Bivši predsjednik Vlade sjedi u zatvoru. Tadašnjoj i današnjoj najjačoj političkoj stranci, HDZ-u, sudi se u procesu oko Fimi medije, a “plave kuverte”, “veza” i “zovi čovika” su toliko ukorijenjeni u društvu da bi ih se moglo zaštiti kao nematerijalnu kulturnu baštinu.
Pa ipak, korupcija nije glavni hrvatski problem. Ni blizu. Glavni problem je pravosuđe.
Odlični 24.
Tako bar jasno proizlazi iz posljednjih istraživanja. Indeks percepcije korupcije koji objavljuje Transparency international za prošlu godinu našu zemlju smješta na ponižavajuće 60. mjesto na svjetskoj ljestvici. Evo što su u objavi rezultata prije devet mjeseci Hrvatskoj sugerirali iz Transparencyja: “Ako želi zaustaviti negativan trend i približiti se prosjeku Europske unije, Hrvatska mora povećati transparentnost rada javnih tijela i uložiti znatne napore da vrati povjerenje građana u njihov rad”. Ovaj savjet kao da ima preko sebe napisane riječi “Helsinki” i “Šuica”.
Pa ipak, unatoč svemu, Hrvatska po percepciji korupcije nije najlošija u EU. Kako stojimo u nekim drugim kategorijama, ovdje čak i nismo toliko kataklizmični, iza Hrvatske su još Rumunjska, Mađarska, Grčka i Bugarska. Dakle, “odlični dvadesetčetvrti”.
Kad je ‘dno dna’ – eufemizam
Kad se radi, međutim, o povjerenju građana u pravosuđe, izraz “dno dna” zvuči poput najotrcanijeg eufemizma. Hrvatska je najgora u EU po povjerenju u pravosuđe po istraživanju Eurobarometra. I to je najgora sa stilom. Čak 42 posto hrvatskih građana misli da je pravosuđe “jako loše”. Prva sljedeća je Slovačka, tamo svoje pravosuđe “jako lošim” opisuje 24 posto građana.
A to je bilo stanje za prošlu godinu. Zbivanja u posljednjih desetak dana ostavljaju malo nade da će se stanje popraviti, ne sad, nego i u narednih nekoliko godina, ako ne i desetljeća.
Članak se nastavlja ispod oglasa
ACAB u Bosni i Turskoj
Kad je novinar Goran Duhaček završio u pritvoru zbog dva tvita, sudac Krešimir Ožanić ga je posjetio i, kako svjedoči novinar, bio prilično slobodan. “Što ćemo sad s tobom”, navodno je sudac pitao novinara, a nakon što mu je ovaj uzvratio pitanjem o tome gdje je njegova odvjetnica, Ožanić mu je poručio da prizna ili mu slijedi 30 dana Remetinca. Cijeli proces, vođen je zbog Duhačekovog tvita u kojem je napisao ACAB, za policiju uvredljivi akronim. “Možda se kod vas u Bosni ili Turskoj može pisati ACAB, ali u Hrvatskoj ne može. Znam da ćete vi i vaša braniteljica govoriti o slobodi govora, ali mene za to nije briga”, poručio je navodno sudac Duhačeku.
Sudac Ožanić je opovrgnuo da je izrekao ove prijetnje novinaru kojem je trebao suditi, a sučeve riječi potvrdio je jedan od trojice policajaca koji su sišli sa sucem do ćelije. Druga dvojica nisu čula razgovor. Policajci su bili i dio procesa, jer su trebali potvrditi kako ih je Duhačekov tvit uvrijedio. Stvarno, dakle, neutralni svjedoci. Sud je policajcu, međutim, povjerovao.
Zabrana prilaska kipu
Kasnije se doznalo i za zanimljive presude suca Ožanića – recimo, hrvatskom branitelju Zoranu Ercegu odmjerio je 15 dana uvjetnog zatvora zbog vrijeđanja kipa Franje Tuđmana. I zabranu prilaska od godinu dana. Kipu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dosta sličnu kaznu, 30 dana uvjetno, Ožanić je dosudio obiteljskom nasilniku koje je vulgarnim rječnikom vrijeđao svoju nezakonitu suprugu i pred dvogodišnjim djetetom je udarao šakama po glavi i tijelu. U drugom slučaju obiteljskog nasilja, liku koji je u taksiju napao dvije sestre, od kojih je jednu seksualno zlostavljao, a drugoj pokušao iskopati oči nije dao uvjetnu kaznu, ali jest točno toliku koliko je proboravio u pritvoru, tako da je odmah nakon suđenja bio slobodan čovjek…
Okupirani od vlastitih izroda
U kolovozu je u nakon što je u bolnicu doveden iz splitskog zatvora umro jedva punoljetan mladić, Kristian Vukasović. Mladić je osuđen zbog podmetanja požara, što je i priznao, no pokazalo se da je problem bio što se radilo o osobi s posebnim potrebama. HZZO mu je 2018. zbog tjelesnih i mentalnih oštećenja utvrdio teži invaliditet, te je vještačenjem utvrđena potreba za cjelodnevnu pomoć i njegu. Vukasoviću je, međutim, suđeno i presuđeno kao zdravoj osobi.
Prije nekoliko dana, javnost se upoznala i s retorikom suca koji ga je osudio, Marija Franetovića. U reakciji na tekst u dnevnim novinama 24 sata žalio se što je izvrgnut ruglu pred ogromnim čitateljstvom. “Međutim još više boli po tko zna koji put potvrđena spoznaja kako u našoj zemlji okupiranoj od vlastitih izroda nema svatko pravo na dostojanstvo”, kazivao je cijenjeni sudac, podvukavši kako je “dehumaniziran i demoniziran u maniri prokušanih metoda iz totalitarnih sustava”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Okej, znači nije kriv sudac koji je bolesnog mladića poslao u zatvor, a posredno i u smrt, nego komunisti i domaći izdajnici. A tko bi drugi?
Ključ za Turudića
Šećer na kraju užasavajućeg rujna je, kako i spada, dosut s vrha. I to u količinama koje bi i svaki liječnik opće prakse ocijenio opasnim za zdravlje.
Priča je jasna i poznata. Jedan od najmoćnijih hrvatskih sudaca, Ivan Turudić, vozio je prebrzo. I to vjerojatno dvaput. Prvi put se izvukao od plaćanja kazne pravdajući se kako ne zna tko je od njegove rodbine vozio automobil. Drugi put prvo nije shvatio da ga policijski presretač zaustavlja (iako je na displeju automobila koji ga je pretekao pisalo “Policija, slijedite nas”), pa onda četiri puta nije primio poziv na sudsko ročište.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad je skandal izbio, govorio je da je prebrzo vozio jer ga je presretač slijedio na maloj udaljenosti, što su opovrgli sudska presuda, policajac, cijela zapovjedna vertikala MUP-a i oni koji su vidjeli snimku prekršaja. Zatim je tvrdio da mu poštar nije mogao dostaviti sudske pozive jer svi susjedi u njegovoj zgradi rade, pa mu nije nitko mogao otvoriti ulazna vrata. Poštar, međutim, ima ključ.
Piruete i sramota
Zbog javno izgovorenih neistina uglednim sucem se, međutim, po svemu sudeći neće baviti stegovni postupak. Dvoje ljudi koji ga po sili zakona mogu inicirati, predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa i ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković, izvode logičke i etičke piruete, vrijeđajući javnost pažljivim zaobilaženjem suštine problema i pričom o tome da je Turudić, eto, platio kaznu. I, po svemu sudeći, nikom se neće dogoditi ništa.
Pogledajte samo taj niz: sudac Prekršajnog suda, sudac Općinskog suda, predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, v.d. predsjednik Visokog kaznenog suda u osnivanju, predsjednik Vrhovnog suda i ministar pravosuđa. Svi u mjesec dana i uz samo jednu riječ koja ih najbolje povezuje – sramota. A pritom je i ta riječ eufemizam.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovi zadnji, uznemirujući slučajevi tri suca dokazuju: najveći problem Hrvatske nije korupcija nego pravosuđe
U samo mjesec dana niz sudaca i dužnosnika osramotio se u bizarnim skandalima. Doduše, i riječ sramota ovdje je eufemizam
Kad se radi o povjerenju građana u pravosuđe, izraz “dno dna” zvuči poput najotrcanijeg eufemizma. Hrvatska je najgora u EU po povjerenju u pravosuđe po istraživanju Eurobarometra. I to je najgora sa stilom. Čak 42 posto hrvatskih građana misli da je pravosuđe "jako loše". Prva sljedeća je Slovačka, tamo svoje pravosuđe "jako lošim" opisuje 24 posto građana.
Bivši predsjednik Vlade sjedi u zatvoru. Tadašnjoj i današnjoj najjačoj političkoj stranci, HDZ-u, sudi se u procesu oko Fimi medije, a “plave kuverte”, “veza” i “zovi čovika” su toliko ukorijenjeni u društvu da bi ih se moglo zaštiti kao nematerijalnu kulturnu baštinu.
Pa ipak, korupcija nije glavni hrvatski problem. Ni blizu. Glavni problem je pravosuđe.
Odlični 24.
Tako bar jasno proizlazi iz posljednjih istraživanja. Indeks percepcije korupcije koji objavljuje Transparency international za prošlu godinu našu zemlju smješta na ponižavajuće 60. mjesto na svjetskoj ljestvici. Evo što su u objavi rezultata prije devet mjeseci Hrvatskoj sugerirali iz Transparencyja: “Ako želi zaustaviti negativan trend i približiti se prosjeku Europske unije, Hrvatska mora povećati transparentnost rada javnih tijela i uložiti znatne napore da vrati povjerenje građana u njihov rad”. Ovaj savjet kao da ima preko sebe napisane riječi “Helsinki” i “Šuica”.
Pa ipak, unatoč svemu, Hrvatska po percepciji korupcije nije najlošija u EU. Kako stojimo u nekim drugim kategorijama, ovdje čak i nismo toliko kataklizmični, iza Hrvatske su još Rumunjska, Mađarska, Grčka i Bugarska. Dakle, “odlični dvadesetčetvrti”.
Kad je ‘dno dna’ – eufemizam
Kad se radi, međutim, o povjerenju građana u pravosuđe, izraz “dno dna” zvuči poput najotrcanijeg eufemizma. Hrvatska je najgora u EU po povjerenju u pravosuđe po istraživanju Eurobarometra. I to je najgora sa stilom. Čak 42 posto hrvatskih građana misli da je pravosuđe “jako loše”. Prva sljedeća je Slovačka, tamo svoje pravosuđe “jako lošim” opisuje 24 posto građana.
A to je bilo stanje za prošlu godinu. Zbivanja u posljednjih desetak dana ostavljaju malo nade da će se stanje popraviti, ne sad, nego i u narednih nekoliko godina, ako ne i desetljeća.
ACAB u Bosni i Turskoj
Kad je novinar Goran Duhaček završio u pritvoru zbog dva tvita, sudac Krešimir Ožanić ga je posjetio i, kako svjedoči novinar, bio prilično slobodan. “Što ćemo sad s tobom”, navodno je sudac pitao novinara, a nakon što mu je ovaj uzvratio pitanjem o tome gdje je njegova odvjetnica, Ožanić mu je poručio da prizna ili mu slijedi 30 dana Remetinca. Cijeli proces, vođen je zbog Duhačekovog tvita u kojem je napisao ACAB, za policiju uvredljivi akronim. “Možda se kod vas u Bosni ili Turskoj može pisati ACAB, ali u Hrvatskoj ne može. Znam da ćete vi i vaša braniteljica govoriti o slobodi govora, ali mene za to nije briga”, poručio je navodno sudac Duhačeku.
Sudac Ožanić je opovrgnuo da je izrekao ove prijetnje novinaru kojem je trebao suditi, a sučeve riječi potvrdio je jedan od trojice policajaca koji su sišli sa sucem do ćelije. Druga dvojica nisu čula razgovor. Policajci su bili i dio procesa, jer su trebali potvrditi kako ih je Duhačekov tvit uvrijedio. Stvarno, dakle, neutralni svjedoci. Sud je policajcu, međutim, povjerovao.
Zabrana prilaska kipu
Kasnije se doznalo i za zanimljive presude suca Ožanića – recimo, hrvatskom branitelju Zoranu Ercegu odmjerio je 15 dana uvjetnog zatvora zbog vrijeđanja kipa Franje Tuđmana. I zabranu prilaska od godinu dana. Kipu.
Dosta sličnu kaznu, 30 dana uvjetno, Ožanić je dosudio obiteljskom nasilniku koje je vulgarnim rječnikom vrijeđao svoju nezakonitu suprugu i pred dvogodišnjim djetetom je udarao šakama po glavi i tijelu. U drugom slučaju obiteljskog nasilja, liku koji je u taksiju napao dvije sestre, od kojih je jednu seksualno zlostavljao, a drugoj pokušao iskopati oči nije dao uvjetnu kaznu, ali jest točno toliku koliko je proboravio u pritvoru, tako da je odmah nakon suđenja bio slobodan čovjek…
Okupirani od vlastitih izroda
U kolovozu je u nakon što je u bolnicu doveden iz splitskog zatvora umro jedva punoljetan mladić, Kristian Vukasović. Mladić je osuđen zbog podmetanja požara, što je i priznao, no pokazalo se da je problem bio što se radilo o osobi s posebnim potrebama. HZZO mu je 2018. zbog tjelesnih i mentalnih oštećenja utvrdio teži invaliditet, te je vještačenjem utvrđena potreba za cjelodnevnu pomoć i njegu. Vukasoviću je, međutim, suđeno i presuđeno kao zdravoj osobi.
Prije nekoliko dana, javnost se upoznala i s retorikom suca koji ga je osudio, Marija Franetovića. U reakciji na tekst u dnevnim novinama 24 sata žalio se što je izvrgnut ruglu pred ogromnim čitateljstvom. “Međutim još više boli po tko zna koji put potvrđena spoznaja kako u našoj zemlji okupiranoj od vlastitih izroda nema svatko pravo na dostojanstvo”, kazivao je cijenjeni sudac, podvukavši kako je “dehumaniziran i demoniziran u maniri prokušanih metoda iz totalitarnih sustava”.
Okej, znači nije kriv sudac koji je bolesnog mladića poslao u zatvor, a posredno i u smrt, nego komunisti i domaći izdajnici. A tko bi drugi?
Ključ za Turudića
Šećer na kraju užasavajućeg rujna je, kako i spada, dosut s vrha. I to u količinama koje bi i svaki liječnik opće prakse ocijenio opasnim za zdravlje.
Priča je jasna i poznata. Jedan od najmoćnijih hrvatskih sudaca, Ivan Turudić, vozio je prebrzo. I to vjerojatno dvaput. Prvi put se izvukao od plaćanja kazne pravdajući se kako ne zna tko je od njegove rodbine vozio automobil. Drugi put prvo nije shvatio da ga policijski presretač zaustavlja (iako je na displeju automobila koji ga je pretekao pisalo “Policija, slijedite nas”), pa onda četiri puta nije primio poziv na sudsko ročište.
Kad je skandal izbio, govorio je da je prebrzo vozio jer ga je presretač slijedio na maloj udaljenosti, što su opovrgli sudska presuda, policajac, cijela zapovjedna vertikala MUP-a i oni koji su vidjeli snimku prekršaja. Zatim je tvrdio da mu poštar nije mogao dostaviti sudske pozive jer svi susjedi u njegovoj zgradi rade, pa mu nije nitko mogao otvoriti ulazna vrata. Poštar, međutim, ima ključ.
Piruete i sramota
Zbog javno izgovorenih neistina uglednim sucem se, međutim, po svemu sudeći neće baviti stegovni postupak. Dvoje ljudi koji ga po sili zakona mogu inicirati, predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa i ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković, izvode logičke i etičke piruete, vrijeđajući javnost pažljivim zaobilaženjem suštine problema i pričom o tome da je Turudić, eto, platio kaznu. I, po svemu sudeći, nikom se neće dogoditi ništa.
Pogledajte samo taj niz: sudac Prekršajnog suda, sudac Općinskog suda, predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, v.d. predsjednik Visokog kaznenog suda u osnivanju, predsjednik Vrhovnog suda i ministar pravosuđa. Svi u mjesec dana i uz samo jednu riječ koja ih najbolje povezuje – sramota. A pritom je i ta riječ eufemizam.