Kad se proces pretvaranja Dubrovnika u prekrasan tematski park za turiste s kruzera i one dovoljno bogate da u njemu mogu prenoćiti i svakodnevno trošiti, počeo ukazivati s logičnim posljedicama izumiranja grada i nepodnošljivih gužvi, mnogi su bili spremni odmahnuti rukom, računajući da je Dubrovnik ionako specifičan po svemu, a i sami Dubrovčani koji su od svega toga podosta zarađivali nisu još uvijek osvijestili ono što će se na kraju dogoditi ili ih nije bilo briga razmišljati nekoliko koraka unaprijed. A onda se dogodilo neminovno, da je isti proces počeo zahvaćati i ostale dalmatinske gradove, a da su pri tom tek rijetki pokušali reagirati i upozoravati na vrijeme u što će se sve skupa izroditi.
No, bili su i još uvijek jesu nadglasani od nemaštovitih lokalnih vlasti i onih koji od svega toga ostvaruju odličan profit. Tako smo zahvaljujući kombinaciji nekoliko faktora, ponajprije skoro potpunim nestankom industrije i bilo kakvih prihoda, nakon čega se turizam ukazao kao jedini spas, a potom i uslijed nedostatka ikakvog suvislog planiranja i uz refleks kolonijalnog mentaliteta došli do toga da gledamo jedino brojke i prihode, a nikako posljedice koje ovakav tip turizma ostavlja po lokalnu zajednicu.
U Veneciji su se domaći ljudi posve povukli iz grada
Sve ovo što smo naveli ukazuje na to da nismo ništa naučili niti iz vlastitog iskustva na primjeru Dubrovnika ili od nedavno Splita, a kamo li iz tuđeg, s obzirom na to da se identičan proces već dogodio Veneciji. Odete li u taj grad van sezone, vidjet ćete nevjerojatnu pustoš u svim dijelovima grada, tek rijetke tragove nekadašnjeg života Venecijanaca i maksimalno dvije lokacije gdje preostali mediteranski život još kako-tako funkcionira u tragovima. Jedno je mjesto kod Rialta, na kojem su ostali peškarija i tržnica, a drugo u Ghettu, kod tamošnjeg sveučilišta, pri čemu je i Rialto spašen tek nakon žestokih prosvjeda Venecijanaca, s obzirom na to da je gradska uprava poželjela izmjestiti ta dva središnja mjesta okupljanja daleko na periferiju.
Povlačenjem domaćih ljudi kojima je postalo neizdrživo skupo živjeti u toj situaciji, pored toga što je grad gotovo pa izumro, stvorilo je od Venecije skupi tematski park masovnog konfekcijskog turizma. Istina je da je dobar dio Venecijanaca ove generacije od svega toga uspio profitirati, ukoliko je imao nekretninu u gradu, bilo njenom prodajom ili putem rente, ali to je to. Nakon njih više neće biti autohtonih Venecijanaca u gradu, osim tek u tragovima.
Ista stvar dogodila se i Dubrovniku, koji je s oko pet tisuća stanovnika unutar zidina iz 1991., spao na nekih 1700 danas, s tendencijom daljnjeg pada, pretvorivši čitav centar Dubrovnika u grad duhova, čim nastupe prve jesenje kiše. Jednako tako, oni koji su imali nekretnine i uspjeli ih unovčiti, od toga su profitirali, ali oni također predstavljaju posljednju generaciju Dubrovčana s iskustvom života u centru.
Korčulanski Stari grad gotovo da je već iščeznuo
Korčulanski Stari grad, od jedva 111 stalnih stanovnika gotovo da je već iščeznuo, a u čitavom gradu postoje možda još dva ili tri mjesta na kojima Korčulani s prosječnim životnim standardom mogu sebi priuštiti kavu, pivo ili neku hranu. Situacija u kojoj malo pivo od 0,33 l košta 48 kuna apsolutno je nepodnošljiva. Ovaj isti proces u Splitu smo mogli pratiti gotovo dokumentarno u posljednjih 7-8 godina. Stara gradska jezgra je od popisa iz 2001., kad je imala oko 3,300 stanovnika, pala na 2,200 2011., a pad je u posljednjih sedam godina drastično ubrzan, pa bi rezultati budućeg popisa iz 2021. mogli biti poražavajući.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Gotovo ništa od onoga zbog čega su se ljudi ranije spuštali u grad se u njemu više ne može kupiti, praktično sve mitske pjacete i kale su gotovo potpuno okupirane štekatima, uključujući Pjacu i Carrarinu poljanu, svugdje je neizdrživo skupo, preostala su također dva do tri mjesta na kojima se okupljaju Splićani, prometne gužve su neizdržive, grad zimi sliči na scenografiju postapokaliptičnog filma, a sve veći broj Splićana zaobilazi centar grada u širokom luku. Komercijalizacija nekretnina ide toliko daleko da je sad već gotovo nemoguće u gradu iznajmiti stan po razumnoj cijeni na duži period, ukoliko živite u Splitu, jer to vlasnicima naprosto ne odgovara.
Zašto bi se država trebala prilagođavati turistima, a ne lokalcima?
K tome, ovakva potpuna državna i gradska orijentacija isključivo na jednu i to ekonomiski vrlo nestabilnu granu, nužno nas dovodi do pitanja čemu onda sveučilište i s čim bi se uopće mogli baviti oni koji ne rade ili ne žele raditi u turizmu? Kad ove neupitne činjenice iznesete pred javnost, mnogi vam, uključujući razne analitičare pa i ljude na odgovornim mjestima kažu da je to cijena progresa i da se domaće stanovništvo mora strpjeti da bi se išlo na ruku turistima te da bi trebalo još povećati cijene i koncesionirati sve što se koncesionirati može, uključujući javne plaže, na koje bi trebalo plaćati pristup. Na stranu sad što se to u potpunosti kosi s mediteranskim tipom života i navika, ali potpuno je neshvatljiva ideja da bi se država i javna uprava trebale svojim potezima prilagođavati potrebama turista, a ne građana koji ih plaćaju.
Na koncu, čak je i sama zarada od turizma počela sve više prelaziti u ruke nekolicine pojedinaca, tako da i od toga lokalna zajednica ima sve manje koristi, pa joj je preostalo da se bori za ono posljednje što joj je ostalo, a to su javni prostori i sadržaji. No, čak i kad bismo sebično zanemarili potrebe lokalne zajednice, nevjerojatna je ideja da ovakav tip turizma koji dođe u neotkrivene gradove i zemlje, iscrpi ih infrastrukturno i na svaki drugi način te ubije višestoljetni život u njima, neće kad se to dogodi otići dalje, ostavljajući za sobom pustoš i pitanje kako dalje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovakav turizam doveo je do toga da nam gradovi na obali van sezone sliče na scenografiju postapokaliptičnog filma
Ideja da će ovakav tip turizma potrajati i da neće biti fatalan, beskrajno je naivna
Razni analitičari pa i ljudi na odgovornim mjestima kažu da je pretvaranje dalmatinskih gradova u tematske parkove za turiste cijena progresa i da se domaće stanovništvo mora strpjeti da bi se išlo na ruku turistima te da bi trebalo još povećati cijene i koncesionirati sve što se koncesionirati može, uključujući javne plaže, na koje bi trebalo plaćati pristup. Na stranu sad što se to u potpunosti kosi s mediteranskim tipom života i navika, ali potpuno je neshvatljiva ideja da bi se država i javna uprava trebale svojim potezima prilagođavati potrebama turista, a ne građana koji ih plaćaju
Kad se proces pretvaranja Dubrovnika u prekrasan tematski park za turiste s kruzera i one dovoljno bogate da u njemu mogu prenoćiti i svakodnevno trošiti, počeo ukazivati s logičnim posljedicama izumiranja grada i nepodnošljivih gužvi, mnogi su bili spremni odmahnuti rukom, računajući da je Dubrovnik ionako specifičan po svemu, a i sami Dubrovčani koji su od svega toga podosta zarađivali nisu još uvijek osvijestili ono što će se na kraju dogoditi ili ih nije bilo briga razmišljati nekoliko koraka unaprijed. A onda se dogodilo neminovno, da je isti proces počeo zahvaćati i ostale dalmatinske gradove, a da su pri tom tek rijetki pokušali reagirati i upozoravati na vrijeme u što će se sve skupa izroditi.
No, bili su i još uvijek jesu nadglasani od nemaštovitih lokalnih vlasti i onih koji od svega toga ostvaruju odličan profit. Tako smo zahvaljujući kombinaciji nekoliko faktora, ponajprije skoro potpunim nestankom industrije i bilo kakvih prihoda, nakon čega se turizam ukazao kao jedini spas, a potom i uslijed nedostatka ikakvog suvislog planiranja i uz refleks kolonijalnog mentaliteta došli do toga da gledamo jedino brojke i prihode, a nikako posljedice koje ovakav tip turizma ostavlja po lokalnu zajednicu.
U Veneciji su se domaći ljudi posve povukli iz grada
Sve ovo što smo naveli ukazuje na to da nismo ništa naučili niti iz vlastitog iskustva na primjeru Dubrovnika ili od nedavno Splita, a kamo li iz tuđeg, s obzirom na to da se identičan proces već dogodio Veneciji. Odete li u taj grad van sezone, vidjet ćete nevjerojatnu pustoš u svim dijelovima grada, tek rijetke tragove nekadašnjeg života Venecijanaca i maksimalno dvije lokacije gdje preostali mediteranski život još kako-tako funkcionira u tragovima. Jedno je mjesto kod Rialta, na kojem su ostali peškarija i tržnica, a drugo u Ghettu, kod tamošnjeg sveučilišta, pri čemu je i Rialto spašen tek nakon žestokih prosvjeda Venecijanaca, s obzirom na to da je gradska uprava poželjela izmjestiti ta dva središnja mjesta okupljanja daleko na periferiju.
Povlačenjem domaćih ljudi kojima je postalo neizdrživo skupo živjeti u toj situaciji, pored toga što je grad gotovo pa izumro, stvorilo je od Venecije skupi tematski park masovnog konfekcijskog turizma. Istina je da je dobar dio Venecijanaca ove generacije od svega toga uspio profitirati, ukoliko je imao nekretninu u gradu, bilo njenom prodajom ili putem rente, ali to je to. Nakon njih više neće biti autohtonih Venecijanaca u gradu, osim tek u tragovima.
Ista stvar dogodila se i Dubrovniku, koji je s oko pet tisuća stanovnika unutar zidina iz 1991., spao na nekih 1700 danas, s tendencijom daljnjeg pada, pretvorivši čitav centar Dubrovnika u grad duhova, čim nastupe prve jesenje kiše. Jednako tako, oni koji su imali nekretnine i uspjeli ih unovčiti, od toga su profitirali, ali oni također predstavljaju posljednju generaciju Dubrovčana s iskustvom života u centru.
Korčulanski Stari grad gotovo da je već iščeznuo
Korčulanski Stari grad, od jedva 111 stalnih stanovnika gotovo da je već iščeznuo, a u čitavom gradu postoje možda još dva ili tri mjesta na kojima Korčulani s prosječnim životnim standardom mogu sebi priuštiti kavu, pivo ili neku hranu. Situacija u kojoj malo pivo od 0,33 l košta 48 kuna apsolutno je nepodnošljiva. Ovaj isti proces u Splitu smo mogli pratiti gotovo dokumentarno u posljednjih 7-8 godina. Stara gradska jezgra je od popisa iz 2001., kad je imala oko 3,300 stanovnika, pala na 2,200 2011., a pad je u posljednjih sedam godina drastično ubrzan, pa bi rezultati budućeg popisa iz 2021. mogli biti poražavajući.
Gotovo ništa od onoga zbog čega su se ljudi ranije spuštali u grad se u njemu više ne može kupiti, praktično sve mitske pjacete i kale su gotovo potpuno okupirane štekatima, uključujući Pjacu i Carrarinu poljanu, svugdje je neizdrživo skupo, preostala su također dva do tri mjesta na kojima se okupljaju Splićani, prometne gužve su neizdržive, grad zimi sliči na scenografiju postapokaliptičnog filma, a sve veći broj Splićana zaobilazi centar grada u širokom luku. Komercijalizacija nekretnina ide toliko daleko da je sad već gotovo nemoguće u gradu iznajmiti stan po razumnoj cijeni na duži period, ukoliko živite u Splitu, jer to vlasnicima naprosto ne odgovara.
Zašto bi se država trebala prilagođavati turistima, a ne lokalcima?
K tome, ovakva potpuna državna i gradska orijentacija isključivo na jednu i to ekonomiski vrlo nestabilnu granu, nužno nas dovodi do pitanja čemu onda sveučilište i s čim bi se uopće mogli baviti oni koji ne rade ili ne žele raditi u turizmu? Kad ove neupitne činjenice iznesete pred javnost, mnogi vam, uključujući razne analitičare pa i ljude na odgovornim mjestima kažu da je to cijena progresa i da se domaće stanovništvo mora strpjeti da bi se išlo na ruku turistima te da bi trebalo još povećati cijene i koncesionirati sve što se koncesionirati može, uključujući javne plaže, na koje bi trebalo plaćati pristup. Na stranu sad što se to u potpunosti kosi s mediteranskim tipom života i navika, ali potpuno je neshvatljiva ideja da bi se država i javna uprava trebale svojim potezima prilagođavati potrebama turista, a ne građana koji ih plaćaju.
Na koncu, čak je i sama zarada od turizma počela sve više prelaziti u ruke nekolicine pojedinaca, tako da i od toga lokalna zajednica ima sve manje koristi, pa joj je preostalo da se bori za ono posljednje što joj je ostalo, a to su javni prostori i sadržaji. No, čak i kad bismo sebično zanemarili potrebe lokalne zajednice, nevjerojatna je ideja da ovakav tip turizma koji dođe u neotkrivene gradove i zemlje, iscrpi ih infrastrukturno i na svaki drugi način te ubije višestoljetni život u njima, neće kad se to dogodi otići dalje, ostavljajući za sobom pustoš i pitanje kako dalje.