Ovi parovi prohodali su u domu. Rastopit ćete se kad čujete kako su gospoda divno snubila dame
Pa, sretno Valentinovo
Ana Paola i Josip, Miroslav i Nedjeljka, Stjepan i Marija, Ivan i Ana te Đurđica i Vinko strpljivo su nas pustili u svoju svakodnevnicu, i dopustili nam da vidimo kako izgleda život kad otkrijete ljubav u domu. I na tome smo im neviđeno zahvalni. Ovo su njihove priče
I da ste najveći cinik na svijetu, koji bijesno prezire Valentinovo, priče ovih parova moraju vas raznježiti. Barem malo. Stvarno, koliko često čujete da je netko pronašao ljubav i nježno prijateljstvo u starosti? Koliko često uopće danas čujete da je netko pronašao pravu ljubav i nježno prijateljstvo u bilo kojoj dobi?
Dakle, obišli smo nekoliko zagrebačkih domova za umirovljenike i pronašli pet parova koji će vam dati nadu da ljubav u starosti zaista postoji; bilo kroz eksploziju emocija ili stidljivo, nježno prijateljstvo.
Ana Paola i Josip, Miroslav i Nedjeljka, Stjepan i Marija, Ivan i Ana te Đurđica i Vinko strpljivo su nas pustili u svoju svakodnevnicu, i dopustili nam da vidimo kako izgleda život kad otkrijete ljubav u domu. I na tome smo im neviđeno zahvalni. Ovo su njihove priče.
Ana Paola Bradić (76) i Josip Jelić (82); Dom Maksimir
Bio je topli ljetni dan, usred kolovoza, kad je gospodin Josip navratio na frizuru u salon Doma za starije osobe Maksimir. Prošetao je od svoje sobe u Domu u Hegedušićevoj koji se nalazi u blizini. U njemu je još uvijek bio relativno friški stanar, doselio je par mjeseci ranije. Nedugo nakon njega u salon je ušla gospođa Ana Paola. Tih dana nije ga puno toga uspijevalo zaintrigirati, ali nju je odmah primijetio. Počeo se, ne baš diskretno, prvo raspitivati o dami kod frizerke Mare. A onda su polako počeli razgovarati, pa se 82-godišnji Josip dao i u ozbiljnije očijukanje: kad ga je frizerka pitala kako želi da ga ošiša, dosjetljivo je odgovorio: “kako god se gospođi Ani Paoli sviđa!”. Silno se razočarao kad je shvatio da 76-godišnjakinja ne živi u njegovom domu, već u depandansi Doma Maksimir u Augustinčićevoj. Sa smiješkom ga je podsjetila da i u njegovom domu sigurno ima mnoštvo ugodnih gospođa za druženje, ali on je spremno odvratio: “Ali niti jedna nije kao Vi!”.
To je bio početak njihove, kako je oni zovu, ljubavi iz frizerskog salona. Dok nam zaljubljeni par priča o svojoj nježnoj vezi, na stolu u apartmanu gospođe Ane Paole stoji mirisni buket svježeg cvijeća – poklon gospodina Josipa. Iako njegovi poklončići često nemaju povoda, ovaj znak pažnje ipak je poseban; danas im je pola godine ljubavi. Ipak, nije odmah sve teklo tako glatko. “Imala sam mnoge ponude za kave i druženja. To se često događa u domu, pa nisam gospodina shvaćala previše ozbiljno”, kaže Ana Paola koja je pri prvom susretu ljubazno odbila poziv za šetnju. “No, za dva dana morala sam ići vaditi krv u ambulantu. I gle slučajnosti: Josip je bio naručen za pregled u istom terminu”, smije se. Iako ju je pričekao u hodniku ispred ambulante kako bi joj opet predložio druženje uz kavu, gospođa je i ovaj put bila zauzeta. Tad je Josip shvatio da se mora malo više potruditi kako bi ga njegova simpatija shvatila ozbiljno.
Za dva dana opet su se sreli, ovaj put ne posve slučajno. “Ja sam bila ispred zgrade i u daljini sam ugledala kako gospodin hoda prema meni. I kaže on meni: ‘Ne vjerujem da ćete me opet odbiti za kavu!’”, priča Ana Paola, a Josip se smije pa objašnjava kako je otišao vidjeti depandansu u nadi da će njegova simpatija možda naići. Konačno je pristala, a druženja su se nakon toga samo nastavila: kave, lagane šetnje Maksimirom, pa do grada, do Vidikovca, sve uz duge razgovore. Otada su gotovo stalno zajedno, a njihovi kolege iz doma znaju ih zezati da kako je moguće da si međusobno već nisu dosadili. “Pa nama su dani prekratki! A pričamo o svemu. Nevjerojatno je kako smo odmah otpočetka bili otvoreni jedno prema drugome“, kaže Ana Paola. Pokazuju fotografije s njihovih druženja; božićni ručak kod Josipove kćeri, izlet u Đakovo, Bučijada u Ivanić Gradu, degustacija vina i ulja u Istri, novogodišnji ples…
Pričaju i kako su se jednom, igrom slučaja, našli na Rujanfestu na Bundeku. Uputili su se tek u šetnju, a kad su shvatili da je tamo fešta odlučili su se zadržati. “Svirali su slavonsku muziku, a kad čuješ te melodije, pa da si kamen ne možeš stajati na mjestu”, kaže Ana Paola koja obožava ples. “Nikad je nisam vidio takvu. Ona se u tom trenutku tako oslobodila, tako je bila vesela, da sam ja morao paziti da mi ne pobjegne. Ili da je netko ne ukrade!”, govori Josip pa se oboje hihoću. “A mlađarija oko nas, možda su se pitali kaj ovi fosili rade tu. Ali mi se nismo tako osjećali”, nadovezuje se Ana.
Josip je prije mirovine bio zaposlen kao ekonomist u raznim tvrtkama, a Ana Paola radila je u banci. Oboje su godinama planirali smještaj u domu. Tu imaju svoju privatnost i slobodu, kažu. Ponekad Josip iz svog doma dođe na ručak kod Ane Paole, pa kuharice ostave porciju za njega. Onda pitaju gospođu: “Jel’ to danas Sokol ruča kod vas?”. A frizerka Mare osjeća se posebno zaslužnom za njihovu vezu pa često zeza Anu da joj obavezno mora biti kuma na vjenčanju. Jedno drugome su, priznaju, potpuno promijenili život. “Znali su me prije pitati zašto sam tako povučena, jer sam često provodila vrijeme sama u apartmanu. A sad kad sam s Josipom pitaju me živim li uopće tu”, smije se gospođa Ana. Jedina mala prepreka im je što žive u odvojenim objektima pa se Josip odlučio prijaviti za premještaj u depandansu u kojoj je njegova ljubav. Sretan je, sada je prvi na listi čekanja.
I za njega je ovo nježno prijateljstvo bilo prekretnica. “Dugo sam živio sam. Iako su djeca u Zagrebu, bio sam uglavnom sam sa sobom. I onda sam došao u dom, u novu okolinu, i opet sam bio jako usamljen. Znao sam otići u Maksimir u šetnju, pa bi me uvijek obuzela razmišljanja o životu… Što je bilo dobro, što je bilo loše, gdje sam sad i kako sam… I zapravo sam dugo čeznuo da ostvarim s nekim povezanost, bliskost, da mogu s nekim razgovarati o svemu tome. A onda sam, kakva sreća, naišao na ovu gospođu. Ujutro kad je nazovem, kad čujem njezin glas, meni je odmah dan ljepši. Zaboravi čovjek da ima toliko godina”. A gospodin Josip je, ako to dosad već niste shvatili, veliki romantik. Svojoj Ani ostavlja razne male slatke ceduljice, pjesmice koje joj piše i podsjetnike na njegovu privrženost. I ona ih sve pažljivo čuva. A oboje su, priznaju, dugo bili uvjereni da više neće pronaći ljubav. “Uistinu, ja sam prije razmišljao da se to meni neće više dogoditi. Ali valjda je to ono kad kažu; ljubav se ne traži, ona se jednostavno dešava. A nama se desila i mi smo je prihvatili”, kaže gospon Josip, dok nježno uzima ruku svoje dame.
Miroslav Habek (74) i Nedjeljka Stričević (85); Dom Sv. Josip
Gospodin Miroslav posljednjih je godina obišao hrpu domova, svirajući gitaru. Miro, kako voli da ga se zove, inače svira u KUD-u Kustošija, pa sa svojom ekipom nastupa po cijelom Zagrebu. Tu i tamo, na nekoj od svirki, znao je viđati Nedjeljku, gospođu koja živi u Domu Sv. Josip na Svetom Duhu. Znali su se samo iz viđenja, ništa više. No, prošle godine u lipnju, 74-godišnjak je i sam preselio u dom. Dvije godine ranije, priča, razveo se od supruge, živio je neko vrijeme sa sinom, ali odlučio je da je vrijeme za novi početak. Vrlo brzo nakon dolaska u Sv. Josip dogodio se ključan susret s Nedjeljkom.
“Ja sam sjedila tu ispred doma na klupici, bilo je ljetno doba, predvečer, a on je došao i sjeo kraj mene. I grčio se, pravio grimase”, priča 85-godišnja Neda, kako je zovu u domu, dok sjedimo u backstageu dvorane gdje često borave nastupajući u glumačkoj sekciji. Miro joj se te večeri na klupi požalio da ga jako boli želudac i da bi si hitno trebao skuhati čaj od žalfije. Neda se pristojno ponudila da mu ga ona skuha. “I tako je popio moju žalfiju”, kaže gospođa, pa se okreće prema Miroslavu: ‘Jel’ ti onda prošao želudac, čim si mene upoznao?”, smješka se, a Miro joj vragolasto odgovara: “Ma, nije me ni bolio želudac”. Tu večer nastavili su se družiti na klupici ispred doma. “On je pričao viceve, pa pjevao, pa opet pričao viceve… Bolio me trbuh od silnog smijeha”, priča Neda.
“U razgovoru smo se nekako našli. Kao da se dugo poznajemo. Nakon te prve večeri dogovorili smo se i sutra za kavu, a onda se druženje samo nastavilo”, priča Neda. Kad je lijepo vrijeme idu u šetnju preko obližnjeg Sokolovca, na kavu ili popiju pivo… “Ona se ne zna svadit, to ti je najbitnije”, kaže mi Miro, namigujući. “Starija je od mene, ali to nema veze”. Neda mu brzo odgovara: “Ma, ti si stariji od mene, ti nemaš kose, ja imam!”, i opet se smiju oboje. U jednom trenutku počnu nabrajati sve aktivnosti u koje su uključeni, i ima ih puno. Oboje su u domskom zboru, taman ovih dana pripremaju izvedbu pjesme “Hallelujah”, Leonarda Cohena. On i dalje pasionirano svira svoju gitaru s kojom nastupa po domovima za starije po cijelom Zagrebu, a čim je neki tulum ovdje na Svetom duhu dođu mu njegovi dečki iz KUD-a pa sviraju zajedno. Neda ga hvali: “On je glazbeni talent. Kakve pjesme on meni pjeva! Šećemo, a on pjeva. Pala sam na njegove viceve i glazbu!”.
Neda je, inače, u Dom stigla prije tri godine. “Uvijek je oko mene bilo puno naroda. Rođena sam u obitelji sa šestero djece, imam veliku obitelj. Poslije sam bila učiteljica, u dalmatinskoj Zagori, nakon toga u Bedekovčini u odgojno-popravnom domu za djevojke, a zatim i u Zaboku, gdje sam radila do mirovine. Kad je suprug preminuo, nisam htjela biti sama, a nisam ni željela ostati sa sinom ili kćeri. Oni imaju svoj život, a ja svoj”, objašnjava zašto je u Domu. Ovdje je, kaže, počela i slikati. “Ali što sam god naslikala, to su mi pokupili moji iz familije, ili unuk ili nećakinja.”
Njihove obitelji, kažu, znaju za njihovo nježno prijateljstvo, i sretni su jer su Miro i Neda sretni. Kažu da ih kolege iz doma zadirkuju, a možda i ogovaraju, ali da ih to ne brine. “Kad hodamo zajedno”, srdito će Neda, “pa normalno da ga ću ga uzeti za ruku. Cesta je skliska, pa da ne padnem!” Na kraju objašnjava pažljivo: “Drugačije je to… nema tu one ljubavi iz mladih dana, kad bi i na muhu skočio, ali ima one ljudske, prijateljske. Pazite, kad se on razboli, i mene počne boljeti“, a Miro se odmah nadovezuje: “Da je život bio drugačiji, da smo se sreli ranije, ne znam… Teško je o tome sad govoriti, ali možda bi priča bila drugačija…”. Ipak, pritom ne zvuči tužno. Završavamo razgovor i izlazimo iz backstagea, a Neda se na pozornici svom Miri pridružuje u pjesmi. Izgledaju zbilja sretno.
Stjepan Lovrić (94) i Marija Lukić (90)
Stjepan je prije devet godina uselio u Park, Dom za starije u Ivanićgradskoj. Taman je raspakiravao stvari u svojoj novoj sobi, neke su još uvijek bile u hodniku, kad je naišla Marija, njegova prva susjeda iz sobe prekoputa. “Prolazila sam hodnikom i vidjela neke nove stvari. Stipe se odmah počeo ispričavati, da ne bi htio smetati. Rekla sam mu da mi je baš drago, rukovali smo se i zaželjela sam mu dobrodošlicu”, prepričava gospođa prvi susret, po ničemu poseban. “Kasnije sam vidjela da ima isto prezime kao moje djevojačko. Prvo sam mislila da smo rođaci, ali shvatili smo brzo da nismo iz istog mjesta. Ali ja već tada od sreće više nisam znala kud ‘odam”, smije se Marija koja je upravo sa Stjepanom stigla s jutarnje tombole.
Nakon toga se druženje nastavilo; plesanje, gluma, razgovori… A Stjepan se simpatično ubacuje: “A da, ona se mene pri’vatila i to je bilo gotovo!”. Gospođa Marija se pravi kao da je ljuta, ali onda nježno dodaje: “Ma mi smo se odmah sprijateljili i dok smo živi održavat ćemo ovo naše prijateljstvo. Puno smo toga prošli zajedno.” Posebno je sladak moment kad jedno drugome dovršavaju rečenice, što je dosta često. “Slušaj ovo, ovo ti je poučno”, kaže mi Marija dok se Stipe sprema započeti priču o razlogu svog dolaska u dom. Nakon smrti pokojne supruge, kaže, živio je neko vrijeme s kćeri. No, onda se dogodila sitnica koja je sve promijenila.
“Bio sam jedan dan u apoteci, kad je žena ispred mene tražila od prodavačice da joj da pelene. Mislio sam da traži za bebu, ali bile su ogromne. Nikad to nisam vidio, pa sam je pitao za što se koriste. Gospođa mi je objasnila da je njezina mama bolesna, pa joj ih nekoliko puta dnevno mora mijenjati. I onda sam se zamislilo. Shvatio sam da bih se i ja tako mogao razboljeti, a onda bi moja kćer meni morala mijenjati pelene. I tad sam rekao ‘Ne! Odo ja u dom!’ Tako sam ja već 9 godina ovdje, radi tih pelena”, priča 94-godišnjak. Nažalost, Marija i Josip više nisu u istom domu, ona je prije pet godina iz Parka dobila premještaj na Pešćenicu gdje se ranije prijavila. Ali to nije promijenilo mnogo. I dalje su stalno zajedno.
Marija svaki dan dolazi u posjet svom Stipi kojem je sad već teško hodati na takve dulje relacije. On i nešto slabije čuje, pa Marija uskače. Čim Stipe ne čuje što je netko rekao, ona mu na uho glasno sve ponavlja. Posebno brine da bude uključen u aktivnosti u Domu, a ako slučajno kasni na misu, obavezno mu čuva mjesto. Marija je također udovica, a nakon suprugove smrti živjela je s obitelji u Zagrebu. Ipak, kad se obitelj počela širiti odlučila se preseliti u dom, kako bi oni imali svoj komfor, a ona svoj. I to joj, kaže, savršeno odgovara.
Iako uskoro slavi 90. rođendan, ushićeno poručuje: “Ja vam se uopće ne osjećam kao da imam 90 godina! Pa svaki dan šećem iz Pešćenice do Parka. Evo danas sam došla poslije doručka, imali smo tombolu, a poslije ručka imam pjevanje.” Zajedno pokazuju fotografije svojih druženja; jednu s predstave u kojoj je Stipe glumio Sulejmana Veličanstvenog, a Marija njegovu “glavnu gospođu Hurem”, zatim par fotografija s maškara… Stipe posebno ponosno pokazuje fotografiju na kojoj oboje elegantno poziraju pored eksponata na izložbi, rada njegova unuka, inače kipara Ivana Fijolića. “I kad je bio dijete draže su mu bile bojice od igračaka”, priča djed zadivljeno.
Odjednom se gospođa Marija sjeti sitne anegdote, stvarčice koju njezin Stjepan voli govoriti mladima. “Kad imamo fešte u Domu, pa kad se nešto čestita, Stjepan svim mladima koji rade u domu zaželi svu sreću, zdravlje i ljubav… Ali ako njemu ne zažele baš to isto, on odmah dobacuje: ‘Ma je li, vi meni isto želite sreće i zdravlja, a niste mi zaželjeli i puno ljubavi?!” On njima dobro i kaže, baš sad treba čovjeku društvo, u ovim našim godinama.”
Ivan Crnčec (80) i Ana Radosavljević (77); Dom Sveta Ana
Negdje tamo u veljači 2017., u predvorju Doma Sv. Ana razvila se žustra rasprava. Gospodin Ivan počeo je osluškivati. “Skupilo se društvo, glasno su pričali. Primijetio sam jednu zanimljivu gospođu, kratke prosijede kose. Približio sam im se i čuo kako raspravljaju o nošenju crnine”, prisjeća se 80-godišnjak. Ana je tog dana energično branila svoju odluku da nakon suprugove smrti ne nosi crnu odjeću: “Joj, to su mi jako zamjerili. Ali što mogu, kad mene ta crnina ubija. Kad to nosim, još više se svega sjećam… Nosila sam je dva tjedna i više nisam mogla. I onda su svašta pričali, ali ne dira me to previše!”, govori pomalo prkosno mladolika 77-godišnjakinja. “Kaj je jako interesantno, ona je branila svoj stav, nije se uopće dala pokolebati. A ima vam tu vrlo konzervativnih osoba… Ali ne, ona se nije dala!”, priča Ivan zadivljeno. U tom trenutku zgrabila mu je pažnju.
Oboje su u dom u Sloboštini stigli, na ovaj ili onaj način, sa svojim supružnicima. Gospođa Ana uselila je sa suprugom koji je pet mjeseci kasnije preminuo od raka. Dvokrevetnu sobu tada je zamijenila za jednokrevetnu. A Ivan nije odmah bio stanar; ovdje je dolazio u posjet supruzi koja je bolovala od Alzheimera. Više ga nije prepoznavala, ali do njezine smrti dolazio je svakoga dana oko 11 sati i ostajao bi do sedam navečer. Kad je supruga umrla, više nije htio biti sam. “Samoća me ubijala. Osim toga, imam oštećenje vida koje se tijekom vremena pogoršavalo. Imam sina, snahu i unuku, ali htio sam u dom, ovdje sam ionako već bio kao doma”, priča. Nakon onog dana u predvorju, Ivanu je Ana ostala u glavi. Nekoliko dana kasnije, pronašao je priliku kako da joj se približi. Zamolio ju je za pomoć oko prepisivanja nekih brojeva s računa. Kad je već bila tako ljubazna da mu pomogne, odmah joj se ponudio uzvratiti uslugu druženjem uz kavu.
“Ja sam bil’ malo, kaj ja znam, … napasan“, smije se dok se prisjeća Aninih odbijanja.
“Ja tebe nisam odmah posebno zapazila. Ma nisam te ni prav pogledala.”
“E, al gledal’ sam ja!“
“Da, i jedno četiri puta si me pitao kad bumo na kavu.”
“Ma pitao sam te kad god bi se sreli.”
Ana je njegove pozive odbijala uz isprike da eto baš mora u banku, doktoru, što god… A onda je na plesnjaku povodom 40. godišnjice Doma shvatila da bi ipak mogao biti zanimljiv. “Bil je ples, Žiga je pjeval’, super je bila muzika. Ja sam gledala kak’ ljudi plešu, a s Ivanom je plesala naša socijalna radnica Lahorka. Čim me zapazila, brzo me hitila njemu u naručje. I tak smo plesali cijelu večer”. Nedugo nakon toga, napokon je pristala na kavu. Na praznik rada prošetali su do obližnjeg kafića, a Ana je shvatila koliko je Ivan ugodan. “Otišli smo razgovarati. On je puno pričao, a onda sam i ja svašta počela pričati… Bilo mi je lijepo. Bil mi je jako simpatičan”, priča gospođa.
Od tada se stalno druže. Kad je lijepo vrijeme obavezno idu na Bundek, do Vinceka navrate na kolače, često šeću po kvartu, sjednu na kavu ili skoknu do obližnjeg Avenue Malla. Ana voli šetati i ne prođe ni dan da ne iziđe, a Ivan, iako joj se obično pridruži, baš i ne dijeli njezin entuzijazam. Najveći razlog je sve slabiji vid. Kad hoda samostalno, to radi uz pomoć bijelog štapa, ali kad je s Anom dovoljno je da nju primi pod ruku. Kaže da su mu doktori rekli da nikad neće potpuno oslijepiti, ali mora nositi posebne crne naočale. “Cvike mi pomažu jer mi prošire zjenice i dobijem nešto bolju sliku. Ali i one mi sve manje pomažu”. Odjednom mu Ana dobacuje da je s njima veliki šarmer. “Ma da ostanemo ovak, da budemo što dulje pokretni i da možemo šetati, niš nam neće faliti”, kaže gospođa, sad već na rubu stolca. Pa tiho dodaje: “Ja vam puno radije hodam nego sjedim. Meni je već sjedenja uvrh glave. Jeste gotovi?”.
Đurđica Zebec (83) i Vinko Maretić (84); Dom Dubrava
“Đurđica je bila moja prva deklica, al je majka drugom daje, meni je ne da. Kad v nedelju ljudi idu v malu crkvicu i ja idem da ja vidim svoju Đurđicu”. Ovo je pjesmica koju je gospon Vinko često znao zapjevati po hodnicima Doma Dubrava u onim prvim danima kad su se on i gospođa Đurđica tek počeli primjećivati. Otad je prošlo nešto više od godinu dana, a 84-godišnji Vinko i dalje energično pjeva. “Lepo on peva. I u hodnicima peva, u sobi peva,… uvijek peva”, smijulji se Đurđica. Ona je u ovaj dom stigla iz Stubice u Zagorju prije dvije godine, kako bi, nakon suprugove smrti, bila bliže jednoj od kćeri i ostatku obitelji koja živi u Zagrebu.
U međuvremenu je cijela njezina obitelj upoznala Vinka, sretni su jer sada znaju da baka nikad nije usamljena. “A on je dobar čovjek pa se za čas sprijatelji sa svima”, kaže zadovoljno Đurđica. Posebno ga vole praunuci. “Stalno pitaju kak je striček Vinko, kad će doći striček Vinko?”, smije se, dok Vinko veselo potvrđuje da su često na obiteljskim druženjima. “A čujte, kaj nam fali, otpeljaju nas, dopelaju, daju nam jest i pit”. Đurđici jedino silno nedostaje njezino imanje u Stubici, pa o njemu često priča Vinku. No, kaže da uz njega ne ostane dugo tužna. “Paše nam naše druženje. Baš smo se našli, pa smo se malo počeli spominjati. Čujte, zbog te moje brige oko imanja meni je pasalo sve nešto novo, samo da zaboravim brige. Čim nešto radimo ili nekamo idemo više mi nije teško, odmah sam vesela”, priča nježno Đurđica.
Ona gospodinu Vinku svako jutro nosi kavu, kao mali znak pažnje. Kaže da se rijetko kad svađaju, osim možda dok kartaju. Uvijek, naime, kartaju u većem društvu, a gospodin Vinko dosta je rigorozan oko pravila. Silno ga nervira što ih se nitko ne pridržava, pa ni Đurđica. “Ma ne sluša me. Ne samo ona, nitko!”, srdi se, a Đurđica se smije. “Ma, pa ne kartamo za novce! Samo ovak, za šalu i zabavu. Pa nije uopće važno kak’ igramo, ne mora biti baš savršeno.” Oboje su aktivni, vole pjevati i isprobavati razne aktivnosti u domu. “Imamo ovdje pjevanje, uglavnom se izvode neke slavonske i dalmatinske pjesme, a mi uvijek tražimo malo više zagorskih”, priča Vinko. Danas su si zadali još jedan zadatak. “Umjetnog gnoja bumo danas kupili jer smo zasadili voćke tu ispred doma. Vikali su na mene jer smo zasadili na terenu od Zrinjevca, al neka viču!”, kaže odlučno gospon Vinko ustajući sa stolca pa polako s Đurđicom nestaje u domskoj gužvi.