Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Petra Smoljak | Snima: Vjekoslav Skledar

Ovi ljudi posvetili su živote školovanju pasa vodiča. Zbog njih slijepi, bolesna djeca i nemoćni ljepše žive

U suradnji s Hrvatskim telekomom donosimo seriju priča o ljudima koji žele Hrvatsku učiniti zemljom boljih mogućnosti

‘U domu umirovljenika, na odjelu za Alzheimer žive ljudi koji više ne pokazuju emocije. I onda dođete sa psom koji im najprije stavi glavu u krilo, pa se lagano popne šapama i onda odjednom vidite suze na licu čovjeka za kojeg osoblje kaže da je potpuno isključen i da ne funkcionira’

Svi u Hrvatskoj imaju pravo na jednak pristup najnovijoj tehnologiji. Ona je važan preduvjet za kvalitetniji i jednostavniji život te stvaranje i razvoj vlastitih poslovanja. Upravo zato, najbolja mreža i brzi internet moraju biti dostupni u svakom kutku Hrvatske, kako bi svi već danas živjeli bolje, uspješnije i kvalitetnije, stvarajući tako bolju budućnost za sebe, a i za društvo u cijelosti.


U predsoblju prostranog ureda Udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet, u Savskoj ulici, veselo nas dočekuju crni labrador Maks i razigrana kraljevska pudla Meggy. Oboje nam, dobronamjerno mašući repovima, prilaze bez rezerve i straha. Petogodišnji Maks školovani je pas vodič za slijepe, a već nekoliko godina olakšava život Miri Katalenić, predsjednici udruge koja je davnih dana izgubila vid. Za Meggy, devetomjesečnu kujicu, imaju nešto drugačije planove. Kad ozreli, postat će terapijski pas koji će odlaziti u dječje bolnice i domove za starije gdje će uz svog instruktora Damira Vučića uveseljavati bolesne i nemoćne.

Damir Vučić klasičnim školovanjem pasa bavi se više od 20 godina, a na poziv Mire Katalenić, prije četiri i pol godine, stalno se zaposlio u udruzi gdje je krenuo sa školovanjem pasa vodiča, te pasa za rad s djecom s teškoćama u razvoju. Osim toga, svakog tjedna sa psima koje školuje odlazi u Klaićevu bolnicu, na Institut za tumore i u domove umirovljenika gdje provodi terapijske radionice.

“Ovdje nas je petero zaposlenih, uz mene i Damira imamo dvije djevojke, Danijelu i Kristinu, koje se bave edukativno-promotivnim aktivnostima. Pridružila sam se i psihologinja Lea Devčić Conjar koja sa svojim školovanim psom pomagačem održava individualne terapije za djecu s poteškoćama u razvoju. Evo, imamo ovdje i senzoričku sobu s rasklopnim tunelom i ljuljačkom što su nam potrebni rekviziti”, govori nam Mira Katalenić koja je udrugu za školovanje pasa pomagača osnovala prije trideset godina i u kojoj su sve usluge potpuno besplatne.

Trenutak kada im pas priđe

Psihologinja Lea Devčić Conjar, predsjednica udruge Mira Katalenić, Damir Vučić, kraljevska pudla Maggie i labrador Maks Vjekoslav Skledar

Iako se psi vodiči najčešće regrutiraju među pasminama poput labradora ili zlatnog retrivera, u inozemstvu i kraljevske pudle sve češće postaju terapijski psi. “Ljudi imaju jako dobra iskustva u radu s tom pasminom jer su stabilne, izrazito inteligentne, nisu nervozne i lako ih se uključuje u bilo kakve aktivnosti. I jedna jako bitna stvar, ne puštaju dlaku što je pogodno za alergičare”, objašnjava nam Damir koji je nekada bio mišljenja da psi nisu za svakoga, osobito ne za ljude koji im se okreću tek kada im je potrebna njihova pomoć. No, promijenio je, kaže, mišljenje pogotovo kada je vidio pozitivne primjere oko sebe.

Odlazak u bolnice zna mu biti stresan, ali s druge strane, svjedočio je i dirljivim scenama koje dokazuju koliko psi mogu imati terapeutski učinak na ljude. Jednom je sa psom ušao u prostoriju u Klaićevoj bolnici gdje je sjedila djevojčica bez kose, a pored nje je bio i njezin otac. “Nisu znali što ih očekuje. Tata je imao spuštena ramena, vidio si na čovjeku da je slomljen. Djevojčica je tužno, nijemo sjedila kraj njega. Pas je samo ušao u prostoriju, došao do njih i stavio im glavu u krilo. I onda doživite taj trenutak, kada dijete odjednom navuče osmijeh, tata naglo ispravi ramena i promijeni izraz lica…”, prepričava Damir koji na radionicama radi trikove sa psima, a ponekad voli i zafrkavati djecu kada mu kažu kojeg psa imaju doma.

“Ako mi kažu da imaju maltezera, onda ih pitam: ‘Je l’ to onaj veliki crni pas?Neee, neee, on je bijeli’, odgovaraju mi, krenu vaditi mobitele i pokazivati slike svojih pasa”. Posjete Klaićevoj su, nastavlja Vučić, dogovorili prije dvije godine s tadašnjim ravnateljem dr. Zoranom Bahtijarevićem. “On je veliki pasoljubac i sve je napravio da dođemo. Imamo veliku podršku osoblja, a i psi ih svaki puta dolaze pozdraviti pa bude veselo”. Do sada je za takve terapije koristio pse koje školuje, no u budućnosti će, govori Damir, to raditi s Maggy. Trenutno je kod njega na dnevnoj socijalizaciji, a s vježbama će krenuti čim napuni četrnaest mjeseci jer je to razdoblje kada se kreće s treningom.

Maggy će uskoro postati terapijski pas Vjekoslav Skledar

Ljudi s Alzheimerom počnu plakati

Posjećuje i domove umirovljenika u Maksimiru i Klaićevoj, a najviše ga je, kaže, fascinirala scena koju je doživio na odjelu za Alzheimer. “Tamo žive ljudi koji više ne pokazuju emocije. I onda dođete sa psom koji im najprije stavi glavu u krilo, pa se lagano popne šapama i onda odjednom vidite suze na licu čovjeka za kojeg osoblje kaže da je potpuno isključen i da ne funkcionira. I tu je Meggy dobra jer je jako mekana i puno je nježnija od labradora. Ona lagano priđe, pa najprije njuši, pa ljubi po vratu i onda se ugura skroz do vas…”, govori nam Damir dok mu Maggy leži pored nogu i razigrano grize radni prsluk koji joj oblači dok ga prati na terenu.

Damir trenutačno na školovanju ima nekoliko pasa, a jedan od njih predviđen je za 17- godišnju djevojku koja pati od epilepsije. “Kada se poveže s čovjekom, pas može predosjetiti epileptički napad. Može ga ublažiti, čak i spriječiti. Važno je da liže čovjeka od vrata prema uhu jer se taj dio počne prvi kočiti i takav tip masaže može spriječiti napad. Osoba koja je u takvom stanju teško može sama sebi raditi masažu jer je sva u grču, tako da mi stimuliramo psa da skoči na čovjeka i da ga počne lizati”.

Osim toga, nastavlja instruktor, psa se uči da legne pored osobe koja padne u epileptički napad jer će, kad se probudi i vidi da je pas pored njega, znati da je kod kuće. “S druge strane, ako osoba ne živi sama, psa se može naučiti da ode po pomoć ostalih ukućana kada krene napad”, objašnjava Vučić koji trenutno trenira i psa predviđenog za život s autističnim djetetom.

Sa psima se treba polako i dosljedno

Mekana i mila kraljevska pudla Vjekoslav Skledar

Treninge pasa Damir radi uglavnom vani, na terenu, a prvi korak je ulazak u neki javni prostor. “Primjerice, ako se vaš pas boji shopping centra, prvi zadatak je da ga motivirate da prođe kroz pokretna vrata. Kada to prvi put napravi, to mora biti sve za taj dan. Trebate samo tu akciju ponavljati iduća dva tjedna i tek se onda može početi kretati po tom javnom prostoru. Previše podražaja i akcije radi kontraefekt”, objašnjava nam Vučić.

Nakon školovanja, a prije nego psa pusti u obitelj, prvo radi pripreme s budućim vlasnicima. Uvijek organizira predavanje na kojem objašnjava kako se ponašati sa psom. Nakon toga svaki dan, tijekom dva tjedna, objašnjava Damir, dolazi sa psom u njegov budući dom i radi na zbližavanju s budućim vlasnikom.

Život bez Maksa joj je nezamisliv

Taj je proces prošla i Mira Katalenić koja je prva u Hrvatskoj realizirala školovanje pasa vodiča. Hodamo prema konferencijskoj sobi udruge dok nas pomalo lijeno prati njezin Maks, već četvrti pas koji joj pomaže u svakodnevnom kretanju. “Meni je Maks sve. Da nemam njega, moj život ne bi sličio na normalan život. Svaki od tih mojih pasa koje sam imala drag mi je na svoj način. Svaki je bio u određenom razdoblju života glavni i jedini i svaki od njih imao je svoju osobnost”, govori nam Mira i prisjeća se svog prvog psa, crnog labradora Silvera, kojeg je dobila 1997. godine. Osjećala se tada, kaže, kao da se ponovno rodila.

“Bio mi je to osjećaj kao da su nestale sve prepreke ispred mene. Razlika između kretanja s bijelim štapom i sa psom vodičem je ogromna. Sa štapom čovjek mora detektirati svaku moguću prepreku na tlu i definirati smjer kojim se kreće uz rubnik ili zgradu i to je posebno teško na velikim otvorenim prostorima jer osim zvučne kulise nemate nikakvih taktilnih orijentira i to stvara problem u orijentaciji ”, kaže Mira, naglasivši kako taj problem rješava pas jer se tijekom školovanja nauči pedesetak naredbi koje i oni kao korisnici moraju svladati kako bi mogli timski funkcionirati.

“Pas umjesto mene gleda, ali umjesto mene ne misli. Kad izađemo iz tramvaja, primjerice na Glavnom kolodvoru iz smjera Trga bana Jelačića, on ima mogućnost izbora ići lijevo prema pošti, ravno u zgradu kolodvora ili desno prema pothodniku. Dakle, ja sam ta koja određuje smjer. Želim li ići u poštu, kažem mu komandu ‘lijevo’ jer znam da je zgrada pošte na toj strani i onda on najprije traži zebru da možemo prijeći cestu.Kada je prijeđemo kažem mu ‘traži stepenice’ i on traži stepenice. Kada se popnemo stepenicama gore, kažem mu komandu ‘traži vrata’ i on traži vrata. I tako vam to funkcionira”, opisuje nam Mira kako izgleda njihovo kretanje po gradu.

Pas vodič me relaksira i smanjuje mi napetost

Rad sa psom vodičem, mišljenja je Mira, održava dobro mentalno stanje, a ujedno je, kaže, i relaksirajuće jer čovjek ne osjeća toliku napetost kao kad je prepušten sam sebi. “Dok sam se kretala s bijelim štapom bila mi je dovoljna jedna sekunda nepažnje da se pogubim. Sa psom toga nema. On automatizmom zaobilazi prepreke na putu tako da ja nemam pojma što je sve zaobišao. Naučen je da oslobađa prostor za sebe i mene”, govori nam Mira.

Prisjeća se kako se znalo dogoditi da se netko nepropisno sparkirao i zatvorio cijeli pločnik. “U takvoj situaciji pas stane i kada ja kažem komandu ‘idemo’ on odbija i dalje stoji. Tada ja izdajem komandu ‘okolo’ i on zaobilazi. Ta nas komanda spašava”, kaže Mira, te dodaje kako danas postoje i aplikacije koje joj olakšavaju kretanje po cesti. “Uz psa, odlično mi dođe i ta aplikacija koja nam omogućuju definiranje točnog mjesta ako se nađemo u nepoznatoj ulici. Ona očita broj i javi gdje da stanem i to mi je također velika pomoć”.

Nedostaje im volontera, odnosno socijalizacijskih obitelji

Ideju za udrugu Mira je dobila krajem osamdesetih i to spletom pomalo nesretnih okolnosti. Naime, radila je u Skupštini grada Zagreba, a u blizini ureda dogodio se kvar vrelovoda, pa su iskopali rupu u koju je Mira upala. “Srećom dobro je prošlo jer, kad sam ustala, asfalt mi je bio u razini obrva. Prepala sam se kako ću van iz te rupe, no brzo su me izvukli. I tako, nekako paralelno s tim događajem, i moji sinovi izrazili su želju za psom u kući, pa sam se počela raspitivati”, govori nam Mira.

U to vrijeme u Hrvatskoj nije bilo pasa vodiča, pa je Mira 1990. godine osnovala udrugu u kojoj aktivno radi zadnjih 19 godina otkako je otišla u mirovinu. Udruga je do sad odškolovala preko stotinu pasa vodiča i pomagača. Bilo bi im, kaže, mnogo lakše da su s državom u partnerstvu. “Naše društvo, nažalost, nije na toj razini zrelosti da nas prihvati kao dio civilnoga društva, kao partnera”, objašnjava Mira, te dodaje kako se financiraju preko natječaja EU fondova, sponzorstva i donacija.

Velike probleme imaju, kaže, i s pronalaskom volontera, odnosno obitelji koje će na godinu dana uzeti psa k sebi na socijalizaciju. I zato i ovim putem apelira na ljude da im se jave i udome psa do njegovog školovanja. Uz hranu, kaže, osigurani su i svi ostali troškovi za psa.



Producirano u radionici TG Studija, Telegramove in-house agencije za nativni marketing. Sadržaj omogućuje najbolja mreža u Hrvatskoj.

Petra Smoljak
Telegram autor
17 članaka Više o autoru
Više s weba