Ovi ljudi brinu za bolesne ukućane, a zbog loše napisanog zakona država im ne isplaćuje pomoć
Telegram istražuje zašto jedna mama može dobiti pomoć za svoje nepokretno dijete samo ako ga se odrekne, što gospođa iz Zaprešića treba učiniti kako bi dokazala da mora stalno nadzirati autističnog sina koji se u igri redovito pokušava baciti s drugog kata te kako država ženi iz Rijeke ne može isplatiti 2500 kuna za cjelodnevnu brigu o mužu koji vegetira, a nude joj da ga smjesti u bolnicu koja košta četiri puta više
Marija i Rudolf rođeni su prerano, nakon 28 tjedana trudnoće, s osnovnom dijagnozom cerebralne paralize. “Kasnije su se na njih nakačile i brojne druge bolesti”, prepričava njihova mama Kristina Vlahović. Blizanci danas imaju deset godina i nepokretni su, potpuno ovisni o njoj.
Roditeljima koji, poput Kristine, skrbe o svojoj djeci nesposobnoj za samostalni život, država posljednjih osam godina omogućuje mjesečnu pomoć od 2500 kuna. Konkretno, roditelj može aplicirati za dodjelu statusa njegovatelja. Ako zadovolji kriterije, potpisuje ugovor s državom da će njegovati i podizati svoje dijete, a poslodavac, odnosno država, isplaćivat će mu mjesečnu naknadu i podmirivati doprinose. Reguliran status njegovatelja u Hrvatskoj trenutačno ima 3355 ljudi. Ove godine u proračunu je za njih predviđeno 148,5 milijuna kuna.
Ako želi naknadu, mora se odreći jednog djeteta
Zakon se, međutim, u praksi često pokazuje bizarnim. Primjerice, kao nezaposlena i samohrana mama nepokretnih blizanaca, Kristina Vlahović tehnički može ostvariti pravo na njegovateljsku naknadu, no samo za jedno od svoje dvoje djece. Država jednostavno nije predvidjela mogućnost više oboljele djece samohranog roditelja. Nakon rođenja Marije i Rudolfa, Kristina je tri godine koristila porodiljni dopust, a onda je dobila otkaz u ljekarni u kojoj je radila. Odmah je krenula u ostvarivanje statusa njegovatelja. Postupak se, tvrdi, odvijao prema proceduri, sve dok u Centru za socijalnu skrb nisu shvatili da Zakon ne predviđa kategoriju bolesnih blizanaca.
“Zakon ne predviđa dvoje bolesne djece samohranog roditelja, a ja imam blizance s cerebralnom paralizom. Da bih dobila naknade i za Mariju i za Rudolfa, morala bih se odreći jednog od njih i skrbništvo dati rođaku.”
Tada je dobila savjet da se odrekne jednog djeteta pa da naknadu zatraži njegov novi skrbnik. “Morala bih, znači, prenijeti skrbništvo na rođaka koji bi uselio u naš stan i imao pravo donositi sve odluke o mom djetetu. Nema šanse”, komentira. Ne pristaje, dodaje, niti smjestiti djecu u bolnicu u Gornjoj Bistri, iako na to ima pravo. Njihov smještaj u ustanovi državu bi koštao bitno više od 2500 kuna mjesečno, koliko iznosi naknada za koju se pokušava izboriti. Kristina pritom ne inzistira na dvostruko većem iznosu nego barem malo višoj naknadi, s obzirom da to da njeguje dvoje djece. Brine o njihovoj pravilnoj prehrani i higijeni, vodi ih na socijalizaciju u vrtić i na terapijsko jahanje, plaća dodatne sate fizikalne terapije i logopeda, a za skupa ortopedska pomagala jednostavno nema dovoljno novca. Ni kredit ne može podići jer joj njezin poslodavac, odnosno država, ne može izdati potvrdu za banku pa pomagala kupuje isključivo od donacija raznih tvrtki i udruga.
Nelogičnosti Zakona o socijalnoj skrbi potresle su zemlju nakon što je Nova TV objavila priču o Alisi Šimić. Gospođa iz Viškova kraj Rijeke dvije godine pokušava dobiti naknadu jer 24 sata na dan skrbi za svog muža. Nakon srčanog udara pao je u komu i do danas je nepokretan, hrani se na sondu, ne kontrolira stolicu ni mokraću, diše pomoću rupice na vratu. Alisa je imala mogućnost smjestiti ga u ustanovu, što bi državu, samo za prva tri mjeseca njege, koštalo 31 tisuću kuna. Gospođa je to odbila. Dala je otkaz i odlučila o mužu brinuti sama, doma, među njihovom djecom.
Aktualan zakon je diskriminirajući
Konstantno mora biti uz njega, osluškivati kako diše, pratiti stanje na aparatima. Ako ga ispusti iz vida, zadrži se predugo u kuhinji ili tvrdo zaspe, stanje mu se može ozbiljno zakomplicirati. Gospođa Alisa ne može dobiti pomoć od 2500 kuna mjesečno zato što se, prema aktualnom Zakonu, status njegovatelja odraslih osoba odobrava isključivo roditeljima. Osim u slučaju branitelja, čije supruge njegovateljice imaju pravo na mjesečnu naknadu od oko 3800 kuna.
Alisa Šimić ima pravo smjestiti svog muža u dom ili bolnicu, što bi državu koštalo između šest i deset tisuća kuna mjesečno. Ona želi brinuti o njemu sama, no ne može dobiti status njegovateljice i naknadu od 2500 kuna.
Iz Ministarstva socijalne politike i mladih slučaj gospođe Šimić komentiraju šturo. “Procjena je da bi proširenjem prava na ostale članove obitelji broj njegovatelja višestruko narastao, a situacija s državnim proračunom trenutno je nažalost takva da ne dozvoljava bitna odstupanja od dosadašnjih troškova”, stoji u priopćenju. Alisi su ponudili da svoje probleme riješi raznim socijalnim uslugama, od savjetovališta, pomoći u kući, do privremenog smještaja u bolnici. Ukratko, uslugama koje državu koštaju znatno više od dvije i pol tisuće kuna na mjesec. Najmanje između šest i 10 tisuća kuna mjesečno.
U Uredu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom smatraju da je aktualan Zakon diskriminirajući, jer ne tretira jednako djecu i odrasle bolesnike, odnosno one koji napune osamnaest godina.
Najveći broj prigovora pravobraniteljici je stigao upravo od ljudi koji, poput Alise, nisu roditelji odraslih osoba, nego su braća, sestre ili supružnici te prema zakonu ne mogu ostvariti status njegovatelja. U drugu kategoriju spadaju samohrani roditelji dvoje ili više bolesne djece, poput Kristine Vlahović s početka teksta. Probleme često imaju, tvrde iz Ureda, i roditelji djece autista koji se muče dokazujući težinu ionako nedovoljno istražene bolesti.
Vještačenje se čeka godinama
Mama Tihana Ostreš godinama pokušava dokazati da je 11-godišnji Janko potpuno ovisan o njezinoj skrbi. Dok je bio posve mali, Tihana je mislila da je samo malo razigran, teže odgojiv. Kasnije pretrage pokazale su da ima poremećaj u spektru autizma. “I na tome je sve stalo. Već dvije godine čekam psihološku obradu djeteta”, objašnjava svoj problem sa stjecanjem statusa njegovatelja.
Ponašanje autista vrlo je specifično, konstantno varira. Janko zna četiri, pet dana biti potpuno stabilan. Satima mirno crta u svojoj sobi, sluša muziku, zabavlja se. Zato mu se mama često zanese da je postao dovoljno miran i samostalan. “A onda nakon pet bezbrižnih dana uđem u sobu i zateknem ga kako se penje na prozor. Palo mu je na pamet da će skokom s drugog kata brže izaći iz kuće”, prepričava Tihana.
“Mom Janku dijagnosticiran je autizam. Neki dan pokušao je skočiti kroz prozor. Palo mu je na pamet da će skokom s drugog kata brže izaći iz kuće. No, ne mogu dokazati da mu je potreban cjelodnevni nadzor.”
Janko danas ide u četvrti razred osnovne škole prema redovitom programu, ali uz pomoć osobnog asistenta za nastavu. Doma ga mama stalno prati, ne ostavlja ga bez nadzora niti sekunde pa ne može raditi. “Janko je jedan dan samostalan, drugi nije. Trideset minuta koncentriran je i pribran, a onda dva sata zatvoren u svoj svijet, potpuno nesvjestan opasnosti koje ga okružuju”, objašnjava. Prije dvije godine pripremila je svu dokumentaciju i pokrenula postupak za ostvarivanje prava na status njegovatelja, no Janka u zaprešićkom Centru za socijalnu skrb nisu ni počeli vještačiti.