on sam doživio i razumio. Meni se to jako svidjelo. Možda zato i kad sam pišem, radim to kroz neka svoja iskustva i doživljaje”, priča Ceci. Fiziku na PMF-u je upisao početkom devedesetih. To ionako nije bilo neko vrijeme za ozbiljno studiranje. “Moja generacija puni osamnaest godina, a dolazi rat. I mi odjednom svi gledamo to ludilo i nije nam jasno odakle dolazi. Kako je moguće da ljudi ovako zabriju i da se onda više nikako ne uspijevaju izvući iz toga i da to postaje sve gore i gore.

Mi smo na prvoj godini faksa i odjednom krenu uzbune. Mislim, nismo se mi bojali, kartali smo u podrumu. Ali nije to baš uobičajena situacija. Kako ćeš ti sad studirati u tim uvjetima, kao da se ništa posebno ne događa? Iz te jedne priče Carla Sagana i toga da ti otkrivaš i počinješ bolje razumjeti prirodu i svijet oko sebe, odjednom se oko tebe događa nešto zlo, naopako, čudno. Svijet više nije onakav kakvim si ga ti doživljavao. Nešto se slomilo. I sve ovo ostalo ti odjednom nije više toliko važno”, priča Ceci.

Genijalni znanstvenici koji propadnu u sustavu

Išao je na istraživački smjer, ali je upoznao prave “Einsteine” svoje generacije, ljude koji su bili ozbiljno talentirani, i nije se vidio u njihovoj klasi. On je bio OK, ali oni su bili posebni. “Od trojice studenata koji su bili najbolji u našoj generaciji, dvojica su stradala u našem sustavu. U smislu da su imali veliki potencijal, i onda se sustav potrudio da ne ostvare taj potencijal. To mene užasno ljuti. U svakom slučaju, tada sam bio uvjeren da ću raditi negdje u školi i s tom sam idejom krenuo pisati diplomski“, priča.

E sad, za diplomski mu je trebao mentor. S tim je malo zakasnio. Profesori s faksa koji su mu bili super već su bili zauzeti, pa je mentora morao pronaći negdje drugdje. Sin mamine kolegice bio je mladi znanstvenik na Ruđeru, pa ga je kontaktirao. On mu je dao popis znanstvenika na njegovom zavodu koji bi možda htjeli biti mentori. I tako je Ceci s tom listom krenuo od vrata do vrata. Iza prvih na koja je pokucao sjedio je Alfred Švarc, vrlo ugodan i pristojan čovjek s brkovima, priča Ceci. Rekao mu je da traži mentora i Švarc je odmah pristao. Trebala mu je pomoć oko jednog proračuna.

Nakon pola godine Ceci je diplomirao, a ubrzo zatim zajedno s mentorom i s nešto starijim kolegom Dariom Hrupecom objavio je i znanstveni rad o tome što su izračunali. Otišao je na služenje vojnog roka, a kad se vratio, čekao ga je posao na Institutu. Tako je zapravo neplanirano Ceci izbjegao školu i zbornicu. Ceci za sebe, usprkos svim raspoloživim dokazima za suprotno, tvrdi da nije ekstrovert. Kaže da zna da postoje ljudi koji, kada, na primjer, na nekom tulumu uđu u prostoriju budu uvijek u centru zbivanja, ali on nije takav. Najčešće sjedi sa strane i pije svoje pivo. Sve dok ga netko nešto ne pita. Onda ga je teško zaustaviti.

Prvo je počeo brutalno komentirati na forumima

Posao znanstvenika je komorni posao. Mjesecima se radi na nečemu, a da se ništa konkretno ne dogodi. Mijenjaju se varijable, pokušava se, ali zapravo, nikada se točno ne zna kada će se, i hoće li se uopće doći do nečeg objavljivog. Ceci kaže da mu je taj dio posla najdraži. To je zapravo stjecanje osjećaja za stvarnost koja je skrivena od većine drugih ljudi. Nastojanje razumijevanja odnosa i otkrivanje povezanosti u nekom kompleksnom kvantnom sustavu za koji nam dosad otkrivene formule ne pomažu. Taj ga dio posla može potpuno obuzeti, do te mjere da je svojevremeno privremeno prestao raditi doma, iz straha da se ne bi u to udubio toliko da prestane pratiti gdje su mu klinci i guraju li prste u utičnice.

Kada su se ranih dvijetisućitih pojavili internetski forumi, Ceci se odmah zakačio. Bio je anoniman i nerijetko brutalno neugodan. Komentirao je sve žive teme, ne samo znanost. Ako bi vidio nekakav post s kojim se nije slagao, na dovitljiv bi način napisao osobi koja je to objavila koliko glup mora biti netko da bi tako nešto napisao ili zaključio. Kaže da je brzo skužio da na internetu postoji hrpa ljudi koji na sličan način vrijeđaju druge. I da to i nije neko umijeće. Jako je malo njih uspijevalo na jednostavan, razumljiv i pomirljiv način objasniti zašto je nešto što netko tvrdi pogrešno.

S Cecijem smo razgovarali u Institutu Ruđer Bošković Vjekoslav Skledar

A on je to, primjetio je, mogao napraviti. Tako je počeo pisati nešto duže komentare, koji su imali smislenu narativnu liniju, i koji su, činilo mu se, bili zanimljivi drugima. Mogli su funkcionirati kao samostalni tekstovi. Trebao je samo neki povod da počne ozbiljno pisati. A onda je 2011. godine u jednom dnevnom listu, još jedan naš poznati fizičar, Davor Pavuna, objasnio da velečasni Sudac zapravo može prolaziti kroz zidove i biti na dva mjesta u isto vrijeme. To su tamo nazvali, pojašnjava Ceci, bilokacija i tuneliranje.

Slučaj s Pavunom i velečasnim Sucem

Pavuna je objasnio da u kvantnoj fizici, teoriji koja opisuje stvarnost u mikrosvijetu, postoje objekti koji imaju te sposobnosti pa da je Sudac nešto kao makroskopski kvantom. Novinarki Jutarnjeg lista Tanji Rudež učinilo se kako bi bilo dobro pitati druge fizičare što misle o tome i objaviti nekakvu reakciju na tekst. No nijedan fizičar kojeg je Rudež poznavala i kojeg je zamolila za komentar nije htio ništa reći o tvrdnji da velečasni Sudac može prolaziti kroz zidove. Niti jedan. A onda je Rudež za komentar pitala Cecija, koji je do tada u javnosti bio praktički nepoznat. On i njegovi kolege s Ruđera prije toga tek su nekoliko puta stidljivo spomenuti u medijima, kad su objavili radove u nekim prestižnim znanstvenim časopisima.

“Pavuna je bio poznata faca. Kad je došao u Hrvatsku, odmah je došao na televiziju gdje ga se predstavilo kao savjetnika američkog predsjednika za energetiku i znanost, ili tako nešto. U svakom slučaju, čovjek ima besprijekornu znanstvenu karijeru. Što je točno bio problem, zašto nitko nije htio komentirati, zaista sa sigurnošću ne mogu reći. Ali nije. Nisam ni ja htio. Bilo mi je neozbiljno da ja fizičaru koji ima bar deset puta više znanstvenih radova od mene objašnjavam kvantnu fiziku“, priča Ceci. „Ali netko je trebao nešto reći. Pa kad baš nitko drugi nije htio, ajde budem ja.“ Osim Cecija to je još jedino prokomentirao i njegov kolega s Ruđera Dario Hrupec.

Kako su nastali Skeptici u pubu

U odgovoru za Jutarnji rekao je da je “puno ljudi tvrdilo da može nešto slično, ali nitko do sada nije pod kontroliranim uvjetima uspio proći kroz zid niti biti na dva mjesta u isto vrijeme. Postoji čovjek u SAD-u koji bi onome tko to uspije dao velike novce, čak milijun dolara, pa da ako želi možemo mi napraviti taj pokus. Ako on sam ne želi novac, što je OK, svakako može tu lovu dati u dobrotvorne svrhe. Mi ćemo to napraviti zabadava.“

Rudež je odgovor objavila i pitala obojicu bi li možda pisali blog za Jutarnji. I tako je Ceci do 2013. napisao nešto više od sto tekstova, koji su bili dosta dobro čitani. Tako je, zapravo, postao “naš poznati fizičar”. Kaže da mu se u tom periodu svako malo dogodilo da bi se našao u nekom nepoznatom društvu i da bi netko rekao: “Hej, pa ti si onaj kolumnist Jutarnjeg!“ Ceci bi onda morao objasniti da nije kolumnist, nego bloger. “Razlika je u tome da kolumnist za svoje tekstove dobije neku lovu”, kaže i smije se.

Kroz to pisanje priključio se grupi ljudi kojima je znanost bila fora, koji su htjeli raditi na promociji znanosti. Prvo su se družili preko interneta, a onda uživo, po kafićima. Tako su nastali Skeptici u pubu, znanstveno popularna predavanja u zagrebačkim birtijama. Ceci kaže da za svake Skeptike pronađu tri zanimljiva, nerijetko mlađa znanstvenika, dovedu ih u birtiju, daju im pivo i dvadeset minuta da objasne zašto je zanimljivo to na čemu oni rade. “Nama je zapravo cilj dovući znanost do što više ljudi. A ljudi nisu samo u nekim svečanim akademskim dvoranama. Ljudi su i u birtiji“, kaže Ceci.

Zašto želi znanost dovući u birtiju

“Okej”, prekinem ga. Zašto mu je promocija znanosti toliko važna, pitam. “Zato što živimo u demokraciji. Vlast se u demokraciji bira tako da birači, svi mi, izađemo na izbore i izaberemo neke ljude. Ja moram znati da čovjek koji glasa, i time posredno odlučuje o mom životu i životu moje djece, zna razlikovati stvarno od nestvarnoga. Da zna razlikovati stvarnu opasnost, od izmišljene. I da zna odabrati, da zna prepoznati političara koji to isto zna. I odbaciti onog koji ne zna. A znanost je upravo mehanizam, metoda koja nam pomaže da odvojimo stvarnost od onog što nije stvarno”, kaže Ceci.

Cecija je u jednom od tunela ispod Ruđera snimio Telegramov urednik fotografije Vjekoslav Skledar

Postoji suptilna razlika između popularizacije i promocije znanosti, pojašnjava. Postoje noći istraživača i znanstveni piknici, postoje dani otvorenih vrata naših različitih znanstvenih institucija gdje svi mogu doći i gledati pokuse. To je popularizacija znanosti i to je zapravo vrlo ugodno iskustvo. U tome mnogi, vjerojatno i većina znanstvenika rado sudjeluje. “Za razliku od popularizacije, kod promocije znanosti vrlo često ulazimo u konflikt jer se zalažemo da znanost i znanstveno utvrđene činjenice dobiju ono mjesto u društvu koje im i pripada. Ne možemo imati javnu raspravu o znanstvenim činjenicama. Svaka politika, svaka vlast ih mora uvažavati. Ili ih barem ne smije ignorirati.

To nikako ne znači da u svemu moramo slijepo slušati što nam govore neki znanstvenici. Znanost ne služi tome da nam zapovjedi da svi moramo cijepiti svoju djecu ili da se svi moramo vezati u autu. Ali postoji znanstvena činjenica, da će nakon određenog postotka necijepljenih prestati grupni imunitet i pojavit će se epidemije. Znanstvena je činjenica da ćemo kad broj oboljelih prijeđe određenu vrijednost, početi čitati vijesti o tome da djeca bespotrebno umiru. Jednako tako, ako se prestanemo vezati u automobilima, broj smrtnih ishoda u prometnim nesrećama će narasti – to su činjenice. Politika koja ih ignorira ne može biti dobra. Javnost koja ih ignorira ne može nego izabrati iste takve političare.”, kaže.

Zašto znanost uporno šuti

Ceci kaže da nema više znanstvenika koji su spremni aktivnije promovirati znanost zato što je znanost dosta kompetitivno polje. Neće svi koji rade doktorat moći ostati u sustavu znanosti. “Ljudi iz sustava prate što radimo pa ako radimo razne stvari, ako ulazimo u konflikte, onda ne izgledamo i ne nastupamo odmjereno i ozbiljno kao pravi znanstvenici. Brzo se stvara percepcija da se na nas i ne isplati trošiti znanstveno radno mjesto. I nije takva situacija samo kod nas.

Poznata je priča da Carla Sagana , unatoč izvrsnim znanstvenim rezultatima, nisu primili u američku Nacionalnu akademiju znanosti“, kaže. Inače, kad smo kod toga kako Ceci doživljava izgled pravog znanstvenika, na ulazu u Institut dočekao nas je u kratkim hlačama i majici s logom Nacionalnog parka Krka, a onda se, prije snimanja, presvukao u primjereniju majicu – s logom Nacionalnog parka Plitvice. “Ne izgleda tako pravi znanstvenik, tako izgledam ja”, smije se, “jer nemamo klima uređaj. Nije lako raditi ni gluposti, a kamoli nešto pametno kad temperature prijeđu 30 stupnjeva Celzija.”

Jerko Mihaljević
Telegram autor
23 članka Više o autoru