Glavni je strateški cilj srpske državne politike u zadnjih stotinjak i više godina, okupljanje što više Srba u jednoj državi, pod središnjom državnom upravom. Srbi su taj cilj donekle bili realizirali u prvoj Jugoslaviji, koju je Josip Broz Tito bio prozvao tamnicom naroda, i u prvih desetak godina Titove Jugoslavije.
Beograd je brzo počeo demonizirati Tita
No, federalizacijom i stanovitom konfederalizacijom komunističke Jugoslavije, svi Srbi više nisu živjeli u jednoj, nego u šest država: Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, samoj Srbiji, Vojvodini, Kosovu i Crnoj Gori. Tito je federalizacijom i djelomičnom konfederalizacijom SFRJ bio poništio velikosrpsku politiku (pa su mu se bedasti Hrvati zahvalili preimenovanjem jednog od glavnih zagrebačkih trgova).
Beograd je, pak, vrlo dobro razumio i osjećao domete Titove protuvelikosrpske politike, pa ga je počeo demonizirati već par godina poslije smrti. Slobodan Milošević došao je na vlast na temelju protutitovske ideologije, dok se Franjo Tuđman do kraja života pozivao na Tita.
Nisu se odrekli teritorijalnih aspiracija
Rat početkom devedesetih izbio je zato što su Srbi željeli okupirati one dijelove Jugoslavije, izvan Srbije, sa značajnijim postotkom srpskog stanovništva.
Ni poslije pada Krajine, ni poslije poraza u Bosni, pa ni poslije katastrofe na Kosovu, srpska državna politika, s iznimkom Vlade likvidiranog premijera Zorana Đinđića, nije se, zapravo, odrekla teritorijalnih aspiracija prema Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U Bosni je to vidljivo kroz povremenu potporu secesionističkim ambicijama Republike Srpske, a u Hrvatskoj kroz izjave poput današnje Vučićeve.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Srbija Hrvatsku smatra trajnim neprijateljem
Jer, što zapravo znači usporedba Tuđmanove Hrvatske s Hitlerovom Njemačkom? Ta usporedba, posve neprijeporno, znači da je Republika Hrvatska stvorena na strašnom zločinu koji vapi do neba. Takva država, koja je stvorena na strašnom zločinu, nema pravo postojati, a zločin koji vapi do neba zahtijeva osvetu. Jasno je, dakle, da Vučićeva Srbija Republiku Hrvatsku smatra trajnim neprijateljem.
Dok god NATO funkcionira, srpsku državnu politiku ne trebamo smatrati realnom prijetnjom. No, raspad Zapada što ga je pokrenuo Donald Trump u najgorem bi raspletu mogao dovesti do raspada NATO-a. U tom slučaju, za koji se nadamo da se neće dogoditi, Hrvatskoj bi zaista mogla trebati i eskadrila F 16 i sva moguća druga ulaganja u nacionalnu sigurnost.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovakva politika ovakve Srbije stvara ozračje stalnog ratnog stanja između Srbije i Hrvatske
Zašto Vučićeva izjava u kojoj uspoređuje Hitlerovu Njemačku s Tuđmanovom Hrvatskom nikoga ne bi trebala iznenaditi
Jer, što zapravo znači usporedba Tuđmanove Hrvatske s Hitlerovom Njemačkom? Ta usporedba, posve neprijeporno, znači da je Republika Hrvatska stvorena na strašnom zločinu koji vapi do neba. Takva država, koja je stvorena na strašnom zločinu, nema pravo postojati, a zločin koji vapi do neba zahtijeva osvetu. Jasno je, dakle, da Vučićeva Srbija Republiku Hrvatsku smatra trajnim neprijateljem
Današnje izjave Aleksandra Vučića o sličnostima Hitlerove Njemačke i Tuđmanove Hrvatske, u što je sve Vučić uspio uplesti i herojsku Anne Frank, zaista nikoga ne trebaju iznenaditi. Riječ je, ustvari, o kontinuitetu srpske državne politike od Prvog svjetskog rata do danas.
Glavni je strateški cilj srpske državne politike u zadnjih stotinjak i više godina, okupljanje što više Srba u jednoj državi, pod središnjom državnom upravom. Srbi su taj cilj donekle bili realizirali u prvoj Jugoslaviji, koju je Josip Broz Tito bio prozvao tamnicom naroda, i u prvih desetak godina Titove Jugoslavije.
Beograd je brzo počeo demonizirati Tita
No, federalizacijom i stanovitom konfederalizacijom komunističke Jugoslavije, svi Srbi više nisu živjeli u jednoj, nego u šest država: Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, samoj Srbiji, Vojvodini, Kosovu i Crnoj Gori. Tito je federalizacijom i djelomičnom konfederalizacijom SFRJ bio poništio velikosrpsku politiku (pa su mu se bedasti Hrvati zahvalili preimenovanjem jednog od glavnih zagrebačkih trgova).
Beograd je, pak, vrlo dobro razumio i osjećao domete Titove protuvelikosrpske politike, pa ga je počeo demonizirati već par godina poslije smrti. Slobodan Milošević došao je na vlast na temelju protutitovske ideologije, dok se Franjo Tuđman do kraja života pozivao na Tita.
Nisu se odrekli teritorijalnih aspiracija
Rat početkom devedesetih izbio je zato što su Srbi željeli okupirati one dijelove Jugoslavije, izvan Srbije, sa značajnijim postotkom srpskog stanovništva.
Ni poslije pada Krajine, ni poslije poraza u Bosni, pa ni poslije katastrofe na Kosovu, srpska državna politika, s iznimkom Vlade likvidiranog premijera Zorana Đinđića, nije se, zapravo, odrekla teritorijalnih aspiracija prema Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U Bosni je to vidljivo kroz povremenu potporu secesionističkim ambicijama Republike Srpske, a u Hrvatskoj kroz izjave poput današnje Vučićeve.
Srbija Hrvatsku smatra trajnim neprijateljem
Jer, što zapravo znači usporedba Tuđmanove Hrvatske s Hitlerovom Njemačkom? Ta usporedba, posve neprijeporno, znači da je Republika Hrvatska stvorena na strašnom zločinu koji vapi do neba. Takva država, koja je stvorena na strašnom zločinu, nema pravo postojati, a zločin koji vapi do neba zahtijeva osvetu. Jasno je, dakle, da Vučićeva Srbija Republiku Hrvatsku smatra trajnim neprijateljem.
Dok god NATO funkcionira, srpsku državnu politiku ne trebamo smatrati realnom prijetnjom. No, raspad Zapada što ga je pokrenuo Donald Trump u najgorem bi raspletu mogao dovesti do raspada NATO-a. U tom slučaju, za koji se nadamo da se neće dogoditi, Hrvatskoj bi zaista mogla trebati i eskadrila F 16 i sva moguća druga ulaganja u nacionalnu sigurnost.