Oplakivanje ‘Zemlje Sv. Stjepana’
Kada je Viktor Orban u svibnju 2002. poražen na parlamentarnim izborima, INA je još uvijek bila hrvatska uzdanica čije su tadašnje rezerve nafte i plina bile približno jednake mađarskima, a proizvodnja jedva nešto manja od one u MOL-u. U narednih osam godina u Mađarskoj su bili na vlasti socijalisti, a Orbanov FIDESZ vraća se na vlast 2010. kada je INA već bila pretvorena u podružnicu MOL-a. FIDESZ je u međuvremenu postao stranka po mnogočemu slična HDZ-u te je jedan od prvih poteza Viktora Orbana bilo proglašenje 4. lipnja, dana kada je potpisan Trianonski ugovor, Danom zajedništva.
Budući da je Viktor Orban, baš poput mnogih na ovim prostorima, odavno naučio lekciju kako je sunarodnjacima puno lakše prodavati nepravde i poraze iz bliže i dalje prošlosti, nego vlastite recentne uspjehe, Mađari i svi njihovi susjedi svake godine početkom lipnja mogu slušati Orbanove žalopojke o Trianonskom ugovoru kojim je Mađarska, kao poražena država u Prvome svjetskom ratu, “izgubila” gotovo dvije trećine teritorija koji su pripadali ugarskome dijelu Habsburške monarhije (Slovačka, austrijsko Gradišće, Hrvatska bez Istre i Dalmacije, Srijem, Banat, Bačka i rumunjska Transilvanija).
U mađarskoj terminologiji ti teritoriji činili su “Zemlje Sv. Stjepana” povezane personalnom unijom s Ugarskom kraljevinom, a njihov “gubitak” se u velikomađarskim krugovima ritualno oplakuje iako su Mađari, uz nekoliko iznimaka, na njima bili manjina.
Mađaronska vlast u AGM-ovom stihu
Hrvatsko domoljubno plemstvo, ponajviše zbog straha za svoj veleposjed i želje za očuvanjem tradicionalnih odnosa između velikaša i kmetova, osnovalo je 1841. Horvatsko-vugarsku stranku. Kako je njen cilj bila što veća i snažnija povezanost tadašnje Hrvatske i Slavonije s Ugarskom te uvođenje mađarskoga jezika kao službenoga, politički protivnici od milja su je nazvali “mađaronskom”. Iako su “mađaroni” bili bliski Reformskoj stranci Lajosa Kossutha, kojega Orban redovno citira kao prvoga mađarskog promicatelja ljepota jadranskih plaža, oni su kao zagovornici postojećega stanja na svojim feudalnim posjedima započeli stoljetni niz kolaboracije i vazalnih odnosa hrvatske političke desnice i njenih mađarskih mentora.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U drugoj polovini 19. stoljeća ponosno “mađaronsko” ime najprije je ponijela Unionistička stranka, a kasnije, za vrijeme vladavine bana Khuena-Hedervarya, Narodna stranka. Sav taj jad hrvatske polustoljetne vazalne “mađaronske” vlasti stane samo u jedan stih Antuna Gustava Matoša. “Harum-farum-larum-hedervarum-Reliquiae reliquiarum!”(„Kod kuće“, 1905.)
Ubojstvo po Pavelićevom nalogu
Kada je konačno crno-žuta monarhija 1918. blago upokojena, “mađaronstvo” je prestalo biti konjunkturno pa je po logici stvari i izašlo iz mode. Ali ne zadugo. U Mađarskoj 1920. vlast preuzima regent Mikloš Horthy, a velikomađarska i iredentistička politika postaje osnovnom sastavnicom njegove unutrašnje i vanjske politike. Tako je na platni spisak mađarske vlade već 16. siječnja 1923., prema arhiviranoj potvrdi o primitku 100.000 tadašnjih dinara, došao Gustav Perčec, tada suradnik i urednik pravaškog dnevnika “Hrvat” i nekoliko godina kasnije (1931.) osnivač ustaškog logora na svom mađarskom posjedu Jankapuszta nedaleko od Murakeresztura i jugoslavenske granice.
Perčec je zadnju isplatu mađarske vlade primio 15. kolovoza 1934., a godinu dana kasnije ubijen je u Italiji, najvjerojatnije po nalogu poglavnika Ante Pavelića zbog neprekinute ljubavne veze s tajnom agenticom jugoslavenske policije Jelkom Pogorelec. Naime, ustaškome poglavniku nije smetalo to što je njegov bliski suradnik i prijatelj, veliki domoljub i zakleti ustaša 11 godina primao apanažu mađarske vlade, on ga je skratio za glavu jer ovaj nije htio ostaviti Jelku kada je postalo razvidno za koga ona radi. Ante Pavelić ipak nije bio nezahvalnik pa je, kad su se napokon stekli uvjeti, Mikloš Horty kao revanš za sve usluge, među ostalim i za Perčecovu apanažu, dobio Međimurje i Baranju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Loše prilike za ‘mađaronstvo’
Ustaški poglavnik nije zaboravio na mađarskoga regenta ni mnogo godina kasnije kad su jedan i drugi već neko vrijeme bili na novim dispozicijama. Kako je sudbina htjela da Horthy prvi ispusti dušu, Ante Pavelić je 13. veljače 1957. u listu “Hrvatska” koji je izlazio u Buenos Airesu napisao vrlo dirljiv nekrolog mađarskome diktatoru: “Regent Horthy bio je velik prijatelj hrvatskog naroda te je sa svog visokog položaja svojedobno znatno podupirao hrvatsku oslobodilačku borbu koju je ‘Ustaški Pokret’ vodio za oslobođenje hrvatskoga naroda i za uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske.”
Nepune tri godine nakon smrti svoga mađarskog prijatelja ustaški poglavnik ispustio je svoju, zbog njegovih drugih obaveza, samo manjim dijelom “mađaronsku” dušu. U narednih pola stoljeća ni opće europske ni lokalne hrvatske prilike nisu bile previše pogodne za razvoj hrvatskih “mađaronskih” stranaka i pokreta. Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, veliki fan i štovatelj Josipa Broza Tita, nije imao neko naročito dobro mišljenje o istočnoeuropskim državama koje su nekoliko desetljeća bile upravljane diktatom iz Moskve te “mađaronstva” za njegove vladavine nije ni moglo biti.
Povratak u modu s Karamarkom i Grabar-Kitarović
Tek dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a te pobjedom Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima 2015. “mađaronstvo” opet dolazi u modu. Kao i u vrijeme Horvatsko-vugerske stranke ili kasnije u vremenima unionista, narodnjaka, frankovaca, pravaša i ustaša, uvijek je bio na djelu isti obrazac. Hrvatska desnica, ili barem njen ekstremno nacionalistički dio, vazda je spremna na vazalan odnos s Mađarima, Talijanima, Austrijancima, Nijemcima, ako treba i sa svima u isto vrijeme, pod uvjetom da je poput spomenutoga Gustava Perčeca za tu svoju rabotu odgovarajuće nagrađena i ako je ikako moguće, da takvo svoje podaništvo kompenzira šovinističkim odnosom prema Srbima i istočnome susjedstvu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tu njenu karakteristiku zapazio je i Vlatko Maček jer je 1955. u “Američkom Hrvatskom Glasu” napisao: “Frankovci su bili hrvatski šovinisti, plod malograđanske u glavnom zagrebačke sredine, koji su smatrali Srbe jedinim neprijateljima Hrvata, ali se je njihov hrvatski šovinizam izživljavao u plamenim govorima. Ustaštvo pak, kao i četništvo je plod naše balkanske nekulture.”
Cijena odnosa
Premijer Andrej Plenković po svemu što o njemu znamo ne bi trebao spadati u to društvo. Zašto njegov odnos prema Viktoru Orbanu izgleda kao nastavak “mađaronske” politike njegovog prethodnika na čelu HDZ-a i bivše predsjednice Republike za sad nije razvidno. Nije nikakva novost da je trenutni hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman napredovao nekoliko stepenica iznad svojih raskošnih talenata i svekolikih mogućnosti, ali ipak je nedopustivo i u ozbiljnijim državama nezamislivo da jedan šef diplomacije nije kadar sklepati pet suvislih rečenica na materinjem jeziku kojima bi poklopio Orbanove bezobrazluke o zajedničkoj, ne previše ugodnoj povijesti.
Ako premijer ima ministra kojemu je njegov mađarski kolega i Orbanov potrčko Peter Szijjarto javno zahvaljivao da se Hrvatska nije priključila “međunarodnom liberalnom mainstreamu”, što god to značilo, ako ima ministra koji usred Orbanovih velikomađarskih provokacija lupeta: “Brat uz brata, Mađar uz Hrvata”, onda on na sebe preuzima odgovornost i za hrvatsku podređenu i jalovu poziciju u odnosima sa sjevernim susjedom, koja kroz odnos s MOL-om ima i svoju poveću cijenu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovako se hrvatski desničari od 19. stoljeća ulaguju Mađarima. Kakve veze s tim imaju Plenković i Ina
Kako je HDZ postao moderna verzija Horvatsko-vugerske stranke
Nije nikakva novost da je trenutni hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman napredovao nekoliko stepenica iznad svojih raskošnih talenata i svekolikih mogućnosti, ali ipak je nedopustivo i u ozbiljnijim državama nezamislivo da jedan šef diplomacije nije kadar sklepati pet suvislih rečenica na materinjem jeziku kojima bi poklopio Orbanove bezobrazluke o zajedničkoj, ne previše ugodnoj povijesti.
Mađarskoga premijera Viktora Orbana upoznao sam prije dvadeset godina u jednome zagrebačkom restoranu. Tadašnji hrvatski premijer Ivica Račan pozvao me na vrlo neformalnu večeru upriličenu za mađarsku delegaciju riječima: “Dođi, Orban je tvoj liberal.” Mađarska je tada bila ogledni primjer uspješne tranzicije iz planske privrede u tržišno gospodarstvo, a Viktor Orban, koji je bio na polovici svoga prvog premijerskog mandata, bio je jedna od političkih zvijezda novih liberalnih demokracija istočne Europe.
Kako je Hrvatska, ponajviše zahvaljujući HDZ-u i Franji Tuđmanu, punih deset godina čamila u magarećoj klupi razreda “Nova Europa”, Viktor Orban iskoristio je večeru kako bi nas podučio o svim prednostima i manama parlamentarne demokracije. Bio je to školski nastup jednoga političkog lisca i ekonomskoga liberala stare škole garniran dogodovštinama s njegovih ljetovanja na otoku Ugljanu gdje je svake večeri s lokalnim ribarima i svojim domaćinima “topio” mreže. Viktor Orban bio je tada simpatičan lik koji je nama šarmantno objašnjavao razliku između “popona” i “baligota” (dvije vrste mreža stajačica), ali nije ni u toj ni u bilo kojoj drugoj prigodi, sve do kraja svoga prvog mandata, spominjao Trianonski ugovor i njegove posljedice.
Oplakivanje ‘Zemlje Sv. Stjepana’
Kada je Viktor Orban u svibnju 2002. poražen na parlamentarnim izborima, INA je još uvijek bila hrvatska uzdanica čije su tadašnje rezerve nafte i plina bile približno jednake mađarskima, a proizvodnja jedva nešto manja od one u MOL-u. U narednih osam godina u Mađarskoj su bili na vlasti socijalisti, a Orbanov FIDESZ vraća se na vlast 2010. kada je INA već bila pretvorena u podružnicu MOL-a. FIDESZ je u međuvremenu postao stranka po mnogočemu slična HDZ-u te je jedan od prvih poteza Viktora Orbana bilo proglašenje 4. lipnja, dana kada je potpisan Trianonski ugovor, Danom zajedništva.
Budući da je Viktor Orban, baš poput mnogih na ovim prostorima, odavno naučio lekciju kako je sunarodnjacima puno lakše prodavati nepravde i poraze iz bliže i dalje prošlosti, nego vlastite recentne uspjehe, Mađari i svi njihovi susjedi svake godine početkom lipnja mogu slušati Orbanove žalopojke o Trianonskom ugovoru kojim je Mađarska, kao poražena država u Prvome svjetskom ratu, “izgubila” gotovo dvije trećine teritorija koji su pripadali ugarskome dijelu Habsburške monarhije (Slovačka, austrijsko Gradišće, Hrvatska bez Istre i Dalmacije, Srijem, Banat, Bačka i rumunjska Transilvanija).
U mađarskoj terminologiji ti teritoriji činili su “Zemlje Sv. Stjepana” povezane personalnom unijom s Ugarskom kraljevinom, a njihov “gubitak” se u velikomađarskim krugovima ritualno oplakuje iako su Mađari, uz nekoliko iznimaka, na njima bili manjina.
Mađaronska vlast u AGM-ovom stihu
Hrvatsko domoljubno plemstvo, ponajviše zbog straha za svoj veleposjed i želje za očuvanjem tradicionalnih odnosa između velikaša i kmetova, osnovalo je 1841. Horvatsko-vugarsku stranku. Kako je njen cilj bila što veća i snažnija povezanost tadašnje Hrvatske i Slavonije s Ugarskom te uvođenje mađarskoga jezika kao službenoga, politički protivnici od milja su je nazvali “mađaronskom”. Iako su “mađaroni” bili bliski Reformskoj stranci Lajosa Kossutha, kojega Orban redovno citira kao prvoga mađarskog promicatelja ljepota jadranskih plaža, oni su kao zagovornici postojećega stanja na svojim feudalnim posjedima započeli stoljetni niz kolaboracije i vazalnih odnosa hrvatske političke desnice i njenih mađarskih mentora.
U drugoj polovini 19. stoljeća ponosno “mađaronsko” ime najprije je ponijela Unionistička stranka, a kasnije, za vrijeme vladavine bana Khuena-Hedervarya, Narodna stranka. Sav taj jad hrvatske polustoljetne vazalne “mađaronske” vlasti stane samo u jedan stih Antuna Gustava Matoša. “Harum-farum-larum-hedervarum-Reliquiae reliquiarum!”(„Kod kuće“, 1905.)
Ubojstvo po Pavelićevom nalogu
Kada je konačno crno-žuta monarhija 1918. blago upokojena, “mađaronstvo” je prestalo biti konjunkturno pa je po logici stvari i izašlo iz mode. Ali ne zadugo. U Mađarskoj 1920. vlast preuzima regent Mikloš Horthy, a velikomađarska i iredentistička politika postaje osnovnom sastavnicom njegove unutrašnje i vanjske politike. Tako je na platni spisak mađarske vlade već 16. siječnja 1923., prema arhiviranoj potvrdi o primitku 100.000 tadašnjih dinara, došao Gustav Perčec, tada suradnik i urednik pravaškog dnevnika “Hrvat” i nekoliko godina kasnije (1931.) osnivač ustaškog logora na svom mađarskom posjedu Jankapuszta nedaleko od Murakeresztura i jugoslavenske granice.
Perčec je zadnju isplatu mađarske vlade primio 15. kolovoza 1934., a godinu dana kasnije ubijen je u Italiji, najvjerojatnije po nalogu poglavnika Ante Pavelića zbog neprekinute ljubavne veze s tajnom agenticom jugoslavenske policije Jelkom Pogorelec. Naime, ustaškome poglavniku nije smetalo to što je njegov bliski suradnik i prijatelj, veliki domoljub i zakleti ustaša 11 godina primao apanažu mađarske vlade, on ga je skratio za glavu jer ovaj nije htio ostaviti Jelku kada je postalo razvidno za koga ona radi. Ante Pavelić ipak nije bio nezahvalnik pa je, kad su se napokon stekli uvjeti, Mikloš Horty kao revanš za sve usluge, među ostalim i za Perčecovu apanažu, dobio Međimurje i Baranju.
Loše prilike za ‘mađaronstvo’
Ustaški poglavnik nije zaboravio na mađarskoga regenta ni mnogo godina kasnije kad su jedan i drugi već neko vrijeme bili na novim dispozicijama. Kako je sudbina htjela da Horthy prvi ispusti dušu, Ante Pavelić je 13. veljače 1957. u listu “Hrvatska” koji je izlazio u Buenos Airesu napisao vrlo dirljiv nekrolog mađarskome diktatoru: “Regent Horthy bio je velik prijatelj hrvatskog naroda te je sa svog visokog položaja svojedobno znatno podupirao hrvatsku oslobodilačku borbu koju je ‘Ustaški Pokret’ vodio za oslobođenje hrvatskoga naroda i za uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske.”
Nepune tri godine nakon smrti svoga mađarskog prijatelja ustaški poglavnik ispustio je svoju, zbog njegovih drugih obaveza, samo manjim dijelom “mađaronsku” dušu. U narednih pola stoljeća ni opće europske ni lokalne hrvatske prilike nisu bile previše pogodne za razvoj hrvatskih “mađaronskih” stranaka i pokreta. Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, veliki fan i štovatelj Josipa Broza Tita, nije imao neko naročito dobro mišljenje o istočnoeuropskim državama koje su nekoliko desetljeća bile upravljane diktatom iz Moskve te “mađaronstva” za njegove vladavine nije ni moglo biti.
Povratak u modu s Karamarkom i Grabar-Kitarović
Tek dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a te pobjedom Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima 2015. “mađaronstvo” opet dolazi u modu. Kao i u vrijeme Horvatsko-vugerske stranke ili kasnije u vremenima unionista, narodnjaka, frankovaca, pravaša i ustaša, uvijek je bio na djelu isti obrazac. Hrvatska desnica, ili barem njen ekstremno nacionalistički dio, vazda je spremna na vazalan odnos s Mađarima, Talijanima, Austrijancima, Nijemcima, ako treba i sa svima u isto vrijeme, pod uvjetom da je poput spomenutoga Gustava Perčeca za tu svoju rabotu odgovarajuće nagrađena i ako je ikako moguće, da takvo svoje podaništvo kompenzira šovinističkim odnosom prema Srbima i istočnome susjedstvu.
Tu njenu karakteristiku zapazio je i Vlatko Maček jer je 1955. u “Američkom Hrvatskom Glasu” napisao: “Frankovci su bili hrvatski šovinisti, plod malograđanske u glavnom zagrebačke sredine, koji su smatrali Srbe jedinim neprijateljima Hrvata, ali se je njihov hrvatski šovinizam izživljavao u plamenim govorima. Ustaštvo pak, kao i četništvo je plod naše balkanske nekulture.”
Cijena odnosa
Premijer Andrej Plenković po svemu što o njemu znamo ne bi trebao spadati u to društvo. Zašto njegov odnos prema Viktoru Orbanu izgleda kao nastavak “mađaronske” politike njegovog prethodnika na čelu HDZ-a i bivše predsjednice Republike za sad nije razvidno. Nije nikakva novost da je trenutni hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman napredovao nekoliko stepenica iznad svojih raskošnih talenata i svekolikih mogućnosti, ali ipak je nedopustivo i u ozbiljnijim državama nezamislivo da jedan šef diplomacije nije kadar sklepati pet suvislih rečenica na materinjem jeziku kojima bi poklopio Orbanove bezobrazluke o zajedničkoj, ne previše ugodnoj povijesti.
Ako premijer ima ministra kojemu je njegov mađarski kolega i Orbanov potrčko Peter Szijjarto javno zahvaljivao da se Hrvatska nije priključila “međunarodnom liberalnom mainstreamu”, što god to značilo, ako ima ministra koji usred Orbanovih velikomađarskih provokacija lupeta: “Brat uz brata, Mađar uz Hrvata”, onda on na sebe preuzima odgovornost i za hrvatsku podređenu i jalovu poziciju u odnosima sa sjevernim susjedom, koja kroz odnos s MOL-om ima i svoju poveću cijenu.