Produkcije Hamleta na Igrama prošle su uspone i padove

Dok pišem ovu priču za Telegram, pada mi na pamet da su svi Hamleti koji su terenčili po usijanom kamenu Lovrjenca u svojevrsnoj poziciji Fantoma, mračnog superheroja iz kultnog stripa Leeja Falka. Fantom je junak koji ne smije umrijeti, nego očevi na samrti predaju sinovima kostim, masku, prsten i zavjet borbe protiv zla. Legenda živi, bez obzira na cijenu. Što će reći, produkcije “Hamleta” na Igrama prošle su uspone i padove. Bilo je antologijskih nebeskih dostignuća i bezbolnih otaljavanja norme. Žestoke hamletovske krike iz naloga vremena smjenjivale su konfekcijske netalasajuće rekonstrukcije Shakespeareove mišolovke.

Ali, predstave “Hamleta”, kako one rađene u njedrima festivalskog ansambla, tako i gostujuće (koje bi se u novim ambijentalnim okolnostima preobrazile), uvijek su bile reflektirajući medij. I privlačile su zasljepljujuće reflektore javnosti. Od Veljka Maričića – koji je 1952. u režiji Marka Foteza prvi zaigrao Hamleta na savršenom dubrovačkom dubleru Elsinora – preko Radeta Šerbedžije, Dereka Jacobija, Daniela Day-Lewisa, Petra Kralja, Lazara Ristovskog, Ive Gregurevića, Gorana Višnjića, Luke Dragića… pod Hamletovom užarenom kožom prodefilirale su mnoge rasne glumčine i superstarovi.

Šesnaesti po redu, Frano Mašković (inače stalni član Zekaemovske reprezentacije) iznimna je umjetnička duša. Bez egzaltiranih parada i rasprodaje glumačkih vještina, posvećen kao starozavjetni tesar, uvijek suspregnuto djeluje, puštajući snažne emocije da se kopaju iz utrobe. Signali znatiželjnog dječaka i rezigniranog staroholivudskog grubijana ranjivog srca (poput Roberta Mitchuma) koje Frano emitira, s pravom su nagnali Paola Magellija da mu povjeri današnjeg Hamleta.

Kazalište nas čini empatičnima, tjera nas da mislimo

Pitam Franu kako gleda na Hamletovo legendarno oklijevanje, je li ono plod rezignacije i odustajanja ili pragmatike? “Mislim da je to stvar pragmatike. Čovjeka je vrlo lako ubiti, fizički ili psihički. Pitanje je odluke iz čega to radiš i zašto? Dizanjem ruke na Klaudija i ispunjavanjem naredbe ili želje pokojnog oca, Hamlet postaje dio te velike mašinerije, tog velikog Shakespeareovog kotača. Naravno da je teško ubiti nekoga, pogotovo Hamletu koji to nikada nije učinio. Ja mislim da Hamletovo ludilo kreće od trenutka slučajnog ubojstva Polonija, da tu nezaustavljivo kreće priča.

Naravno da postoje ljudi koji bi to impulzivnije napravili od Hamleta, na prvu, ne promišljajući. Ali on kaže ‘Ja moram imat bolji razlog.’ Samim tim ulazi u igru ta mišolovka, ti glumci i kazalište za koje ja dan-danas vjerujem da će nas učiniti empatičnijima, da će nas natjerati da mislimo. Nisam toliko naivan ni mlad da mislim kako će kazalište promijeniti svijet ali apsolutno je to magična kutija koja može postaviti neka pitanja na koja ćemo naći ili nećemo naći odgovore. To je sad drugi par rukava”, razmišlja Mašković.

Hamlet je odavno u masmedijskoj svijesti

Govoreći o toj lakoći ubijanja, komentiram da moćnici koji se kockaju našim životima i sudbinama često upravo na taj način razmišljaju da je ubiti čovjeka tek tako. Kao stisnuti lajk na mreži ili pojesti kokice u cineplexu. I guraju nas u nove i nove pokolje. “Da, to je pitanje svijesti o kojoj i Hamlet progovara. On u svom glasovitom monologu kaže: ‘Naša svijest od nas pravi kukavice.’ Tako da ja volim bit ‘kukavica’ u ovom svijetu i imati svijest o tome što znače i koje posljedice mogu imati moji čini. Isto tako i Hamlet”, veli Frano: “A što se tiče tih ljudi koji se kockaju našim životima, veliko je pitanje kad njihova obitelj i njihove glave dođu blizu panju, kako onda razmišljaju. Jer, mi nismo brojevi, a za njih očito jesmo.”

Niti jedno drugo lice iz svjetske literature nije se pretvorilo u ikonu pop kulture ovakvog kalibra. Za Hamleta (stvorenog između 1599.-1601.) znaju i najpovršniji posjetitelji kazališta ili oni koji u teatar nikad nisu kročili. Shakespeareov antiheroj, ubojica sanjarskog lica, melankolik i kolerik, osvetnik s knjigama i lubanjama u rukama, šaman parapsiholoških moći i egomanijak, ranjivi vitez i faustovski kockar… odavno se naselio u svakodnevnu masmedijsku svijest.

Od filma (posebice besmrtne ekranizacije Laurencea Oliviera iz 1948.) do stripa (Alan Ford je urnebesna inverzija danskog kneza tame) i rock ‘n’ rolla. Šteta što David Bowie nije na filmu ušao pod kožu Hamletovu, jer na stageu ga je uzbudljivo prigrlio. „Hamlet je antikolektivni čin u kazalištu. Njega bi trebalo zabraniti igrati, jer prekomjernom taštinom iznevjerava upravo taj dalekosežni ideal kazališta kao takva. Ali, tada bismo ostali bez glumca, kao takva“, zapisao je Fabijan Šovagović u briljantnom eseju „Zašto svi glumci na svijetu hoće igrati Hamleta?“ Uh, da je Šova zaorao Hamleta, a nije nikad… Bio bi to Đuka Begović u Hamletovom srcu.

Svijet našega Hamleta postao je opasno mjesto

„Previše krvi za sretan kraj“ napisala je dramaturginja Željka Udovičić Pleština u sjajnom dramaturškom eseju uz predstavu. Zanima me koja je temeljna platforma na kojoj Magelli i ona danas i ovdje rastvaraju „Hamleta“, kojim su se tjeskobama nosili? Podsjećajući na koloplet mračnjaštva kojim je drama natovarena (preotimanje vlasti, tihi državni udar, zločini, ubojstva, smrt vladara pod nerazriješenim okolnostima, lažni prijatelji…) ona ističe da je Hamlet ostavio vrijeme bezbrižnosti za sobom, više nije mlad ni naivan, nema entuzijazma neutemeljenih mladenačih zanosa.

“Čovjek je to izgrađenih stavova u vremenu duhovne ugroženosti. Elsinor postaje Lovrjenac. Metafora onoga što nas danas okružuje. Zidova koji porobljavaju naše glave”, tumači Željka Udovičić Pleština recentnost koja nemilosrdno odzvanja: “Mjesto korupcije, okoliš koji je beznadno postao kompromitiran svojom orijentacijom k prijetvornosti, dvostrukim igrama, makjavelističkoj politici. Sve je vrlo politizirano, moć i strah igraju se sa sigurnošću zemlje.

Prisluškivanja, špijuniranje, političke intrige, izdaja, mržnja, osveta… dio su svakodnevice koja se podrazumijeva. Ni ljubav u takvom svijetu nema mjesta. Sve se podređuje ostvarivanju interesa. Kad postaje vidljivim da to ne moraju biti vlastiti, već mogu biti i oni ‘viši’ interesi, shvaćamo kako je taj svijet našega Hamleta postao opasno mjesto. Hamlet naše generacije, istina, reagira suočen s očekivanjima društva, ali nema više ideju – što poslije pobune, kako ustrojiti svijet. Ali, tko je sretan u Elsinoru? Možda jedino grobari. “

Voli li on zaista Ofeliju?

Osim prolivene krvi i zatrovanih emocija, u “Hamletu” se ljubav katkad škrto javi. Uglavnom ona Ofelijina prema Hamletu. Ali, da me ubijete, ni nakon milijun repriznih čitanja, ja nisam siguran da li Hamlet voli Ofeliju? Ispitujem Maškovića kakav je njegov stav o toj ljubavi na oštrici noža, a on će gorljivo: “Mislim da se na to pitanje ni ne mora odgovoriti. Odnosno, na to pitanje će odgovoriti svatko po svome. Ja znam iz čega vodim svog Hamleta i to će se vidjeti u predstavi.

Čovjek koji ima empatiju, koji ima svijesti, sigurno u sebi nosi neku ljubav. Sad kako ju emanira i na koji način, rekli bi U2 ‘She moves in mysterious way’, ha, ha… Za svakoga je ljubav nešto jako osobno i mislim da ima na tisuće formula za ljubav. Ljubav je osobni osjećaj svakoga od nas, tako da svatko može čitati Hamleta iz svog ugla. Ali, da u tom čovjeku ne postoji ljubav, apsolutno ću se boriti do zadnjeg atoma snage da to demantiram.”

Violić je iskusna Gertruda

Frano se prisjetio prvog Hamleta kojeg je u Dubrovniku doživio još kao klinac: “Gorana Višnjića sam gledao ’94., baš sam završio prvi srednje. Bio je to prvi Hamlet na Lovrjencu kojeg sam gledao, onda sam gledao Brookovog na Lokrumu, pa ovog zadnjeg, Luku Dragića, 2009. na Lovrjencu. To su tri Hamleta koja sam vidio u Dubrovniku. Gledao sam ih, naravno, puno u Zagrebu i vani…”Baš u njegovoj matičnoj kući, u Frljićevoj režiji Nina Violić je glumila Gertrudu i Ofeliju, a sad kod Magellija vraća se Gertrudi. “Da, zezamo se na taj račun da ima nastudiranu ulogu, da joj je uloga već poznata, da zna kud ide, ha, ha…”, šeretski opisuje Frano, a onda uvjereno nastavlja: “Ali, i Nina i Paolo su puno lukaviji da bi se dali uvući u iste šprance. Tako da mislim da smo kreirali ono, baš našu predstavu.”

Ja sam svog prvog live Hamleta vidio jednog ljeta 1986. u Subotici, usred magičnog Shakespeare festa. Tada je u viziji majstora Ljubiše Ristića cijeli ravničarski subotički polis postao vibrantni Globe. “Hamleta” se poduhvatio mladi neobarokni slovenski redatelj Vito Taufer a princa je igrao fragilni 24-godišnji mađarski glumac Tamas Jakab, sav astralan i glam-rock habitusa. Dvije godine kasnije, prvi put sam gledao Hamleta na Lovrjencu, onog uvoznog, u produkciji National Theatrea iz Londona: Daniel Day Lewis na tragu Stanislavskog doslovce se razbijao o kamen lovrjenačkih taraca, pun neke ludičke groznice i bijesa. Iako je već iza sebe imao filmove “Nepodnošljivu lakoću postojanja”, “Sobu s pogledom” i “Moju prekrasnu praonicu”, nisu ga prepoznavali na dubrovačkim ulicama, hodao je opušteno, duge kose spetljane u rep.

Fantastični glumci, blijeda predstava

Mađarski redatelj Laszlo Babarczy 1990. je Lovrjenac zatrpao skelama i poživinčenim zidarima/grobarima, naslućujući barbarstva koja su nas čekala. Ivo Gregurević klesao je gorštačkog Hamleta u sjanoj maniri Papićevih lica, a Marina Nemet (koju sam tada prvi put vidio na sceni a vječni sam joj dužnik za moju Ružu u “Alabami”) kao Ofelija iz kontragarda nepripadanja nosila je nekakvo bluzersko ludilo i sudnjedansko ozračje Woodstocka. Marina i Ivo, nažalost nisu više s nama, sad negdje plove sretnijim galaksijama. Dok smo se 1994., puni još svježeg smrada najnovijeg balkanskog klanja, penjali na Lovrjenac, ondje je redatelj Joško Juvančić bdio nad žrtvovanom generacijom predvođenom drčnom i zanesenom igrom Gorana Višnjića pod Hamletovim ranama.

„To Shakespeareovo djelo – za koje mnogi povjesničari, Jan Kott, među ostalima, tvrde da je jedno od najgenijalnijih djela dramske literature, dok mu drugi, T.S.Eliott na primjer, osporavaju status remek-djela toga pisca i svrstavaju ga među njegove gotovo teatarske promašaje – prvi put sam gledala upravo u Dubrovniku. Na Lovrjencu“, sjeća se Željka svoga prvog hamletovskog zrcala: „Hamleta je igrao Daniel Day Lewis, a kraljicu majku Judy Dench. Nažalost, predstava se nije mogla pohvaliti čitanjem. Ikakvim. Koje bi me bilo zapitalo, zamislilo, rastužilo, opomenulo… Ništa od toga na što Shakespeare nagovara i svoje čitaoce, kamoli redatelje, tamo nisam vidjela.

Oni su se oslonili na puko vješto izgovaranje tih stihova. Dakako, to ne isključuje fantastične glumačke kreacije tih umjetnika. No bez konteksta. Jer redatelj Richard Eyre, koliko se sjećam, doista je vlastitu ulogu ograničio na ‘uđi slijeva, izgovori pa izađi desno’. Sjećam se jasno toga nesrazmjera između glumačke potencije i redateljske impotencije. A gledala sam, sjedeći kao i ostali klinci, ispred prvoga reda na svim probama i svim izvedbama… Osim to dvoje glumaca za mene je i Lovrjenac bio treći nijemi partner toga uprizorenja. Kao i za one prije – od Foteza koji ga je tamo prvi uprizorio, na dalje… Samo godinu dana kasnije Daniel Day Lewis počeo je dobivati sve te Oscare!“

Tko je, dođavola, taj Fortinbras?

Kad god razmišljam o Hamletu, nagađam što bi se dogodilo da je preživio i uzeo krunu, kakav bi vladar bio? Da li bi se u Leara preobratio ili Macbetha? Podijelio sam svoje dileme s Franom koji tvrdi: „Mislim da ne bi bio dobar vladar. Zato i jest cijeli taj komplot oko njega. U ratu ili oko vođenja države ti moraš napraviti neke odluke koje nisu baš ni popularne ni empatične, moraš se vladati kao monarh a mislim da on to ne bi znao. I svi su oko njega toga svjesni. Njemu je veći problem što mu majka spava sa stricem nego što je stric preoteo državu. U njegovoj glavi je puno veći problem da ga je izdala rođena majka.”

Jedna od misterija ovog komada uvijek je i sadržana u pitanju tko je, dođavola, taj Fortinbras, tip koji navodno u epilogu donosi red u kaos? Petar Veček je u decembarskom Osijeku 1990. („…na rođendan Josifa Visarionoviča Staljina“, kako stoji u redateljevom otvorenom pismu) javno zatražio od Fortinbrasa da uopće ne dolazi. Pitam dramaturginju premijernog dubrovačkog „Hamleta“ hoćemo spojlat njihov svršetak igre ili neka ostane tajna?

„Fortinbras je stranac koji dolazi sa svojom vojskom. Šačicom plaćenika. I što se rješava kad taj Fortinbras, stranac, u ovo naše vrijeme preuzme vlast? Pitanje je kakav on to novi red, moral, kakvu novu politiku donosi. Nikakvu. Samo drugačiju demagogiju. Nema sretnog novog života. Neće nastati obećana zemlja. Tek neka ‘viša’ politika u kojoj se ogleda europska kriza identiteta“, gorka je Željka Udovičić Pleština.

Prokockane pobune dviju generacija

Razmišljajući o razlozima da se odazove sirenskom zovu „Hamleta“ Magelli kaže da je ’68-ška generacija prokockala šansu pobune u svojoj mladosti. Što je s nama koji smo šansu slobode udahnuli početkom osamdesetih? „Jest, prokockala je, jer kao ni Hamlet nije imala snage za ono poslije pobune. Za pokušaj novog, drugačijeg ustroja. I našem Hamletu nedostaje jasna misao o tome što i kako nakon promjene. I upravo ga taj nedostatak osuđuje na nestanak. Na tragičnu žrtvu glupave i očekivane zavjere. Kao što je osudila i onu generaciju“, komentira Željka:

„S našom, onom koja je uistinu udahnula taj proplamsaj slobode, koja je pred Zvečkom žučno znala diskutirati o glazbi, književnosti, modernom slikarstvu…, vjerujte mi, nije riječ o pukom optimizmu pamćenja, koja je slušala Idole, Azru… nije baš posve isti slučaj. Možda bismo i mi zabrljali. Ali nama je i mogućnost da zabrljamo bila ratom oduzeta. Međutim, ono što je uslijedilo poslije rata, ono što je čak i ‘nas’ razdvojilo na ove i one, sasvim je druga priča. Od te se odgovornosti ne možemo oprati.“

Novi momenti u novim čitanjima

Zanima me koji su praktični izazovi pratili dramaturški rad na zahtjevnom projektu kakav je „Hamlet“? Je li ovo sadašnje čitanje otkrilo nešto što vjerna Magellijeva suradnica možda prije nije pojmila? „Naravno. Razumljivo je da kada pristupiš nečemu, pa ma kako tvoj stav prethodno o tome bio jasan i izgrađen, iz tako osobne perspektive kakvu ti pozicija autora adaptacije i dramaturga omogućava, otkrivaju se neki novi momenti, motivi koje ovakav tekst kroz stoljeća ne samo omogućava, već i zahtijeva – želeći podijeliti s onima koji ga se uhvate ne samo svoje bogatstvo, nego i odgovornost.

To je ono što je u ‘Hamletu’ fascinantno“, ushićeno objašnjava Željka: „Recimo, na primjer, naša suvremenost nas gotovo tjera da lik Horacija čitamo kao ‘najboljeg prijatelja’, baš onakvoga kakvi oni danas često jesu: on je vješt manipulator, koji Hamleta izdaje, podupire put ka njegovom pravom ludilu. Zatim, pitanje je kada Hamlet gubi kontrolu te i sam prestaje biti svjestan granica svojega dobrovoljnog ludila. Da li je tu sklonost naslijedio od majke i kako to pokazati, je li kralj u krivu kad pokušava ‘okovati tu opasnost’ i tako dalje…“

Nevolje iz vlastitih zidova

O blagodetima rada s magom kakav je Paolo Magelli, Frano mi također priča oduševljeno: “Paolo kaže da tek kad se osjetio potpuno zrelim zaronit u taj komad da je tek onda bio spreman… Ima ta poznata Hamletova rečenica ‘Biti spreman, to je sve.’ Paolo je predivan režiser koji prvenstveno voli glumca, ima nevjerojatan imaginarij i postavlja nas u raznorazne moguće i nemoguće situacije. Lomi konvencije, ne želi neke naučene šprance koje svi mi glumci imamo. Ti misliš da imaš ladicu iz koje ćeš izvući kako se igra Hamlet, a Paolo želi da si iskren, da plačeš, da se smiješ…

Predivan proces, nešto što ću pamtiti cijeli život. Zapasali smo taj Lovrjenac kojega smo zbilja osluškivali. Jer, i taj prostor ti prišapne kako riješit neku scenu, iza kojeg se kantuna sakrit, magičan je… Magični su, i Paolo i Lovrjenac, ha, ha…” Podsjećam Željku da se u najboljem smislu vratila „na mjesto zločina“. Naime, 1987. baš na Lovrjencu je s Paolom Magellijem počela karijeru radeći na kultnim „Feničankama“ prema Euripidu. „Istina. Bilo je to moje prvo, baš ono najprvije, profesionalno iskustvo u kazalištu. Iskustvo koje je u mnogome pripomoglo formiranju mojih teatarskih svjetonazora, obilježilo moja estetska kazališna stremljenja. I još k tome na Lovrjencu! Kud ćeš ljepše, koncentriranije iskustvo“, s uzbuđenjem se vraća Željka u budućnost.

„Naravno, tome je nažalost pridonijelo i vrijeme koje smo naslućivali, a Euripid nam je nudio mogućnost o njemu pokušati govoriti. Zidine tvrđave osigurale su odličan prostor za predstavu koja je započinjala riječima: ‘Grad je opkoljen.’ Pa onda: ‘Ovog me rata strah…’ Tada je, za razliku od „Hamleta“, naša pozornica bila okrenuta na drugu stranu. Prema moru, prema otvorenom. Problemi su nas stigli i nošeni vjetrovima. Danas je okrenuta zidovima. Jer nam nevolje izviru isključivo iz vlastitih zidova.“