Aktualna saborska i javna rasprava o reviziji Vatikanskih ugovora koju su pokrenuli Glas i HSU konačno je ozbiljno otvorila tu temu široj javnosti, za što je već odavno prošlo krajnje vrijeme. No bolje ikad, nego nikad. Sve do sada ovi zahtjevi su dolazili iz udruge Protagori i Pokreta za sekularnu Hrvatsku, iznošeni su na redovnim prosvjedima u njihovoj organizaciji i aktualizirane ponekim izjavama nekih političara i u stranačkim programima manjih lijevih i liberalnih stranaka.
Tema je sada konačno dobila ozbiljno pravo građanstva, pri čemu je sasvim jasno kako je revizija tih ugovora vrlo neizvjesna. Vjerujem da nije potrebno napominjati kako mislim da te ugovore treba u potpunosti suspendirati i dogovoriti novi model odnosa između Republike Hrvatske i Vatikana, i to iz više razloga koji se mogu razvrstati u tri grupe. Jedni su suverenistički, što je pojam kojeg desnica upotrebljava isključivo na simboličkoj razini, dok u stvarnosti radi sve suprotno, drugi su ekonomski, a treći su moralni.
Hrvatska kao vjerska država podređena Vatikanu
Krenemo li od suverenističkih, shvatit ćemo kako se iz svega što je potpisano i što se već dva desetljeća provodi, Hrvatska pretvorena u neku vrstu vjerske države podređene Vatikanu. O tome svjedoči vjeronauk u javnim školama čije nastavnike k tome određuje isključivo crkva, potom garantirane nacionalne radijske koncesije, garantirani sati programa na HRT-u i konačno gotovo redovne konzultacije s vodstvom Katoličke crkve oko bilo kakvih zakonskih prijedloga.
Vrhunac takvog podaničkog odnosa zabilježen je prilikom odlaska tadašnjeg ministara znanosti, obrazovanja i sporta, Vedrana Mornara u posjet kardinalu Bozaniću, ne bi li od njega dobio neku vrstu blagoslova za provođenje kurikularne reforme. Sve ovo praćeno je rezolutnim odbijanjem crkve da napravi, makar i minimalne ustupke u vidu izdvajanja vjeronauka na početak ili na kraj nastave. U društvenoj klimi koju su ovakvi odnosi stvorili, niti jedna vlada se, uključivši dvije SDP-ove, od kojih bi se takvo nešto moralo očekivati, nije usudila preispitati ništa od navedenog, kao ni ugovore u cjelini.
Zbog vjeronauka smo pali na civilizacijskom testu
Ekonomski problematični razlozi odnose se na činjenicu da se za Katoličku crkvu izdvajaju milijarde kuna iz državnog proračuna, od izdataka za svećeničke plaće, pa do raznih drugih troškova, a sve to bez ikakve porezne kontrole. Imajući ovaj podatak u vidu, zabavno zvuči izjava sisačkog biskupa Košića u kojoj ostale organizacije civilnog društva optužuje za beskorisno sisanje javnog novca. No, Košić nam je puno bitniji zbog trećeg problematičnog momenta, a to je onaj moralni.
Naime, činjenica da smo kao država i društvo omogućili da se ona djeca koja ne pohađaju vjeronauk osjećaju izdvojena i na neki način stigmatizirana, svjedoči o tome da smo pali na civilizacijskom testu. Osim toga, bilo kakvo stvaranje privilegiranih organizacija je potpuno nedopustivo, a nema potrebe da se lažemo oko toga nalazi li se Katolička crkva u privilegiranom položaju ili ne.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto i po ovom pitanju ne slijedimo Njemačku?
U konačnici, javno djelovanje brojnih ljudi iz vodstva crkve, od spomenutog Košića pa dalje, izrazito je regresivno i problematično, od glorificiranja osuđenih ratnih zločinaca, preko legitimizacije potpune povijesne laži o Jasenovcu kao poslijeratnom logoru na stranicama Glasa Koncila, do logističke i ideološke te medijske pomoći, koju smo zapravo svi mi platili, raznim referendumskim inicijativama i udrugama koje žele prisiliti sve građane da žive sukladno njihovim uvjerenjima.
Stoga, kada predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, upravo nakon susreta s biskupom Košićem, braneći aktualne Vatikanske ugovore od bilo kakvog propitivanja, kao krunski argument potegne taj da njoj vjera predstavlja moralni kompas, ona potpuno promašuje bit rasprave. Jer pitanje nečije vjere je osobno, a ovo o čemu se raspravlja je javna stvar. Što nas na koncu vraća na suverenističko pitanje. Zbog čega Hrvatska, koja je u tolikim primjerima slijedila njemačko zakonodavstvo, to isto nije napravila i po pitanju odnosa prema vjerskim zajednicama?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovakvi Vatikanski ugovori neodrživi su iz tri razloga - suverenističkog, ekonomskog i moralnog
Dragan Markovina komentira inicijativu revidiranja Vatikanski ugovora koju su pokrenuli Glas i HSU
Tema je konačno dobila ozbiljno pravo građanstva, pri čemu je sasvim jasno kako je revizija tih ugovora vrlo neizvjesna. Vjerujem da nije potrebno napominjati kako mislim da te ugovore treba u potpunosti suspendirati i dogovoriti novi model odnosa između Republike Hrvatske i Vatikana, i to iz više razloga koji se mogu razvrstati u tri grupe. Jedni su suverenistički, što je pojam kojeg desnica upotrebljava isključivo na simboličkoj razini, dok u stvarnosti radi sve suprotno, drugi su ekonomski, a treći su moralni.
Aktualna saborska i javna rasprava o reviziji Vatikanskih ugovora koju su pokrenuli Glas i HSU konačno je ozbiljno otvorila tu temu široj javnosti, za što je već odavno prošlo krajnje vrijeme. No bolje ikad, nego nikad. Sve do sada ovi zahtjevi su dolazili iz udruge Protagori i Pokreta za sekularnu Hrvatsku, iznošeni su na redovnim prosvjedima u njihovoj organizaciji i aktualizirane ponekim izjavama nekih političara i u stranačkim programima manjih lijevih i liberalnih stranaka.
Tema je sada konačno dobila ozbiljno pravo građanstva, pri čemu je sasvim jasno kako je revizija tih ugovora vrlo neizvjesna. Vjerujem da nije potrebno napominjati kako mislim da te ugovore treba u potpunosti suspendirati i dogovoriti novi model odnosa između Republike Hrvatske i Vatikana, i to iz više razloga koji se mogu razvrstati u tri grupe. Jedni su suverenistički, što je pojam kojeg desnica upotrebljava isključivo na simboličkoj razini, dok u stvarnosti radi sve suprotno, drugi su ekonomski, a treći su moralni.
Hrvatska kao vjerska država podređena Vatikanu
Krenemo li od suverenističkih, shvatit ćemo kako se iz svega što je potpisano i što se već dva desetljeća provodi, Hrvatska pretvorena u neku vrstu vjerske države podređene Vatikanu. O tome svjedoči vjeronauk u javnim školama čije nastavnike k tome određuje isključivo crkva, potom garantirane nacionalne radijske koncesije, garantirani sati programa na HRT-u i konačno gotovo redovne konzultacije s vodstvom Katoličke crkve oko bilo kakvih zakonskih prijedloga.
Vrhunac takvog podaničkog odnosa zabilježen je prilikom odlaska tadašnjeg ministara znanosti, obrazovanja i sporta, Vedrana Mornara u posjet kardinalu Bozaniću, ne bi li od njega dobio neku vrstu blagoslova za provođenje kurikularne reforme. Sve ovo praćeno je rezolutnim odbijanjem crkve da napravi, makar i minimalne ustupke u vidu izdvajanja vjeronauka na početak ili na kraj nastave. U društvenoj klimi koju su ovakvi odnosi stvorili, niti jedna vlada se, uključivši dvije SDP-ove, od kojih bi se takvo nešto moralo očekivati, nije usudila preispitati ništa od navedenog, kao ni ugovore u cjelini.
Zbog vjeronauka smo pali na civilizacijskom testu
Ekonomski problematični razlozi odnose se na činjenicu da se za Katoličku crkvu izdvajaju milijarde kuna iz državnog proračuna, od izdataka za svećeničke plaće, pa do raznih drugih troškova, a sve to bez ikakve porezne kontrole. Imajući ovaj podatak u vidu, zabavno zvuči izjava sisačkog biskupa Košića u kojoj ostale organizacije civilnog društva optužuje za beskorisno sisanje javnog novca. No, Košić nam je puno bitniji zbog trećeg problematičnog momenta, a to je onaj moralni.
Naime, činjenica da smo kao država i društvo omogućili da se ona djeca koja ne pohađaju vjeronauk osjećaju izdvojena i na neki način stigmatizirana, svjedoči o tome da smo pali na civilizacijskom testu. Osim toga, bilo kakvo stvaranje privilegiranih organizacija je potpuno nedopustivo, a nema potrebe da se lažemo oko toga nalazi li se Katolička crkva u privilegiranom položaju ili ne.
Zašto i po ovom pitanju ne slijedimo Njemačku?
U konačnici, javno djelovanje brojnih ljudi iz vodstva crkve, od spomenutog Košića pa dalje, izrazito je regresivno i problematično, od glorificiranja osuđenih ratnih zločinaca, preko legitimizacije potpune povijesne laži o Jasenovcu kao poslijeratnom logoru na stranicama Glasa Koncila, do logističke i ideološke te medijske pomoći, koju smo zapravo svi mi platili, raznim referendumskim inicijativama i udrugama koje žele prisiliti sve građane da žive sukladno njihovim uvjerenjima.
Stoga, kada predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, upravo nakon susreta s biskupom Košićem, braneći aktualne Vatikanske ugovore od bilo kakvog propitivanja, kao krunski argument potegne taj da njoj vjera predstavlja moralni kompas, ona potpuno promašuje bit rasprave. Jer pitanje nečije vjere je osobno, a ovo o čemu se raspravlja je javna stvar. Što nas na koncu vraća na suverenističko pitanje. Zbog čega Hrvatska, koja je u tolikim primjerima slijedila njemačko zakonodavstvo, to isto nije napravila i po pitanju odnosa prema vjerskim zajednicama?